Idem, idem. Pristajem. Mirsa, ta energična, dobra žena mi javlja iz Gradačca da me žele uvrstiti u ovogodišnje, Književne, pedesete po redu Kikićeve susrete. Napokon mogu da osjetim nagovještaje i nakon mučne praznine, nastale usljed zjapećeg bola za roditeljima, nazirem u sebi zrno osjećaja. Lijepih. Moći ću u nečem da učestvujem, a ne samo da sve posmatram sa strane. Život ponovo pulsira. I tako jedne majske subote Genijalac i ja putujemo prema Gradačcu. Zar je prošlo već deset godina od onda? Toliko? Jeste, bogami. Ali, ona, Kula, stoji isto kao nekad i čeka. I ja osjećam mir, kao da sam se nakon dugog putovanja gdje sam pogubljeno skretala u svim pravcima, napokon obrela na pravom putu. Koji vodi kući. Kuća, taj relativni pojam. Kuća, koju doživim tu i tamo, ta emocija vezana za bliskost, rijetka, koja ponegdje uspuza u mene, tiče se i Kule. Naročito Kule.
Parkiramo na strmoj kaldrmi i izlazimo. Oblačno je gotovo sve vrijeme, ali upravo u trenu kad stupamo na kameni plato ispred, izraubovan od silnih stopa koje ga ulaštiše, Sunce se probija iza oblaka. Je li to dobrodošlica meni? Šta to pokušava moj kapetan Gradaščević? Da mi nešto poruči? Omamljena sam, dok sjedamo ispred, u baštu, šta će se sad desiti? Hoće li brana u meni popustiti? Strašno mi se plače i znam da je to dobar znak. To su suze slobodnice. Ustajem, hodam tamo - ovamo, pipam zdanje, gledam panoramu i dišem. Nisam ona ista od prije deset godina, onaj nasmijani lik, čiji osmjeh kao laser probija i najtvtdokornije. Ali, Ja sam i dalje. Pokušavam da prihvatam sebe takvu, malo sumornu, poluugašenih očiju iz kojih tu i tamo frcne iksra starog sjaja. I, počinje druženje. Idemo pogledati izložbu o Hasanu Kikiću u biblioteku Alija Isaković, pozdravljam znane i neznane, a onda kroz park krećemo prema kinu. Loše je vrijeme, pa terasa biblioteke na kojoj su planirani Susreti, ostaje pusta. Nema veze, grad je prekrasan. Parkovi takođe. Odozdo mi se opet u zjenice kadrira Kula. Bdije li to moj Kapetan nada mnom? Sigurno sam da je odgovor Da. I, šta da kažem. Bijaše baš lijepi susreti. Na jednoj cedulji nađoh zapisano.
Pa tako, izdružismo se. Sve fini ljudi, nemam nijednu zamjerku. Elem, ja bih o kafani, kraj večeri s jadnim, umornim konobarima, koji nas nakon večere kraj Kule bukvalno razjuriše iz "Čardaka", tako se zove kafana, (komunalna, radno vrijeme do 23h , a oni ujutro rade od 06h) ali mi spretni nađošmo zaklon pod nadstrešnicom napolju negdje iza 23h. Blista Gradačac u dolini, mi sjedimo i cvrkuću ptičice. Drug Stojić se sjetio da ima dozu od gradonačelnika, pa probasmo. Prolazi. Klopić krasni drug, donese drugarici, ovoj ovdje, dva litra, đe ćeš u BL od sramote bez gradačačke šljive, the best, pa se još malo podmirismo. Šehabovićeva se grohotom smije, Dinko priča neku anegdotu i
vezemo priču. Zbog tog veza vam ovo i pišem. To ima smisla. Puno smo se smijali. To još više ima smisla. I malo se nacvrcali. I to ima smisla. Nije me Genijalac nosio u sobu, odnosno u apartman, vidjeli ste slike, inače je kapetan Gradaščević idealan domaćin u svakom smislu, to ne. Hodila sam sama.
Spavam kao beba u apartmanu i bude me zrake sunca na licu. Jedno vrijeme ne znam gdje sam, a onda shvatam. Silazim dolje i sjedam na zidić bedema. I onda dugo ćutim mir kakav nisam osjetila odavno. Sad pouzdano znam ono što znam oduvijek, ali se zaprelo, da me neko čuva oduvijek, brine za mene i revno čeka da se u meni oslobodi dio, spreman za tu spoznaju. U nijemom razgovoru s domaćinom Kule, ispijam kafu i posmatram golubove koji nadlijeću zdanje. Ponovo je sunčano. Svjesna sam da će se opet navući oblaci, ali mi ne smeta. Pomirena sa sobom i svojim tugama, kao djelom ove iste mene, napokon znam kako sve to nositi. Ne treba se opirati, ne smijem negirati život, ni kad su stvari jako loše. Poput Kule i njenog Kapetana, bezvremeni ljudi su uvijek tu negdje. Bila sam zasljepljena suzama, pa ih nisam do sad vidjela. Nisu nigdje otišli. Tu su, damaraju jednako po onim tragovima koji ih u meni razaznaju. Lijepa je ova kafa što je ispijam. Prava domaćinska, poput one kod moje kuće. Lagano grickam kocku šećera i puštam da mi kafa grije nepce. Zatvaram oči, ali sunce jednako prolazi kroz moje kapke. Tako osunčana sjedim dugo, kao da na svijetu nema nijednog prečeg posla, do sjediti tu i disati.
Prije deset godina
Poštar je u sanduče ubacio pravo pismo. Ne račun, niti neku reklamu, već pošiljku,pisanu krasnopisom. Na momenat sam zbunjena, gledam ime pošiljaoca i razmišljam ko je. Uz pismo je priložena i kniga Nebo se splakalo nad Bosnom, autora Nijaza Alispahića. I onda moja urođena munjenost ustupa i ja se silno veselim. Čitam...
Poštovana i draga Radmila,
„U nedjelju se pozdravismo, i odosmo svojim kućama. Vi u Bajnu Luku, ja u svoj voljeni (i omraženi) Tuz. U ponedjeljak pročitao sam (nadušak) Vaš ČETVEROLIST. Čestitam, uz radost što sam u Gradačcu sreo i upoznao jednu dobro DOBRU i poštenu spisateljicu. Knjigom, a i Vama kao ljudskom stvorenju I sretan što nas ima još takvih. I Filip David je među nama! I moj prijatelj Mirko Kovač! I još neki koji su otišli, i, vjerovatno, nastavili da sanjaju svoje snove u „društvu mrtvih pjesnika“, jer ta naša kantonalna,
entitetska, federalna i ina društva samo su refleksija naše tragikomične i jadne stvarnosti! Draga Radostina, pišem Vam ovo kratko pismo iz samo jednog uvjerenja, po svemu što jesi – i nisi, ti si moja posestrima! Na kraju, želim i tebi i Tvojim najmilijim svako dobro. I osnovanu i iskrenu nadu da na svojoj stazi rječitosti i nadalje uspješno hodiš i ustrajavaš. Tvoj prijatelj i sapatnik Nijaz Alispahić.“
U Gradačac, na 40-ogodišnjicu tih nadaleko čuvenih Književnih susreta pozvana sam posredstvom književnih krugova iz Slovenije. Valjda se iz šire perspektive vidi malo bolje. Radovala sam se ponovnom susretu s bjelinama zdanja kapetana Huseina Gradaščevića, tokom puta snatreći o čudnovatosti životnog puta tog Zmaja od Bosne i poimajući da nas i zdanje sa tragovima nečijeg bivanja takođe veže ništa manje labavijim sponama, do susreti sa živućima. Baš kao i kapetan trebinsjki Ilijas ilijasbegović, tako je i kapetan Gradašćević protresao onaj dio mog bića gdje nam se susreću sklonosti. U omorama ljudske šašavosti, kada će danas, baš kao i njegovo onda biti objašnjivo i svareno za desetine godina, sjenka mog domaćina gradačačkog pomogla mi je da glavu podignem malo više i udahnem malo jače. Dok me vozač iz Modriče dokle sam doklipsala užasno sporim autobusom vozi u automobilu prema Gradačcu, imam osjećaj da sretanje između vjekova samo dobiva na intenzitetu. Kula me kao i uvijek kad je vidim omamljuje i ja sam sigurna da unutar tih zidina prebiva jednako jedan dio mene s kojim ću se upravo ponovo susresti. Gledam visoko i prekrasno zdanje dok mu se sepribližavamo, puna sam nekog strahopoštovanja dok se umalo ne sudarih sa mladencima koji su došli da se vjenčaju baš tu. Penjem se škripavim strmim basamacima, a svud u tragovima koji nisu vidljivi na ukrašenim zidovima, izloženim sabljama i handžarima, ukazima o kapetaniji, prekrasnim ćilimima, osjećam ruku kapetana Husejna što bi rekli mi u Bosni. Basamaci jesu strmi, ali rojevi u mojoj glavi još su strmiji i opasniji. Zahvalna sam mu što me prati na mom putu. Pred spavanje ću kroz „zid od stakla“ raskošnog apatmana pogledati grad iz ptičije perspektive i poželiti kapetanu miran počinak mada znam da takvi kao on nipošto ne počivaju, prvenstveno zbog ovakvih kao što sam ja i koji ga ne puštaju. Ili on ne pušta mene, o tom ću poslije domišljati.
U međuvremenu će se desiti završno književno veče 40 - ih gradačačkih književnih susreta. A prije te večeri dešava se popodne u restoranu na vrhu Kule. Puše se bamijice i čorbice iz zemljanih posuda, ali odoljevam, jer ću niskotlačna kakva jesam zagarantovano zakunjati nakon jela, a to mi je zadnji naum. Radije ću nakon kafe guštati gradačačku šljivovicu, po kojoj je ovaj grad nadaleko poznat. Ne idem inače na književne susrete. Promocije mojih romana dešavaju se po baštama kao što je ona galerije MLAZ u Počitelju, restoranima, foajeima pozorišta, univerzitetima (pa stigoh i do Harvarda), a jedna se čak desila i u medžlisu Islamske zajednice u Trebinju. Da ne zaboravim i atrijum crkve svetog Ante na Bistriku. A sad sam okružena književnicima i pjesnicima. I ponekim konobarom. U kratak mah u zraku se koncentriše prilična količina sujete i ogovaranja onih koji netom okrenu leđa. Nemam pojma o čemu pričaju, maltene nikog od prisutnih i ne poznajem. Udaljavam se na način koji sam naslijedila od tate, samo sam fizički tu. Odrasla sam u carstvu knjigei u carstvu RIJEČI, te cjelonoćnih razgovora s ocem koji su moj najveći kapital. Otac nije poboljevao od sujete nikada, bio je suviše dubok zdenac da bi se pri površini skutrila crvotočna ustajala voda. I danas njegovo lice govori o proživljenom, harmonija crta i mirnoća pogleda. Okrećem prekidač u svojoj glavi na off , hvala dragi tata i sa zadovoljstvom uranjam u
neverbalnu komunkaciju sa svojim kapetanom. Čini mi se gotovo bogohulnim propustiti ijedan njegov eonski treptaj i podrediti ga banalnostima.
Kada se ponovo obrem za stolom, osjećam ljude okolo više no što ih vidim. Nešto ili neko ozaruje, i ja srećem vječnog dječaka, dječijeg pisca, pjesnika, režisera i šta sve još ne, Šimu Ešića iz Tuzle. Šimo me vraća u bajku, a samo nebo zna koliko ih volim i živim s vremena na vrijeme. Ibraga dobiva nadimak odmah, Ibrahim Kajan, književni teoretičar i pisac, Mostarac ili iz Počitelja, sad već nisam sigurna. A ne znam šta više volim, Mostar ili Počitelj. Ili pak Blagaj – Bunu. Ibraga ima gospodštinu u gestama, pogledu, stavu i nešto u pojavi što podsjeća na Himzu Polovinu. Pripada onoj bezrezervnoj otmjenoj vrsti koja lagano izumire. I koja nas je napustila čini mi se poodavno. Jako mi se dopada i znam pouzdano da njega i Šimu već svrstavam u početak jednog divnog prijateljstva. Sviraj Sem!
U bošnjačko kulturno društvo „Preporod“ na završetak književnih susreta odlazm sa sa Ibragom i pjesnikom Amirom Brkom. Sjedam do sjede glave. To je naš voditelj programa kojeg već smještam u dekor davnih godina kada druguje sa učesnicima susreta poput Selimovića, Andrića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Gustava Krkleca, Branka Ćopića i ine književne elite. Nijaz Alispahić, kako se sjeda glava zove podsjeća na djetinjstvo i na moje prve susrete s knjigom. Zrači nekom naročitom toplinom tih mojih zapretenih godina da mi dođe da se rastopim po zidu umjesto silnih slika koje zure u mene svojim blještavilom. Nijaz je bučan, simpatičan i elokventan. I, hvala bogu, nije dosadan! I baraba je naravno! Sve je kako treba i ostajem tu gdje jesam. Ne udaljavam se i ne pokrećem prekidač u glavi. Napolju je kišovito i hladno, zbrinuti smo unutra, zamjenivši prekrasne gradačačke bašte ovim prostorom u zadnji tren. Nema veze. Onda moram nešto pročitati iz knjige, i ja i tad znam, slušala me više tišina „mog“ kapetana do svi živi okupljeni koji tapšu.
Redaju su učesnici i malo - pomalo, eto eto nas opet na vrhu Kule gdje se konobari izlažu pogibelji noseći pladnjeve i bokaliće sa šljivom gore – dole po stepenicama. Nijaz Alispahić suvereno vlada i kafanskim prostorom. Pišemo posvete jedni drugima na koricama knjiga, a Amir Brka zariva Nijaza šarmom mlađeg kolege od kojeg nam teku suze od smijeha. Niz prozore Kule sljeva se kiša, a Gradačac ispod nas tone u san. Zorom ću poći put svoje sobe - apartmana lagano, niz strme stepenice. I tada me dok otvaram vrata sobe i posmatram uspavani kišni grad kroz prozore obuzeše riječi „Sa Gradčca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali kajde žalosne, umrla je vjerna ljuba Husejn begova, jer izgubi gospodara srca svojega...“ Dok tonem u san mislim o gospodaru srca svojega koji je baš kao i moj kapetan Gradaščević umro negdje daleko, prognan i žalostan. Moj Zmaj čije je ime zapisano ne samo u istoriji, već i u po moga srca. Te noći, isprepleli su se oko mene ti dragi likovi i sigurna sam da je moje usnulo lice s njihovim tragovima bilo prizor nad kojim su te noći bdjeli.
Comments
Post a Comment