Piše: Radmila Karlaš
Iz neobjavljene knjige kolumni. Rukopis, objavljivan u medijima, datira iz 2002.
Opet nemam ništa za dodati. Niti oduzeti.
Svježe je petoaprilsko jutro, pa cupkajući na Autobuskoj stanici vjećam hoće li onaj u 7h i 45 preko Jajca po običaju da kasni. Stiže na vrijeme. Putujem na poziv APF fondacije i Vijeća Evrope u saradnji sa Udruženjem bh. novinara i Vijećem za štampu BiH, uz veliku podršku Irske vlade da prisustvujem seminaru koji će se održati u Holiday Innu u Sarajevu povodom 6. Aprila, a na temu Mediji u ratu i miru s podtemom Možemo li bolje.... Malo je falilo da odbijem poziv. Jer, kako ustvrdi Drago Bojić u sarajevskom listu Svjetlo i riječ...“sprega sa političkom i ekonomskom moći, stranačkim, nacionalnim i vjerskim liderima, manipulisanje informacijama, insceniranje i izopačivanje činjenica, obilježja su, uz rijetke izuzetke gotovo svih bh. medija.“ U zemlji političke i kulturne zapuštenosti uz senzacionalističke naslove protkane političkim manipulacijama moćnika, govoriti o medijima i djelovati zdravo putem istih čini se kao nemoguća misija. Naravno, nekad sam mislila da je sve moguće i dugo bivala Don Kihot. Koji je na koncu ostao bez najelementarnijih prava i sredstava za život, ali ne i bez daljnje opasnosti za skraćivanja za glavu usljed nacionalnih interesa. Taj i takav Don Kihot već sutradan sjediće u publici u Holiday Innu i slušati prominentne novinare, kako ih najaviše, a od kojih se neki komotno mogu upisati u ratno-huškačka piskarala bez premca. Uostalom kad je neko vidio prvoborca u prvim redovima nakon rata. Naravno nikad. Ali polako. Idemo redom.
Naime, taj 5. April koji započinjem na relaciji Banjaluka - Sarajevo podsjeća da je prošlo 20 godina od početka rata u BiH. Ili nije prošlo, zavisi kako ko na to gleda. Tim krvavim proljećem započinje i moja „Četvorolisna djetelina.“
Autobus vijuga cestom za koju je car Franjo Josif na tvrdnju nekih da ju je teško prokopati upitao: „A može li grumen zlata za grumen kamena...“
Uvijek potražim sjedište odakle mogu nesmetano da gledam rijeku u kanjonu, divlju i plahovitu, brzu i planinsku. Reći ćemo da je naša, protiče kroz naš grad. Zapravo je ničija ili tačnije, svoja već vjekovima, svjedokinja mnogih zuluma. I dalje teče bez obzira na sve.
Drijemam i kroz poluotvorene oči vidim kamenu crkvicu Svetog Ive u Podmilačju. Veća, modernistička, koja se gradi tik do nje mi je ružna i uvijek dobro osmotrim onu skromniju. Mislim da bi se i sveti Ivo složio sa mnom. Na tom mjestu sam se 1998. na klizavom ljetnjem asfaltu nakon kišice okrenula nekoliko puta i kada se automobil na koncu zaustavio, bilo je to maltene u dvorištu pomenute crkvice. Zato mi je mjesto drago, jer moglo je i drugačije da se završi plesanje po cesti. Ponovo me hvata drijemež i onda ih naglo otvaram. Donji Vakuf. Imam 15 godina i gotovo cijeli ljetni raspust provodim kod Bisere. Jedemo polivale kako se tad nazivala namočena lepinja u ćevabdžinici i gotovo sve vrijeme provodimo na obalama Vrbasa uz Zokinu gitaru. A ja letim ne samo na ringišpilu koji je tog ljeta postavljen na obližnjoj livadi kod vakufskog Doma kulture, već i zbog plavookog Senada, koji je valjda imao najljepši osmijeh na svijetu. I naravno, imao je stalnu djevojku. Jer, sve prave ljubavi su tužne, naročito u tim godinama.
Komar je veličanstven premda tek sa naznakama proljeća. Nadomak Turbeta šadrvan ispred restorana, znatiželjno ga posmatram pijuckajući sok. Znatiželje naime imam napretek, jer 1975. je godina, nemam ni 12 godina i to je moje prvo samostalno putovanje. Putujem kod prijateljice Jasenke Bešlić u Sarajevo gdje ću provesti zimski raspust. Kada me koji dan kasnije ove aprilske 2012. TV FACE Senada Hadžifejzovića smjesti u renovirani hotel „Bristol“ stajaću uz prozor i gledati dolje na grad i jasno uočiti dvije prilike koje odlaze u diskoteku Kaktus u Skenderiji, kultni kafić Lav na Baš-čaršiji i smiju se šašavo dan-noć. Dvije djevojčice od kojih će jedna, a ne treba ni pogađati previše koja, usljed svoje urođene munjenosti zapadanja u neke samo njoj znane svjetove, zaostati neki korak i jednostavno zalutati. Na putu ka Jasenkinoj zgradi na Grbavici pomoći će joj baš hotel Bristol kao orjentir. Jasenka je opet u ulici Obala 27 Juli, već dugo se preziva Babić i bila je prvo poznato lice na koje sam naletila početkom januara 1996. u Sarajevu.
Put traje dugo, iskušava strpljenje. Sparno je. Napokon Sarajevo i u vidiku onaj zlokobni ekstra ružni Radončićev toranj. Kada me nedugo potom fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije, veliki humanista i intelektualac dovezao tik do kafane sa kockastim stolnjacima i limenim pepeljarama gdje pirka osvježavajući vjetrić, dolazim lagano sebi, mada sumnjičavo mjerkam olujne oblake koji se navlače.
Te večeri pod naletima kiše u parku kod Vrazove sa Irom, Semirom, Dinom Mustafićem i ostalom ekipom iz MESS-a, šćućurena pod kišobranom gledam projekciju 3D Suade Kapić o opsadi Sarajeva. Bočni zid zgrade na kojoj se oslikava projekcija uokviruje proživljeni užas. Moji MESS-ovci koji su takođe učestvovali u ovom projektu, iskisli su do gole kože. Tu je i Benja, Irin muž,
mlađi Isović, sin baš onog Safeta. Svi smo promrzli, promičemo pored okupljene svjetine kao sjeni. Nedugo potom u aperitiv baru Holiday Inna od konobara saznajem da je jedino preostalo piće u bifeu tzv. Cola ziro. Kako kaže, sve je posrkano, ničeg više nema, o alkoholu da ne govorim. Tu su naime Reporteri bez granica, kao i bezbroj novinara iz cijelog svijeta. „Uostalom, sve nam je ziro baš kao i ova Cola“, kaže konobar stavljajući bocu pred mene.
I, evo ga. Mediji u ratu i miru, Možemo li bolje... 6. April 1992.- 6.April 2012. Dvadeset godina od početka... Konstatujem da nekada vodećih najhrabrijih pera nema. Ako izuzmem Vildanu Selimbegović, dugogodišnju novinarku BH Dana, sada urednicu „Oslobođenja“ koja će naravno u prazno malo kasnije pitati prisutne iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) zašto nisu reagovali na govor mržnje, tačnije na emisiju na FTV koja je govorila o ni manje, ni više već kako je Selimbegovićeva naglasila, 200-godišnjici genocidnosti Srba. Iz RAK-a joj je odgovoreno da to nije bio govor mržnje. Od širenja mržnje je svakako još gore nepriznavanje iste. I naravno, među hrabre uvrštavam takođe vrsno pero nekadašnjih Dana, Dženanu Karup. Dvije žene, dva Don Kihota. Neka bar neko zasluženo bude prominentan. Iz manjeg entiteta će govoriti žena koja je tokom rata svojim napisima dovela u opasnost život mog kolege novinara nesrpske nacionalnosti. Naime, novinarka „Glasa Srpske“ će datog kolegu po peru proglasiti špijunom. Ljudima treba dati priliku da se mjenjaju, je l', ali ja svakako više od posmatranja te metamorfoze volim otići na čik pauzu sa curama iz BIRN-a (Balkanska istraživačka regionalna mreža za ratne zločine.)
Zdravim se sa Hadžifejzovićem koji je aprila 1992. ostao upamćen po riječima iz TV Dnevnika „Ovo je rat uživo“, Banjalučaninom Gagijem Stanimirovićem koji se vratio iz Australije, pa sad radi za Al Jazeeru u Sarajevu, Emirom Habulom iz „Oslobođenja“, Borom Kontićem iz Media centra, Sinanom Alićem iz Tuzle, s kojim sam sjajno plesala takođe jednog aprila 1996. u jednom novinarskom klubu u Philadelphiji itd...itd...
Utvrđujem da za ovakve skupove više nemam volje i da su isprazni kao naše budžetke kase. Opare se malo organizatori, mi dobijemo obezbjeđen smještaj i putne troškove i mogućnot da vidimo kako sloboda ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.
U centru Sarajeva dešava se „Red-Line“ sa postavljenih 11.541 stolica. Opsada Sarajeva trajala je 1.335 dana, ubijeno je 11.634 građana, od toga 11.541 identifikovano, sa 1.300 ubijene djece, 1.500 projektila iznad 60 mm koji su svakodnevno zasipali... Grad je bio bez struje, vode, uz minimalne količine prirodnog gasa... Ja ni danas ne znam šta se desilo sa mojim prijateljima, Mirsadom sa Čengić vile, Mišom sa Marijin dvora, Jaskom i Rizom iz Koturove i mnogim drugim. To su bila moja braća. Pitala sam, tražila, uzalud. Suviše mrtvih.
Novinari u Holiday Innu piju do kasno u noć. Moji telefonski signali se utapaju u njihovu silnu elektronsku opremu. Jedno vrijeme sam komunikacijski potpuno izolovana što mi pred oči vraća slike koje bih da skinem sa svog unutrašnjeg repertoara.
Neko vrijeme provešću sa prijateljima. Rijetki su, jer su mnogi nakon 1996. otišli. Gledam kako demobilisani borci iz oba bh. entiteta, uključujući i onaj nepostojeći štrajkuju. Dogorilo do nokata. Pristižu i gladni radnici iz gradića nadomak Sarajeva. Taxista kaže da mu se sviđa Banjaluka, kako je to čist i lijep grad. Sumorno mislim gledajući gladne koje narod nije pozlatio, ajd bar nešto lijepo. Oni lovarniji bi me odmah ukorili kako sam suviše mračna. Možda samo suviše vidim, a te boljke ne mogu da se rješim ni u Sarajevu. Kolega Damir Nikšić, slikar i vrsni muzičar (ne znam je li bolji u jazz-u, rocku ili bluesu, svira li maestralnije ili pjeva) i ja se muvamo po Maloj pivnici. Jedva uspijevamo popiti kafu i orahovaču zahvaljujući Damirovim gažama na datom mjestu, jer je prostor zakupljen za neku feštu Gradske uprave. Riječ gradski u sudaru sa fizionomijama prisutnih zvuči groteskno.
I, evo me u Bristolu. Hotel je zatvoren 6. Aprila '92., a otvoren istog datuma prošle godine. Istraumirana sam silnim dugmićima i luksuzom u sobi. U hotelu nema alkohola, ni kapi. Još jedna novost. Nebitno, uvijek mi se u torbi nađe poneki zalutali čokančić, pa je tako i ovog puta. U „Bosmalovom“ neboderu je TV FACE. Go['a sam. Nagovorim se svašta kameri. Zamolim na kraju gledaoce da me ni slučajno nikad ne upitaju preko čijih jajca se sve bedastoće u sklopu akcije Kradimo svoje ili domaće odvijaju. Malo dalje, u susjednom studiju iste TV kuće, gladni demobilisani borci nakon intervjua posluženi su večerom. Simbolična pomoć od urednika ove kuće.
Na koncu, dok rabim sad obrnutu relaciju Sarajevo - Banjaluka, sva žedna i željna dobre kafe, sa užasom konstatujem da vozač ne kani stati sve do Jajca. Da se niko nije usudio pitati čijih.
Comments
Post a Comment