RAZGLEDNICE

                       

                    

Piše: Radmila Karlaš

        Mama, vidi. Pisali ste baki. Dragi naši (očigledno, ne samo baki), stigli smo, smjestili se, djeca su dobro.  Biograd kod Zadra, tačnije Filip Jakov. Sa prve fotografije na moru, nad mamin vodeni dušek  naginje se plavokosa dvogodišnja djevojčica. Toliko sam puta vidjela tu fotografiju iz ranog djetinjstva, da odavno doživljavam samu sebe u datoj situaciji i prilici. Nema dvojbe, sjećam se i strmih stepenica prema plaži, ko bi znao, možda se i sjećam. Pa da, i ja sam nekad bila na moru!, udaram po tipkama svog umornog LT, kao da su one upravo bile pored mene kada sam bućnula u plavu, slanu vodu, pa se onako sad jaranski mašina i ja podsjećamo nekog morskog ježa ili kamenice. Sklona produženom oduševljenju, utoliko jačem što već tri godine nisam ni omirisala more, potvrđujem navedenu oratorsku činjenicu, jednako mlatarajući po tipkama kompjutera. Sjećaš li se mama, ona me nekad čuje, a nekad ne, zavisno od toga u kojem sam je djelu života s tatom prekinula. Od njegovog odlaska živi na dva kolosjeka, ne treba ni da govorim na kojem je češće. Sad me sluša, naravno da se sjeća kada sam njoj i tati poslala razglednicu. 

Maločas sam ispod LT izvukla jednu sa Briona. Pišem im o Koku, Titovom papagaju i o Josipu, konobaru hotela gdje sam odsjela, a u kojem je prebivao i Krleža. Ne znam da li je drug Fric imao običaj da piše razglednice, ali ja bogami jesam. Kako je ova lijepa, na njoj Jadransko blista kao hiljade modrih kristala, a ja vidim sebe kako s okusom mora i okusom soli sjedim u bašti konobe i pišem. Fažana, upravo sam se vratila iz stamene kamene kuće, gdje sam razgovarala sa drugom Engelsom. To je već druga razglednica, da se razumijemo. Da ne bi bilo zabune, dotični se baš tako zvao (možda se i dalje isto zove, ako je na Planeti), ime mu je dao otac u hipu pobjede protiv agresora. Jedan od one čuvene trojke što su se uspentrali na obližnje brdo Perojka i zaboli zastavu. Novu, sa petokrakom, kao simbolom i znakom oslobođenja zemlje od okupatora i domaćih izdajnika. Tad je Engels još bio moderan, a radnička prava još modernija. Drug Engels je baš boravio u prostorijama društva Josip Broz Tito, z.p. Fažana. kada sam banula očarana petokrakom, Titovom bistom i svim tim detaljima, na koje ranije gotovo da nisam obraćala pažnju. Kad su nestali, uporedo kad su nahrupili fašisti, e tad mi je Tito kako fizički, tako i kroz simbole falio više nego ikad. S mislima o Titu, partizanima, u koje uključujem i oca druga Engelsa, a i svog sopstvenog, sjedila sam na obali mora u Fažani i pisala roditeljima. Sjećam se da sam morala požuriti, jer naša draga Perojka, mali trajekt, samo što nije zaplovio put Briona. Višedecenijsku tradiciju pisanja razglednica nisam napustila ni u doba elektronskih čudovišta, za koja sam sigurna da će jednom pojesti Planetu. Ovako ili onako. 

Dok god može da se nađe ijedna razglednica, uključujući i markicu, ja ću pisati. Gdje god bih se denula, pa makar i na dan, vidim se unazad, kako zasjedam u nekom restoranu, bašti, kafeu, kafančugi, ispijam lagano kafu i divanim ljudima olovkom. Mama me razumije. Sačuvala je sve razglednice koje je tata slao sa putovanja. Raznih. Skoplje, Zagreb, Sarajevo, bezmalo cijeli sadašnji "region", a potom se nižu Napulj, Rim, Venecija, Prag, Budimpešta, Grčka, Bliski istok i tako redom. Nama su najdraže one iz malih mjesta, koja su tek dobila svoju razglednicu. Razvrstavam  one koje je ona njemu pisala svojim krasnopisom, zbog kojeg je bila čuvena. U Milice nisu samo bile duge trepavice, visoke aristokratske jagodice, već i zlatne ručice za pisanje. A ima i njihovih zajedničkih. Mlini kod Dubrovnika, pa .... Ček, ček...  Draga naša kćeri... Tog 1. Maja kad su već bili otputovali, liječeni, ali ne i izliječeni alkoholičar dočekao je nas grupu izletnika koji smo se vraćali sa izvora Suturlije. Siroti, mislili smo da ćemo ako odemo do izvora, izbjeći sva pijana društva usput i nisput. Tako je naime tvrdio Siniša. Da ne dužim, kako čovjek valjda bojeći se privlači baš ono čega se boji, udarala sam kontru od prijatelja, htijući neko bliže mjesto, ali je Prepametni tjerao po svom... Završilo se prilikom povratka povredom moje noge, nakon što me pijani manijak, sve gađajući panjem u glavu, na sreću promašio. Ali, ne dovoljno. Toliko o sigurnim stazama i bogazama. Sedamnaest mi je godina tek. 

Izmaknula sam se i nepunih pola sekunde poslije, stropoštala u Suturliju. Kako se zabezeknula moja raja sa Hiseta, uključujući i "vidovitog" Sinišu, kada su me vidjeli kako plutam u vodi. Miki nije shvatao, pa je dobio purpurni preljev, zanimljivo je kako sam ja iz vode vidjela sve sitnice vezano za svakog iz naše prijateljske ekipe. Koji su, ponaosob ili udvoje, nailazili iza male okuke na stazi. Eto, ja sam uvijek bila brzonoga, pa sam išla prva, skakućući kao jare. Ni Nadi nije bilo mane, bila je tek malo iza, a sad stoji skamenjena od šoka. Ja sam pokusala i što je njoj spadalo. Nisam samo bila brza na nogama, već i na jeziku. Odbrusila sam našem agresivnom presretaču onim što moja mama zove "jedna glava, hiljadu jezika" i evo me gdje sam. Zaista je nemoguće ćutati, kada vas neko na prvu počinje verbalno vrijeđati na nezamislive načine. Samo zato što ste naišli. Što ste žensko i nemate tri oka i grbu na leđima. Očigledno je u "lajanju"bio izvježban. Ali Nada još nije bezbjedna, bijednik raspolaže daljnjim rekvizitima. I to nakon što je na mene obrušio punu bocu rakije, što govori o prirodi njegovog bijesa da je žrtvuje (proletila mi je pored uha), ibrik vrele kafe (neko ga je mlatnuo po ruci, pa je ibrik zalepršao, tresnuo i vrelom kafom poprskao obližnje kamenje na pristojnoj udaljenosti od mene), da bi me, kao što se već zna, tek panj na kojem je prije toga sjedio, nakon poskakivanja po risu moje noge obreo u vodi. Ima još ruke, gledam u pijanduru, neće je valjda zadaviti. 

U početku je slika razmrljana, a onda je kadar potpuno jasan, da jasniji ne može biti. Igor, koji je prvi naišao iza okuke, pogledom je preletio preko mene, Nade, napadača, ostali nisu bitni (pijandurina družina se izvrsno zabavljala, ako se izuzme njegova žena koju niko ništa nije ni pitao), reagujući instinktivno. Kao panter, skočio je na onog pijanog, žilavog monstruma. I sad vidim tu sliku u glavi. Koji skok. Da ne duljim, nakon što su se Igor i nasilnik (čija je žena okolo poskakivala, vrištala i plakala), obreli u Suturliji i kad je zakonom jačeg, mlađeg i trijeznijeg frka prestala, moji drugovi i drugarice su me nakon jednog uspona gdje sam sjela da predahnem, morali nositi. Draga naša kćeri, razglednica  iz Mlina kod Dubrovnika, uglavljena je na staklu komode, baš kao i ona velika crno-bijela fotografija u izlogu, na kojoj je nasmiješena i na drvo oslonjena Sena Hodžić, kćerka vlasnika fotografske radnje u novootvorenom Zanatskom centu. Koja me stalno zapitkuje kako sam i o bože, šta će reći moji kad se vrate nakon Prvomajskih praznika. Dobra moja Sena. Bi li tu, ma morala je biti svakako i Nata, šahistkinja kći, buduća bjelomantilašica, koja će se brzo uozbiljiti, valjda čim dobije indeks datog fakulteta. Tad je još bila slatka i mila djevojčica. 

Ljudi, bilo je tu i nesvrstanih. Njih dva. Jedan se svakako zvao Elias, a drugi Kaled ili tako nekako. Onaj mršavi dugonja što se široko osmjehuje na zajedničkoj fotografiji, koja prikazuje kako na ražnju pečemo... pile! Elem, ris moje, panjem opaučene noge je buknuo, zarumenio se, a potom pocrnio kao sam vrag. Završila sam u Hitnoj među supijanom družinom veselog osoblja, ali prije toga. Draga naša kćeri... Mama obrće razglednicu u rukama. Sad je prema meni okrenuto bajkovito mjesto, a ona iščitava. Vole te mama i tata. Ali, priča još nije gotova. Onaj moj purpurni drug, dragi siroti prijatelj Miki, bio je vrlo uznemiren. On me i vozio u Hitnu tatinim automobilom, nakon što me družina nekako donijela do Hiseta. I to na improvizovanim nosilima, to je tek bila scena! Nakon Hitne, Miki se htio vratiti da traži onog nasilnika, smatrao je da još nije dobio svoje. Sigurno je još tamo, navaljivao je. Njemu se doživljaj zaglavio negdje u grlu i niti je mogao da ga proguta, niti da ga povrati. Bio je nekako poražen time, zlom koje je iskočilo sa travnate ledine uz rječicu. Nije mu se uklapalo. Ni meni, iskreno, ali sam pokušavala da ga smirim. To je tek pijani kreten. Odmahivao je glavom i bio neizmjerno uznemiren. 

Agresivni alkoholičar bio je identifikovan, jer je mama, čim su se vratili s mora, što znači odmah, ali poslije one razglednice, bila brza, jako brza zapravo i nadasve efikasna. O bijesu da ne govorim.  Elem, nisam htjela da tužim bolesnog kretena. Poslije sam saznala da se po ko zna koji put liječio na Psihijatrijskoj klinici, a onda sam u dnevnim novinama, na onoj strani koju mama prvu pogleda, ugledala njegovo ime. Ali, to je bilo godinama poslije. Te 1981. maja mjeseca, jedno sam vrijeme nosila langetu. Senad, od milja Šerpa, jedini stvor u okruženju koji je od nas sviju imao sopstveni automobil, vozio me do parka "Petar Kočić", do raje, gdje sam skakutala na jednoj nozi. Kada mi je dojadilo, skinula sam langetu sama i od tada, pa do dana današnjeg, postala preciznija u vremenskim prognozama od bilo kojeg Meteorološkog zavoda. Moja, nekoć ugruvana noga, sa gotovo stucanim ligamentima, ionako krhkih i sitnih kostiju, "namiriše" promjenu vremena mnogo unaprijed. Kad niko ne bi rekao... A vidi ovu iz Zagreba. Sad mi mama već zdušno pomaže. Miki, onaj moj uznemireni drug sa Suturlije, Siniša i ja sjedimo ispred nekog bircuza u Agramu i ja pišem razglednice. Nije važno što se vraćam isti dan. Naime, polagala sam prijemni na Sveučilištu u Zagrebu. Moji drugovi su me ranom zorom čekali na staroj Autobuskoj stanici, ali smo odlučili da se nazad vratimo auto-stopom. Dragi moji, završila sam test, a Zagreb je... 

Zato što si kreten. Pa da, nisi se smirio dok mi nisi razbudio cijelu familiju. Što jest jest. Sirota Mikijeva porodica se postrojavala tokom cijele noći sa raznoraznim satovima u rukama. Od onih zidnih, preko vekerica, pa do ručnih. Od jutros se prepiru. Siniša, uzbuđen što putuje da drži fige drugarici za prijemni ispit, nije mogao spavati. Odnosno jest, ali nekako unaprijed. Njemu se neki prirodni časovnik pomicao u suprotnom smjeru od predviđenog. Lupao je Mikiju na vrata tri puta te noći, tvrdeći da već uveliko kasne. Svaki put se gađao vremenom koje tek treba da dođe. Kad svane... Kako je autobus kretao bezobrazno rano, Miki, onako neispavan, bio je oran da Siniši zabije prst u oko. Ne znam šta ga je spriječilo. I ja bih mu u datoj situaciji, u najmanje ruku uvalila lakat u pleksus. Nakon što razglednice ubacujemo u poštansko sanduče, vjećamo kako ćemo povratak izvesti tako što ćemo se odvesti tramvajem do Sesveta, a onda započeti potragu za automobilima na auto-putu. I kada smo (odnosno ja) na jedvite jade ustopali našeg sretnog vozača, (svi bi, videći naš siroti trojac, uglavnom odmaglili), u znak zahvalnosti  smo zaspali kao klade. 

Kiša, koja nas je pratila tokom puta, još je bubnjala kada smo se probudili u Okučanima. Zapravo, probuđeni smo, jer je siroti vozač išao dalje auto-putem "Bratstvo i jedinstvo", a mi smo pod pravim uglom skretali desno prema Gradišci i mostu istog rodoljubivog naziva. Vozač nas je primio da mu razgonimo san, jer se, vozeći izdaleka, nadao da ćemo ga onako umornog, razgovoriti. Malo sutra jesmo. Dobro je da smo živu glavu izvukli, jer nam je priznao da ga je pogled na nas kako slatko spavamo, par puta umalo oduvao u jarak. Poslije nam je stao neki kamiondžija kojem brisači nisu radili, pa je Miki svako malo proturao ruku kroz prozor i nekom uzicom mrdao one ispred nas, da možemo bar nazreti put i prenijeti vozaču kakva je situacija. Jedno ćoravo oko bolje je nego dva, govorio je veselo. Taj šofer je bio toliko zahvalan na pomoći, mada ja mislim da bi on mogao da vozi i vezanih očiju, pa nije bilo govora da nas u to doba noći pusti tek tako (uzgred, bilo je 21 h i 15 minuta), već je sebi dao zadatak da nas razveze direktno kućama. 

Niko iz moje ulice za života neće zaboraviti tu noć i gromoglasnu tutnjavu; potres, bombardovanje ili oboje!, naime, svi su izletili van, neki i u pidžamama, taman na vrijeme da vide kako se grdosija zaustavlja, a ispred kamiončineVeseli Brko i ja se zdravimo, dok Miki i Siniša zjevaju otvorenih usta u okupljenu svjetinu. I sad vidim Mikija, njegovu visoku mršavu figuru i pospane oči. Naravno, tu je i druga razglednica. Šta mi je bilo. Kao da sam išla na Južni pol. Dragi mama i tata... Tad si primljena, kaže mama. Išla si da se upišeš. Miki i Hinko (sad je to on) ponosno me tapšu po leđima, a zaposlenik iz Studentske referade, dobro se sjećam da se to tako zvalo, dakle taj brkica Pero, i njegovog imena se sjećam, blijedo me gleda. Primljena sam među prvih pedeset, po rezultatima blizu vrhu, u prvih šest tačnije, objasnio mi je učtivo i strogo, a tek sad dolazim da se upišem. Kad sad, pitam. Kad se upisuju oni sa najlošijim rezultatima. Pero će ostati meni drag, u mom prisustvu uvijek zabezeknut lik. Do kraja studija se nije navikao na moje brkanje termina, permutovanje predmeta iz kojih polažem kolokvij i svih ostalih munjenosti, čime uglavnom običnim ljudima napravim buru u glavi. Na kraju, kada sam diplomirala, pitao me, prvi put sa osmjehom, da li to nešto nije u redu sa njihovom službom ili pak, sa mnom. Sa mnom naravno, odgovorila sam kao iz topa. O, ja se najviše bojim onih s kojima je uvijek sve u redu, uzvratio je. 

Kako god, netom primljena studentkinja sa tek napunjenih 18 godina, pisala je po običaju razglednice, srčući kafu u bašti Gradske kavane na Trgu Republike. Miki i Hinko su otišli da malo protegnu noge, pa sam zijala okolo, zadovoljna i sretna.  Nakon što smo se opet našli na auto-putu, kao iskusni stoperi, bar Miki i ja, brzo nas je pokupio neki tip, koji je slušao sjajnu muziku na kasetofonu u automobilu. Bila je to prava Laboratorija zvuka, bukvalno. Hinko je bio oduševljen. Njegovi dječački obrazi su se crvenili kao kod curice, dok mu je Predrag potpisivao kasetu. I to na mjestu gdje će Hinko, kad počne potop, reći da odlazi jer je pacifista. Naravno, pogrešnom tipu. Uniforma nije imala sluha za Pacifistu, a Pacifista za Uniformu. Svi ste vi sada sa Pacifika, reći će potonji i ta će me priča natjerati na smijeh kada se Hinko i ja sretnemo mnogo godina kasnije u našem gradu. Pozdravljamo se u Okučanima sa Laboratorijom zvuka okrnjenog sastava, Mladen je kući u Novom Sadu. Mladi smo, energični, sretni i gledamo kako auto odmiče duž puta Bratstvo i jedinstvo. Skakućemo, ganjamo se i vrtimo po putu, kao da nam je upravo Skakavac zaš'o u rukavac. Hinko je naročito sretan sa potpisanim primjerkom kasete. Skrasio se u Njemačkoj sa Drenkom, suprugom. Moj drug, koji je dobio ime po Titovom sinu, onom što nije stigao da poraste. 

Draga Radmila, ovdje je... Pa naravno, bedasto. Gledam razglednicu sa trebinjskim platanama. Platane su u redu, ali ostalo... Na oproštajno veče sam mu donijela otužnu razglednicu, bezmalo pogrebnu, koju sam nešto ranije specijalno za njega našla negdje u Zagrebu. Napisala sam mu prave sonete sa svim pijetetom. Njegovo gnijezdo od kose uskoro će biti ostrigano kao kod Merino ovčice. Išao je u vojsku i od te discipline pravili smo sprdačinu, jer smo sve izlagali smijehu. Trebinje, pa Titograd, evo ih mama, razglednice od Hinka. Dešifrujem njegov sitni rukopis iz 1982. i ispada još jedna razglednica. Pjegava fontana sa parkom Petar Kočić. Kako se desilo da je zaboravljena, kao ona Zaboravljena draga Laboratorije zvuka. Dragi Hinko, evo Miki i ja sjedimo u parku i mada nam nije lijepo kao tebi... I tako dalje i tako dalje... Sjedimo u parku... Mora da sam došla kući za vikend iz Zagreba. Kako sam samo mogla da zaboravim da je ubacim u poštansko sanduče. Sliježem ramenima i iz Ćopićeve Parohije tužnog đavola izvlačim jednu, na kojoj je prekrasan zamak. Kako da se ne sjećam, na granici je između Hrvatske i Dežele. Otočec, stali smo da popijemo kafu. Slovenija, još malo pa smo u Hrvatskoj. Dragi moji, bojim se da se nešto dešava. Dešavalo se. Sjećam se upaljenog radija u automobilu i jednog rokera koji je pojao o tome kako je onima sa Alpa stalo do njegovog pravoslavnog skalpa. Potom su se posvađali beogradski i zagrebački drug i eto belaja. Na drugoj radio stanici, neki zabezeknuti slušalac pita da li će osim primoraca, sada izmisliti i termin zamorci. Ma nije valjda, smijem se. Ali hoće. Sve je bilo izvrnuto. Godinama ranije, tema mog diplomskog bila je Sociologija jugoslovenske društveno-ekonomske krize. Ovoga  sam se bojala. Ne valja, ništa ne valja. Pucaće, pa će razgovarati. Taj zamak je veličanstven, kaže mama, gledajući razglednicu. 

Razglednice su nestale iz kioska uporedo sa novinama iz okruženja ili naše dotadašnje domovine, cigaretama i svim onim sitnicama koje smo zagledali po izlozima. A i da ih je bilo, ne bismo ih mogli nigdje poslati. Sve je stalo. A opet, sve je počelo. Zlo i naopako. Svjedočenja su mutna, nepotpuna. Razglednice me podsjećaju na cijeli jedan život, nekad mi izgleda kao da drugog i nemam, do onog na njima. U rukama mi je kolaž onih koje sam slala svojoj raji u vojsku. I njihovih iz raznih gradova. Siniša piše da stoji na kukuruzu i gleda u Mađarsku iz Koprivnice. Ljubiša šalje onu iz Jastrebarskog, gdje se ja uputim jednog dana iz Zagreba. Kada me sačeka na bus stanici u Jastrebarskom, ja mu pokazujem autobusku kartu sa starim datumom. Nisi valjda, smije se kao mahnit. Jesam, pokazala sam je strogoj kontrolorki, i samim čudom ona mi ju je vratila kao da je sve u redu. Evo je, ova je od Mikija. Brčka se na moru u moru. I ja ga odjednom vidim, mog druga, visokog, tankog kao breza, kako stoji zabezeknut. Mnogo više do onda kad me nasilnik povrijedio na Suturliji. Miki ne razumije, ogleda mu se to na licu. Moj drug, u kojeg gledam kroz prašinu koju su podigle neke ljutite čizme, nepozvane, nasilničke. Moj Miki, preneražen. Ja Mikija drugačije ne mogu da vidim. Ali, kako ti znaš kad nisi bila tamo.  Znam. Kao što sam znala i onda na Suturliji i na putu u Zagreb i u sto sličnih situacija. Pobogu, ja znam Mikija. Iznutra ga znam. Toliko smo razglednica napisali i zajedno potpisali. Isto kao što znam da je tad, na vratima, u Mikiju sve zgaslo. Rasplinulo se u bezdanima tame. Miki je, rekli su mi, negdje. Užasno se bojim da je nigdje. Ima li tog skloništa poslije ljutitih udaraca po vratima, koje bi ga moglo zaštititi. Želim da vjerujem da je Miki sa mnom u ranom jutarnjem autobusu za Zagreb, izmrcvaren Sinišinim buđenjem svako malo prethodne noći. Gledamo zajedno kroz zavjesice na Autoprevoz autobusu, koji upravo kreće sa stare Autobuske stanice. Miki, koji savjetuje vozača kamiona da uspori, jer nailazi neki ludi tip koji pretiče, dok vuče uzicu sa brisačem na dotrajaloj šajbi kamiona. Treba mi strašno puno snage da svog druga Mikija izvučem iz ništavila i postavim ga u mjesto zbivanja. Mjesto života. On mi se otima i vraća u tamu, ali ja ne posustajem. Ne radim to zbog duga prema njemu, jer nas dvoje nemamo račune koje treba poravnati. Činim to i zbog svog sopstvenog života, koji se bez Mikija dodatno labavi. Jasno mi je, ne mogu boraviti na razglednicama, mogu se samo sjećati. Jer, moram i hoću živjeti. I Miki mora živjeti. Mora. E, zato to radim. Zato.