Radmila Karlaš
U prvi mah čini se da je sve različito, ali nije. Jako je slično. U kontekstu činjenice da se ma gdje živio, za vlastitu slobodu čovjek mora izboriti sam. U slučaju da život ne želi provesti kao noj, umjesto u pjesak ušuškan u svoj vlastiti tor. Od Azar Nafisi se može naučiti njen način. Zato je ona trenutno moj izbor na ovu temu. Jer sličan se sličnom raduje.
Čitajući knjigu „Čitati Lolitu u Teheranu“, autorke Azar Nafisi, brzo se uočava da nije riječ samo o prepričavanju složene političke situacije unutar Irana, uoči dolaska jednog od najreakcionanijih vođa, ajatolaha Homeinija na vlast. Već o iznalaženju mogućnosti da se unutar svakog pojedinca nađe sloboda. Vanjske stege, koje okivaju savremenu iransku ženu, ma kojem krugu, soju i slično ona pripadala, samo su paravan iza kojeg se naslućuje suštnska borba pojedinca za slobodu. Iranska žena, sapletena objektivnim i svakodnevnim okolnostima izložena je većim izazovima, ali se ne može posmatrati ni izvan uvijek prisutne želje žena, ali i muškaraca kroz vijekove, da se bez zazora i dostojanstveno, bez diskriminacije, iživi svoj život. U vremenu u kojem se kreću najvažnija autorkina sjećanja, Iran je zemlja sa gotovo potpunom diskriminacijom žena, sa ideološkim premisama na kojima se monstruozno tumači islam i kao takav primjenjuje, izvitoperen i u službi ideologije, da bi se žena ućutkala i nagnala da bude poslušna do mjere u kojoj se se ona obezvrijeđuje kao individua. Autorka otkriva svo licemjerje iza nakane ideološki formariranog muškarca, kada isti ima ulogu nekog perverznog boga koji ima apsolutnu moć da odluči da li treba primjeniti represaliju ili ne. Tako, istu može upotrijebiti, ako odluči da nabori njene u milimetrima označene, otkrivene kože znače neposluh i tako „skaradnu“ putenost, koja uvijek i uvijek treba da bude sakrivena. Razobličavanje licemjerja jednog sistema, gdje muškarac nad ženama vrši represaliju podupirući se o tobožnju religiju, istovremeno kršeći osnovne postulate čovječnosti, nizom samoproklamovanih prava tog istog muškarca, mlade i slobodoljubive žene iz okruženja profesorice Nafisi natjeraće na bunt, manifestovan onako koliko je to bilo moguće u tim nemogućim uslovima. Takođe, na ovaj način se otkriva i porobljenost tog istog muškarca koji u ime religije, ideologije i slično vrši represaliju. Jer, u jednakom omjeru u kojem je neko ugnjetavan, nema mjesta slobodi ni u onom ko ugnejtava. Kada Hafisi u jednom momentu pominje jednu od studentkinja koja samo želi da osjeti vjetar i sunce na svojoj kosi i koži, gotovo metaforično dobivamo utisak da su mnoge žene i bez zarova prekrivene predrasudama svog vremena, zbog kojeg nisu mogle da uživaju u vjetrovima života. (Opisivala je vjetar i sunce u svojoj kosi i na koži, opisujući uživanje u slobodi kada je nesputana, mogla u džinsu da korača ulicama nekog drugog grada, neke druge zemlje, Damask, Sirija). Unutar složenosti jednog društva, uoči proglašenja islamske republike Iran, gdje su torture, likvidavcije i mučenja svakominutni u tim smutnim vremenima, žena može biti kažnjena samo zato ako se nekom učini da joj se narogušio pramen kose ispod zara. Tu gotovo fizičku nemoć pred navlakama odora koje sapliću i prekrivaju, ali nimalo ne štite ženu od svih zala koja joj prijete u Iranu, profesorica književnosti Azar Nafisi, školovana u Švajcarskoj, Engleskoj i u Americi ne može da savlada, tako da se ona manifestuje kroz nagon za povraćanjem i nesanicu.
Hafisi bira alternativni način preživljavanja, kako fizičkog, tako još više mentalnog, na taj način što u svojoj kući predaje književnost najzainteresovanijim studentkinjama. Razobličavajući totalitarne režime , kojem su stiješnjene i same,a kroz literaturu posvećenih kjiževnika, tipa Nabokova i malo dublje zavirujući u djela Džejn Ostin, Beloua i slično, studentkinje zajedno sa profesorkom paralelno žive jedan život, koji je duboko u njima i koji se neće okameniti unatoč svom zlu i represalijama koje pritišću obespravljenu ženu u tom Iranu. To utočište, gdje ove žene i fizičkim činom pokazivanja svoje kose, lica i slično idu uporedo sa svojim mislima o slobodi, čini okosnicu ove knjige, lišene svake patetike, ispričane na vjerodostojan, gotovo dokumentarni nači. Sama autorica, poznat profesor i književni kritičar će više puta podvući kakao se zapravo nije htjela baviti književnim djelom na taj način, kao romanopisac recimo, ali je knjiga baš zbog autentičnosti i ideje nosilje, borbe protiv totalirizma dobila onaj sjaj i samim tim onu životnost kojoj teži svaki stvaralac, književnik ili pjesnik. Privatni časovi profesorice Nafizi nemaju potrebu za razobličavanjem, oni su to što jesu, sa ženama kakve ga pohađaju i taj kolorit težnje tih žena da se očuva mentalan higijena, lišena paravana koji bi slobodu mogli da usmjere ka drugim pravcima postupne predaje, podsjećaju da se, ma u kojim okolnostima pojedinci živjeli, ta sloboda mora uvijek iznova zadobivati. Na samo sebi svojstven način, autorka jasno povlači crtu i distancira se od bilo kakve nakane da svoje učenice ubjedi da bilo gdje na svijetu postoji prostor pravde za sve, ona se čuva i primisli na takve smjernice i biva naprosto šokirana kada je neki upozoravaju da bi upravo mogla da proizvede takav efekat predajući zapadnu književnost u periodu kada je ona anatemisana kao korijen svog zla. Ono što ona jasno uočava kroz naraciju i živo predavanje, ujedno kao i savremenik suludih i destruktivnih dešavanja u Iranu, je da se svaki čovjek mora za svoju slobodu izboriti sam. Ona će, birajući napuštanje svoje zemlje i odlazak u Ameriku izabrati svoj put, ali će osuditi svaku, ma i najmanju inisinuaciju da je takvo što sugerisalaa svojim studentkinjama. To nije bio nimalo jednostavan zadatak i iziskivao je posvemašnju zrelost njenih sagovornica i žena koje su kroz književnost, koja razotkriva apsurd ideologije i porobljavanja ličnosti i slobode , vidjele jedan od puteva za svoje sospstveno oslobađanje. Ono što nužno provejava kroz cijelu knjigu je osebujna ličnost profesorke Azar Nafisi, koja se ne miri sa mrakom ideologije i suludih represalija, koje se uporno pokušavaju inpregnirati u glave iranske žene, ali i muškaraca u tom svijetu. Paleći svjetlo pred tim mrakom u svom sazrijevanju kao profesora i ličnosti, profesorka Nafisi će zaista postati primjer svojim učenicama, ali i čitateljima, ma kako oni mislili da je Iran i metaforično daleko do njih. Ali, to prepoznati, znači potragu za slobodom prvenstveno u sebi, potom borbu za istinu sa vanjskim demonima. A to podrazumjeva hrabrost, ma gdje se čovjek ili žena nalazili.
Kroz prikaze njenih likova, a posebno kroz Čarobnjaka, kako ona naziva slobodoumnog profesora, koji se skupa sa represalijama na teheranskom univerzitetu, povukao sa istog, ona pokazuje da svako ima svoju ulogu, ma kako se neko nalazio gotovo izuzet od svega izvanjskog. Taj čovjek, koji je prati kroz njene unutrašnje lavirinte je jedna od bitnijih figura u njenom sjećanju. U njegovom povlačenju od svijeta ima izvjesnog dostojanstva i zamora, ali i nakane da se izgura na taj način. Tako Čarobnjak iz sjenke, gotovo nevidljivo čini mnogo za ljude, pa i za nju, koja u tim susretima nalazi snage da izdrži sve ono izvanjsko. Prekid njihovog prijateljstva, koji je on uslovio, kada ona jednom ode iz Irana i bude na sigurnom, u ovom slučaju, u Americi nije neočekivan, mada je vjerovatno za protagoniste bolan. Uloga Čarobnjaka se iscrpila u svim onim susretima, kada je profesorka Nafisi trebala snagu koja će joj pomoći da opstane, a jednom kada sigurnim korakom ode nekim putem, koji neće biti u toj mjeri zagušljiv, i uloga Čarobnjaka postaće bespredmetna.
Poslije knjige ove hrabre Iranke ostaje osjećaj da svijet možda ima tamnu podlogu, ali da je na toj podlozi puno zapaljenih plamičaka. Jedan od njih je svakako i ovaj, koji je zapalila Azar Nafisi.
Comments
Post a Comment