Prijatelj iz Rijeke i kolega novinar (nisu svi novinari i prijatelji, op.a.) Neven Šantić mi je prije nekoliko mjeseci poslao knjigu Olega Mandića Posljednji dječak iz Auschwitza sa potpisom autora. I sam antifašista i vrhunski novinar sa višedecenijskim stažom, Neven je putovao sa Olegom po regionu, Italiji, moderirajući njegove javne nastupe povodom predstavljanja knjige, kao i osebujnog života autora, posljednjeg preživjelog dječaka iz ozloglašenog koncentracionog logora. Iako su međusobno znali jedan za drugoga, lično su se upoznali početkom 2010. godine na jednom okruglom stolu koji je Šantić moderirao. "Pitao me da li bih se priključio projektu Dana antifašizma u Opatiji, kojeg je Oleg idejni začetnik i koji je trebao uskoro početi. Pristao sam i tako smo se, sudjelujući iz godine u godinu u pripremi i realizaciji Dana antifašizma ali i nekih drugih projekata, sprijateljili." Kada je knjiga o Olegu objavljena u Italiji, autoru i nekadašnjem posljednjem preživjelom dječaku, počeli su stizati pozivi za predavanja, pa je pitao Nevena da li bi ga pratio na tim njegovim predavanjima o iskustvu Auschwitza. Naime, zbog godina bilo mu je sve teže voziti ture duže od gradskih. "I tako smo u siječnju, veljači i početkom ožujka svih ovih godina, kada je bilo najviše poziva za predavanja (jedne godine imao je u pet tjedana 42 predavanja) zajedno proboravili dane i dane." Tako je ime Neven bilo kao neka lozinka između Olega i mene prilikom razgovora o intervjuu. A posredno, razlog je i, kako mi je Oleg objasnio, Banjaluka "koju sam točno pred pola vijeka posjećivao (iz Zagreba) jednom sedmično što mi je ostalo radosno urezano u sjećanje."
I, tako poteče priča... Uhapšen je kao dječak u Opatiji, nakon kapitulacije Italije. Zanimljivo je da je kada je 8. septembra 1943. Italija kapitulirala (Oleg je, budući rođen 5.aprila 1933. tada imao 10 godina), a da bi se izbjegli rasulo i anarhija koji prate takve događaje, lokalnu vlast preuzeo, izašavši iz ilegale, Narodno Oslobodilački Odbor (NOO) na čelu sa njegovim djedom dr Antom Mandićem. "I dok je cijela Evropa čamila pod njemačkom čizmom, Opatija je bila slobodna. Talijanska vojska u rasulu krenula je bila iz Dalmacije, Crne Gore pa i Albanije kući. Najčešće pješice. A da bi došli u Italiju morali su proći kroz Opatiju. Tu ih je čekala privremena vlast koja im je trampila hranu za oružje, koje su svake večeri odvozili kamionom partizanima. I tako par tjedana, do dolaska Nijemaca. Nijemci su stali tražiti mog djeda i oca (Oleg stariji, op.a..), ali su se oni blagovremeno sklonili k partizanima. Ne našavši ih, nakon neuspjelih premetačina i zasjeda 15.5.1944. pokupili su babušku Olgu, moja baka je bila Ruskinja, mamu Nevenku i mene, jedanaestogodišnjaka, koji sam tada pohađao prvi razred talijanske gimnazije "Dante Alighieri." Oleg se iz tog perioda najviše sjeća mirisa jorgovana, koji je tada u njihovom vrtu bio u punom cvatu. Nakon dva mjeseca povlačenja po riječkom zatvoru Via Roma te onom tršćanskom Coroneo dječak Oleg, majka Nevenka i babuška Olga završili su u 10.7.1944. u Auschwitzu, putujući teretnim vozom.
"Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu, njemački nas je oficir upitao: 'Kako to da vi stalno pričate kako je dr Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?' 'Jer, s Titom je i dr Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu', odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz." Kao što se može pretpostaviti, Olegov nono, pomenuti dr Ante Mandić, bio je izuzetno poznat onima koji su stajali iza odlaska ženskog dijela porodice u logor. Mandić stariji bio je blizak ZAVNOH-u i Titu. Ono što neprijatelji nisu znali je da je nakon potpisivanja sporazuma Tito – Subašić, nono postao šef države, član tročlanog Kraljevskog namjesništva. Tito je imenovao Slovenca Serneca i Hrvata Mandića, a kralj Petar Srbina Budisavljevića. Njihova je uloga, u tih godinu i po do kraja rata, bila upravljati jugoslavenskom državom i pripremiti je za referendum – hoće li biti Kraljevina ili Republika. I tako su njih sedamdesetak 10. jula u 23:00 sata ukrcali u stočni vagon uTrstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, daščicama zakucani prozori na vagonima. Postupno, prisjeća se Oleg, broj ljudi u vagonima se povećavao. Drugog dana, nakon bombardovanja, otvorili su im vrata vagona. Na vagonima, kojih je u kompoziciji bilo već više od dvadeset, kredom je bilo ispisamo Auschwitz, što njima tad ništa nije značilo.
Dječak Oleg je putovao u Birkenau, nemajući pojma šta se tamo dešava, nemajući pojma šta se to s njim uopšte dešava. Djeca bi trebala biti na drugim mjestima, a ne u smrdljivim vagonima na putu ka istrebljenju. Kako kaže, paradoksalno je da je u Auschwitzu bio kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom. Jedino što ima veze s politikom je njegovo rođenje na Sušaku. Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) gdje su mu rođeni otac i djed, bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji, Olegova mama je išla roditi na Sušak i on je evidentiran u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime njegovog tate. "Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena." A onda se putovanje u Birkenau završilo. „Ja sam dobio broj 189488 s crvenim trokutom, muški. Mama je dobila broj 82603, a babuška 82604, ženski. Židovi su imali svoje serije, a oni koji su dolazili na samo jedan dan u Auschwitz bili su bez broja i zbog toga nikad nije utvrđen točan broj žrtava. Nakon tetovaže brojeva na lijevoj podlaktici goli smo u nekom lancu išli na tuširanje. Iza te prostorije naišli smo na gomilu odjeće oduzete od drugih logoraša. Ta odjeća je po leđima imala široku uzdužnu crvenu crtu nanesenu običnom bojom. Svatko je uzeo nešto za sebe. Tu smo proveli cijeli dan i tek uvečer smo došli u baraku, naša je imala broj 8, te sam tako jednostavno postao i bio samo broj – 189488. U svakoj baraci bilo nas je 700. Spavali smo u kojama ili drvenim rupama. Tu nas je moglo stati 12. Uznici su spavali na način da su šestero imali glave u jednom, a drugih šestero u drugom smjeru. Spavalo se u istoj odjeći, a cipele su se koristile umjesto jastuka da ih netko ne ukrade. Krađa je bila dopuštena jer je to bio način preživljavanja, a inačica za krađu bila je ‘organizirati’.“ Kako kaže, prvo su svi skupa bili smješteni u ženskom logoru."
"Brzo su su otkrili da sam propustom tamo završio, jer sam kao dječak stariji od 10 godina trebao biti u muškom logoru. Ali u mjestu gdje su masovno ubijali ljude, po strogim njemačkim pravilima morao sam prije prelaska iz ženskog u neki drugi logor (dnevni kapacitet Auschwitza bio je cca 100.000 uznika) proći ambulantni pregled. Kad sam to sve čuo, odmah sam se toliko uplašio da sam dobio visoku temperaturu, pa su zaključili da me ne mogu odvesti u muški logor, ali i da ne mogu ostati u ženskom. Onda se netko od njih sjetio da postoji 'odjel za blizanc' koji je vodio dr. Mengele. Tamo su bila smještena djeca do 18 godina, i tako sam upao u Mengeleov odjel. Tamo sam ostao preko mjesec dana jer sam vidio odmah da je u bolnici bolji tretman nego u logoru – trljao sam toplomjer pa bi temperatura rasla ili bih pojeo sirovi krumpir da skoči temperatura... Onda sam obolio, dobio ospice i proljev, pa su me stavili u zarazni odjel, i nakon mjesec dana vratili na odjel za blizance. Oni su malo po malo odlazili, a jedino sam ja ostao tamo do kraja. U bolničkoj sobi, od papirnatih ubrusa radio sam cvijeće. Nisam niti jednu pticu, niti jednu travku vidio za svog boravka u Auschwitzu. Niti nebo, jer se ono nije moglo vidjeti od gustog dima iz krematorija." Dio javnosti je Olegu Mandiću zamjerao što u svojim sjećanjima nije opisivapo zloglasnog doktora Mengelea onakvim kakav je bio, monstrumom. A on je pak odgovarao da u okviru logora o njegovim aktivnostima, pri tom je još sam bio dječak, kao i mnogi drugi zatvorenici nije ništa znao. Kako je naglašavao, kao djetetu odvojenom od porodice, bilo je dovoljno da neko ne viče na njega, pa da ga ne smatra neprijateljem.
"Upravo tako… Što je on sve radio, ja nisam znao. Nikad ga nisam vidio da je bio neuredno odjeven. Ako je bio u uniformi, ona je bila brižno ispeglana. Došao bi tamo i preko nje bi navukao bijeli mantil. Uvijek se držao uspravno, bio glatko izbrijan i nikad ga nisam čuo da bi podigao glas. Na njegovu odjelu uvijek je bilo 15-20 klinaca/blizanaca. Neki bi odlazili, rijetki bi se vraćali. Tad o tome nitko nije vodio računa. Najvažnija stvar je bila kako preživjeti." Mandić vjeruje da je vjerojatno preživio Auschwitz upravo zato što je igrom slučaja završio na odjelu dr. Mengelea. "Na tom odjelu bilo je bijeloga kruha i nije trebalo raditi. Nije bilo buđenja u 4 ujutro kao u logorskim barakama. A što nisam bio blizanac pa nisam nikome bio zanimljiv za medicinske eksperimente, to je nešto drugo…" Njegovo najupečatljivije sjećanje iz Birkenaua zvalo se Tolja.
"U zaraznom odjelu sam dijelio krevet s jednim malim nekoliko godina mlađim Rusom. Pričao sam mu o moru i plavim prostranstvima, a on meni o beskrajnim žitnim poljima. Zvao se Tolja. On je bio bolestan, drhtao je, noću se znojio. Pokušavao sam mu pomoći koliko sam i kako mogao, te se jedne noći prestao tresti. Ujutro sam pomislio kako napokon mirno spava. Međutim, kad sam ga bolje pogledao, shvatio sam da više neće imati prilike nikad se tresti. Svoj život je završio u mojem krevetu. To je bio jedan od najbolnijih trenutaka u mojih osam mjeseci u Auschwitzu. S druge strane, najstrašnije sjećanje je na to u šta se čovjek li dijete pretvaraju u tim neljudskim uslovima. "Batinajući su 'Capo' (šef blokova) i 'Blokov' (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi."
Činjenicu da su on, majka i baka preživjeli, Mandić naziva preklapanjem sretnih okolnosti. "Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje 'konačnog pitanja' izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti." Naime, prema njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a Mandići su tamo bili tek par mjeseci dulje. "Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu." Kao posljednji preživjeli dječak iz Birkenaua ili Auschwitza, ujedno i kao posljednja živa osoba koja je otuda izašla, Mandić je napisao knjigu. "Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.).
U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču." Kaže, u Italiji, gdje je knjiga prvobitno štampana, dočekana je odlično. "Možda i zato što sam ju ja lično predstavljao, a i prigodni je film u pripremi. U riječkoj regiji je dio školske lektitre."Knjiga se ujedno može kupiti i i na hrvatskom jeziku u dućanima Muzeja Auschwitz-Birkenau. Oleg se u Birkenau vraćao nekoliko puta. Neposredno iskustvo smrti moglo je ili da ga nauči da više cijeni život ili da mu dio duše zamrači zauvijek. "Do sada sam se tamo vraćao 13 puta. Svaki je to put velebni praznik za mene. I psihoterapeutsko iskustvo. Odem depresivan, vratim se euforičan!" Tvrdi da je mao prekrasan život, upravo zahvaljujući Auschwitzu. "U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo. Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu." Oleg nakon svega ne mrzi Nijemce. Ali...
"Moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje, dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu." U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao je svakog Nijemca odgovornim za sve kroz šta je sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. "A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate." Hana Arendt je, podsjećam Olega, nakon suđenja Ajhmanu kazala da je zlo banalno. Koncentracioni logori su bili legla za birokratsku hijerarhiju jednim djelom, gdje se prema žrtvama odnosilo kao prema stvarima. Žargonski, nije to bilo ništa "lično." Uposlenici su samo obavljali svoj posao. Hana je zbog javnog izlaganja svoje teorije imala problema i sa samim Jevrejima... Oleg objašnjava da je Auschwitz bio najveći od šest Vernichtungslagera (Wannsee 20.1.1942). "Ne izlazeći iz samih granica logora omeđenih električnom žicom, ja u osam mjeseci, osim prvog dana pri dolasku, nisam vidio niti jednog Njemca, osim Mengelea i još dva liječnika. Auschwitz je bio izvrsno organizirana automatizirana industrija smrti koja je funkcionirala sama od sebe sistemom svojevrsnog samoupravljanja. I to je bilo ono najstrašnije. Ako bi i preživio selekciju prvog dana sve je bilo predodređeno i isplanirano da umreš, a da te nitko pri tome i ne dira, unutar slijedećih 6 mjeseci."
O tome govori i francuski dokumentarni film Shoah iz 1985. Clauda Lanzmana, (zbog čitaoca koji ne znaju Shoah je holokaust), u trajanju od devet sati koji su snimani 11 godina, a koji sam u dahu odgledala. Shoah prikazuje Lanzmanove intervjue sa preživjelima, svjedocima, akterima zločina i drugima tokom obilaska njemačkih koncentracionih logora u Poljskoj. Film je otvorio mnoga pitanja, ali autorku ovog intervjua zanimalo je kako Mandić doživljava muk ljudi iz samog mjesta ili okoline koji su znali ko se transportuje u mnogobrojnim vagonima, uključujući i one koji su vozili te iste lokomotive sa Jevrejima iz cijele Evrope. Ka određenom odredištu i sa određenom svrhom. Čak i ako se još nije znalo za "konačno rješenje", je li mogao dim iz krematorijuma zavarati iole normalnog čovjeka... "Pri konstituiranju Auschwitza (1940) raseljeni su seljaci koji su živjeli u susjedstvu, a oni drugi, udaljeniji, su se većinom bojali otvarati usta. U literaturi čitamo da je odabir Oswiecima za rješavanje 'konačnog pitanja' prevladalo jer se nalazio 'tamo u kutu – nikome na put' (Šlezija), a snabdjeven je bio dobrim komunikacijama." Zanima me i uvijek me zanimalo zašto Jevreji nisu na vrijeme pobjegli iz Njemačke, dok pogrom još nije uključen i u preostale zemlje, Hitlerove saveznice, jer kada se desila Kristallnacht 8. novembra 1938. stvari su već izmakle kontroli. Ali, mnogi Jevreji čak ni tada nisu bježali. Ni iz tadašnje Jugoslavije. Zašto...
Oleg kaže da mladi ljudi razumiju kad im kaže da se grozi rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: 'Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!' "Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to." Primjećuje da nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima, previše indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će mu se valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti u taj projekt. Prije petnaest godina, Oleg je penzionisan, ali samo na papiru. Prije deset je prestao raditi u struci. Budući da je radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. "Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor. Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju." I jeste. Riječka publika je, kako je pisano "nahrupila u kinodvorane na premijeru dokumentarca o Olegu."
Oleg kaže da je bio ugodno iznenađen. "Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na 'rasprodanoj' premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom." A film je emitovan i na kanalu RI. Naravno, dotakli smo i temu Covida 19... Plaši li se Oleg virusa. I, Oleg iskreno kaže da se mnogo boji. Ali... "Natjerao sam se u samoizolaciju i već skoro dva mjeseca nisam izlazio iz kuće. Međutim, zahvalan sam pandemiji što mi je stvorila višak vremena za potrebe mojim brojnim odlaganim projektima." Kao nekom ko je osvjedočeni optimista, ponovih mu riječi još jednog optimiste, svog nedavno preminulog oca Branka, da nije bitno šta je izvan, već u nama. I ako mi prospemo tu nadu u dobro van, percipirijaći sami sebe, sve će biti dobro, govorio je moj otac. Po naravi, Oleg kaže da jeste vječiti optimist, pa u svakom Zlu uspije naći tračak Dobrog na čemu gradi budućnost. Pod stare dane počinje vjerovati da je i taj prirođeni pozitivizam imao udjela u njegovom preživljavanju Auscwitza. "I onda sam shvatio, ako ne mogu osmisliti nešto što je gore od toga, onda znači da ovo što sam prošao, što je iza mene, to je najgore. Ergo, sve što će mi se događati ubuduće je – ležerni valcer. I ja sada mogu reći: moj život je bio prekrasan zahvaljujući Auschwitzu. Jer ja sam isto tako imao ružnih momenata kasnije u životu, kao i svi drugi. Ali znao sam da se može preživjeti ono najgore i zato je meni puno lakše bilo. Nije u životu nešto lijepo ili ružno zato što je ružno ili lijepo, nego zato što ga naša svijest takvim doživljava." Uz veliku zahvalnost što smo ovako obimno popričali i imali šta čuti od njega, Oleg je veselo odgovorio: "Vidimo se za 10-20 godina...!"
Comments
Post a Comment