NJIH DVOJE

 

        

Piše: Radmila Karlaš

 

      Pokazuje mi skorene krastice na licu i kaže da je sad bolje. Opet je pao. Neizmjerno sam sretna što ga ponovo vidim, držim ga čvrsto za ruku, kao da bi opet mogao da izgubi ravnotežu. Polako idemo ka obližnjem kafiću.  Raspituje se za moju mamu i kaže da razumije. Kad si i među drugima sam. Moja mama je zaista sama nakon tate i taj porazan osjećaj da joj kao kćerka ne mogu ništa ublažiti, već je postao moja navika. Malkice je omršavio, to da, ništa strašno, ali to je i dalje moj dobri čika Mesud. Osmjehuje se i onda uočavam, pomno pratim njegov pogled ka unutra. Ne želim da se sunovrati, pa ga držim na površini, gdje neobavezno razgovaramo. Ona, Suada, pitam. Isto. Šta nije u redu s tim pogledom, neki unutrašnji dio mene je uznemiren i ja mu svjesno nedam da se razjasni. Kao ponornica, moj sagovornik je započeo svoje putovanje. Ali gdje ide. Neću da znam.

Prije deceniju i nešto malo više, na taj susret sam reagovala krvlju. Iz istih stopa. A  krvlju se bratimilo oduvijek, mješala se, da bi se pokazala bliskost. Njih Dvoje su se zatekli na nekom djelu mog puta i sve ostalo teklo je prirodno. Ušetali su u moj krvotok kao u svoju kuću. Njima me privukao sklad, koji nije isključivao različitosti, divila sam se tom odnosu kao nekoj rijetkoj umjetničkoj kreaciji. Ili još bolje, ličili su mi na veličanstven zalazak sunca koji na nebu ostavlja svjetleće i plamteće tragove. Istovremeno, bili su nalik i izvoru u planini, zvonkom i bistrom, uočenom u srcu prirode. U svakom slučaju, nikada nisam uspjela da razaznam granicu  koja djeli ta dva bića. Otprilike, gdje prestaje jedno od Njih Dvoje, a počinje drugo. Bili su jednostavno protkani međusobno. Život ih je do tada brusio za ovo prožimanje, koje se desilo onda kada većina ljudi smatra da su zaokruženi ili okrnjeni, te da će takvi biti položeni u vječnost. Sve one bujice i vjetrovi koji su se obrušavali na njihov život krnjeći ih ili pak, sve one ljepote koje su glačale esenciju njihovog bića, imale su za cilj da obrazuju konture koje će se najprirodnije uklopiti jedna u drugu. Bila je to veličanstvena kreacija. 

Ona, Suada, običavala bi me držati za ruku, kada bi mi nešto pričala. Utiskivala je dodirom misao prije kazivanja. Nije morala da govori, jer sam sve vidjela, ali ona je htjela da skloni platno, kako bi mi u punoj mjeri predstavi taj dio sebe, oličen u drugom. Njegov osmjeh od milion svjetlucavih zvijezda. Kod Suade su maglovite nijanse bile duboko zapretene, ali i takve, Mesudov osmjeh bi razgonio, kao kad se razgrnu zastori magle i propusti sunce. Bojao se da se ona u nekom trenutku nepažnje ne razbije o krhotine svog tkanja. Pričala mi je o krhotinama, dok je otkrivala ono platno, dajući mi na uvid najljepšu kreaciju, stvorenu njoj po mjeri. Rijeka je dobovala po obalama, dok smo ogrnute u ćebad posmatrale zatalasanu vodu i nebo, divno ljetnje nebo. Rijeka je strujala osvježenjem, dok je tek malo dalje vladala omora. 

Mali nemir probuđen pričom, ali bilo je dovoljno da je on nadohvat pogleda, pa da krhotine izlomljene strukture nekog djela njenog bića zacjele. S njim Ja mogu da budem Ja. Nesputana. Stisnula mi je ruku. Učim se živjeti s tim. Toliko ljepote. Ciknula je kao djevojčica kada ju je pozvao, pruživši joj ruku, a potom je naprosto letila u njegovom naručju. Gledala sam kako se rubovi njene suknje njišu, dok se upijala u svaki takt. Njene savršene vitke noge, na čijoj ljepoti bi joj mogla pozavidjeti i sama Marlene Dietrich, pratile su sa nevjerovatnim osjećajem kretanje njegovih. Vrtjeli su se, ne samo u ritmu muzike, već mnogo više u svom sopstvenom. I sad vidim slapove vode koji teku sa odrazima vrba, zvijezda, Mjeseca i Njih Dvoje. Ako se nisu otisnuli u svakog koga su sreli, u rijeku jesu. Rijeke znaju prepoznati sklad i beskraj, one su i na početku i na kraju, u svakoj kapljici. 

Bilo je prekrasno uočiti da je život neprekidno čudo koje nas dovodi, shodno našem sopstvenom zemljopisu, na obalu koja nam pristaje. Sjećam se kada mi je prvi put pomenula  Djevojku sa kamena. Ličila je na djevojčicu, zagledanu negdje unutra, koja se bori sa nekim nametnutim sjećanjem. Htjela ga je zaboraviti. Ali, sjećanje je bilo uporno, vrebalo je na pukotinu kroz koju bi se provuklo. Nemoj, molim te, nemoj dati da te uokvire, da od tebe naprave beživotno tijelo, okamenjeno u momentu koji ne pristaje ovoj raskoši boja života. U početku, Suada kao da me čula. Prenula bi se i opet bila tako živa i potpuna sa svojom polovicom. 

Ambisi su se pokazali nepredvidivim. Dozvole čovjeku da se popne visoko, ne da bi poletio, već da bi se strmoglavio. Kada je ispustila Mesudovu ruku kojom ju je čvtrsto držao, ne zna ni on. Bio je ubjeđen da je njena nježna šaka još uvijek u njegovoj. Ali, nije bila. Bio je to samo otisak, ni nalik na onu toplu drhtavu pulsirajuću ruku čiji je krvotok tekao ka njegovom. Njena struktura je počela da se mjenja, otimala se, tražila da se oslobodi, kako bi potonula u ništavilo. Mesud je nije puštao tako lako. Svaki iščašeni zglob on bi strpljivošću drevnih šamana ponovo namještao, nije dao da se njen krvotok razlije po pustopolju, damarao je svojim srcem za oboje. Ona više nije želila srce, jer ju je sad patilo, nije htjela da osjeća, jer su ponori izbacivali stare oštre rubove nemilosrdno i nesmiljeno, želeći rezati uvijek iznova.  

Ono malo sunca koje je i dalje osjećala kako grije i obasjava, sad je postalo velika suprotnost utvarama iz tame, tako da ga, kad bi ponovo nahrupilo, nije više mogla podnositi. Mogla je samo da ugasi sunce u sebi i ugasila ga je. Neka bude tama. Neka ne bude kontrasta ni boli, kada toplota zamre. Sada je već predstavljala drugačiji lik koji je poprimala i dalje se odvajajući od Mesuda, režući kožu, tkivo, kosti. Njen čin kojim je poništavala sebe, bio je čin ljubavi. Nije htjela da ga reže o sopstvene ponore, oštre hridi je čuvala samo za sebe. Ali ga je porezala, jer kako bi drugačije iščezla iz zajedničkog svijeta. Od njihovog Jednog postala je Jedna. Sama. Mesuda je njen odlazak u sebe zbunjivao do te mjere, da bi osjetio vrtoglavicu kao da mu tlo izmiče ispod nogu. To tlo kojim je do tad tako suvereno gazio. Tlo bez Suade za njega je postalo trusno, opasno i pogibeljno. Nije imalo uporišta. 

Njih Dvoje se racijepilo, otvarajući pukotinu koja bi mu uvijek iznova narušavala ravnotežu i saplitala hod. Ona je potonula u sopstvenu tamu, izbjegavši da to gleda, ali on, tako živ i još osunčan njome, vidio je svaku, ma i najmanju pukotinu koja ih je razdvajala. I što su više njene konture tonule i opirale mu se, toliko je negdje duboko u sebi ostao savladan nježnošću i ljubavlju te žene, koja mu je zrcalila pogled i uprkos svemu, osvjetljavala put pred njim. Svu svoju preostalu svjetlost, Suada je prije nestanka ulila u njega. Tako mu je zahvalila za sve, dala mu ljubav za ljubav i vječnost same sebe onim razdraganim djelom koji naročito bljesne prije nego što se zauvijek ugasi. Njih Dvoje su na taj način zauvijek ostali zajedno, a aveti koje su joj tiho gasile krijesnice uma nisu mogle ništa pred ovom činjenicom. Na fizičkom planu, oni su beskrajno udaljeni. U tom materijalnom svijetu, 

Mesud osjeća kako su mu koraci otežali i da je umoran, kao da se penje uz neko brdo dugo, dugo. Osjeća da se nikad neće moći dovoljno odmoriti i želi da spava, dok umor ne prođe. Dok sve ne prođe. Ali, to je samo fizički. U sebi, on se uvijek sretne s njom, utisnutom kao reljef u samu suštinu njegovog bića. Na tom nevidljivom mjestu, oni, tako spojeni, ćute svoju vječnost. I u ta dva paralelna svijeta, unutrašnji je kakav je bio odvajkada, još prije njihovog rođenja, onakav kakav će biti nakon što zemne tragove jednom prekrije vrijeme koje je zapravo ono isto od ranije, samo što ga čovjek u svojoj smutnji pogrešno poima. I u toj vječnosti leži čar Njih Dvoje. Nisu svi te sreće ili misije da dožive Njih Dvoje. 

Mnogi moraju čekati ono prije ili poslije, neku naznaku prošlog ili budućeg života, izbjegavši da budu sad. Njih Dvoje su sad zauvijek. Čarobno je proživjeti ovu kosmičku kreaciju, pa makar kao neko kome je dat samo uvid. Kao kad se potone u sliku ili uđe u Riječ. Eto, zbog toga Njih Dvoje. Zato što ih mnogo voliš, doživjela si ih na taj izvrnut način. Znam šta hoće da kaže moj partner i prije nego što jest. Uronila si  u njih i zato si bila naročito povezana s tim nevidljivim svjetovima u njima samim, dopunjava on. Kada sam se vratila i rekla mu da sam se vidjela sa čika Mesudom u onoj kafanici kod starog Socijalnog, on je rekao, Da, ali i sa Suadom. Valjda sam mu se tako doimala. Da sam bila sa oboje. I u tome je dodatna čar tih nevidljivih svjetova koji su mnogo moćniji do ovi vidni i razgledni. Naši unutrašnji svjetovi su se doticali, inače bi to bilo tek puko poznanstvo. Ujedno, ti unutrašnji svjetovi su tako moćni, da su se ukrštali i kada bi mi bili udaljeni jedni od drugih, bez mogućnosti da se sretnemo. 

Na koncu, te večeri, nakon susreta sa čika Mesudom ili kako moj partner kaže, sa Njih Dvoje, prije nego što sam usnula, doživjela sam riječi, ove riječi, kako lepršaju poput leptira, najraznobojnijih koji se mogu pojmiti i spuštaju se, ne na Suadin jastuk tamo negdje na Sjeveru, već u neki njen dio koji nisu prekrili tama i zaborav,  koji će živjeti i kad postanemo prah i ona i ja i čika Mesud. I moj partner, koji nekad može da osjeti moje riječi i prije nego što se napišu. Vidjela sam i  čika Mesuda kako spava, istovremeno budan i cjelovit. A onda su plesali, kakvih ih se sjećam, kao da su upravo izronili sa dvorova sa ulaštenim parketima. Imali su u držanju neku stamenu plemenitost, ali ono što je blještalo iz njih, bila je naročita povezanost, oličena u kretnjama, koje su od njega, višeg, bile usmjerene da zaštite. 

Nije tu bilo onog mladalačkog milovanja rukama, koje prelaze preko ramena ili struka, već pažnje koja dolazi s godinama i koja je naučila da cijeni vrijednost rijetkih predmeta, pažljivo ih dodirujući. Ona je bila ta dragocjenost, rijetka porculanska figura, koja je tek u tim sigurnim rukama zgulila patinu sa svojih godina i zablistala kao dragulj. Plesali su i plesali, udaljavajući se, sve dok ih više nisam razabirala odvojene, već kao jednu rotirajuću tačku koja je svjetlucala sve dok me nije preplavio san.