MOJI SU DRUGOVI...

Piše: Radmila Karlaš

“...A ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu...“  

Od rođenja sam putnik. I na ovaj svijet sam došla tokom jednog putovanja, žurilo mi se. Putovanja su mi vazda bila kao disanje, luda želja za spoznavanjem magičnog svijeta u kojem obitavamo, svijeta koji mi je bio dom, uporedo s mojim banjalučkim. A onda je matična zemlja pokidana, brutalno iskasapljena, a ja sam nastavila da putujem sa njenim krhotima zabodenim u dušu. Vraški je bolilo i pratilo me kud god bih krenula, zamagljujući mi pogled na sve ono što mi je ranije bilo magično. Tokom daljnjih putovanja bila sam obuzeta jakom željom da sretnem  svoje drugove, svjedoke prošlog života, svoje bisere rasute po cijelom svijetu i tako redom. I sretala sam ih i tek tada bi se stvarao oblog koji bi ublažavao rane nastale usljed onih krhotina. Ti oblozi su mi pomagali da živim neki potpuno drugačiji život u mojoj zemlji u kojoj bi me tek ponekad neki miris vratio u draga i poznata stanja nekadašnjeg.

Kada je Đula prevukao prstima po žicama gitare te noći 7. Jula u restoranu „Alibaba“ na obali Vrbasa sve je odjednom došlo na svoje mjesto. Rane su postale ožiljci, znala sam da mogu dalje. Nije bilo vremena da se puno razmišlja, riječi će se uobličavati poslije. Ta noć se živjela i iživjela emocijama od kojih ću dio po dio poslije isijavati i dalje  u nekom sasvim običnom svakodnevnom životu. Bilo je nebitno ko se na prepunoj terasi restorana zna ili ne zna dovoljno, ljude je privlačila emocija, a ne razaznavanje fizionomija.

A sve je počelo vješću da u Banjaluku nikada više neće doći stari drug iz Mejdana Zoran Mužević, čije je srce stalo dva dana ranije daleko u Švedskoj. Bila je to šokantna i jeziva  vijest za sve koji su ga poznavali, za mene strašna, jer smo se čuli više puta ovog proljeća, prvi put nakon gotovo 20 godina. I što me najviše zabolilo, imala sam njegov propušten poziv te njegove zadnje noći. Zoka je bio drago sjećanje, šašavi mladić koji krade saksiju sa nekog balkona u Ante Jakića, da bi mi je poklonio za neki 8. Mart, bio je i zajedničko odrastanje tokom mojih ranih fakultetskih dana i njegove vojske u Zagrebu početkom osamdesetih. Mnogo svađa i strasti. Imali smo sjećanja koja smo mrvili preko telefona, a koja su dvije decenije stajanja po strani dodatno osnažila, tako da su počinjala da kipe. Upadali smo jedno drugom u riječ, pričali istovremeno, smijali se. Bilo je to daleko i od primisli za ponavljanjem iz prošlosti, već jednostavno uspostavljanje našeg temelja, pukog života, karike koja je nedostajala u međuprostoru njegovog izgnanstva iz rodnog grada i mog očaja što je sve to tako, stepenik čiji je izostanak ponekad značio posrtanje. Uz priče o njegovoj djeci, mojoj porodici i tako redom, razdaljine između Banjaluke i Švedske gotovo da nije ni bilo.

Nakon bezdana tuge koji me gotovo savladao kada sam saznala, odabrala sam da se od Zoke rastanem Besmrtnom pjesmom Mike Antića ili me on obukao u tu pjesmu u nevidljivom kosmičkom poretku stvari, kako god. Uglavnom, iste te večeri obrušila sam se u život svom žestinom, koji je mamio još bujniji utoliko što je blistao na zaleđu smrti.

Naime, te noći, naum je bio da se yasvira na gitari za svoju dušu u Alibabi kao i toliko puta do tada, na mjestu odakle preko rijeke puca prekrasan pogled. Nismo imali planova, niti je Đula slao pozivnice jal' ovako, jal' onako. Samo nam je rekao Sviram tad i tad, Bujrum ko želi! Bile su to magične riječi koje su nas spontano okupile. Nas ovdje, nas izdaleka, jednostavno nas. Kada su se zvuci Đuline gitare povezali sa onima s Ćutine i Merimove, terasa se naprosto odlijepila od tla i svi smo počeli da lebdimo daleko iznad svih gluposti, ljudske zloće, prepreka i Scili i Haribdi koje su nas godinama pratile. Jednostavno smo se izmjestili u neku drugu dimenziju gdje nam se ljubav iz časa u čas multiplicirala, koliko god bi je davali, brzinom svjetlosti bi nam se vraćala još jačim zamahom. Pjesme su se preplitale između stolova i noć nije imala kraja. Kada smo se u neko gluho doba noći stepenicama spustili do Rijeke, svi smo znali šta je to istinski Raj. Bliski ljudi koji se vole uprkos svemu. Mržnja koja je kao kiselina razarala tkivo naše Bosne nije nas osakatila. Duše su nam ostale netaknute.  Baš i uprkos toj mržnji, ljubav je naprosto podivljala i tu te noći naša Bosna je počela zacjeljivati. Osjećala sam da mora biti tako, samo sam ih čekala sve ove godine uporno i tvrdoglavo, te svoje prijatelje. I onda kada mi se činilo da sam sama na svijetu u svojoj patološkoj potrebi da i dalje volim u moru mržnje, kada se činilo da moj tunel nema kraja i da mi svjetlost stalno izmiče, palila bih je ponovo unutar same sebe samom primisli na njih.  I sad su bili tu. Kao što je mržnja imala razmjere požara nalazeći u tamnoj strani ljudske prirode uporište za sva razaranja i zla,  i ljubav je nasuprot toj tami bujala u svakom od nas. To je bila tajna našeg blistavog druženja i to je tajna, ukoliko se o tome može govoriti na taj način, od pamtivjeka. Samo ljubav ima smisla i sretni su oni što vole. A mi smo bili sretni, istinski sretni. Naše duše nisu kao ribarske mreže iscjepkane kiselinom mržnje. One su, vidim i osje'am jasni, široke, tople i beskrajne.

Ta noć je bila tek početak. Ubrzo smo proslavili i Đulin rođendan, plesali i pjevali do ranih jutarnjih sati. Kako su nam samo oči bile blistave tih noći. Sve smo planove izmjenjali, izpremještali. Zlatka sva ozarena ustvrđuje, ma kakvo more, ovdje je ljepše, ja bez kajanja razmišljam o svim putovanjima gdje nisam, Aida s tugom nakon par dana odlazi u Španiju zbog proslave kćerkinog rođendana. Aida s kojom šetajući prema šeherskom restoranu Ilidža gledam kometu kako se obrušava s neba  te tople julske noći.

Prepliću se šum Vrbasa i  moja  Besmrtna pjesma. Čujem glas Mike Antića koji biva presvučen Zokinim dubokim glasom.

Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužna. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi

budalast, čudno drag. Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.

To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu

da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim.

Aida, s kojom djelim trenutnu emociju, sljedeće večeri sjedi preko puta mene na obali Vrbasa gdje slušamo pjesme koje tata Režak pjeva samo za nas.

Ne sjećam se kad se zadnji put ovako malo spavalo, ako se uopšte i spavalo. Trebalo je proći svaki kutak grada, obnovljen i ozaren prisustvom dragih ljudi.

Sjedili smo pred Palasom, Sedrom, Vrbasom, Bosnom, po dvorištima ljudi koji su mahali da su stigli, da svratmo na kafu, kolač, mezu. Kupovali smo lubenice po uglovima. Moj grad mi je prvi put poslije 20 godina postao ponovo blizak, ulice su mi napokon prepoznavale korake, odazivale se, jer su bili ukršteni sa koracima prijatelja koje je grad pamtio. Prijatelji, koje sam komotno mogla da pitam Sjećaš li se kad smo, ljude u čijim sam se zjenicama ogledala i bivala svjesna da jesam, zaista jesam, da nisam tek puki duh koji hoda svojim gradom i lako može nestati, a da niko ne primjeti.

Kako sam bila ushićena što smo mogli zajednički da se sjećamo dana oko zemljotresa '69. i šta smo i kako smo, o pomoći koja se djelila kod Arnaudije, a mama i tata strogo naglašavali da možemo da uzmemo samo po konzervu. Ili o tome kako sam kao šestogodišnja mršavica gotovo cjela propala kroz polomljeno staklo na pločniku ispred Standarda, o bašti Čajaveca gdje sam odšepesala sa 12 godina, diskoteci Gimnazija i izlazu do 21h. O toliko toga. I o svom dragom rođaku Čedi Marinkoviću, čije je trajanje ispričano kroz usta njemu bliskih ljudi potpuno izvjesno i tolike godine nakon njegove smrti.

Banjalučke aleje su posebna priča. One zaista pamte. Odlučile su da budu najljepše baš ovog ljeta. Kažu da je ljepota u očima onog koji gleda.  Obostrano je bilo. Bile su veličanstven dekor za naše neiscrpne šetnje.

I, kako kaže pjesma o mojim drugovima, biserima rasutim po cijelom svijetu i o ptici selici što ih ponekad sretne u letu, da smo živi i zdravi još godina sto, da je pjesme i vina i da nas čuva bog, da su naljepše žene uvijek oko nas, pa taman ako može i da se rikne od žestina emocija kako neko ustvrdi na kraju pjesme. Nakon ovog ljeta kada su prijatelji bili sa prijateljima, kada je ljubav naprosto bujala lječeći Bosnu, komotno može i da se rikne. A ja ću na kraju ovog teksta svojim besmrtnim prijateljima sa besmrtim srcima  poručiti besmrtnim riječima Mike Antića:

Biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim, ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja i obnavljanja mene

i nisu drugo do vrtlog jednolik, uporan, dug.

Znaš šta su proročanstava? Kalupi ranijih zbivanja

i zadihanost istog što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali? Čega da nam je žao?

Ako ti jave: umro sam, ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao.

I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem.

Ljeto 2012.