piše: Radmila Karlaš
Ispalo je gotovo slučajno. Mom prijatelju se pokvario auto, pa sam ja uskočila da ga odvezem. On se družio sa Vesnom Pajazetović. A ja. Nikad. Znala sam je oduvijek, iz viđenja, a da ništa pod bogom milim nisam znala o njoj. Voljela je pse, to se vidjelo. Uvijek je vodala nekog. Mogla je komotno da bude bilo šta, ja o tom svejedno ne bih imala pojma. I ne bi me ni interesovalo. Nekada smo bile u društvu gdje neko zna nekog, klimnule bi i to je bilo to. U prolazu, ja sam je opet nekako poznavala. Po osjećaju. Nju je znao cijeli grad. Onaj što je sad razbucan po svijetu, ali i ovaj što je ostao. I onaj svijet što se pridodao gradu u međuvremenu. Neki momci stoje malo dalje od mjesta gdje će spustiti sanduk i kažu, Mi smo se nje bojali kad smo bili djeca. Osmjehnu me ta definicija djece, sada već odraslih.
E, Vesna Pajazetović se doimala opasnom. Onako vižljasta, crnka, kratko ošišana i izuzetno lijepa, koja obožava pse, uljevala je strah malim dječacima. Kao kroz maglu sjećam se tog da je imala neku slavu divljakuše. S tim da ja nikad nisam dozvolila da se takvi glasovi detaljnije artikulišu, jer me nije ni zanimalo. Ne zbog Vesne Pajazetović, već glasovi ko glasovi, oni se mjenjaju zavisno od pripovjedača, priča ili nečeg trećeg. A ja nisam voljela da mi neko prepričava nekog. Iz milion razloga. Dakle, Vesnu Pajazetović sam sretala na ulicama grada redovno tokom svih ovih decenija i osjećala sam da ta mala vižljasta ima muda, nije ona bila od onih što se povlače pred opasnošću, idu joj direktno u susret. Da me je neko ubio, ne bih znala reći u koju je školu išla, kakav joj je porodični status, čime se bavi, čak ni gdje stanuje. I kad su neki detalji nakon njene smrti počeli da dolaze do mene, ja sam ih i dalje propuštala kroz svoje "filtre", dok od svega nije ostao neki supstrat po vlastitom osjećaju.
Gore, na Novom groblju smo prvo naišli na jednog mačka. Debelog, maznog, imao je krasne crne flekice po bijeloj njuškici, pravi macan. Kada smo se poklonili odru ili sjeni Vesne Pajazetović, nisam ništa osjećala, samo neku nelagodu forme. To se sve tako radi, red je. Izjavi se saučešće, prođe pored kovčega, lagano u koloni stupa se do grobnog mjesta gdje grobari rade svoj svakodnevni posao. Obično jedva čekam da se sve završi. Mrmor glasova, sve ono što ljudi inače pričaju o pokojniku. Neka se više ne pati i slično. Bila je to mala sahrana, a ja sam nekako sigurna da bi Vesna Pajazetović trebalo da počiva na nakom proplanku "i da joj niko ne dođe do prijatelj drag, a kad se bude vraćao nek' zametne trag." Jer nju boli uvo za svima ostalima. Nikada nije držala do forme, to se mogu zakleti. I evo me, gledam Banjaluku pod nama istovremeno kad i jednog od grobara u dugačkim gumenim čizmama, kako snuždeno zuri u raku. Ima fizionomiju o kojoj bi se dalo pisati, ali još bolje valjalo bi je nacrtati ili naslikati. Umjetničko djelo pored njene rake. Živo umjetničko djelo. Taj čovjek i debeli mačak su za mene naujupečatljiviji likovi gore na Novom groblju, odakle puca pogled na grad.
Vesne Pajazetovićeve su živi likovi, živi i kad odu, one su vrlo nedostajuće, to su osobe koje su same od sebe roman ili film. Jer, žive život do daske. Je li on za druge dobar, loš, uvrnut, blesav, ne igra ulogu. Njihov je. Život do daske svakako nije protraćen. Ta žena je, onako po utisku u prolazu i mrmoljenju gradskih lipa, dizala kosu na glavi puritancima i malograđanima. Nisu to jednostavne osobe, ne, one su burne i osebujne, ima tu dosta zapleta, po standarde malograđanina, nedopustivih stvari. I po standarde mnogih uvriježenih mišljenja. Po svih onih stvari koje su i te kako dopustive, ako se uokvire u standarde jednog bračnog života, koji jedini dozvoljava sve pogubno po porodicu, ako se odvija u sklopu te porodice. Pod istim krovom. Sve ostalo je u najmanju ruku jeres, sklono najstrašnijoj osudi.
Vesna Pajazetović nije bila osoba koja bi svoje odluke gurala pod isti krov. Ma kakva da je bila, birala je svoj život vođena unutrašnjim nagonima, koji su isplivavali kako su isplivavali, nije se dodvoravala nikom, rušeći sve tabue. Toliko je Vesna Pajazetović bila iskrena da je ulogu, namjenjenu joj, jednostavno ispljunula. U lice svima koji su joj istu ponudili. Nije mogla drugačije. Jer takve posebne prirode ne trpe pravila, one ih krše, kidaju ih, dok ne ogole pozadinu. Možete da izdate dijete, ali neka to bude pod krovnom konstrukcijom, državu u okviru odgovarajuće ideologije, možete da izdate boga oca, da budete Pontije Pilat ili Juda, ali ko boga vas molim nemojte biti mimo, nemojte se udaljavati ispod krova, jer tad za vas nema spasa. Drago mi je što gore nije bilo spasitelja sa čitabama. Spasitelja od spasitelja. Vesna Pajazetović svakako nije htjela da bude tako spašena.
Ona je htjela svoj život i dobila ga je. Ona je platila sve i jedan ceh koji je trebalo platiti, ne gurajući račun drugima pod nos. Ona je bila crna ovca, nikad se nije predstavljala kao bijela. Ona je bila ogledalo ćudorednim, koje su oni pokrivali. Ili razbijali. Ona je bila Vesna Pajazetović, jedna od rijetkih koja je nosila i ime i prezime i nikad je niko nije drugačije zvao do tako. Ona rijetka suština koja krijepi i muljom i blatom, otkrivena kao lokva na cesti, ne prikrivajući ništa, ni glib, ni sam život. Ne pretvarajući se da nema blata, ne gurajući ga pod tepih. Već živeći ga. Savršeno mi je jasno koliko je bila izložena. Do kosti. Ništa nije stajalo između nje i svijeta do gole kože. Nekako sam to oduvijek znala. E, otud ja na sahrani Vesne Pajazetović.
Comments
Post a Comment