Žao joj je što je okusila
i lice i
naličje sistema na način
koji se
polako pretvara u
sopstvenu pogibelj.
Roman Radmile Karlaš Ej
drugovi jel' vam žao? je šesta po redu knjiga proze, odnosno, treći roman
autorice koja je svoje profesionalno poznavanje društveno-političke situacije,
ali i historije ove zemlje, veoma vješto ugradila u literarnu formu. Njen roman
svojom narativnom strukturom obuhvatio je mnoštvo različitih vremenskih okvira,
kako daleke prošlosti, tako vremena Jugoslavije, te perioda rata i postraća.
Centralnu fabularnu nit formiraju protagonisti Kenan i Iris koji su se upoznali
na jednoj od omladinskih radnih akcija u Sarajevu, a njihovo druženje
premreženo je mnoštvom priča i legendi iz prošlosti grada. Slijedi raspad
države, rat i opsada Sarajeva, te Irisina potraga za Kenanom po poznatim
ulicama i stanovima nakon rata.
U narativnom smislu,
vrijeme njene potrage možemo smatrati primarnim pripovjednim nivoom, sjećanje
na prijeratno Sarajevo je retroverzija sa distancom od nekolio godina, dok
priče koje su umetnute unutar sjećanja, također pripadaju retroverziji sa
različitim distancama i rasponom. Autoricina igra sa vremenom je jedan od prvih
literarnih kvaliteta ovoga romana i jedan od najbitnijih aspekata konstruisanja
romanesknog narativa. Dobro znamo da je od Prusta i Foknera vrijeme postalo
„glavna ličnost romana“, te da takav odnos prema strukturiranju teksta traje i
danas. Drugi važan aspekt romana Ej drugovi jel' vam žao? jeste
pripovjedna pozicija: iako je tekst ispisan iz ugla takozvanog objektivnog
pripovjedača, fokalizacija pripada protagonistinji što je u potpunosti
subjektiviziralo naraciju, te događaje pretočilo u doživljaj.
Nadalje, roman Radmile
Karlaš jedan je od rijetkih romana iz novijeg vremena koji nije ispisan u
autobiografskom ili dnevničkom modusu. Iako donosi mnogo činjenica i blizak je
stvarnosti, ovaj roman nije stvarnosna proza i nije narcisoidna priča o sebi, već
sjajna kombinacija fakcije i fikcije ostvarena kroz fabulu koju nose likovi i
kroz umetnute priče sa drugog narativnog nivoa u kojem Kenan zauzima poziciju
pripovjedača. Način na koji nastaju Kenanove priče također je znakovit i
doprinosi kvalitetu romana. Naime, ovaj vrsni Šeherzadin 'brat' izmišlja priče
u hodu, inspirisan nekom sitnicom kao što je detalj na fasadi, ime neke ulice,
ambijent u sinagogi i slično.
Roman počinje u
narativnom vremenu sadašnjem, 1998. godine u Sarajevu, kada Iris dolazi u Kenanov
stan ne bi li ga pronašla. U stanu je sada nova porodica – Munir iz Višegrada i
Lenka, a njihova priča je jedna u nizu umetnutih priča-ogledala ovog romana.
Munir je jedini preživjeli iz svoje porodice nakon četničkog pokolja u drugom
svjetskom ratu, zadnji rat su proveli u Makedoniji, a sin je u Novom Zelandu.
Osim u vlastitoj priči teta Lenka se javlja kao narator u priči o operskom
pjevaču Đorđu ili Žoržu, kojeg je Iris upoznala kao pijanca i skitnicu
pred haustorom. Saznajemo da su mu žena
i dijete ubijeni granatom baš tu, da se od tada propio i da je ta klupa,
naspram haustora, sada njegovo stalno mjesto. U vrijeme protagonistkinjinog
boravka u Sarajevu Žorž će joj postati svakodnevni sugovornik i recipijent
njene priče o Kenanu i njihovoj ljubavi. Ovo je mjesto na kojem pronalazimo
novo usložnjavanje i spuštanje narativnih nivoa jer Iris Žoržu priča priče koje
je Kenan pričao njoj. Prva takva priča je ona o majstoru Ambroziju iz Lavova
koji je radio na fasadi zgrade na Marin Dvoru, slijedi zanimljiva priča o
izgradnji sarajevske katedrale unutar koje su fakti kombinovani sa naratorovom
bujunom maštom, jednako kao i onda kada priča o pravoslavnoj crkvi, te o
džamiji. Najkomplesnija u fabularnom smislu je Kenanova priča o hagadi i njenom
nevjerovatnom putovanju od Španije do Sarajeva. Gotovo pa možemo govoriti o
malom umetnutom srednjovjekovnom romanu. Pogledamo li drugačije na Kenanove
priče shvatamo da se radi o ključnim mjestima kulturnog pamćenja Grada i
tradicionalnim simbolima Sarajeva. Pored ovih priča, smještenih u davno prošlo
vrijeme, autorica neprekidno uljučuje i period socijalističe Jugoslavije,
nerijetko započinjući sa vremenom NOB-a.
Tako saznajemo da je
Irisin otac otišao u partizane sa petnaestak godina kao i to da je ostao cijeli
život vjeran ideji antifašizma; Irisina majka je odrasla u internatu kao ratno
siroče; baba strina (koja je imala značajan utjecaj na formiranje njene
ličnosti) cijeli život je nosila crninu jer je sahranila u ratu sve svoje
stradale u ustaškim zločinima, pa i djecu. Tu je i teta Nevenka i njena životna
priča, zatim Cica rojalistkinja, pa Elvira čiji se muž Karlo borio protiv
ustašog terorizna i poginuo kod Bugojna 1972. godine. Njihova kćer Nina je kao
studentica historije tragala za istinom o očevom nestanku i naprosto nestala...
Roman donosi i priču o Kenanovoj porodici – ocu Mensuru profesoru na
građevinskom fakultetu i majci Lidiji, kostimografinji u Narodnom pozorištu.
Zatim priču o precima tete Lidiji čiji su korijeni djelimično njemački, pa
priču o nekim drugim precima gospodskih austrijskih korijena... (riječ je o
majci gospođe Elvire koja se udala za ilegalca i Valterovog prvog saradnika) i
tako dalje. Nabrajati više neću, a cilj ovog kratkog pominjanja mnoštva likova
i njihovih sudbina je bio da pokažem koliko je Radmila Karlaš uspješno u priču
o jednoj ljubavi uspjela unijeti historiju jednog podneblja. Dakle, najprije
kroz priče o važnim mjestima kulture, zatim kroz priče o tragičnim porodičnim
naslijeđima, da bi, konačno, sve dodatno premrežila političko-historijskim
činjenicama iz posljednjih decenija postojanja Jugoslavije. Naime, o različitim
dešavanjima i državnim političkim spletkama u romanu govori nekoliko
sugovornika (najobimniji su dijelovi koje priča historičarka Nevenka), te su na
taj način i ovi dijelovi (iako čista fakcija) našli svoje mjesto u narativnoj
struturi teksta.
Strukturalni element
romana koji sve priče i pomake u vremenu drži na okupu jeste lik djevojke Iris,
njena ljubav prema Kenanu u vrijeme omladinske radne akcije iz 1978. godine, te
njena potraga za mladićem po Sarajevu nakon opsade Grada. Kenan se nije pojavio
1986. godine na ostrvskoj plaži, kako su se dogovorili, niti je bilo ikakvih
informacija o tome šta se desilo njemu ili njegovoj porodici u ratu. Granata je
ubila nekog Kenana koji je lijepo pričao, ali to nije bio njen Kenan. Na kraju
će iz sačuvanog novinskog članka saznati: poginuo je u saobraćajnoj nesreći 14.
maja 1984. godine. A morala ga je pronaći jer „Kenan je garancija mog života i
to nema nikakve veze s tim da li je proteklih godina bio na dohvat moje ruke.
On jedini zna kako sam ja trajala. Imam osjećaj Žorže da me bez tog
svjedočanstva nema. Kao da sam se džabe rodila.“ Drugim riječima, ni jedno Ja
ne može postojati bez Drugoga jer tek zajedno tvorimo smisao, a po Radmili
Karlaš, to je smisao života u Bosni.
Pokušamo li razmišljati o karakteru
protagonistkinje (a i njeno ime je znakovito) shvatit ćemo da se radi o
neobičnoj djevojci koja je u sukob sa strogim sistemom došla već u osnovnoj
školi. Ona je emotivno preosjetljiva Jugoslovenka koja ne prihvata nikakvo
relativiziranje zločina kada god da su počinjeni i ma ko da ih je počinio. Sve
pozitivne tekovine socijalističkog perioda ona ne može odbaciti jednako kao što
ne može prihvatiti negativne strane tog istog sitema. Životni put Iris kao i
njen karakter uvijek je bio, kako autorica kaže, nekako cik-cak. U
vremenu sadašnjem „Nedostatak mržnje
postala je opasna moralna nakaznost, gora do nekadašnje isključenje iz Saveza
komunista.“ I dalje, „Besmisleno je da se uklopi u ovo sad, kao izvraćenu
stranu onog istog sistema (...)“. Njen život nikada nije išao pravolinijski već
je bio mozaički složen. Stoga je i Kenana pustila onda davno, ne bi li se
ponovo pronašli. Analogno karakteru protagonistkinje, roman nije ništa drugo do
jedan veliki mozaik složen od činjenica i fikcije, u vremenu sadašnjem i
vremenu prošlom; složen od mnoštva likova i njhovih priča, mnoštva različitih
sudbina i životnih stavova; objedinjen jednom i jedino mogućom provodnom niti:
potragom za Drugim.
U konačnici, čitatelj je
dobio roman koji je, kao bi rekao Umberto Eko, svojevrsna „narativna šuma“ sa
mnogo mogućih staza i mogućnosti čitanja, a koji će na kraju dati cjelovitu
sliku Sarajeva kroz vrijeme. Kada kažem različite mogućnosti razumijevanja
romana, mislim na različite recepcijske mogućnosti čitatelja jer je roman i u
tom smislu slojevit. Idealni čitatelj kojeg tekst podrazumijeva je onaj / ona
koji je odrastao u Jugoslaviji, koji se sjeća njenog raspada, koji je preživio
rat i koji se ponosi sarajevskim bogomoljama svih vrsta, koji vidi ljepotu i u
starim i u socijalističkim zgradama, koji je ponosan na Hagadu i Gazi
Husref-begovu biblioteku... Koliko takvih još ima – ne znam, a onima koji još
sanjaju Radmila Karlaš kaže: „Ovaj svijet nije samo Kain, a nije ni Avelj. Oba
su, Iris. Tek tada ćeš odrasti. A kada odrasteš, možda ćeš se i propiti, ko
zna? (...) Kakve to veze ima sa Kenanom? Bila si dijete Irido, Kenan ti ne može
vječno pričati priče. Mada ti vjeruješ da može.“
Comments
Post a Comment