Suze Fahrete Jahić

Piše: Radmila Karlaš

      

     Nikada nisam slušala Lepu Brenu. Nije me ni zanimala. Izuzev kad bi u kafani drmnula Jugoslovenka. Kao jednu neizlječivu ljubiteljku kulturnog, geografskog i svakog drugog pojma prostora bivše nam, pjesma je mogla da me rasturi na djeliće i ponovo sastavi. Po šavovima. A i spot mi je bio fenomenalan sve sa onim jugoslovenskim zastavama, hrapavštinom Vlade Kalembera i urlikom Alena Islamovića. Ovu pjesmu sam voljela da slušam do daske, kako ja ne bih vrištala od tuge i jada.

Kada smo šetali uoči prošle Nove godine, naletili smo izdaleka na koncert Lepe Brene na otvorenom. Nije mi palo na pamet da se približim, da zastanem. I to ne samo zbog našeg udomljenog, razigranog i velikog crnog labradora. Bila sam užasno ljuta. Koliko ovo košta. Na šta sve troše naš novac. To što je Brena došla nisam toliko osuđivala, svi idu tamo gdje ih zovu i plate. Ali ja im to neću ni pogledati, a kamoli slušati. Udaljili smo se brzo. 

Fenomen Lepe Brene mogla sam sociološki analizirati, po štetu tog fenomena. Nije ništa lično. Znači, dodirnih tačaka gotovo da uopšte nije bilo. Moj i pravac Breninih obožavalaca išao je paralelno, nikada se ne ukrštajući. Izuzev. Poznavala sam jednu divnu ženu iz Beča, inače Brčanku rodom, koja je poznavala Fahretu Jahić od djetinjstva. Bila je moja domaćica, jedna svjetska žena kod koje ću kući podno Bečke šume i spavati umjesto u hotelu. Nakon što ću, sad vidim koliko naivno, govoriti okupljenima u austrijskom parlamentu o povratku prognanih i raseljenih nakon rata. I to je to. Zapravo nije. Prije rata sam preko Studenstskog servisa tokom ljeta radila u kuhinji jednog istarskog restorana.  Kući smo se nas tri vraćale auto-stopom. Jedan trgovački putnik koji nas je iz Labina dovezao u Banjaluku, jer mu je na našu neizrecivu sreću tom maršutom vodio put, nije prestajao da priča o Lepoj Breni. I još sekundica. Moj drugar, roker umrli, takođe je bio očaran Brenom, kada ju je kao vojnik slušao u novosadskom hotelu "Park" prije slave.  Ne muzikom, već dojmom koji je ona ostavljala na ljude. 

Sjećam se da me Brena nije očarala ni kao pojava. Nešto tu nije bilo kako treba. Bila je visoka, zgodna, ljepuškasta, ali sam o njoj imala predstavu kao o ženi (Ja, koja sam antitradicionalista u svakom smislu!) koja treba da bude majka, posvećena mužu i djeci. Nikakvi minići nisu mogli zakamuflirati jednu tradicionalnu ženu koja ima prvenstveno porodične prioritete. Sjećam se da sam negdje vidjela fotografiju njene majke iz srednjih godina, nasmijane, visoke, plave žene i da mi se ta žena činila stoprocentno u redu. Bila je to što jest, zadovoljna u svojoj koži. Dopala mi se.

Istovremeno, bilo je nečeg što me poslije odvraćalo da u frizerskim salonima gdje bih od godine do godine trknula, pročitam neke Brenine intervjue u onim tipično ženskim revijama koje sam mrzila. I još da pri tom gledam njene fotošopirane fotografije. Taman posla. 

A onda je Fahreta Jahić zaplakala tokom koncerta u Tuzli. Nije samo zaplakala, ridala je. I veo je spao. Sve se kazalo samo i ja sam bila zatečena količinom svojih osjećaja na tu scenu. Kao i spoznaja. Prvi put sam shvatila da decenijama plasiraju ili prikazuju Brenu, masku, čemu je i ona sama doprinjela. Stvarna ona bila je baš ta koja rida na sceni, dok joj se ramena povijaju pod teretom osjećaja. Potpuno izložena. 

Puklo mi je pred očima kao zora koliko je ta žena u životu progutala, posebno od kada je počeo potop. Jer, ona nema drugi dom. Ni jahte, ni vile, ni skupocjeni automobili, ama ni sva blaga ovog svijeta ne piju vode, to su samo oblande. Nju je zabolilo posred srca i slomilo u mjestu gdje je rođena. Da, rođena je u Tuzli, a odrastala u Brčkom. I taj dom ona nosi gdje god da je. A dom su uspomene. Uspomene i suština stvari jedne djevojčice koja uz grudi cijelu noć privija čizmice koje joj je otac, medicinski tehničar uzmogao da kupi. Puno je djece, treba sve prehraniti, ali poštena porodica se drži. Čestiti su, imaju planove za svoju djecu. Da ih izvedu na pravi put. Na tom putu niko nije očekivao ono što će uslijediti. Ne mislim na popularnost nekog od djece, u ovom slučaju Fahrete. One što sva očarana privija svoje čizmice dok spava. Zato mogu samo da naslutim koliku je žrtvu ta žena kasnije podnijela. Kada je sve otišlo u vraga. Mogu samo da pretpostavim koliko su je puta osjećanja mrvila, dok je ona stoički igrala svoju ulogu jake poslovne žene i zvijezde koja ne zalazi. Ali, Brena je Jugoslovenka. A to nije ustrojstvo. To je stanje. Kao što je i Bosanka. Možda otud strašna razlika između nje nekad i sad. Svi starimo naravno, ali ona, i dalje zgodnica, izgubila je sjaj, njoj se duša negdje zaturila. 

Kada bih negdje na TV, obično kod prijatelja, jer ja svoj ne palim, naletila na neki njen intervju, pomislila bih; Daj ženo, promjeni taj ravan ton, daj si oduška. Djelovala mi je kao da se lijepo konzervirala. Pa da, znala je ona, ako samo zericu popusti, biće to lavina. Njena unutrašnja lavina.  Nije da ne poznajem mnogo konzervi. Ono, i dalje smo tu, a zapravo, mi smo nigdje. Prošara nas i izmrvi sjećanje, a mi onda glumimo neke profesije, neke živote, pokušavamo da zaboravimo kako nas je samljelo. Baš nas koji smo slavili 29.11.  kao oslobođenje, zajedništvo i ljubav, a ne kao tamnicu. A onda je 29.-i otišao do vraga. Trebalo je pokazati da i 25.-i, ta Jugoslavija u malom treba da ode do vraga. 

I tako, bila sam glupača. Baš ja! Koja sam se dičila sama sebi i u sebi da znam šta je persona, a šta sjenka. Vraga! Sve što sam znala o Fahreti Jahić bilo je ništa, jer sam uporno gledala Lepu Brenu. Sve do tih suza i onih pognutih ramena u Tuzli, kada mi se otkrila ona, prava ona.  Žena koju bih tad najradije zagrlila da sam mogla. Plakala s njom. Dala bih joj da se slomi, jer izvjesno, Brena će joj opet pomoći da se sastavi.