Kutija šarenih laža i Bajke

 Piše: Radmila Karlaš

U jednoj maloj provinciji nerazumljivog imena desili su se izbori. Formirana je Vlada i podijeljene pozicije kao bombonice. Narod date provincije, kao i obično, za svakodnevnu upotrebu dobio je Kutiju šarenih laža. A Kutija upakovana u što je šareno i budali je drago sve skupa sa mašnicom. Ljudi je naprosto obožavaju, čak su joj i pjesmu spjevali, lijepa li si mašno mala, tvome tvorcu vječno hvala. I tako bi to jednoobrazno obožavanje potrajalo ko zna koliko da djeca u svojoj djetinjoj bezazlenosti nisu provalila lakrdijašku Kutiju.  I upozorila roditelje da u njoj nema ništa, ni novaca za hranu, lizalice, slatkiše, odjeću, obuću, igračke. Baš ništa.   - Šutite djeco, uzvratila su Naborana čela, - ima, kako da nema, sve je tu od toga što ste nabrojali.  - Nije, Kutija je prazna i u nju samo možemo staviti Bobija da mu ne bude hladno. - Psa u Kutiju, e to ne može. - Ali mi nemamo nikakve koristi od nje, osim da gledamo u nju. A toliko je prazna da od tog dođe muka. - Ćutite, ostala djeca nemaju tako lijepu Kutiju sa šarenim lažama, a vi se još žalite. - Mama i tata, ostala djeca imaju kutije pune hrane, igračaka i ... i ... - Djeco, sad je dosta. Na spavanje! - Ali, nismo večerali. - Ako, pogledajte za Laku noć našu lijepu Kutiju... - Krče nam crijeva, ne možemo spavati. - Kakva ste vi to djeca, nemate nimalo osjećaja za bajku. U bajkama ima svega. - Potrošili smo sve bajke da zamislimo ogrev koji nemamo, cipele i patike koje takođe nemamo, sit ručak svaki dan koji ne jedemo, putovanja na more na koja ne idemo... - Djeco, dosta. Ako želite da živite i preživite ovdje, moraćete da imate bujniju maštu. - Ali...  - Na spavanje, rekao sam. Malo potom, čupava glavica proviruje na vratima. - Tata... - Šta je sad opet.  - Možeš li ti da nam ispričaš neku bajku pred spavanje. - E, ni tata sine  ne zna više nijednu!

Kutija je uvijek prisutna u stvarnosti savremenog čovjeka u XXI vijeku pod dinastijom La Kat. Tako npr., kad ih  povremeno u njihovoj provinciji Je Di Gov Na posjeti neko izdaleka, iz prošlog života, prvo pitanje je uvijek zašto tako manično pilje u tu Kutiju koja je prazna. - Nije, odgovaraju jetko. Kako pobogu nije, kategorični su, ta oni s drugog kontinenra vide da jest. Svašta. - E vi ste mi baš pametni. Nego sjedite malo, a sad što se tiče onog kafa, rakija, meza, to vam je sve u onoj Kutiji. Ako insistirate da je prazna, to ćete i dobiti. Zato vam je bolje da mislite da nije. - Ali ljudi, vi ste u ovoj provinciji Jedi govna nemogući. Evo, frižider vam je prazan kao proizvodne hale nekada najboljih preduzeća. - Jok, to vam se samo čini. A naša provincija pod dinastijom La Kat se ne zove Jedi govna, već Je Di Gov Na, moliću pravilan izgovor. Nego, dragi gosti, jeste li se poslužili.

  (...)

- I dođite nam opet da zajedno uživamo u našoj Kutiji sa šarenim lažama. Zbogom zbogom do sljedeće godine. Adio! Vrata se sa treskom zatvaraju.

Kutija šarenih laža, kažu znalci, najveći je procvat doživjela pod vladavinom aktuelnog cara Milin Ćun a Krat Ka. Kažu da je osnov šarenih laža u etimologiji carevog imena. Od malena su ga jedino one mogle utješiti. Kada bi išao piškiti, pogotovo. Aktuelni podanici cara Milin Ćun a Krat Ka,  kada je već prošli život u pitanju, bar onaj u ravni gdje su vladali carevi dinastije Ćun a Du Ga, nerijetko uviđaju značaj Kutije i kod onih drugih koji su se, kako se već kaže "snašli." Rijetko se viđaju, ali se nekad jednostavno dese incidentne situacije. I razgovor uvijek krene ovako. - Blago vama, kako imate lijepu Kutiju sa šarenim lažama. Niste ni svjesni koliko smo se mi morali truditi oko njenog osmišljavanja, da bi je vi ovako imali na izvolte.  - Mda. - Sretni ste, sretni. Mi smo za razliku od šarenih laža zaprave bili na Mauricijusu (Rodosu, Ibici, Djevičanskim ostrvima, kako im se već  namjesti, op.p....), zato smo ovako sprženi, u pravu ste, nekada nam je, za vrijeme dinastije Ćun a Du Ga, Makarska bila vrh vrhova i kamo puste sreće da je tako ostalo. Ovako, kad je tu Ćun a Krat Ka, malo šta pomaže. Šta hože ovaj tvoj dječak.  - Tata, porasla mi ćuna, sad sam vidio kad sam išao piškiti.  - Dobro sine, imamo goste, ćuti sad. - Tata, sad mi pade na pamet da smo mi  odrasli sa pričama o nesretnom i preplašenom caru Milin Ćun a Krat Ka. O tome kako je nastala Kutija sa šarenim lažama. - Sine, idi ti van da se igraš. - Tata, ti si mi rekao da je Kutija ustoličena još kada je naš sadašnji car kao dječko pubertetlija išao piškiti. Kako je toliko plakao da su jedino šarene laže mogle da mu odagnaju užas. Ali tata, ja ne razumijem zašto je plemeniti car kao dječak naricao, jer sam uvijek sretan kad piškim i vidim kako ćuna iz dana u dan, mašala. - Sine, nema tu šta da  se razumije. Tu ni Oglo Ogulin sa svojim istezanjem ne bi ništa postigao. Dijete drago, neke se stvari ne mogu novcem kupiti. A ta ponajmanje. Sad, nije ni vrijeme ni mjesto za tu istinitu priču koja ugred nije ni Bajka. Idi van.

- Šta priča taj malac o našem caru Milin Ćun a Krat Ka. - Pardon, moj sin je pričao o svojoj ćuni, dozvolićeš! - De, ne ljuti se, samo se podsjetih da sam i ja nekad plakao kad piškim. - Znam, bio si glavna atrakcija, zvali smo te Ni Đe Niš Ta. - A moja me mila draga kad smo se počeli zabavljati zvala Dugmence, tražila ga je satima dok ga ne nađe. I tad sam plakao. Nego, počeh ti pričati o svojoj sadašnjoj muci, nikako da uheftam sve obaveze. Djeca idu na jahanje, skijanje, škole stranih jezika od UK do Edinburga, preko Malte, znaš li ti šta je to, znaš, dobro, ne moraš me stalno podsjećati da ste ti i tvoja gospoja još za onog sistema bili poliglote. Nego, slušaj dalje, meni trebaju cijela dva dana samo da mi obračunaju sve moje plate, da, da, ove ovdje, pa one u zajedničkim organima, a tek topli obroci, odvojen život, novac za reprezentacije, prezentacije, telefone, odjela... A tek kamate, iiiih. Pa dok pokupim sve kirije za poslovne prostore, a tu su i stanovi. To je posebna priča. Kažu nekad Sačekajte, nemamo! Pa kako majku mu nemate, prasnem ja i vidim da i oni imaju svoju Kutiju sa šarenim lažama. To imate kažem, a za kiriju nemate. A oni meni da zagrabim iz nje. Kakav bezobrazluk! - Mmm...da... - Kažem ženi da je potpuno razumijem. Da, ne podsjećaj, do rata smo imali problema koje nismo sami prouzrokavali. - Znam, Dugmence. - Zasluženi nadimak mi je teška srca oprostila, ali ružna vremena bila, imamo nešto crkavice, ona hoće u Makarsku u kamp, ja smatram da shodno našim platama više priliči da idemo na Balkanu, možemo tamo da spavamo i u našoj škodi i tu dođe do svađe. 

Naši su se problemi izgladili vremenom. Vuk je ona pravi, samo ste je trebali vidjeti kako onda, ma onda znate, grabila je po dva-tri stana. Kako ko naguli, kako kažete, nisu nagulili, pa dobro, kako koga humano odsele mahom zauvijek, ona odmah drugu bravu. Genijalnost je u svakodnevnim stvarima. Jeste brate, vratili smo poslije sve te stanove, ali šta smo se kirija od njih nakupili, iiih. A tek onaj naš, četvorosoban u koji provalismo na vrijeme, e u njemu smo se gotivili do mile volje. I tako malo pomalo, ojačale nam poslovne spsosobnosti u najgorem periodu. -Mda... - Sad, kažem ja ženi da je razumijem, ona muku muči sa svim tim dividendama, pa cijelom gomilom radnika u našim biroima, buticima i slično. Ko je još vidio da se radnici plaćaju svaki mjesec i još da im se uplaćuje osiguranje. Sve su to truleži još iz onog sistema. A tek njene muke sa služavkama... -Molim! - Ma, sa kućnim pomoćnicama. Te ženturače očekuju i neki respekt.  Za šta respekt žabe krastače, pitam ja. Znate, sve su one fakultetski obrazovane i njima taj fakultet iskvari mozak. Traže da ih platimo koliko smo se dogovorili, a ne shvataju jadne da se mi dogovaramo tek reda radi. Moja žena naime uvijek jasno vidi i kad ne vidi da prozori nisu dobro oprani, ručak je loše skuhan, prašina je opajana ubi bože i šta ona tu ima da im plaća. - Tako ste najurili i moju ženu prošli mjesec bez da ste joj platili i cvonjak.  

- E vidiš, mi isto prema svima, nećemo da neko pomisli kako tu ima neke protekcije. Uz to, tvoja žena je magistrant još iz ONOG doba. Prema njoj treba pokazati izuzetnu strogost. - Mda... - Moja žena sve rikta bez premca. Ona je lijepo kupila sve svoje diplome bez da opterećuje mozak i čime je to rezultiralo... Pa,to vam je sad izuzetno uspješna biznismenka, političarka, supruga,žena i majka iiiiih. - Mda.. - Ipak, ja vam zavidim. Mi više nemamo vremena ni za šta, ona me već dugo ne zove Dugmence, a o tome sam nekad maštao, da skinem sa sebe taj prokleti nadimak. Sad, sad me zove Iglence. - Mašala, je l u plastu sijena. - Smij se samo, ali puno smo se  napatili... - Ko se ne bi napatio tražeći iglu u plastu sijena... - ... uključujući i ovaj Mauricijus, svi su nas gledali kao da pričamo svahili. Ti znaš da sam ja uvijek prepisivao od tebe na časovima engleskog.  - Mda... - Slušaj, ovo ti je da se kamen rasplače. Mojoj sirotoj ženi nisu dali da ukrca komodu u avion. Mala unikatna komodica za dnevni boravak. Čak je i policija intervenisala. U njihovu korist, što je, smatraj, nedopustivo. Tražili smo razgovor sa predstavnicima naše ambasade, ali čuli smo da su i sami već imali problema sa razlicitim ukrcavanjima. - Mda... - Gospoja, diži se! Uzgred, lijepa ti je ova Kutija sa šarenim lažama! Malo kopa nos, potom gleda kroz prozor. - Na sljedećem zasjedanju imam izlaganje baš o Kutiji. Ekspoze. Pa, ponestalo mi je inspiracije. Šta da pričam. Reci svom drugu. Da se ne osramotim pred Milin ćun a krat ka. - Mda... Pa, pričaj im kako je to bilo kada je vladao Ćun a Du Ga u provinciji I Ma Sve Ga za razliku od ove Je Di Gov Na, a Milin ćun a krat ka ostala kratka.  - Je l ti to mene zajebavaš. - Jok. Za to mi je već odavno ponestalo inspiracije. A sada zbogom! Gledaju u zatvorena vrata. Jedni s jedne, drugi s druge strane. - Pas mater, kaže prva žena dok gleda  Kutiju. - Pas mater, kaže žena s druge strane vrata, - jebala ih njihova Kutija. Smislićemo mi već nešto. Da nije bilo nas, vraga bi im trebale šarene laže. A kažem ti mužu moj, glave će im doći.