dr.sc. Lejla Žujo - Marić, vanredna profesorica na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka
Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru
Roman Radmile Karlaš Ej, drugovi, jel
vam žao? ispisan na 234 stranice i komponiran od 33 dijela donosi kompleksnost građe i likova kroz čije se sudbine reflektuju duboke naslage vremena nataloženog kroz historiju Bosne i Hercegovine. Uz široki vremenski raspon od elemenata srednjevjekovne kulture, osmanskog i austrougarskog doba do historijskih procesa 20 vijeka – Drugog svjetskog rata, izgradnje socijalističkog društva do dramatičnog kraja tog velikog vijeka i raspada socijalističkog društva i poraća, Radmila Karlaš plete, na više pripovjednih nivoa, vrijedan tekst.
Ženska perspektiva i osjećanje svijeta čine se odlučujućim u razvoju narativnih silnica u romanu Radmile Karlaš s time da ovdje nije riječ o forsiranju ženske samosvijesti i njenoj samodovoljnosti, nego o prožetosti ženskog bića životima drugih. Žudnja da se punina života podijeli s drugim (bilo da je riječ o drugom biću, drugoj kulturi ili drugoj vremenskoj dimenziji) bitno određuje duhovni etimon romana Radmile Karlaš, a posebno njenu središnju emotivnu figuru – Iris.
Indikativan je izbor i drugih ženskih likova, koliko onih na primarnom pripovjednom nivou, toliko i onih koji dolaze iz prostora drugih, posredovanih narativnih krugova. S obzirom na to da je kroz historiju Bosne i Hercegovine, a posebno kroz XX vijek uloga žene bila krucijalna u očuvanju kulture, u određivanju unutarnjih tokova historije, kako ističe Jasmina Musabegović, onda se može uočiti da se u jednom od tematsko – motivskih slojeva romana Ej, drugovi, jel vam žao? ispituje i put prelaska ženskog bića od privatnog do javnog djelovanja, a koje je motivirano unutarnjim impulsima ljubavi kakav je primjer u stasavanju junakinje Elvire ili pak ideološki ostrašćenim stavovima što se ilustruje kroz lik Cice monarhistkinje.
U Irisinom sjećanju na roditelje i njihov životni put protkan neminovnostima historije i tragičnosti Drugog svjetskog rata, prvim doživljajima iz djetinjstva i rane mladosti do sudbonosnog susreta sa Kenanom ispisuje se neka forma bildungsproze s fokusom na emotivni i intelektualni razvoj ženskog bića. Vrijeme iz kojeg se odvija primarna naracija odlikuje se dominacijom sjećanja i svojevrsnim lotmanovski shvaćenim stop kadrom za Iris, pa postepeno iščezavaju elementi izgradnje lika i ustupaju mjesto pričama drugih kojima se upotpunjuje njeno biće.
Od djetinjstva drugačija i netolerantna prema bilo kojem obliku nasilja i nepravde, istinski zainteresovana za sudbinu malog čovjeka, a posebno marginaliziranih i unesrećenih, Iris izrasta u biće koje svijet i ljude oko sebe osjeća drugačije i dublje. U takvoj senzibilnosti unutarnje postaje važnije od vanjskog, a to se reflektuje i na pripovjednu organizaciju teksta, izmiješanost vremenskih perspektiva, preplitanje sjećanja i aktuelnih događaja, kao i na doživljaj svih onih koji svojom pričom dotiču Irisino biće i ulaze u njen svijet.
Jedino ljubav donosi smisao svijetu koji se tako često kroz historiju nalazio pred potpunim sunovratom i beznađem. Pred nama se otvara emotivno obojena priča o Bosni, njenim ljudima, običajima, identitetskim i historijskim vrijednostima koje tek u sinkretizmu različitosti donose autentičan osjećaj ljubavi i pripadanja. Slijedom toga, ljubav je jedan od dominantnih motiva u romanu. Na prvom pripovjednom nivou riječ je o ljubavi između Iris i Kenana, ali i ljubavi drugih likova, Elvirine i Karlove, ljubavi Kenanovih roditelja do onih iz legendi i priča koje donosi Kenan, a takva je Ajišina i Mihajlova, do ljubavi koja je sveprisutna u doživljaju domovine Bosne, njene historije i ljudi koje je Iris ponijela od svojih roditelja.
Uz ljubav, jedan od dominirajućih motiva u romanu jeste motiv priče i pričanja. Umijeće pričanja i maštovitog kazivanja poseban je kvalitet koji nosi lik Kenana. Kulturno – historijska mjesta Sarajeva, od džamija, crkava, Vijećnice do Narodnog pozorišta, putovanje Hagade iz Španije u Bosnu i Hercegovinu mjesta su kojima je Kenan pričom utkao novi život, te ih iz kolektivnog i kanoniziranog oblika pamćenja osvježio neobičnim detaljima udahnuvši im novu vrijednost i prenoseći ih svijeta kulturne baštine i dokumentarnosti u polje literarnosti.
Pričom je premrežena i historija kao zbir događaja koji tek mogu biti interpretirani putem pričanja, a u romanu Radmile Karlaš dominantan je koncept usmene historije koja se predanjima i kazivanjima prenosi dalje. Dok Kenan na nivou komunikacijskog lanca simbolizira pošiljaoca, tj onoga koji kreira priče, dotle je kod oblikovanja junakinje Iris primjetno da se ona češće nalazi u poziciji recipijenta, slušaoca, svjedoka. Tako je njena uloga na nivou kolektivnih vrijednosti zajednice posebno vrijedna s mogućnošću da premosti jaz i u duhu ljubavi i interkulturalnosti, te da bude terapeutsko mjesto za traume koje donose dramatični historijski događaji u sudbine i pojedinaca i njihovih porodica. Dok je Kenan savršen pripovjedač, Iris je njegov idealni slušalac. Konačno, priča je i odbrambeni mehanizam kako pojedinačnih likova, tako i kolektivnih vrijednosti koje tvore svojim pripovijestima: pričom se odgađa kraj, izbjegava suočenje sa smrću kako dragih osoba tako i sistema vrijednosti koji je generacijama građen.
U romanu valja obratiti pažnju i na učestali motiv sna obremenjenog znakovitim sadržajima. Učestalost ovoga motiva pojačava se dok se usložnjava Irisina potraga za Kenanom, a naracija se dramatično zgušnjava i predviđa njegov tragičan kraj. Funkcija motiva sna je važna jer stvara koheziju između elemenata koji tvore građu romana, uspješno spajajući historijske motive i etički stav sa fikcionalnim, odnosno onim što lik u romanu misli i osjeća. Ovaj psihološki impregniram motiv oslikava silinu historije ovih prostora i njenih refleksija na pojedinca, stvara putokaz u interpretiranju velikih historijskih događaja ili proročanski nagovještava budućnost za sudbine pojedinih romanesknih junaka. Jedan od znakovitih snova jeste onaj u kojem Iris sanja borbu između fašista i antifašista oličenih u historijskim ličnostima Tita i Draže Mihajlovića, do snova u kojima vozač tramvaja, simboličnog imena Kenan, u uvijek istom krugu vozi prazan sarajevski tramvaj u čemu se rezimira sva tragičnost rata u periodu 1992 – 1995, a mržnja i zlo koje proizvodi fašizam utiskuju na plan malih ljudskih sudbina.
Motiv snova jasno pokazuje da je organizacija vremena u romanu podređena unutarnjem doživljaju junakinje, te ima kvalitet asocijativnosti i nelinearnosti. Unutarnja dimenzija vremena pokazuje da su i prostori djetinjstva, rane mladosti, rata i poraća još uvijek otvorena polja te da je psihologiziranje i prostora i vremena bitan aspekt koji doprinosi literarnoj kvaliteti teksta. U tome posebnu vrijednost ima sjećanje koje likovi brižljivo čuvaju, nerijetko su njime i određeni, a koje potom tvori obrasce kulturnog pamćenja. To u romanu vrlo živo ilustruju elementi kulturne historije vezani uz muziku, film, uređenje enterijera, odjevne predmete i druge forme življenja u socijalističkom periodu, a koji su u fokalizacijskoj mreži glavne junakinje Iris. Ovi segmenti kulture mnogo se duže i snažnije utiskuju u ljudsko biće u odnosu na samo vrijeme u kojem su primarno nastali određujući sistem etičkih vrijednosti i tvoreći njegov unutarnji svijet.
Potpuno značenje svim navedenim segmentima kulturne historije daje Sarajevo. Izdvojen metonimijski kao simbol bosanskog duha, Sarajevo je u romanu posebno znakovito mjesto koje junakinja osjeća svim segmentima svoga bića. Jedino je u Sarajevu, a sve zbog njegovih znamenitosti čija vrijednost ne blijedi, moguće osjetiti linije historijskih neminovnosti i spoznati drugoga koji blizak i prisan jeste ona nit kojom upotpunjujemo sebe.
Po prostoru koji dominira romanom kako po smještenosti događaja, a tako i po duhovnoj i kulturnoj klimi, ovaj roman svrstava se u liniju onih koji ispisuju sarajevski tekst čuvajući i literarno afirmirajući sve bitne segmente njegove urbane kulture koji nije tek ideja nego bitan segment u karakterizaciji junaka i narativnoj organizaciji teksta.
U jednom od svojih eseja T.S.Eliot je istaknuo, a Tvrtko Kulenović u svom romanu Istorija bolesti citirao da književnost jeste briga za druge. Upravo ovom idejom prožet je romaneskni svijet Radmile Karlaš kako na formalnom, tako i na emotivnom planu, te će još dugo biti sagovornik svim onima koji žele spoznavati vrijednosti lijepe riječi kao i onima koji putevima fikcije žele spoznati vrijednosti na kojima počiva bosanskohercegovačka kultura i bosanski čovjek kao središnji simbol toga svijeta.
Comments
Post a Comment