Razgovori

Radmila Karlaš: Upirem prst u zvijeri

AUTOR ELVIR PADALOVIĆ

ŽURNAL PORTAL, UTORAK, 06 LISTOPAD 2009 13:57

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi. U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije. Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“. U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima? Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas. Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora? Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj. Volim da dišem punim plućima Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke... Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš. Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla? Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova. Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo? Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala. Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima... Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života. Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ? I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu. U inat malim ćundarama Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno. Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom. Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru? O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu. Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata.. Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom. Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman? Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata. Šta je sljedeće u planu za objavljivanje? Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh). Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice. To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

Banja Luka po mjeri čovjeka

25.11.2009. Jelena Svirčić 

Metropola Republike Srpske u znaku je premijera Milorada Dodika. Kritičari ga optužuju za korupciju, nasilje i medijski mrak, a on se svojski trudi održati takvo stanje. Banja Luka ima jednu od najvelebnijih vladinih zgrada na svijetu, a javni osjećaj odgovornosti za ratne zločine i dalje je na niskoj razini, pa je premijer iskoristio i nedavnu posjetu Biljane Plavšić za jačanje svoje popularnosti u neprosvijećenom puku. „Imam potrebu otići iz Banja Luke, ali ne znam gdje bih otišla. Nisam otišla na vrijeme pa sam ostala i zaostala", priča nam uz domaće Nektar pivo Radmila Karlaš, bivša novinarka i književnica koja je izdala knjigu „Četverolisna djetelina", roman koji se bavi suočavanjem sa ratnim zločinima, za kojeg Radmila kaže da je apsolutno ignoriran u RS-u dok za njega u ostatku države, posebno u Sarajevu i u ostatku regije, vlada prilično zanimanje. Samo dan prije našeg dolaska u prijestolnicu srpskog entiteta Bosne i Hercegovine grad je prvi put nakon puštanja iz pritvora posjetila Biljana Plavšić, bivša ratna predsjednica RS-a, osuđena ratna zločinka i odnedavno slobodna građanka Beograda.

Pitamo Radmilu kako ljudi u Banja Luci doživljavaju Plavšić. „Eto tako, fino", rezignirana je Radmila. „Mi se naprosto ovdje sjajno osjećamo kad vidimo na što se troše naše pare. Pretpostavljam da gospodin premijer nije svojim parama platio avion kojim je otišao po gospođu Plavšić u Švedsku. Otprilike bi svi trebali biti postrojeni i pljeskati. Ali eto, nismo svi postrojeni", nastavlja Radmila. Po dolasku u Banja Luku, Plavšić se pomolila u pravoslavnoj crkvi, posjetila grob pokojne majke i ostatak dana provela u razgovoru sa premijerom RS u u administrativnom centru Vlade. Kratku vijest o tome i njezinu izjavu da je „jako srećna što je opet u Banja Luci, pronašli smo sutradan u najvećim entitetskim Nezavisnim novinama, koje se ovdje posprdno nazivaju „Zavisnima".

Medijska vijest opet je i Radovan Karadžić koji je, baš kao i Šešelj i Milošević, od svog haškog suđenja uspješno napravio grotesku. Suđenje Karadžicu je odgođeno, a nekoliko dana poslije veliki branitelj srpskog entiteta i svega srpskog, premijer RS Milorad Dodik, plakao je na sprovodu patrijarhu Pavlu u Beogradu. Godišnjica Daytonskog sporazuma „proslavljena" je 21. studenoga. Toga dana, prije 14 godina, Tuđman, Izetbegović i Milošević su, nakon višetjedne izolacije u američkoj vojnoj bazi u Ohiju, stavili svoj paraf na papir kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Par dana prije dejtonske obljetnice, 18. studenog, propušten je još jedan "dan D", odnosno rok koji je BiH zadala EU i SAD u novoj rundi pokušaja ustavne rekonstrukcije zemlje, započetoj 9. listopada u Butmiru kod Sarajeva. Tada su svi važniji svjetski mediji ponovo obratili pažnju na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo je ponovo postalo svjetska priča dana. Pregovori su propali, a da nisu ozbiljno ni počeli. Kao glavni opstrukcijski element označen je opet premijer RS Dodik koji je odmah na početku kategorički odbio sudjelovati u revizijama daytona koji bi išli na štetu RS. Bosna i Hercegovina sa ovakvim nakaradnim sadašnjim uređenjem ne može dalje.

Tri naroda, dva entiteta, tri vlade (plus još 10 kantonalnih i jedanaesta distrikta Brčko), rotacije, konsenzusi, pravo veta. Savršen način da baš ništa ne funkcionira. Paradoksalno je da načelno funkcionira samo Republika Srpska, i to centralizirana, u vlasti jednog čovjeka, Milorada Dodika, koji uspješno koristi svoju moć i medije kako bi onemogućio svaki dogovor s liderima druga dva naroda. Centraliziranu Republiku Srpsku Dodik drži u potpunom medijskom mraku, većina medija je pod njegovom direktnom kontrolom i oni uspješno provode propagandu o raju zvanom Republika Srpska. „Opšta je tajna je da su svi mediji pod patronatom premijera koji izdvaja značajna sredstva za medije i tako ih pretvara u svoje poslušnike. Uopće ne postoji kritika na njegov račun, objašnjava Radmila Karlaš. Jedini alternativni medij je Buka, čiji je utjecaj s obzirom da je internetski portal, prilično marginalan. Možete misliti koliki je utjecaj zvaničnih medija na obične ljude, pogotovo televizije".

Buka je glavni projekt Centra za informativnu dekontaminaciju mladih, a malu redakciju sastavljenu od četvero novinara vodi glavni urednik Aleksandar Trifunović. Trifunović je angažiran i u radu Koalicije za REKOM (Regionalne inicijative za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji), i rad na suočavanju s prošlošću smatra iznimno važnim. Kao i mnogi drugi gradovi BIH, poput Sarajeva ili Mostara, Banja Luka je prošla kroz tektonske promjene u sastavu stanovništva. Iako ratovanja nije bilo, grad je doživio protjerivanja ljudi na već poznate monstruozne načine. O tome se ne govori. To je bio rat, i tu priča staje. Po završetku rata svima su stanovi vraćeni, no nije bilo prevelike želje za povratak u nekadašnje domove. Opravdanje/relativizacija za nesprečavanje zločina, po Trifunoviću, ide u dva smjera: bio sam nemoćan, i drugi su ubijali nas. „Srbi su zatim počeli da koriste Jasenovac, pitajući se koliko je njih tamo ubijeno, umjesto da im predstavlja svetinju i podsjetnik. Narod, koji je toliko toga lošeg doživio, na isti je način to primjenio 50 godina posle i pokušavao pritom da ga netko ozbiljno shvati", objašnjava Trifunović. Način na koji se vode priče o prošlosti smatra pogrešnim. „Ne znam što je gore - kad političari govore kao žrtve, ili žrtve kao političari. Imaš političara koji govori kao da mu je pobijena cijela familija, a naprosto nije bio ovdje za vrijeme rata. Imaš i žrtve koje kroz činjenicu što su bili žrtve ostvaruju svoje političke ambicije. One prihvaćaju da budu instrumentalizirane i svjesno ulaze u tu priču.

Trifunović također ukazuje i na nerazumijevanje međunarodne zajednice: "Mi ne treba da se volimo kao što međunarodna zajednica od nas očekuje, već da naučimo podnositi se. Kad to naučimo, možemo krenuti dalje pa ćemo se jednog dana možda i voljeti. Dakle, podnosimo se i ne ubijajmo se. Možemo se mrziti, ali ne smijemo dopustiti da naša mržnja blokira međusobne odnose." Radmila problem vidi u nedostatku procesa, kako ga naziva, denacifikacije. „Bivši predsjednik Srpske demokratske stranke Dragan Čavić ispričao se za zločine u Srebrenici pa je vrlo brzo ispario sa političke scene. Mislila sam da količina medijskog mraka prisutna za vrijeme SDS-a ne može biti veća, ali kad promatram iz sadašnje vizure, može biti i gore", kaže Karlaš.

„U Republici Srpskoj se radi o tranzicijskom sistemu kojem je teško uopće pronaći ime", objašnjava nam Karlaš, koja kao i svi naši sugovornici najveći problem vidi u kombinaciji kriminala, korupcije i nacionalističke retorike koja se vadi kao as iz rukava ukoliko se potegne priča o lošoj ekonomskoj situaciji. „Čim se potegne pitanje kriminala odmah se poseže sa onim „ne damo Republiku Srpsku", a ljudi u isto vrijeme kopaju po kontejnerima", kaže Karlaš. „Ovdje se preko medija širi lažni optimizam. Svaki dan imamo priče o ogromnim privrednim uspjesima kojih nema. Nekidan je objavljen podatak da pet hiljada ljudi ostaje mjesečno bez posla. Tu priču možeš gurati neko vrijeme dok narodu ne dođe iz guzice u glavu i dok se ne počne jebeno buniti", priča nam kasnije tog dana Slobodan Vasković, novinar 60 minuta, emisije sarajevske Federalne televizije, čije se emitiranje redovito ometa na teritoriju RS-a. Početkom ovoga mjeseca Vlada Republike Srpske objavila je dokument u kojem je zamjenika visokog predstavnika u BiH Raffija Gregoriana, strane tužitelje i novinare optužila da lažno prikazuju gospodarsko i društveno stanje te da ruše Republiku Srpsku. Osim zamjenika visokog predstavnika Gregoriana, na listi su se našli glavni i međunarodni tužitelj Tužiteljstva BiH Milorad Barašin i Hari Furlan, voditelj odjela za organizirani kriminal toga tužiteljstva David Apcher, sudac Suda BiH Šefko Šahbegović te urednik 60 minuta, Bakir Hadžiomerović.

S njima su i dopisnik političkog magazina iste emisije, Slobodan Vasković, predsjednik banjalučke nevladine udruge Narodni front Dragomir Babić i tadašnji pomoćnik direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH - SIPA, Dragan Lukač. Razgovor sa neprijateljem RS-a Vaskovićem vodimo u jedinom kafiću u gradu u kojem pije kavu. U ožujku prošle godine tijekom snimanja priloga o Trebinju automobil njegove televizijske ekipe je kamenovan, a osim njega napade trpe i članovi njegove obitelji pa mu je tako i sin prije nekog vremena pretučen u Banja Luci. „Trebali su me eliminirati kad sam ušao u 60 minuta, u tom slučaju bi mogla biti ispunjena ona „skloni čovjeka, sklonio si problem".

Sad to više to ne mogu, jer sam stvorio previše buke," kaže mirno Vasković koji se zbog nesigurnosti obično kreće gradom u radijusu od tridesetak metara. Neprodiranje drugačije misli u javni prostor ograničeno je siromaštvom stanovništva koje sa prosječnom plaćom od 700 maraka nema privilegiju rastrošnosti kupovanja drugih medija, poput sarajevskih Dana, i prepušteni su na milost odnosno nemilost potpuno indoktrinirane televizije RS-a. Vasković nam priča kako ipak postoji ogromno zanimanje za 60 minuta, pa se čak događa da ljudi organiziraju okupljanja radi zajedničkog gledanja emisije u dijelovima grada gdje ne prodire ometanje signala. „Zna se u kojem dijelu grada je moguće gledati Federalnu televiziju, 50 posto gledatelja emisije je iz RS", tvrdi Vasković.

Bio je urednik lista Stav, koji u godinu dana nije uspio dobiti niti jednu reklamu. Taj list je osnovao Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije Narodni front, koja se već godinama bavi otkrivanjem korupcijskih afera i marljivo prikuplja sve dokaze o sveprisutnom kriminalu, i koji se također nalazi na listi neprijatelja RS-a. Za razliku od Vaskovića, Babić zalazi u čak dva kafića u gradu i tvrdi da vlasnici tih kafića zbog njegovih dolazaka trpe maltretiranje „Dodikovih momaka". „Prošlog tjedna je u lokal u koji redovito zalazim bačena bomba i nijedan medij nije izvijestio o tome", kaže Babić. Na pitanje kako su se novine koje je pokrenuo financirale, Babić odgovara da je jedan njegov prijatelj, poduzetnik čije ime ne otkriva, dok je mogao davao novac dovoljan makar za isplatu plaća novinarima. „Ima ljudi koji ne podržavaju ovaj sistem, ali ne smiju se eksponirati", kaže Babić. „Shema vladavine kriminala u RS-u vrlo je jednostavna", objašnjava Babić,

„Dodik je šef preko kojeg sve ide, a prljave poslove i reketarenje odrađuje par ljudi. Da bi se do njega došlo potrebno je ugovoriti sastanak preko njegovog šofera i dati najmanje 20 hiljada eura samo za primanje, s tim da je pitanje hoće li sastanak biti „uspješan". Protiv premijera RS Milorada Dodika i još deset osoba Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) je podnijela krivičnu prijavu zbog pronevjere 145 milijuna maraka. Protiv njega su izgradnja autoputa prema Gradiški i izgradnja zgrade Vlade RS-a. „Kilometar tog autoputa po njima košta 11 milijuna maraka, što će reći da je se radi o najskupljem kilometru u Europi uopće. Realna cijena je maksimalno 2-3 milijuna", kaže Babić. „O zgradi Vlade da ne pričam, samo na namještaj potrošilo se 60 milijuna maraka. Čovjek je postao milijarder na osnovu pljačke državne imovine". Babić priznaje da je upravo on uz asistenciju međunarodne zajednice pomogao dovođenju Dodika na vlast prije pet godina. Držao je govore na njegovim mitinzima, uvjeren da će na taj način pomoći skidanju ratne strukture vlasti, a postojao je i dogovor da će u novoj vladi preuzeti mjesto ministra unutrašnjih poslova. Međutim ubrzo nakon toga došao je u otvoreni sukob sa novoizabranim premijerom zbog objavljivanja dokaza o kriminalu.

Pogled na zgradu Vlade RS-a u koju je utučeno preko 220 milijuna konvertibilnih maraka poseban je doživljaj. A njezine veličine i grandioznosti ne bi se posramio ni najrastrošniji poludjeli diktator neke zemlje „trećeg svijeta". Administrativni centar Vlade RS-a građen je dvije godine, a na svečano otvaranje došao je i tadašnji premijer Srbije Vojislav Koštunica koji je prigodno održao govor o napretku RS-a i stabilnosti kojom će se kretati taj BiH entitet. Zgrada raspolaže površinom od 49.140 kvadratnih metara, od čega je 23.036 kvadratnih metara u Vladinoj zgradi od 17 katova, a 26.104 kvadratna metra u kompleksu ABC lamela. Trg ispred zgrade ima 13.005 kvadratnih metara i četiri fontane.

Ono što upada u oči nakon prvotnog šoka impresije je očita praznina većine katova i ureda u koje bi prije mogla stati kompletna administracija EU nego vlade RS-a. Babić se uzda u međunarodnu zajednicu, za koju smatra da više neće dozvoliti BiH da ide u ovakvom smjeru. Postoje dva scenarija, kaže. Prvi je da tužilaštvo BiH podigne optužnicu zbog prisutnog kriminala, a drugi je da Dodik izgubi na izborima. „Uz ovakve medije Dodik će dobiti izbore, ali to stranci neće dozvoliti, uvjeren je Babić. Postoji mogućnost da se kroz par mjeseci mijenja kompletna politička scena u BiH , postoji projekt međunarodne zajednice koja će ulijevanjem sredstava ljudima koji žele promjenu pomoći da u tome i uspiju". Na komentar da međunarodna zajednica nikad ništa dobro nije donijela BiH Babić odgovora protuargumentom. „Možda nisu napravili dovoljno, ali da nije bilo intervencije međunarodne zajednice, mi bismo se tu još uvijek klali". Optimizmu nema mjesta u razmišljanju Radmile Karlaš koja ne sumnja da će BiH opstati ovakva kakva jest. „Živjet ćemo još dugo žalosno i siromašno, Bosna može da funkcionira još dugo u ovakvom nakaradnom obliku, istrošena i opljačkana na čelu sa međunarodnim poglavicama. Imat ćemo pet posto bogatih ljudi, a ostali će bukvalno umirati od gladi". Da se BiH neće raspasti slaže se i urednik Buke jer, kako kaže, u ovom trenutku ne postoji moć da se ova država rasparča. „Ukidanje entitetskog glasanja bilo bi najlogičnije rešenje, ali tada nitko ne bi mogao garantirati da neće opet početi rat..." 

Radmila Karlaš, novinarka i književnica:  

Dodik je mali čovjek

koji se sve više boji i shodno tome,

sve se više dernja, prijeti, bjesni

Razgovarao: Miroslav Ajder  

Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici. Radmila Karlaš kao novinarka je radila za Glas Amerike, BBC, WDR, Sarajevski svijet, BH Dane i VIN. Međutim, povlači se iz novinarsta u svijet književnosti i objavljuje romane 'Četvorolisna djetelina' i 'Kad utihnu melezi'! Zbog svog pisanja dobijala je i prijeteće, anonimne telefonske pozive. Za Dodika kaže da su ga iznjedrile određene društvene okolnosti koje će ga i pomesti, te da mu se 'živo jebe ko je gladan u njegovom serbskom carstvu'. Tvrdi da se medijska aparatura od rata u Banjaluci nije promijenila, a da je ona posljedica urbicida koji je zadesio grad na Vrbasu.

BLIN MAGAZIN: Objavili ste i drugu knjigu, 'Kad utihnu melezi'. Na kakav je prijem naišla kod publike, a i kod kritike? Postoje li neke povratne informacije, za novu knjigu, a i za prvu, Četvorolisna djetelina? 
KARLAŠ: Bez obzira na veliki uspjeh 'Četvorolisne djeteline' što podrazumijeva da je knjiga bila hit po čitanosti i prodavanosti u Banjaluci i šire, nisam sigurna koliko ju je ljudi suštastveno shvatilo. Mala grupa književnika-kritičara-umjetnika koje cijenim, od Filipa Davida, preko Lordana Zafranovića, Ismara Mujezinovića, do Nane Bogdanović, kćerke čuvenog Bogdana Bogdanovića, i same poznate profesorke književnosti beogradskog Univerziteta, koji nemaju dlaku na jeziku, ocjenila je knjigu kvalitetnom. Meni nisu neophodne pohvale da bih stvarala, ali mi je drago dobiti ovakvu povratnu informaciju od ovakvih ljudi, jer smatram da idemo istom stranom ulice. Malo nas je nažalost, i utoliko mi je svaki čovjek na mojoj strani ulice dragocjen. Pak, obični ljudi koji su mi se neprestano javljali su vrlo emotivno reagovali na knjigu. Kada kažem emotivno mislim na to da imamo zajedničko i neposredno pamćenje ovog rata. Napisano je nesumnjivo u svakom od tih ljudi pokrenulo neke kovitlace, ali je na kraju štivo, što mi uvijek čini radost kad čujem, na čitaoce djelovalo katarzično. Kako stalno nešto čitam, tačno znam kada me pisac uvede u svoje lavirinte i kada na kraju osjetim da taj autor ili autorka nešto nisu razrješili sami sa sobom. Tako se desi da dočekam kraj knjige sa njihovim čvorovima ili napetostima u želucu. Pisanje je samo po sebi jedan porod i ja ne očekujem da se svi dive tom mom literarnom čedu, ali je činjenica da mnoge poslije puno muka to moje pisanje ipak dovede do nekih pročišćujućih (samo)spoznaja.

BLIN MAGAZIN: A reakcije na novi roman 'Kad utihnu melezi'? 
KARLAŠ: Što se tiče 'Meleza', mog drugog romana, priča je opet slična. Aleksandra Čvorović je imala interesantan osvrt na knjigu, Ahmed Burić i Gradimir Gojer takođe, kao i Ljiljana Tadić u Brčkom. Gojer ju je na promociji u Sarajevu ocijenio krležijanskom, Jovo Divjak orvelovskom. Nekad je i zabavno slušati impresije o knjizi. Od početka je počela da buči. 'Dušebrižnici' su mi se nakačili tokom predizborne kampanje, pa ste još mogli pomisliti da su 'Melezi' i Radmila Karlaš neki politički kandidati, jer se moje ime i prezime stalno navodilo u tim titlovima u mnogobrojnim predizbornim emisijama. To je nekom očito i bio cilj. E onda su počela kojekakva zivkanja telefonom, da čovjek ne povjeruje. 'Šta ti pišeš o tom i tom...', promumlao bi neki ruralni glas i slično, toliko 'hrabra' zvanja da su bila anonimna. I što je na koncu najupečatljivije, neprijatelj je počeo da nadire sa svih strana. Osjećala sam se kao partizani na Sutjesci u onom vražjem tjesnacu. Jedni su govorili da napadam Srbe grozno, drugi su se javljali da je knjiga protiv Muslimana i njihove vjere, treći da je to bruka, zar tako o svetoj majčici crkvi. Što bi rekao jedan antifašista iz Bihaća, mnogi su se prepoznali. Uglavnom, knjiga se dosta čita i prodaje kako ovdje, tako i u Sarajevu, Tuzli, Mostaru. Kako sve radim pješke, nema distributere, ni izdavače za tu vrstu rabote, dobro je. Knjiga nesumnjivo traži predznanje, te oslobođenost od predrasuda, političkih balasta i slično. Ukratko, morate da imate čist, otvoren um i nešto u glavi. Dešava mi se da na nekim promocijama nailazim na one koji brkaju babe i žabe, pa me stavljaju u neke ideološke okvire, a knjiga je zapravo saga o tome kako prava umjetnost ne robuje nikakvog ideologiji. Između ostalog. Takođe, pisana je s pozicije dvorske, pardon, vilajetske lude.

BLIN MAGAZIN: Da li je 'Kad utihnu melezi' svojevrsni nastavak prve knjige, u smislu tematike? U 'Četvorolisnoj djetelini' pišete o teškim temama naše nedavne prošlosti, a i svakodnevice - zločinima u Banjaluci i Prijedoru i okolini i, uopšte, o ratnom periodu sa naglaskom za zlo koje nas je zadesilo. 
KARLAŠ: Nije 'Četvorolisna djetelina' knjiga o zlu i utoliko mi je draže što su mi mnogi čitaoci rekli da djeluje katarzično. Ja jesam pisala o zlu, ali i o dobru. O čovjeku sa svim njegovim osobinama, uključujući i zvjerinjak kao dio ljudske prirode. Nit koja se provlači je svakako velika individulanost i odgovornost za ovaj dio naše Planete. Uvijek postoji izbor, prava strana je pustopolje, vrlet, strmine i osamljenost. Ne bih čak rekla ni izbor. Mislim da se čovjek raspozna još u plodovoj vodi hoće li ići tim pustopoljem i za mnoge biti nerazumljiv, polulud, ali svoj, ili će se priključiti stadu sa svim njegovim zakonitostima, gdje podvlačim zagušljivost. A tek mediokritetstvo. Što se tiče zločina, prijedorska opština u ratu jeste užas koji je mene ostavio u šoku i nesretnu. I svaka nevolja mojih sugrađana, Banjalučana bila je i moja, da se razumijemo. Fašizam je trulež koji davi ako ste normalan čovjek. Dakle, ostala sam zabezeknuta količinom zla. I utoliko je dobro koje sam utoliko bolje prepoznavala više značilo. Na zlo treba ukazivati stalno, stalno i stalno. I detektovati ga. Bez obzira da li vas zbog toga zovu, a uglavnom zovu izdajicama. Ništa novo u istoriji čovječanstva.

BLIN MAGAZIN: Iako rizikujete, uslovno rečeno, progon ? 
KARLAŠ: Čim hoćete da ukažete na vinovnike, oni pokreću cijelu aparaturu da sve ljude strpaju u isti koš i da se u toj gomili sakriju. Prepoznavanje i eliminisanje zla u smislu sankcionisanja vinovnika i ukazivanje na ono što se desilo bez laži je jedini način da se ovaj prostor dekontaminira. Inače će mnogi ukoliko to ne shvate ostati saučesnici. Ja sam svoj put izabrala. Pričati i pisati. Zločini u Prijedoru i okolini, na Korićanskim stijenama, te izgon nesrpskog stanovništva iz mog grada neće postati blaži, ali će biti opomena da niko ne može reći da nije znao. 'Kad utihnu melezi' nisu nastavak 'Djeteline' izuzev što i ovdje ima Bosne. Očigledno je da mene moja zemlja boli, ali šta da se radi. Ono što povezuje oba romana je istrajavanje na sopstvenom mišljenju, radu na sebi, znanju, jer sve pobrojano oslobađa. Knjiga je ukratko avangardna. I antifašistička. Fašizam je bolest, ja sam za zdravlje.

BLIN MAGAZIN: Da li možete danas u Banjaluci da promovišete Vaš književni rad u medijima? Da li Vas banjalučki mediji, mislim prije svega na najveće i glavne, pozivaju u goste, da li prave priloge, pišu članke i intervjue o Vašem radu, da li uopšte prate Vaš rad? 
KARLAŠ: Ne i ovdašnji novinari ne prate šta ja radim. Izuzimam portal 6yku i vas. Uglavnom, ostali dođu na promociju, nešto zabilježe i to je sve. U sadašnjoj medijskoj poslušnosti i posvemašnjoj neprofesionalnosti to je nenormalno- normalno. Da se ne lažemo, od početka rata imali smo jednog i po alternativnog novinara ovdje u Banjaluci. Ja vrlo dobro znam ko je i kako tokom rata i oni isto znaju da ja znam. Neću zaboraviti svoje pamćenje, u to možete biti sigurni. Sva ta aparatura se zapravo ništa nije izmijenila od tih godina. Ima jedna grlata novinarka - spikerka koja samo mijenja nazive političara i revnosno im služi od kada je kročila na TV. Uvijek ima neki gazda, a njena profesionalnost se svodi na poslušnost. Nju sam izdvojila, jer je najgrotesknija, ali sličnih ima mnogo. Nisu se stvorili društveni okviri za profesionalno novinarstvo tako da ono zaista prebiva na nivou sporadičnih slučajeva. Istovremeno, spadam u neki međuprostor, dio izgubljenog grada Banjaluke, kao i izgubljene Bosne i Hercegovine.

BLIN MAGAZIN: Ko su Vaši čitaoci, kome se obraćate? 
KARLAŠ: Moji čitaoci i oni koji prate moj rad, između ostalih normalnih ljudi su Banjalučani i Bosanci i Hercegovci, mada ih da budem iskrena ima u cijeloj regiji, oni su dakle rasuti po cijelom svijetu, ali ima i malobrojnih koji su ostali ovdje, uglavnom neprilagođeni. U Banjaluci se desio urbicid, a medijska scena je odraz svega. Vjerujte da bih se zabrinula kada bi ovi sad počeli da me traže. Mi smo ukratko dva antipoda. Njihovom mediokritetstvu su prostor oslobodili prognani i izginuli. Kao i ova provobitna pljačkaška faza akumulacije kapitala. Šakalima treba propaganda, a ne informisanje. Zato oni časkom kupe poslušnike. Ali našim parama, sve su to naše pare. Jadni su i jedni i drugi, ali normalnim ljudima čine nesagledivu štetu.

BLIN MAGAZIN: Jedna ste od rijetkih književnica i, uopšte, osoba iz javnog života u Banjaluci, koja progovara o nacionalizmu i zločinima počinjenim u to ime 'u svom dvorištu'. Imate li problema zbog toga, s obzirom na to da je danas u Banjaluci, i ne samo u Banjaluci, i dalje "na snazi" jak nacionalizam. 
KARLAŠ: Ne kažem da je komotno misliti svojom glavom, ali sam se izgleda takva rodila. Hoćete li vi danfati ili nositi govnaste gaće vaš je problem. Meni je ljepše biti u čistim. Otprilike je to to. Svoje vlastito dvorište je normalno čistiti. Naravno da negdje to sve plaćate. Egzistencijalno, a zna se desiti da vam je u pitanju i život. Ovo drugo sam prošla tokom rata, a ovo prvo me prati uporno. To sam pak ja. Nagrada je ipak vrijedna truda. Onaj udisaj iz 'Djeteline' izvan brloga. BLIN MAGAZIN: Kažete da ste kosmopolita i apatrid. Kako je danas biti kosmopolita i apatrid u Banjaluci, u vrijeme kada na svakom koraku neko od vas traži da se identifikujete i izjasnite "za nekoga", prije svega po nacionalnoj ili vjerskoj ili partijsko-ideološkoj pripadnosti...

KARLAŠ: Nikad nisam pripadala stadima, ni za onog, ni za ovog vakta. Bez obzira što sam sa fakultetskom diplomom sveučilišta u Zagrebu prije rata mogla da biram posao ovdje, nisam. I tad sam bila slobodnjak, bez kancelarije, sigurne plate, a kamoli stana i slično. To nam je izgleda genetski. Otac je završio književnost davnih godina, kada su direktori i silni rukovodioci bili regrutovani sa analfabetskih tečajeva, a cijeli život je radio uglavnom po malim mjestima, selima i slično. Jedno vrijeme sam ga bila željna vidjeti, jer je stalno bio negdje na terenu. Tata je imao svoju viziju i valjda sva ta putovanja s njim, njegovanje različitosti, gomile knjiga koje mi je poklanjao i ushićenje riječima trajno je uticalo na mene. Uvijek mi je govorio da kod ljudi tražim šta me s njima spaja, a ne razdvaja i da nikad, ali nikad ne uopštavam nijedan grad, regiju i slično. Ta otvorenost prema predivnom šarenilu svijeta je njegov nepresušni dar meni. On se nije bojao različitosti za razliku od kukavica. Oni koji mrze različitost bilo u vidu pripadnika druge nacije ili na primjer drugačije seksualne orijentacije su u osnovi slabići, a slabići posežu za silom. Jer, nisu kadri argumentima, znanjem, pameću i sličnim atributima da se dokazuju i zauzmu svoje mjesto u društvu. Oni su bijedni izdanci, ali i opasni kad se omasove i dobiju društvene okvire za svoje djelovanje. Nije jednostavno biti u ovakvoj Banjaluci. Potreban je jak mikro-kosmos. Ja ga imam.

BLIN MAGAZIN: Kako je uopšte došlo do toga da se nađemo tu gdje jesmo, da je nacionalna (ili vjerska ili partijsko-ideološka) pripadnost postala identifikacioni mehanizam, na osnovu kojeg se sve određuje - i obrazovanje, zaposlenje i, na kraju krajeva, kompletan život? 
KARLAŠ: Jednim dijelom o tome govore 'Melezi', zašto smo tu gdje jesmo. Tek kada se određene društveno-istorijske okolnosti razmotre i osmotre hladne glave, postaće jasno zašto smo postali robovi mitomanije, epova i sličnih bedastoća. Krleža je bio u pravu kada je govorio da ljudi ovih prostora malo razumiju i sebe i svoju istoriju. Tako se i rat desio jer je bilo zgodno da se svi nagomilani problemi 'rješavaju' tako što će se isforsirati nacionalni. Ideologije su gnusne, sjetite se samo Hitlerovog nacionalsocijalizma koji je prouzrokovao nezapamćen genocid nad Jevrejima. I tako je ta lijepa jugoslovenska raznolikost postala povod da se zavitla oružjem. Melezi govore i o tome kada je bivša Jugoslavija izgubila bitku za svoju egzistenciju i naravno obraća se onima, a njih je stvarno malo, koji ne mekeću na kosovski boj i slične mitomanije, već znaju razaznati šta bi to bila moderna evropska država utemeljena na individualnim slobodama, a ne na principu čopora. Tako dolazimo do toga da se Jugoslavija nije raspala kada ovce misle i da nju nisu razrušili mrski neprijatelji sa Zapada, niti Ustav iz 1974. niti Slovenci što je još najgluplja teorija, već nešto drugo.

BLIN MAGAZIN: Šta je to drugo? 
KARLAŠ: Ja se obraćam čitaocima koji znaju da je i prije Osme sjednice i pojave vožda bilo jasno kud plovi ovaj brod i kako se to može kobno odraziti na Bosnu i Hercegovinu. Ovo navodim savršeno svjesna uticaja koji Srbija ima na ovaj blentitet i savršeno svjesna činjenice koliko je Srbija kumovala razbijanju te iste Jugoslavije. Žao mi je građanski i liberalno orijentisanih političkih krugova koji su poraženi u Srbiji, čime je rat bio na izvol’te, a tim i nacionalizam. Nacionalizam je zapravo prljava zavjesa da se prikriju užasne rabote. Nažalost, na tu rudu su legli mnogi. I tako to traje i dalje. Siromaštvo, pljačka, nevjerovatan kriminal, sve se to podvodi pod tobožnju nacionalnu ugroženost i umjesto da se gleda koliko je neko stručan, razmatra se koje je nacionalnosti. To je sve prašina koja se baca u oči ljudima da ne vide da su na dnu, jer su ih upravo njihovi tu sunovratili. I pokrali. Ako su ljudi još kadri da ne uoče tako banalnu prevaru, neka im je nebo u pomoći. I njima i njihovoj gluposti. Samo, ovo sve je vrlo ozbiljna tema, nju su kadri da izučavaju samo malobrojni kojima je stalo do istine, a ne do pragmatičnog uhljebljivanja što je i razlog da su nam univerziteti postali rasadnici neznanja, jeftine politike i šovinizma najblaže rečeno.

BLIN MAGAZIN: Koliko se današnja politička situacija u BiH razlikuje od one koja nas je uvela u rat 1992. godine? I kako gledate na politiku danas u BiH, i sveukupno stanje u državi? 
KARLAŠ: Oksonica je tu negdje, hableci i dalje na vlasti. Kradu i zamajavaju. Manipulanti uglavnom. I šire atmosferu tobožnje ugroženosti umjesto recimo toplog obroka. Pitam se zar ljudi nisu već suviše gladni da bi i dalje razmatrali kako onaj u Sarajevu hoće da im ukine njihovu serbsku. S tim da rata ovaj put neće biti, ali će biti dugog umiranja u bijedi. Teško je gledati i uočavati kako i dalje ima mnogo ovaca za šišanje. Apelujem na meleze, avangardu.

BLIN MAGAZIN: Kako biste opisali aktuelnog predsjednika RS, Milorada Dodika?
KARLAŠ: Šta tu ima da se misli, pogledajte stanje na terenu u ovom blentitetu prema kome se on ponaša kao da mu je ćaćevina. Apatija, glad, nezaposlenost, prazna budžetska kasa, preludij za još crnja i gora vremena, svakodnevni suicidi, narkotici koji nam se uvoze kao salata, nigdje privrede, proizvodnje, sve urnisano, pojela maca, namještalo se zdanje nad zdanjima našim parama. Ukratko besprizorje, garnirano sa psihičkim poremećajima her Presidenta tipa nekontrolisanih psovki prema svakom ko se usudi reći 'A'. Dalje u principu i ne stigne. Dodik je jedna velika posljedica, mada on misli da je uzrok što Sunce izlazi. U principu je jedan mali čovjek, koji je umislio da je veliki. Ali i on duboko u sebi sluti da je to umislio, pa što više sumnja, sve se više boji i shodno tome, sve se više dernja, prijeti, bjesni. Negdje mu se otkačio šaraf pa se ponaša kao nije on odgovaran nama šta čini na vlasti, već kao pravi autokrata smatra da su podanicu tu da ili slušaju kako on pjeva ili kako se dernja na njih. Ne zna se šta je gore. Da nismo posredstvom istog i njegove klike ostali bez strateški važnih preduzeća, ende, ljudi treba da shvate da poslije ovih neće ostati ništa i da gladni ljudi ne padaju u nesvijest pred onim tornjom od zgrade Vlade, žalila bih ga. Njega je ovo vrijeme sa svim svojim društvenim uslovljenostima povratilo po svima nama.

BLIN MAGAZIN: Nesumnjivo je da se radi o pragmatičnom političaru? 
KARLAŠ: Ne može se prenebregnuti činjenica da je aktuelni her President pragmatičan nesumnjivo ispod dobrog ukusa, tako da kako je god pokušavao da zasjeni i samog Karadžića iz najcrnjeg ratnog perioda, sutra bi već stavio petokraku ako bi mu produžila isjeđavanje na stolici, garantujući članstvo i naših prapraunuka u lumpenproletarijatu. A ovdje nema ko ni da ga podsjeti na to. Kada gostuje u nekoj od TV emisija uglavnom ih on i vodi. Stvari stoje ovako, her President vozi audi od naših para, leta u tim helikopterima i avionima od naših para, pravi tornjeve od naših para, Laktašenku mlađem daje kredite na našu štetu i da ne nabrajam dalje sve njegove gadosti. Ljudi, to su vaše pare preusmjerene u pet odsto džepića. Trajno. Ako ćete i dalje slušati kako vas mrzi neko iz Sarajeva i kako je obračun kod OK korala u toku jer se vaš her President bori za vas, onda ste glupi kao noć. I ne čitajte 'Meleze', jer vam i tako ništa neće ni biti jasno. Jer, Dodiku je savršeno svejedno ko je gladan u njegovom serbskom carstvu, ukratko njemu se živo jebe za sve nas. Uvijek će od naših para kupiti poslušnike koji će biti njegovi PR-i, njegovi puleni bilo da je u pitanju sindikalna, penzionerska ili boračka populacija, od tih istih para će te 'istine' plasirati u svoje privatne novine i elektronske medije itd... itd... Ali, i njega su iznjedrile određene društvene okolnosti, pa će ga kad-tad i pomesti. Njemu je vlast nesumnjivo velika kompenzacija. Za šta, nemam pojma, pitajte psihologe.

BLIN MAGAZIN: Već nekoliko godina niste u novinarstvu. Od čega se izdržavate, od čega živite? 
KARLAŠ: Može li se danas i ovdje živjeti od pisanja romana koji se bave neugodnim istinama? Ne može. Živim kod roditelja izuzetno skromno. Mnogih stvari sam se morala lišiti i lišavam se i dalje. Jedno vrijeme sam prodavala i ekološke proizvode. Ali, ko zna. Redovno igram Loto (smijeh).

BLIN MAGAZIN/DEPO PORTAL 

U inat malim ćundarama  

Razgovarao: Elvir Padalović (magazin Buka)

 'Četverolisna djetelina' je naziv prvog romana Radmile Karlaš, bivše banjalučke novinarke, u kojem kao prva osoba iz RS na literaran način govori o zločinima 'u svome dvorištu'. U romanu piše o zločinima u Banjaluci i Prijedoru, o razaranju BiH koje je, kako kaže, i nju samu razaralo, potrebi da se govori o zločinu i tome kako je živjeti kad nisi dio 'stada'. 

 

 
U javnosti se pojavio Vaš prvi roman 'Četvorolisna djetelina'. Kako biste ga predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički, već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog, bavi delikatnim temama, zločinima... Koliko treba hrabrosti da čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je, zapravo, trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje. Ne mislim da sam hrabra, ili pak, da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam. To je dakako teži put, ali je moj.

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro.

Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili 'podobni' po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji.

Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug, takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv. srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom.

Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled, neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od, na primjer, Ruande, Afganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako.

A, pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zaj...na manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa.

I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže - sad ću da vam se naj..em majke. A, ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno pokršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim.

Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, Ti si zlo, zoveš se tako i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično.

Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A, ja kažem - e, ne može. Pak, zlo jeste jednim dijelom stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velika bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promijeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste. Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ.

Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično, ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svjetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma. Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A, mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja. Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A, ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj, trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom neprijatelj. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Buš, kao istureni interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma.

Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe i svoju istoriju. Slutio je, zapravo, znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti.

A, to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokušali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva-grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega.

Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.

Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem 'lažno' predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između 'nečinjenja', kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju.

I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam 'pričala' i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri.

Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija. Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Goga, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

Iz Bosanske pošte, Norveška 

 Četverolisna djetelina, prvi je roman nekadašnje banjalučke novinarke, Radmile Karlaš, o kojem se priča ne samo u Ba-njaluci, već i u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu. Razlog; autorica koja je objavljivala tekstove i priloge za BBC, Glas Amerike ili BH Dane, bavi se zločinima nad Bošnjacima u Banjaluci i Prijedoru tokom posljednjeg rata, piše o razaranju Bosne i Hercegovine, etničkom čišćenju, temama koje i danas izbjegavaju mnogi u RS. O romanu, ali i bh. svakodnevnici, te budućim planovima, otvoreno je govorila za Bosansku poštu. Vaš roman prvo je literarno djelo iz Republike Srpske koje otvoreno govori o zločinima “u svom dvorištu”. Može li se romanom upaliti svjetlo prvenstveno u Banjaluci, kako bi se istina odvojila od zabluda ili gluposti, što je bio Vaš razlog odabira ove teme? 

- Rat je nešto šte me duboko obilježilo, ranilo i umalo ubilo. I nagnalo da ponovo uronim u pitanja o našem bivstvovanju, čovječijoj prirodi i slično. To je jedna strana. Druga je da sam ja oduvijek pisala, i kad sad pogledam te rukopise, neke i od prije dvadeset i više godina, vidim da oni odražavaju moju potrebu da prodrem u suštinu stvari, te da zaobiđem vješto postavljene zamke privida. Ovaj roman je nastajao bolno, od pukog života, izranjavanog gomilom utisaka, kao i proživljenim. I tačno je onakav kakvi su otprilike svi moji rukopisi, zaobilazi privide i dolazi do suštine. I kad je riječ o zlu. Rat je bolno odjeknuo u meni, razaranjem zemlje razarana sam i sama. Nisam morala da vidim Sarajevo da bi me boljelo, niti neko drugo stratište u zemlji. Osjećalo se to u zraku, ta pogibelj, sve unaokolo je krvarilo. Tako sam ja to doživjela, proživjela i evo na koncu, i preživjela. Kada su u pitanju zločini nad nesrpskim stanovništvom, oni su se dešavali i to što sam ih ja onako kako sam ih doživjela stavila u literarni kontekst nije nešto što bih ja sad izdavajala kao nešto za isčuđavanje. Možda zato što sam ja na zlo reagovala uvijek. I kao čovjek, i kao novinar, a u ovom slučaju, i kroz literarni kontekst. Ne spadam u ljude koji smatraju da su laž i obmana dobar način za život. Istina je nešto čemu oduvijek težim, dobro se osjećam kad razgrnem sve što je pritišće, sakriva. Istina je jedini način da čovjek živi zdravo. Kada se suočavamo i vidimo, ma šta da vidimo, možemo napraviti sljedeći korak. Ako živimo u mraku, slijedi nam saplitanje. U mom romanu ima mnogo detalja koji govore upravo o ovom o čemu sad pričam, pa da ostavimo nešto i čitaocima. O tome da li će moj roman upaliti svjetlo u Banjaluci ili bilo gdje, blago rečeno, ne razmišljam. Pišem u svoje ime, hoću da budem dostojna same sebe, vjerna sama sebi ako baš hoćete. To iznutra ne želim da iznevjerim, hoću da iživim ovaj život dostojno čovjeka, kako ga ja doživljavam. Ovo štivo nije politički pamflet, već roman. Iako je roman promovisan u Banjaluci u drugoj polovini septembra, nije veliki broj ljudi znao za taj dogđaj. 

Kada će doći vrijeme da se neke stvari kod nas rasčiste, jer u intervjuima ističete da se u Bosni i Hercegovini i dalje živi u lažima? 

- Do istine se još zadugo neće doći kada su široke narodne mase u pitanju. Laži se kote kao vaške i uzgred njeguju kao nacionalna blaga. Na čemu bi u protivnom onda vajni političari zasnivali svoju moć. Na istini sigurno ne. Mislite li da će neko reći: “Eto, bilo je klanja da bi mi malo vladali, lakše pljačkali ili slično.” Svakako ne. I dalje će biti mitova, izvitoperivanja prošlosti, jer su to oprobani mehanizmi vlastodržaca. Ja kao pojedinac mogu isključivo u svoje ime da kažem: “Mene ne možete prevariti, niti ste ikad mogli. Nikada mi nećete oduzeti, niti kupiti moje miš-ljenje.” 

Kao jedan od uzroka rata, jednostavno navodite male ćundare (mali penisi op. aut). Ali, u romanu Vam je dijelom u prvom planu “trn u mom srcu, te srcu moje zemlje”, “fama o multietničnosti koja je stradala u nizu urbanih sredina”. Da li samo sreća može pomoći normalnom razvoju sadaš-njeg bh. društva? 

- Male ćundare su navedene u određenom, vrlo preciznom kontekstu i ja ne bih da se ponavljam. One svakako nisu uzrok rata, jer su uzroci uglavnom banalni kada ih razgrnete, pljačka, opstajanje na vlasti i slično, a ćundare, odnosno frustracije su samo jedan od mehanizama ostva-renja ratnog ludila. Ovo je roman, a ja bih u svojstvu sociologa ili politologa mogla danima da vam pričam što je bilo kako je bilo ili u kom razvoju ili od kog razvoja nagore će se kretati ovo društvo. Ali, o tome sada neću da govorim, jer bi oduzelo previše vremena i meni, a i vama. Kad već pominjete multietničnost, za mene nikad nije opstajala ”fama o multietničnosti”, multietničnost sam živjela i živim u svojoj glavi. To vam ne nameće bilo kakva ideologija, već odsustvo straha i želja da upoznate različito bez zazora. Multietničnost je zdrav rezon i zdrav osjećaj, sve drugo, zatvaranje u neke uske okvire je čista boleština i patologija. Roman je štivo, koje, bez obzira što je stavljeno u ratni kontekst, isti nadilazi. Ko prepozna prepozna, a ko ne, nije do mene. Ali, reći ću i ovo. Normalnom razvoju bh. društva može pomoći samo suočavanje sa prošlošću, zločinima počinjenim tobož u naše ime, prozivanjem tih zločinaca koji se kriju u masi dok ne promuknemo. To je jedno, a drugo je da bi bilo zdravo da shvatitimo da nas “naši” pokradoše do koske. I da im je nacionalni interes da pocrkamo od gladi i beznađa, dok arlauču: “Ne damo mi našu RS.” Koje licemjerje. Vlastodržci su autokrate, nikom ne polažu račune, boli ih briga za narod u ime kojeg vladaju, dok se voze u audijima, kupljenim od NAŠIH para. I dobro se slažu sa vlastodršcima iz drugih što postojećih, što “nepostojećih” blentiteta. Spojeni vračevi. A kad će ljudi to shvatiti, ne znam. Indikativna je apatija u RS. U Federaciji ljudi štrajkuju, viču, ovdje vlada muk... 

Cijeli razgovor možete proćitati u papirnom izdanju Bosanske pošte. 

                                          

Iz magazina START

Sarajevo, 10.11.2009 

                                              

1.Vaš prvi roman Četvorolisna djetelina, nedavno je ugledao svijetlo dana, kakve su reakcije čitalaca?

Iznenađujuće dobre, i sama sam zatečena.

2. Postoji li razlika u reakcijama u Sarajevu i u Banja Luci?

Vidna je kada je u pitanju medijska zainteresovanost za knjigu. Iz Sarajeva stalno stižu molbe za intervjue, u Banjaluci je muk. I sad ide ono, ma naravno da je « oni » zovu, jer je opet protiv « nas », ha, ha. Što se tiče običnih čitalaca, nema razlike. Javljaju se kako bi mi kazali da ih je knjiga naprosto zdrmala i takla u najtananije predjele duše. Svi ti ljudi su dio ovog tla i logično je da sve što govori o neposrednoj, veoma bolnoj prošlosti dira. Ali, ne treba sumnjati da ima i onih koji ne osjećaju tako i kojima se knjiga neće dopasti u bilo kom smislu.

3. Zašto ste se odlučili pisati o zločinima koji su se desili u Prijedoru, Banja Luci, i drugim gradovima, kada ste mogli, mirne duše, pisati i o slatkastim, sofisticiranim i nadrealnim temama?

Nema tu neke specijalne odluke. Tema je u meni bila svo vrijeme i užasno me vrpoljila, tako da sam morala uzimati papir i bilježiti usred noći ili u ne znam koje doba, kada bi to iznutra pokuljalo van.  Ova knjiga je konteksno stavljena u okvire rata, ali svaki upućeniji čitalac će prepoznati bezvremenu i vječnu borbu dobra i zla, poniranje u suštinu stvari, koje zaobilazi vješte zamke privida. Čovjek je za mene sa svojim lošim i dobrim osobinama i dalje enigma. Stalno se pitam o smislu, suštini svega. I tragam i vjerovatno ću tragati do kraja život

4. U Vašem romanu lako bi se svako mogao prepoznati, ko je, u ratu, bio u BIH. Prepoznaju li ljudi te scene iz Vaše knjige i šta Vam kažu, primjera radi, poznanici, komšije, prijatelji...?

Da im se knjiga dopada bez obzira što je, kako kažu, teška, što uskovitlava emocije, jer na koncu djeluje katarzično. Knjiga, od kada je “otišla” od mene ima svoj put. Tako je naizgled krhka, od korica nadalje, a zapravo je mnogo “teža.”

5. U jednom intervjuu ste kazali kako Vi želite ne samo pričati o dobru nego ga i živjeti baš u inat malim ćundarama. Ko su male ćundare i koliko je takvih likova danas u BiH?

Ljudski kompelsi su čudo, te tamne strane ljudske duše. Mogu da od vas naprave genija ili serijskog ubicu. Libido je pokretač i razarač. Male ćundare časkom maprave metež.  To su isfrustrirani likovi, kojima je nesankcionisanje zla dalo prostora da se razmahnu. Pa su svoj jadni libido nadomještali silom. I danas ih ima, njih ima uvijek i svuda. Sad nas pljačkaju. Materijalno je jadna kompenzacija. Zdravom libidu ne treba audi, niti silni opljačkani milioni. Bilo bi mi žao tih ljudi da nas nisu ojadili u svakom smislu.

6. Jeste li imali ikakvih glasova od onih koji ne misle kao Vi i koji su u proteklim vremenima uglavnom bili negativci?

Za sada ne. Zapravo, takve ni ne srećem, stalno sam u nekoj gužvi, a i kad sam tu, imam malo, ali odabrano društvo. Ne treba biti prorok, pa unaprijed znati da će negativci do kraja braniti svoje pravo na zlo i vjerovatno će me proglasiti vješticom, ha, ha. Ili izdajnicom, pronađimo unutrašnje neprijatelje po ko zna koju put, ha, ha. Jesam “izdajnik”, jer nisam šenlučila nacionalizmom u krvavom ratnom piru, nisam unovčila svoje srpstvo i nisam nikad bila u kolu onih koji su ovaj jadni narod u koji se kunu, s dva ukrštena prstića iza leđa naravno, doveli do kontejnera.  

7. Zašto ste  se prestali baviti novinarstvom?

Jer sam  oduvijek  želila da iživim pisanje na ovakav način s jedne strane. S druge strane, užasno sam se trošila prateći aktivno šta se dešava, a to je bila bedastoća za bedastoćom.  I na koncu, sve je manje bilo prostora za taj posao kako ga ja poimam. Mediji izvan zemlje bili su gotovo nimalo  zainteresovani, a novinarstvo pod ovdašnjom šapom je gnusno.  To je političko novinarstvo, lišeno znanja i profesionalnosti.

8. Ovo Vam nije prvo odustajanje. Desilo se to u ratu. Umjesto da pišete odlučili ste tada postati konobarica. Zašto ste to učinili i kako je došlo do toga?

Te ratne ’93. ugasio se « Novi Prelom », jedini medijski obraz ovog grada i potonjeg blentiteta. Svi smo se raspršili, moja nažalost pokojna prijateljica Drena Selimanović, dobri i kvalitetni foto-reporter Slobodan Rašić-Bobara, Slavko Podgorelec, Mišo Vidović, sad već pokojni Spasoje Perović, naravno profesor Živanović-Žile i tako redom, da ne nabrajam. Vladao je medijski mrak. Telefonske veze su bile prekinute, nije se moglo dobaciti do beogradskog « Vremena » ili bilo kog alternativnog lista. I onda bi ono, kafana je moja sudbina, u drugom smislu, ha, ha. Valjalo je preživjeti i časnije je bilo nositi tacnu, do baratati perom u Banjaluci.

9. Ima li Vaših kolega,  koji Vas zbog svojih ratnih uloga, danas ne mogu pogledati u oči?

Ne. Oni sada “časno” rade u nekim drugim redakcijama. Problem je što u zemlji kao što je naša ne treba kvalitetno informisanje protkano neminovnom upućenošću i znanjem, već je i dalje poželjna propaganda pod političkim patronatom. Tako da za te iz rata posla vazda ima k’o salate i oni se ne stide, već ponose time. A znate onu, čega se pametan stidi, budala se ponosi itd....

10. Šta mislite o ratnim novinarima koji su u svojim izvještajima podgrijavali i podržavali zlo, a i danas se nalaze u mnogim redakcijama?

Loše je, što sam i pomenula, to što oni i dalje imaju priliku da rade u novinarstvu, a da ne snose nikakvu odgovornost za ratno-huškačku ulogu. To je osnovni problem ovog društva, koje mu opet kao takvo daje podlogu za takvo djelovanje. Ta amnezija. Opasna amnezija. Riječi su ubijale kao oružje.

11. Mislite li da bi, recimo, Haški tribunal, ili lokalni sudovi, trebali pred lice pravde staviti i pojedine novinare iz ratnog perioda?

Naravno. Ja već odavno zagovaram tu tezu.

12. Kako danas gledate na novinarstvu u BiH i ima li u njemu elemenata huškanja i produbljivanja jaza među narodima u BiH? 

Ima. Retorika je ostala gotovo ista kao ona početkom rata. Mediji su posljedica društvenih zbivanja, a ona su takva da pogoduju sijanju razdora u korist “viših” ciljeva, odnosno pljačke. I hopa, dok ovaj napada Silajdžića, Dodik Tihića ili Čović ne znam ni ja koga, mi smo sve siromašniji i opljačkaniji. To je suština svega. Pljačka, za koju timovi smišljaju medijske mehanizme kako bi je zasjenili. Prvobitna pljačkaška faza kapitalizma. Zapad je tu fazu prošao krajem XIX vijeka. Vrlo je to prosto, ali u zemlji u kojoj još ima nepismenih, nedovoljno upućenih, isprepadanih i slično, to je jako teško objasniti. A vlastodršci svoje ovčice praše li praše novinama po guzici. Pa narod umjesto ono, nema penzije, kaže, ma ču li ti kako oni nama pričaju da je RS ovakva ili onakva ili, šta oni tamo opet protiv jedinstvene Bosne. A vlastodršci se lijepo sreću, nasmijani, prigrle se kao braća rođena,  koju popiju, a ti narode jadni jedi g. Kako se oni nama samo slatko smiju. Za njih je nacionalni interes da smo što gladniji.

13. Kako Vam danas izgleda BiH kao država?

Nikako. BiH je neka čudnovata tvorevina, koja je tako jadno raščerečena i iščašena  da joj tek treba nadjenuti ime, pod uslovom da je neko dovoljno maštovit. Ta čudnovata tvorevina obiluje silnim vladama, kantonima, parlamentima, birokratijama i jadnim, da ne može biti jadnijim pukom. BiH kao ovakva tek treba ući u program izučavanja. Porozne granice, mafijašluk, propala i opljačkana privreda, masa gladnih... Kad pogledam onaj spot zeničkog benda “Šuti i trpi” Dubioze kolektiv, koji ja interno zovem Dubioza skroz, sa onim žuljevitim rukama i radnikom koji kaže da bi samo da radi, naprosto hoću da presvisnem i sve se to onda završi u suzama. Rekvijem za moju zemlju.

14. Je li multietničnost ove države sačuvana u njenoj osnovnoj funkciji ili je ta multietničnost, danas, čisto kozmetičke prirode?

Kozmetičke je prirode. Vrlo je perfidno razarana, a to razaranje današnji političari nastavljaju, bilo da su u pitanju Banjaluka, Sarajevo ili Mostar. Razaranje multietničnosti je zgodan mehanizam ideologije “svako sebi” ma kako je ko u ovim našim što postojećim, što “nepostojećim” blentitetima predstavljao ili kamuflirao. A ta ideologija je pokriće za običnu pljačku. Zavadi, pa ukradi. Ali, ja sam nepopravljivi optimista, ima je u mom svijetu itekako, otvorenog sam i ogromnog srca i uvijek naletim na nju.  Moja sljedeća knjiga govori upravo o tome. U njoj će se naći svi multietničari, odnosno melezi, kako ih ja zovem u romanu, sad rascjepkani i naizgled neprimjetni.  Bez obzira što se knjiga zove, Kad utihnu melezi, oni se u njoj na koncu bude. Knjiga je posvećena Vilajetu. Meni je bila melem dok sam je pisala, nadam se da će i budućim čitaocima biti ljekovita.

15. Kako objašnjavate činjenicu da građani BiH, od rata na ovamo, redovito biraju opcije koje im nude nacionalizam i isključivost, prije svega onu vjersku?

Teško se riješiti loših navika i straha. Jednim dijelom a drugim, ljudi su dovoljno apatični, da ni ne izlaze na izbore. Kod onih koji glasaju najčešće caruju neznanje, nepovjerenje i strah, potkrijepljeni užasnom medijskom hajkom. Zato je vjerska zatucanost počela da caruje, vječita priča o pastirima i stadima.  Ti tzv duhovni pastiri se ne razlikuju od svoje političke braće. Zapravo, vjerske institucije su takođe političke organizacije. Imamo teokratsku državu.  I ti vjerski pastiri zavađaju, umjesto da mire, jer su ispoltizirani i ganjaju svoj interes. I malo ko misli na onu, da smo svi mi Abrahamova djeca.  Zato skidam kapu fra Marku Oršoliću, fra Mili Babiću i sličnima.

16. Izlazite li na izbore i koja je Vaša politička opcija?

Avangardna, kao KPJ 20-ih godina onog vijeka koju su, između ostalih, tvorili Krleža i naravno Josip Broz.

17. Jeste li religiozni?

Ne u domenima tumačenja bilo koje postojeće religije. Ako je učenje Lao Cea religiozno, onda jesam. A nije. Vjerujem u kosmički poredak stvari, ali mi smo mali, mali, mali.

18. Mislite li da je turbo- folk, kao životni stil većine građana BiH, izvrstan instrument za vladajuću elitu u BiH?

Naravno. Dalo bi se to sociološki objasniti.

19. Vjerujete li u teorije zavjere, tipa sve su to smislili neki gore, ili tamo,...,  i ne čini li Vam se da ih je na ovom našem području previše?

To su smiješne i glupe teorije kojih se gnušam.

20. Ima li ovdašnja teorija zavjere koja Vas je fascinirala svojom neargumentovanošću?

Toliko je gluposti do sada navaljano,  vezano za tobožnju zavjeru, da mi je teško izdvojiti neku koja me više ili manje sablaznila.

21. Šta mislite o intelektualcima u BiH i njihovom glasu protiv stanja u državi?

Kojim intelektualcima. Šalim se, ne kažem da ih nema, ali sve je to nedovoljno i uglavnom marginalizovano. Uglavnom su to usamljeni glasovi koji se gube. u RS ih nema gotovo uopšte, ne znam kad je zadnji put neko javno rekao nešto protiv lika i djela, izuzev Cenićke, Damira Miljevića i još ponekog.

22. Je li Milorad Dodik pravi odraz srpskog naroda u BiH, Sulejman Tihić bošnjačkog i Dragan Čović hrvatskog?

Naravno da nisu, oni se samo vješto nameću. Ako postoji samo jedan čovjek u ovim nacionalnim korpusima koji misli drugačije, oni nisu odraz.

23. Treba li Bosni i Hercegovini jedan Josip Broz Tito?

Treba joj Tito iz svog najjačeg perioda, ha, ha. Bosnu i Hercegovinu treba oslobađati kao 1941. a to mogu samo partizani. Dakle, smrt fašizmu drugovi partizani!

24. Šta je teže biti novinar ili pisac?

Pisac, ali je  ljepše.

25. Koliko vam je trebalo da se psihički odmorite od novinarstva kada ste se prije tri godine prestali baviti tim poslom?

Doživotno ću se odmarati, ha, ha. Bar godina.

26. Kako se opuštate od svakodnevnog stresa?

Uz svog neobično svojeglavog i totalno na svoju ruku psa Totu Vuka, avlijanera, koji me šarmirao tako što me odabrao, kada mi je dolutao na prag prije sedam godina. Smijehom, plesom po kući, čitanjem, boravljenjem sa dragim ljudima, roditeljima, ritualnim odlascima na ćevape “kod Muje” sa sestrom Draganom, putovanjima i odlaskom u prirodu. Priroda je moćna, nepresušni je izvor energije, ako je znate uzeti od nje. Volim promatrati rijeku kako teče, to me umiruje i unosi red u moju dušu. I muzikom.

27. Koga od novinara u BiH posebice cijenite?

Uslovno rečeno “novinare”, Nenada Veličkovića i Vedranu Seksan kao voditelje u emisiji za kulturu « Kutija », naprosto uživam gledajući te intervjue. I sve one koji se ne libe da pljusnu istinu.

28. Koji pisac zaslužuje da kada pročitate njegovu knjigu, samouvjereno kažete: e svaka mu čast?

Ovo mi je najteže pitanje, jer je nemoguće izreći samo jednog. Mnogi. Bulgakov, Krleža, Hamsun, Selimović, Buzati, Bariko, Hese, Murakami, Nadim Aslan i mnogi drugi....

29. Koju knjigu ste posljednji put kupili i koliko inače mjesečno potrošite na kupovinu istih?

“Hronike”, vrstu autobiografije od mog najomiljenijeg muzičara-kantautora Boba Dylana. Trošim puno na knjige, mjesečni  zbir varira od dubine džepa. Nemam dovoljno para koliko bih knjiga htjela kupiti. Neko voli da kupuje cipele, ja volim knjige.

30. Kakva vrsta muzike Vam budi pozitivne emocije?

Rock’n’roll definitivno. Dylan, Klepton, Zeppelin, Hendriks, Dženiska, rock iz vremena Woodstocka i nešto kasnije kada se vjerovalo da se svijet može promijeniti. Nisam ja jedini utopista, ha, ha. Kada slušam rock, dobijem krila i vjerujem da svijet može biti bolji. I Arsena jako volim i imam neizrecivu želju da mi pjeva na uvce.

31. Da li ikakve osjećaje u Vama budi pjesma od Bijelog Dugmeta Uspavanka za Radmilu M.?

Lijepa instrumentala, dopada mi se, mada nisam neki fan Dugmeta. Nekada sam, dok sam bila u braku djelimično i bila Radmila M.

32. Cijenite li takozvanu angažovanu muziku i ima li je dovoljno u našoj državi?

Cijenim. Volim Dubiozu kolektiv mnogo, pa Letu štuke... Nema je previše ovdje, ali mi pomaže da ne pobudalim načisto.  Elemental, Edu Maajku volim takođe, mada izvođači dejstvuju u drugim sredinama,  ali smo gotovo identičnih sudbina.

33. Jeste li optimista i vjerujete li u to da će dobro pobijediti zlo?

Jesam, nepopravljivi. Vjerujem u pobjedu dobra svim srcem.

34. Sanjate li rat?    

Rijetko. Ali ga na granici između sna i jave postanem svjesna u svoj njegovoj surovosti. To su oni momenti kada  mozak još nije razradio odbrambene sisteme, pa me tako silno preplavi ta žestoka emocija užasa, da svaki put kriknem.  Nadam se da će intenzitet tog proživljavanja jednom oslabiti, jer jako boli.