Nije znao na koju stranu da okrene. Ostali su prošli prije njega. Činilo mu se gotovo nemogućim da ih je izgubio, ali ko nije bio u toj klanici, možda bi i imao iluzije. On ih je izgubio, onako potpuno sam, ako zanemari mrtve. Preskočio je jedno truplo, već odavno ne gledajući jesu li oči još otvorene, a još manje se saginjao, kao u početku, da ih sklopi. Jedna grana ogrebala ga je po licu, dok se provlačio kroz rijetku šumu i ma kako se trudeći da ih vidi, nijednog od njegovih nije bilo na vidiku.
Vjerovatno je skrenuo u pogrešnom pravcu, ali tu se više ništa nije moglo učiniti. On je znao kako će završiti. S metkom u potiljku, prije ili kasnije. I to ne samo zato što je rat. Nekako je oduvijek znao da mu je metak suđen. Oružja je oduvijek bilo u njegovoj kući, ali on ga nije koristio. Bogu hvala, nije bilo potrebe. A ni želje. Pušku je, još iz onog rata, donio njegov otac, kada je sav poderan, umoran i nekako iskrivljen od dugog puta, banuo jednog jutra majci na vrata. Bio je malen dječak, ali se sjeća oca kako posrće preko praga i majke, koja ga spretno prihvata i gotovo unosi u kuću. Iz te očeve puške se pucalo kad je slava ili krštenje, pa i poneka svadba, a onda ju je otac sklanjao visoko na ormar ili na neko drugo mjesto, gdje je djeca ne bi mogla dohvatiti. Prilikom te vesele pucnjave, on, koji je još bio dječak, nikada nije bio ugrožen, ali je svejedno podrhtavao, držeći se majci za suknju, gotovo siguran da će se metak okomiti na njega. I bez obzira što se pucalo u zrak, on je jednako očekivao da ga metak pokosi.
I evo ga sad, gotovo na kraju rata, kako još uvijek živ i neokrznut gaza po nekoj šikari, na koju je naišao poslije šumarka, i dalje ne znajući gdje će izbiti. Noć ranije, neko iz njegove čete načuo je da im neće dati proći. Svi su naćulili uši. Bila je to čudna glasina, kada je postojao dogovor. Onaj je samo slegnuo ramenima. Ljudi tako pričaju, rekao je. Koji ljudi. Ali, koga god bi upitali, on nije bio taj. I zaista im nisu dali da prođu. Vraćali su ih nazad, tačno tamo odakle su pobjegli. Tamo je za njih bilo kao i nigdje. Jer, nisu oni bili neka četa u akciji, već u povlačenju. U bježaniji, eto na šta su spali. Raspršena četa, koju više nema ko ni da vodi. A oko njih je na stotine takvih. On je za sve te godine, slušajući artiljerijske zvukove, čekao onaj posebni, za koji je znao da bi ga prepoznao. Vjerovao je da svaki metak ima drugačiji zvuk i da ulazeći u putanju nekog čovjeka, poprima nešto veoma lično i gotovo intimno.
Do sada taj zvuk nije čuo, jedno kratko vrijeme kada su bili gotovo sigurni da će se izvući, umalo je povjerovao da je sve to umislio kao trag davne priče. Majka je bila noseća sa njim, kada su upali u selo. Pokrila je stomak rukama, kao da bi ga na taj način mogla smanjiti ili sakriti, velikog i okruglog poput najveće bundeve, a vojnik nasuprot svejedno je stalno nišanio u njega. Majka je bila prelijepa žena, svjetlog tena sa blijedo ružičastim obrazima. Izgledala je kao tek rasvjetao pupoljak ruže, obliven rosom. Kada su se niz njene guste, duge i crne trepavice suze počele slijevati prema obrazima, pa preko punih usana kapati niz bradu, svi su zanijemili i pucnjava je prestala. Onaj vojnik je nespretno sklonio pušku i zbunjeno se osvrnuo oko sebe. Na licu mu se ogledala sve veća nelagoda i jasno se vidjelo da se pita šta da učini da ona prestane plakati. Na kraju je iz džepa na uniformi izvadio pakovanje čokolade i tutnuo ga majci u šaku, kao da je ona dijete koje treba tješiti. Što i nije bilo daleko od istine, jer je majka tek prevalila šesnaestu. Majka je, pričali su svjedoci, još dugo nakon što je ona vojska otišla, sjedila na kamenoj ploči ispred kuće, sa onim ogromnim stomakom ispred, stišćući u ruci onaj komad čokolade. Zahvaljujući njoj, niko tog dana nije ubijen i seljani su joj bili zahvalni zbog toga, mada niko nije znao u čemu se tačno sastoji ta njena zasluga. Kako joj je muž bio na frontu, počeli su smatrati da je neumjesno da jednoj mladoj ženi koja čeka muža, ukazuju tako mnogo pažnje, pa su sad svoju zahvalnost usmjerili na dijete u stomaku. Na ti snajka, moraš jesti zbog djeteta, da bude jako i zdravo. I sve tako. Kada su je primalje iz sela jedne decembarske noći porodile, niko oka nije sklopio do jutra. Vriskalo se, pjevalo i pucalo.
Naglo je zastao, jer mu se učinilo da vidi sjenku. Tijelo je reagovalo instinktivno, ukopalo se u mjestu, a u blizini je nešto i kvrcnulo. Onda je začuo pucnjavu. Odakle dolazi. Nije se mogao odrediti prema zvuku, pa je samo legao na zemlju. Kao dijete, često je ležao na zemlji, čekajući da čuje potkove očevog konja puno ranije do što bi odjeknule na kaldrmi. Zemlja je nepogriješivo prenosila zvuk, i njegovi uši su sad razaznale bat vojničkih čizama. Znao je da je u pitanju metež i da su koraci nasumični, više moranje, nego slobodan izbor. Ako se sad okrene i provuče kroz šikaru nazad, pa ponovo kroz onaj šumarak nakon kojeg će preći čistinu, doći će do mjesta gdje je izgubio svoje. Mogao bi produžiti dalje, ali ovaj zvuk puškaranja svejedno bi se čuo. Odavde nije imao kud.
Htio je da te ubije. Skupa s djetetom. Nišanio ti je u stomak. Ali nije, odgovorila je majka ocu. Imao je namjeru, završavao je otac priču. Prije ovog rata, umrli su oboje. Najprije otac, pa ona. Majka je mogla čekati kada ju je otac ostavio i otišao u rat, jer je obećao da će se vratiti. Sad, kad su ga pokopali u crnu zemlju, ona više nije imala šta da čeka. Tako, kada je naredne godine harala sušica, ona joj se prepustila da je uzbere. Kao cvijet. Jer, majka je imala namjeru. Pridigao se sa zemlje i pogledao okolo. Nigdje nikog. Ona pucnjava sad se čula još jače. Znao je da su svi oni imali namjeru da ga pogode i bilo je suludo i pomišljati da bi mogao da im umakne. Onaj vojnik ipak nije pucao u majčin trbuh, mislio je dok je išao nazad. A onda je naglo stao. Kroz granje je jasno vidio ljeskanje vode. Kako to da ranije nije primjetio riječicu. Uputio se ka vodi, da bi zastao kako bi skinuo odjeću i obuću, koju je potom svezao oko struka.
Zagazio je u riječicu, pa se bacio u nju, da bi snažnim zamasima zaplivao ka drugoj strani. Zvukovi paljbe, kao i fijuci i dalje su dopirali do njega. On je jednako plivao, iz vodenog omotača osluškujući hoće li čuti sopstveni zvuk, jedinstven poput otiska prsta. Plivao je i dalje, a sad mu se več činilo da je to ona ista voda iz majčine utrobe, uljuljkujuća i sigurna, bez obzira šta je napolju. Njegov zvuk stigao je naknadno, kad je voda već bila tamno crvena i njemu to više nije bilo važno. Ljuljuškan kao perce, lagano je tonuo u mekoću vode, gdje se više ništa nije čulo, a samim tim nije bilo ni straha, već samo izvjesnog spokoja.
Comments
Post a Comment