AMIGO - Kad se Banjaluka smijala

Piše: Radmila Karlaš 

   Pričao nam čika Ibac kojiput u Alibabi kako je Josipov djed po ocu, Marko, pod dejstvom dobre kapljice znao zanoćiti na groblju u Boriku, pa kad bi se onako mamuran pridigao, povikao bi na nadgrobne spomenike; Kud ste svi vi pošli ovako rano? Pošli, ne pošli, Marko je i kraj života, a skončao je prilično mlad, dočekao sve se jednako šegačući. A čika Ibac ga se dobro sjeća, jer je u njegovu kuću kao dijete zalazio više do u svoju koja je bila velika, bogata, imala je baštu, cvjetnjak, čardak i još štošta. Tačno tamo gdje je dugo bila roštiljnica Stari fijaker. Josipov otac Jozo, sin onog gore pomenutog Marka, bio mu je najbolji prijatelj i komšija.

Onaj isti Jozo što je moju dragu komšinicu Blažu, Josipovu mamu, ubjedio da će roditi tako što će ljekar kaubojskim lasom poroditi dijete, odnosno izvući ga napolje. Osvrtala se Blaža tako po rađaoni, sve pogledom tražeći laso. Nekom zgodom ili nezgodom, sjedi ona ljuta kao puška kad ulazi čika Jozo u kuću, nakon što je obišao sve kafane na putu. Ti to stara ne razumiješ, ne uđi u jednu, svi dignuše nos. A ja neću da se ljudima zamjeram. Čorba koju je Blaža zvala Namakni, smakni, zbog podgrijavanja i hlađenja u zavisnosti je li čika Jozo na vratima ili nije, završila je pod prozorom, a mi djeca smo baš jeli utješnu lubenicu, kad smo čuli krljanac u sobi. To je čika Jozo bezuspješno pokušavao potrefiti izlazna vrata na ormaru nakon kratkog sna.

Kroz ulazna je i skliznuo, ali sad je belaj naći izlazna, kroz koja bi petama ponovo dao vjetra do kafane Kod Tome. Blaža je tvrdila da po njegovim popodnevnim odlascima u kafanu možeš sat navijati. Čika Jozo je birvaktile svirao  trubu po banjalučkim igrankama, a Blaža je sjajno plesala. On iz Dolca, ona iz Ciganluka. On isti Mario Vargas Ljosa, visok, crn i nezaboravan, a ona niska i skladna. Nisi ti stara niska, već kratka, šegačio bi se Jozo sa njom, kada je već postajala oblica. Blaža je imala ramena šampionke u plivanju jer valjda nije bilo mosta s kojeg nije skočila u Vrbas, niti buka ili dijela rijeke koji nije preplivala. Ako je Marko posijao gen šegačenja kroz Jozu do Josipa, ali i Vesne i Jasminke, sestara mu, zabetonirao ga je svakako onaj s Blažine strane kroz baba Matiju, kako smo je svi zvali, Blažinu mater. Živi li ovdje Tukerić Matija, njegova žena i njihova djeca, pitao jednom vrli poštar neki. A Blažin humor već je ušao u istoriju. Unakrst te dvije humorističke bombe izrodio se onaj, Josipov. Čini mi se da je njegov ipak bio bliži čika Jozinom, basterkitonovski.

Blažin je bio onaj što valja kao cunami, pa se od smijeha cijela ulica oporavlja danima. Ili tvornica sokova Bosanka gdje je ona radila, a ljudima ispadale gajbe kad bi ona bubnula, dok bi se viljuškari zabijali u palete. Zadnje što je Blaža rekla ležeći u bolnici prije šest godina bilo je da je boli džep. Jozo nije rekao ništa. Umro je 1991. i mi smo išli da ga vidimo, jer nam je zorom zalupala na vrata. Spavao je u kuhinji, jer ga je Blaža nagarila kad je došao iz kafane, pa se i onako mrtav doimao kao da spava. Prethodni dan je bio po pe esu. Alibaba, Kod Tome, Granada, Jasinje. Nijednu od uobičajenih kafana, krećući se od tvornice obuće Bosna do Budžaka, gdje su preselili kad i moji, nije zaobišao. Mogao je da umre mirne duše.

Jedna predratna i poratna Banjaluka skupljena uz Vrbas ispod mosta Venecija, gdje živi siromašan urban svijet, solidaran i spreman na šalu svake vrste, sve sa tikvama koje plivaju po Vrbasu,  sa Angelinom majkom koja čuči na drvetu dok vreba kćerku da ne zgriješi, jedna od Miketa koja tjera guske uz Vrbas, Biskupova palata, zgrada u čijem suterenu jedno vrijeme žive  Senekovići, slike su koje me pohode noćima. Iz generacije trideset i neke. Čika Ibac je posljednji Mohikanac koji te slike upotpuni nekim novim detaljima. Kako je Josipova baba, Jozina mama ili žena od onog Marka s početka priče, Kristina Tereza koja je došla iz Štajerske početkom XX vijeka u Banjaluku, bila vrijedna kao pčelica. Ja je se sjećam iz 1971. kao mršave ženice na kraju puta, koju smo svi zvali Cilika. Sjedi i tobož čita novine koje su okrenute naopačke i na kojima je uzgred probušena rupa kroz koju kibi Blažu i Jozu. Vidi babe, ko agent OO7, kaže Jozo Blaži. Tako se Cilika našla gdje ni sanjala nije, jer kako to u životu biva, pored sve svoje preostale djece koja su, nakon što su pokupili babin stan da ga međusobno krčme, istu otpravili na skrb Blaži i Jozi koji u tu računicu sa nekretninama nisu bili uračunati. Ali Jozo nije brigao zbog toga, jer je bio opšte poznat kao kao galantan čovjek.

Poput Blaže, koja je, slično kao i moja mama,  davala najveće "napojnice"  u šoru, kada bi joj mi djeca išli nešto kupiti u granap. I, mada je baba Cilika bila katil prema njoj kad se tek udala za njenog najmlađeg sina, mjezimca, Plašenka, kako ju je baba po švapski zvala, njegovala ju je do kraja života kao što bi i svoju rođenu. Onu istu baba Matiju koja je umrla u ratu, a Blaža joj poredala novčiće pod jastuk. Da si baba kupi bombona na onom svijetu, objasnila je tobož ozbiljno najstarijoj kćerki Jasminki, usljed čega je strašna smrt iskočila kroz prozor sa sedmog sprata žutog nebodera u Boriku. Umjesto smrti, svi smo vidjeli baba Matiju kako karta sa svojim konama Marijom i Ružom Dujićkom, dok pljucka burmut. I govori djeci koju čuva; Sve je vama lako dok vas nosa velika glava, ali kad počne mala, jao ti ga vama. A oni pilje i ne kontaju, pa kad prođu godine,  oni svi u red kod babe Matije sa kafom i šećerom; E baba, baba, pade ti nama na pamet poslije bezbroj puta.

Često smo vraćali priču unazad Josip i ja, sjedeći ispred moje kuće. Pušikali smo i na minus deset na verandi one domaće cigarete kako ih je Josip zvao, što ih je motao od hercegovačkog duvana. Vidjela sam mu tako prababu Anu kako brza u kukuruze da se olakša od straha, negdje kod Venecija mosta, dok djeca simuliraju vazdušne sirene da bi pojeli vruću pitu sa prozora, koju je ona jadna ostavila da se hladi. Ta se bojala švapskih aviona nad Banjalukom tokom onog rata, više do bilo čega na svijetu, što su djeca obilato koristila. Nije mi stran ni njen sin, Josipov djed Pero, dok ga zamišljam kako kradom od babe Matije ide ljubavnici tamo u pravcu sadašnje Ekonomske škole, a Zvonko i Miro, sinovi mu,  bacaju kamenice na prozor date dame koja se taji. Pero, misleći da je stigao muž, iskače navrat nanos kroz prozor i pljus u blato. Sutradan je na Biskupovoj palati gdje je data stanovala, osvanuo grafit; Pero voli svoje milo zlato i guzicom pada u debelo blato. Nakon toga smo Miru vozali u tačkama, jer ga je Pero polomio, pričala nam Blaža. Saznao je ko su zavjerenici. A vi ostali, zanimalo nas djecu. Utekli, ali nas je poslije safatao i zatvorio u svinjac. Kad smo u ratu čuli da je poginuo, sve smo kolo igrali od sreće, jer nas više neće tući. Ali, ne lezi vraže, eto Pere uoči oslobođenja i prvo što je uradio je bilo da nas dobro izdegenjači.

Ima tome možda osam - devet mjeseci kako  mi je Josip ispričao da je sanjao čudan san. Ide on tako nekom stazom u izmaglicu obavijenu, a sa obe njene strane nadvirila se lica. A on, premda mnoga od njih nikada nije vidio ni na slici, zna tačno koje je čije lice. Našla se tu i Matija i Cilika i Ana i Marko i Pero, Jozo i Blaža, prapradjedovi i čukunbabe i još dalje u prošlost. Čudan san, rekao mi tad Josip. Kada smo zadnji put sjedili pred mojom kućom, 17. maja, Josip i ja smo se po običaju smijali. Otišla sam od kuće nešto iza 12h, a on je radio drugu smjenu. Svratio je malo poslije mog odlaska, jer je imao nešto da mi kaže. Nema veze, reći ću joj večeras, kazao je mojoj mami Milici koja je kontala da smo nas dvoje kao one dvije zatvorenice koje se nakon dvadeset godina sužanjstva osvrću jedna prema drugoj i istovremeno kažu; Ej, imam još nešto da ti kažem. Nije mi uspio reći. Pod aparatima na Paprikovcu me samo slušao, jer ni gledati nije mogao. Ali se do kraja osmjehivao preko svih onih cijevi i aparata. Čak i kada su njegove širom otvorene oči koje ne trepću piljile u mene, a stručni kadar me uvjeravao kako on više ništa ne zna i da je pitanje trena, on se osmjehivao. Ja sam to vidjela kao što sad vidim svoje ruke koje tipkaju ove riječi. Ne znam puno o onostranom, ali mi nešto govori da ona staza iz Josipovog sna sad pršti od veselja. Kako bi drugačije i moglo biti sa svim tim šeretima od Senekovića, Tukerića i ostalih ogranaka familije. Naprosto da im čovjek pozavidi. Kada sam se oprostila sa mojim amigom i bratom Josipom gore na Paprikovcu, valjda sam jedina znala kome se sve vrijeme osmjehuje.

Govor na ispraćaju Jospipa Senekovića, groblje sveti Ivo, Trapisti: 

Prošli smo mnoge slične situacije zajedno, pa ćemo i ovu izgurati moj prijatelj i ja. Tačnije, moj brat po srcu i ja. Smije se po običaju i kaže mi; Proći će taj haos koji prati fizičku smrt, sva ta pometnja, a onda ćemo polako razabrati šta ostaje. A ostaje zaista mnogo. Jer, mi ne ispraćamo Josipa, već samo košuljicu koju je umorno svukao. Cijeli život ljudi pokušavaju biti sretni, zadovoljni, mirni i u tu svrhu posežu za mnogo čim. Uranjaju u materijalno, političko, religiozno. U Josipovom slučaju, put nije dolazio izvana, već iznutra. On nije posezao ni za čim, ljubav je posegnula za njim. Rekla bih da mu je udahnuta prvim dahom, a to je rijetka privilegija i nebeski dar. Ono što je Josipa činilo istinski posebnim i izdvajalo od mnogih drugih koje sam na svom putu sretala, je što je on prihvatao. I dobro i loše. Nikada nije  osuđivao. Pogotovo nije ogovarao. Samo je volio. I one loše, ako je uopšte bio svjestan da je neko loš. Objedinjavao ih je u svom srcu, a iz svega bi kao kakav nektar proizašla iskonska ljubav gdje su se ovi ušuškano sjedinjavali. Podrazumjevao je da su dobro i zlo dva pola bivanja. Da jedno bez drugog ne mogu, jer je takav ovaj svijet. Pokreću ga suprotnosti. A ljubav iznad tih suprotnosti otvara vrata za drugi svijet u tom istom svijetu. Imala sam ga često na umu dok sam pisala svoj posljednji roman, Priču o božijim čuvarima. Rijetki su takvi ljudi kao što je Josip. Osim njega, poznajem još samo jednog sa tim osobinama. Mog oca. Ovdje smo posljednji put ispraćali njegovu mamu. I tad, ono što je bila istinska Blaža, a svi mi koji smo je poznavali znali smo za njenu karizmu i neprevaziđen smisao za humor kojim je obilovala i na samrti,  oblikovalo je i taj ispraćaj. Kao da nam je poručila; Nije ovo smrt, već jedna nevjerovatna avantura. Sa mojim prijateljem, komšijom i bratom u srcu Josipom je isto tako. 

Josip generacijama unazad potiče iz urbane Banjaluke. Njegova majka, Blaženka Tukerić, udata Seneković, je iz takozvanog Ciganluka, a otac Josip Jozo iz Dolca. Čuveni trubač sa prvih banjalučkih igranki u Vatrogasnom domu. Čovjek koji se nije znao naljutiti.  Nakon kćeri Jasminke, Blaža i Jozo rodili su Josipa, a potom njegovu sestru Vesnu. Josip se rodio 27. juna 1959. Cijeli radni vijek, proveo je radeći u tvornici obuće "Bosna", sadašnja Bema. Bio je vrijedan, kao mali mrav. Samo ga je nešto malo vremena djelilo od penzije.  Josip je bio tih, nenametljiv, a ipak sa jednom neprikosnovenom karizmom koju ste morali osjetiti. Njegova fizionomija odavala je karakterne crte i upečatljivost koju je bilo nemoguće previdjeti. Bio je inteligentan, intuitivan. Neko s kim ste mogli da razgovarate o svemu. Njegovo znanje i opšta kultura bili su neizmjerni, ali kao i svi inteligentni ljudi držao se one da se samo prazan klas uspravlja, a pun savija. Pričao je o slikaru Karavađu sa istim autoritetom, kao i o muzici Nila Janga. Ili o opusu Frensisa Forda Kopole. Bilo je nadahnjujuće imati takvog sagovornika. Radost i smijeh koje je sijao oko sebe, a ja često žnjela, razgonili su strah koji sapliće i od čovjeka čini roba. Da bi ljudi vladali vama, moraju vas dobro zaplašiti. Josip nije bio ničiji rob. Ta vrsta okova spadala bi sa prvim naletom smijeha. Ne možete sve ismijavati, ali se svemu možete nasmijati. Počevši od samog sebe. To su znali vrhunski umjetnici i filozofi od antike do naših dana. To je znao i Josip. Bili smo djeca 1970. godine kada smo se doselili u Budžak. Iz dana u dan, naše dvije kuće pretvorile su se u jednu. Ma gdje da sam išla, putovala na daleke destinacije, pri povratku bih odmah trčala u kuću Senekovića. Kako su mi samo isprazno djelovali  naoko bitni ljudi za koje je čuo cijeli svijet, a koji su život posvećivali upinjanju da bar na minut dosegnu onu radost koja sam ja stalno  osjećala u domu Senekovića. Kada je otišla njegova mama Blaža, on je moju mamu Milicu zvao mamom. Naš dom je bio i njegov, a njegove šetnje sa mojim Totom Vukom, njegovim Mokcem, već su postale budžačka antologija. Uključujući i onu kad se Josip malo pripit nakon proslave mog rođendana u "Alibabi" sagnuo da prihefta Toti povodac i pri tom se nasadio na glavu. Možda je najveći čin moje  ljubavi prema mom prijatelju i bratu Josipu bio kada sam ga pustila tokom njegove teške i iscrpljujuće bolesti.  Kao da sam preko noći odrasla. On me je tome poučio sa samrtne postelje. Prestala sam da budem sebična i da ga svojom vulkanskom energijom u kojoj je bilo najviše očaja i bola zadržavam. Rekla sam mu, dok su me svi egzaktni i relevantni ubjeđivali da ništa ne čuje i ne osjeća, a ja im nisam vjerovala, niti ću, da ga neću sebično zadržavati i kačiti za ovo postojanje mimo njegove snage i volje. Umirao je, ali se osmjehivao. Rekla sam mu i da nikad nisam vjerovala u granice koje dijele, već u jedno trajanje koje se prožima i koje stalno jest. Svaki kraj je početak, a početak kraj. Sve je krug i što ode od nas, nama se i vraća. Pustila sam ga da naizgled ode i od tada je stalno sa mnom. 

Dragi moj Josipe, ovo nije pozdrav, već moja Riječ. A ti provuci jedan svjetlucavi krak iz svoje svjetlosti, jednom, da se lakše uspnem uz njega kada dođe čas.  
U Banjaluci, 30. maja 2017.