Prof.dr Sarina Bakić,
sociologinja kulture na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
Priče nas zbližavaju. Elif Šafak je napisala da smo svi satkani od priča – onih koje su se desile, onih koje se dešavaju u ovom trenutku i onih koje su u potpunosti oblikovane u našoj mašti kroz riječi, slike, snove i beskrajni osjećaj zapitanosti nad svijetom oko nas i načinom na koji funkcioniše. Neuljepšane istine, najdublja razmišljanja, djelići sjećanja, nezacijeljene rane. Stoga, ne biti u mogućnosti ispričati svoju priču,biti ušutkan, znači biti dehumaniziran. Udara na samu egzistenciju čovjeka: tjera ga da preispituje vlastiti zdrav razum, valjanost njegove verzije događaja. Stvara u nama duboku i egzistencijalnu tjeskobu. Kada izgubimo glas, nešto u nama umire. Radmila nije izgubila glas. Iako se roman Ej drugovi jel' vam žao, Radmile Karlaš čita i razumijeva iz više uglova, iako svako za sebe može preuzeti i proživjeti možda samo jedan narativ od nekoliko narativa unutar Radmiline priče o ljubavi, za mene je ovaj roman prije svega jedan veliki homage, izraz poštovanja prema Sarajevu kojeg Radmila naziva Grad sa velikim početnim slovom i to, naglašavam, kroz prizmu velikog arhitekte Karla Paržika o kome recimo današnje mlade generacije gotovo ništa ni ne znaju. Zemaljski muzej, palača Marijin dvor, Vijećnica, Sarajevska sinagoga, Evanglistička crkva koju danas znamo kao Akademiju likovnih umjetnosti, zgrada Fakulteta islamskih nauka, Hotel Evropa, zgrada Univerziteta u Sarajevu, Narodno pozorište, zgrada tadašnje Zemaljske banke naša popularna Čeka – sve su to obrisi Sarajeva, njegovi centralni simboli oko kojih su se razvili naši životi i sve ono što je Sarajevo.
Sve ove građevine, pa i građevine u Radmilinom romanu su početne tačke svačijeg sjećanja na Sarajevo i tačke spajanja za sve nas kojima je i dalje Sarajevo lični centar svijeta i oko kojih će se, a duboko se i sa tugom nadam, okupljati opet i generacije iza nas. Kako ne bi postao, ono što mi sociolozi nazivamo anti-gradom. Gradom koji pobija sam sebe. Jedan od glavnih elemenata ovog romana jeste da je Radmila priču o ljubavi dvoje ljudi ispričala kroz priču o ljudima i zgradama. Dodajem, i pričom o Hagadi. Prekrasnom pričom o putovanju i sudbini Hagade kojom mnoge ljude naša Radmila nanovo podsjeća da su i Jevreji uz svoju specifičnu i osobenu kulturu bili i ostali dio opšte bosanskohercegovačke kulturne i istorijske baštine. Ljudi, zgrade, knjige jesu srž svake urbane sredine. Ljubav jeste srž i smisao naših života. Još uvijek duboko vjerujem da svi ljudi koji su svoje ljubavi i svoje živote makar i djelomično proživjeli u Sarajevu, imaju ili su imali rijetku privilegiju da ih je na neki način obilježio ovaj naš magični grad, koji spletom kultura, identiteta, istorije, svojim nikad dovoljno objašnjenim i definisanim duhom i svakodnevnicom, ostavlja duboke tragove i u onima koji danas žive daleko od ovog našeg grada, daleko od naše zemlje.
I Radmilina junakinja Iris, a takvih hrabrih, osjećajnih, vatrenih i sa idealima ženskih likova treba još više, u konačnici ponovo napušta svoje Sarajevo, ali je ono čini svim što ona jeste, ma gdje se nalazila. Sarajevo ostavlja duboke tragove na ljudima, burna i nevjerovatna istorija ovog ranjenog grada vijekovima je oblikovala Sarajlije, i one rođene u Sarajevu i one koji su došli u njemu da žive, a koji su svi zajedno, čini se, predodređeni da dijele njegovu sudbinu i u svojim ličnim životima. Radmila nas također u svom romanu podsjeća na ono što smo bili kao ljudi u najtežim vremenima kroz istoriju – humani, solidarni, zbratimljeni. U vremenu i prostoru u kojem danas živimo svi svjedočimo da je neizvjesna čak i svakodnevnica naših teških života i turbulentnih godina nagrizla i gotovo izbrisala elementarne civilizacijske vrijednosti, uz prijetnju da se izgubi ona najvažnija bosanskohercegovačka supstanca – građanska solidarnost, jednakost, antifašizam, mnogi građanski običaji, briga za drugog, briga za grad, briga za komšiluk. Moram naglasiti da negativne konotacije i kvalifikacije vezane za, a u kontekstu ovog romana naše bolje prošlosti, dolaze od onih koji svoju prije svega političku poziciju, pa i ostale pozicije, nastoje izboriti ili održati simplificiranom neargumentiranom raspravom te onih koji su izrasli iz nacionalizma i drugih sličnih spektara civilizacijskih antivrijednosti. Istorija Sarajeva, pa i cijele Bosne i Hercegovine naučila nas je da je, i nakon svakog pada, moguće ponovo se izdići, baš kao i Radmila ovim svojim romanom, moguće je ostati onaj stari i biti čak i bolji, da nam našu prošlost, naše porijeklo, naša sjećanja, niko – niti drugi ljudi, niti bilo koja ideologija ne može oduzeti. S druge strane, u jednom opštijem smislu, interkulturalni karakter Bosne i Hercegovine treba biti mnogovidljiviji i prisutniji u svim porama našeg društva, u strukturi stanovništva, vlasti, religijskim objektima, obrazovanju, medijima, kulturi, te u svakodnevnom životu.
Većina dobronamjernih ljudi u svijetu gledaju Bosnu i Hercegovinu upravo zbog njene mulietničnosti, multireligioznosti, prožimanju različitih kulturnih identiteta te autentičnom načinu života kroz istoriju. Ja sam Radmilin roman doživjela sa ovakvim osjećanjima koje sam pokušala pretočiti u riječi pa evo i podijeliti sa svima vama koji ste došli na ovu promociju – na tome joj želim reći, jedno veliko hvala iz srca. Najviše od svega, hvala ti i što nas ovim svojim romanom Ej drugovi jel' vam žao, podsjećaš na jednu od najvažnijih istina: koliko su samo pogrešni, pogubni i ukleti nacionalizmi i šovinizmi svake vrste. Jer donose destrukciju, tminu, bezdušnost i na kraju opšte tupilo. Svemu ovome smo i danas svjedoci. Većina nijemi, za razliku od tebe Radmila. Hvala na pažnji a Radmili Karlaš čestitam iz srca.
Comments
Post a Comment