Posvećena roditeljima autorice i jednom vremenu, knjiga „Ej, drugovi, jel' vam žao“,
predstavlja svojevrsni hommage minulom periodu, u državi koje više nema. Samim
naslovom, ekstrahovanim iz poznate oproštajne pjesme obojene istinskim socijalizmom,
odjekuju žal za rastankom prijatelja, i bol produbljen anticipiranim definitivnim razlazom
najgore vrste, ratom. Ne tako davno, uz tu pjesmu rastajali su se drugari pri završetku
radnih akcija, na kraju služenja vojnog roka, izviđači, ferijalci, gorani... drugari koji su se
iskreno voljeli. Nije moglo biti iskrenije, a ni teže, kad već više nisu smjeli ni mogli
drugovati. Jer, neki zli ih podijeliše i zabraniše slogu, uništavajući sve što su mogli. Ipak,
nisu mogli uništiti sve, posebno ne ono što se izdvojilo kao vanvremensko – ljubav.
Radmilin tekst je istovremeno osebujan lirski iskaz i paralelna retrospektiva
najznačajnijih odlika epohe Yu-zajedništva. Kao voditeljica kroz tu epohu, sama suočena
sa lomom i gubitkom ljepote bivanja u već izborenom prostoru slobode i bratstva, tim
svojim pomno bilježenim osvrtima na blisku prošlost, markira put kolektivne anamneze
kojom objektivne i poštene promatrače i saučesnike vezuje, a mlađe obavezuje da se
suoče sa činjenicom da je Jugoslavija građena na najboljim vrijednostima i, nažalost, u
tragičnom haosu porušena zahvaljujući arbitrima sistematski planirane destrukcije.
Život revolucije, u revoluciji život, pobuna s razlogom i inteligentna dovitljivost, od
školskih dana, brigadirskih, ratnih i poratnih. Put glavne junakinje, Iris, izbor je
odrastanja kao fenomenologija nonkoformizma, sinonim je aktivnog otpora svođenju na
„niko“, na fizičke i duševne kazne, ucjene i prijetnje, potkresivanje zasluga suviše dobrih
koji su odskakali u svemu. Na svu sreću, taj put samosvojnosti poduprt je značajnom
podrškom roditelja, ali i prijatelja, istomišljenika, koji kao heroji istine i pravdoljubivosti,
zalažući se za neprikosnovenu i nepovredivu slobodu drugosti, radije sami stradaju nego
da postanu dio sistemskog stroja za drobljenje samosvjesnog individualiteta.
Teško je, preteško i tragično, biti vječita žrtva degradacije, trećerazredan, biće niže
kategorije, uprkos svim očiglednim talentima i zaslugama za doprinos stvaralaštvu,
izgradnji, progresu, kulturi, humanosti, međunarodnom ugledu. Njima se nikada nije
opraštao kvalitet.
Radmilina deskriptivno-analitička dijagnoza uzroka raskola je neumoljiva:
Bili su poraženi. Jer su bili suviše dobri. Odskakali su. Trebalo ih je potkresati. Da budu
slični drugima. Otud ona krađa. Pobjednici su bili redom nekakvi silni kadrovici unutar
naselja, uključujući i komandanta. Punokrvni apartčici. Iris je zamišljala kako one
njihove pokradene bodove prilažu za bolji kadrovski stan ili značajnije namještenje na
duže staze. Jer je planiranje rezultiralo. Nije bilo mjesta iznenađenjima. Sve je tako
besmisleno. Iris se nikad nije dopadalo da bude isplanirana. Pomisao da je bila dio
nekog nevidljivog organizma, specijalno uzgojenog u laboratoriji za tu svrhu, bila joj je
nesnosna. Nema te epruvete koja bi tebe i mene izdržala, Iris. Primjetila je da su masline
u Traskovim očima za nijansu tamnije. Ovo je laž; zagrcnula se. Nije u pitanju to što su
nas pokrali, već ta laboratorija. Stvoriće čudovište. Bila je na rubu suza i to joj se nije
dopadalo. Nas dvoje ćemo znati da smo bili u pravu kada sve odnese đavo; rekao je
Trasko tmurno. Iris ih je vidjela poslije. Bili su u onim istim konfekcijskim odjelima, ali
tad je već započinjao rat. Apartčici. Njihova gljiva muhara raspršila je sjeme i premda su
se sada predstavljali drugačije, nju nisu mogli da zavaraju. Jednom muhara, uvijek
muhara.
S jedne strane hommage i literarno-estetička propedeutika, a s druge strane knjiga
Radmile Karlaš je posve zaslužena osuda aparatčika vlasti, minornih duša
poslušnika/sadista, karijerista, kriminalaca u krznu sekretara, komitetlija, zaslužnih za
krah socijalizma i njihov suicidalni atak na bratstvo i jedinstvo, izronjenih iz pepela i
mora krvi, kako je rezultate Revolucije i NOR-a nazivao Drug Stari („Mi smo more krvi
prolili...“). Kamuflirani destruktori uzeli su sve što im je borba i žrtva drugih dala, da bi
im se zahvalili tako što su porušili i zabranili i sama sjećanja na njih.
Iris svojom pojavom i slavenskom inačicom Perunika asocira na vrhovno božanstvo
Starih Slavena, Peruna. Perun je zaštitnik ratnika. Njime su se kleli vojnici, u borbi, i pri
sklapanju sporazuma. Kod svih slavenskih naroda postoji veliki broj uzrečica, doskočica,
zdravica, vezanih uz Peruna, Gromovnika. Iako moćan, razoran, vrlo važnu u prirodi
Perun ima u obnoviteljskoj funkciji groma.
Misija Iris je da obnovi prijemčivost za istinu i poredak pravde. Njene analize su moćne,
gromovničke, kao Perunove munje pogađaju i bole.
Iris je autobiografsko ovaploćenje duševnosti same autorice zanimljivog i, s
historiografskog stanovišta posmatranog, veoma bitnog hronološkog faktografskog
preglednika toka događaja i uloga ljudi zaslužnih za sve što je obilježilo, i epopeju
uspona, i fijasko svega pozitivnog. Na taj način ta knjiga predstavlja sažetak činjenica
koje su u nomenklaturama postratne udžbeničke i druge literature prekraja, ili, brutalnim
atakom na povijest, u potpunosti izostavlja. Utoliko je dragocjenija Radmilina knjiga koja
kao izuzetan informator može biti od velike koristi svima koji se budu zanimali za
povijest Jugoslavije. U njoj su na sažet i argumentiran način prezentirani svi bitni
momenti i formativni principi funkcioniranja Yu-socijalizma. Onima koje bude
interesiralo, ta knjiga poslužiće kao dobar udžbenik u kom se mogu naći hronološkim
metodom izloženi podaci o tokovima realizacije državnog projekta zvanog Jugoslavija, sa
likovima protagonista o kojima mlađe generacije nemaju uvid tokom sadašnjeg
školovanja, a pripadnici starijih generacija već gube, ili su izgubili, osobnu poziciju u
opusu kolektivne memorije. Svojevrsnim projektom sinteze lirike i dokumentarnog
arhiviranja činjenica, tom knjigom konzervira se i sjećanje na heroje izgradnje SFRJ, čije
su žrtve svete. Tačnije, ne dopušta se nastavak trenda zamjene teza i relativiziranja
zločina koje su počinili raznobojni kvislinzi i kleronacisti na području Jugoslavije.
Nažalost, katastrofalni rasplet doveo je do totalnog devastiranja ne samo spomenika
revolucije i uništenja dokumenata, već i do temeljitog ruiniranja samog ideala čovječnosti
realizirane i samopotvrđivane u herojskim borbama protiv arhidemona otjelovljenog u
svim formama veleizdaje, defetizma, dekadencije, denuncijacije, destrukcije,
dehumanizacije, viđenih na Sajmištu, Banjici, Kozari, u Jastebarskom, Jasenovcu,
Sarajevu, Mostaru, Foči, Višegradu, Zvorniku, Prijedoru, Grabovici, Heliodromu,
Ahmićima, Srebrenici... Knjiga ovakvog formata ne dopušta da sidro nametnutog
zaborava zarobi neometanu plovidbu galije slobode mišljenja i govora do nekih novih
luka i horizonata čovječnosti.
Pratilac Iris je Kenan, kao sjena vjerni drug, još jedan tragički heroj, dijete socijalizma i
simbol vremena sa čijim se istekom u pješčanom satu rastočio i sam smisao, pod
razornim uticajem negatora mogućnosti zajedništva. Njen alter-ego i nesebični zaštitnik,
druga je strana samosvjesnosti same Iris, između mledenačkog blago hedonizinarog
zanosa, do otriježnjenja totalnim porazom i udesom Bitka tokom rata.
Revolucije, kao plime i osjeke, budu i prođu.
A njegova je Iris-Irida, zlatnokrila Zevsova glasnica, koja sa Olimpa silazi na Zemlju da
bi i u carstvo mrtvih prenijela odluke Vrhovnika, ona koja ne posustaje u traganju,
osluškivanju, čekanju.
Nježna i moćna, vihorno hitra, vidovita i duginim spektrom oduhovljena, sjetno
povrediva i nepokorna, vječno je u potrazi za blagom, makar se ono preselilo u svijet
sjena, prenosi im zavjet svog Tvorca, da je već oživotvorena i smislom trajanja
afirmirana, među svim prolaznim pojavama, – to je centralni nosivi smisao kojim odiše
ova dopadljiva knjiga Radmile Karlaš, – jedino oda ljubavi besmrtna.
Marjan Hajnal
Tel Aviv, 24.10.2020
Comments
Post a Comment