piše: Radmila Karlaš
Branko Karlaš (1927.-2020.) Dragi tata, dušo moje duše, moja svjetlosti od prije iskona. Nisi ti nigdje otišao, već jesi tu i uvijek. Mi jesmo oduvijek. Gdje god se okrenem; Ti. A najviše u meni samoj, u dubinama bića, gdje povezani ćutimo vječnost. Tvoja Radmila Ovo je čitulja koja možda najviše oslikava šta osjećam nakon tatinog fizičkog odlaska. Ako izuzmem tugu koja slama kosti. Tata je otišao 14. oktobra u 20 h i 20 minuta. Ugasio se. Prestao je da diše, dok sam ja očajnički pokušavala dobiti bilo koga ko bi mogao da ga priključi na respirator. Ali, bilo je kasno. Potom se moj otac osmjehnuo. Dobro ste pročitali. Osmjehnuo se nakon smrti. Ja sam znala šta to znači. Ne znam znate li vi. Nisam ja ni sumnjala da je on jedan od tih. Moj otac je bio prvenstveno moj otac. Najvažnija figura u mom životu. Odabrao je moje ime, poslao telegram s izrazima neizrecive sreće majci u bolnicu kada se porodila sa mnom i bio uvijek tu. Malu mršavu djevojčicu sa velikim očima tako je "rodio tata", a ona se sjeća bukova rijeka, potoka, mirnoće jezera u kojima prebiva izvjesni Biberče, Mjeseca kojeg je popapala nestašna princeza, pa je ostao samo blijedi srp i mnogih drugih priča tokom odrastanja. Tata je bio profesor književnosti i s-h jezika, erudita, prosvjetitelj, antifašista i učesnik NOB-a kao gotovo dječak u dobi od 15 godina. Opismenjavao je borce u Mrkonjić Gradu 1942. tokom neprijateljskih ofanziva gdje se zatekao sa partizanskim jedinicama. Pokazivao bi mi kuću gdje se to dešavalo (još uvijek je tamo), kada bismo išli na obilježavanje ZAVNOBiH-a. Bio je kosmopolita, kakav samo vrhunski intelektualac poput njega može biti. Građanin svijeta i veliki svjetski putnik. Ljubitelj knjige, za koju je davao posljednju paru. I uvijek skroman. Kao sve istinske gromade. Nikada ga nisam čula da je izrekao ijednu ružnu riječ o bilo kome. Niti da se pohvalio svojim neizmjernim znanjem. A ne! Tata je bio baš onakav kakav je želio da svijet bude. Za moj ukus često i predobar. Ali, njemu to nije smetalo. Bio je dovoljno jak da podnese ljudske slabosti i nesavršenosti. Mogu samo predočiti kap u moru od tatinih osobina i aktivnosti, jer o njemu, centralnoj figuri mog života, još uvijek ne mogu da pišem kao o tolikim drugima. Sa tatom sada ćutim.
... najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji
na kraju da ga zaustavi, te prestaje u času kad se život javi.
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,
a umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio,
i to sretnije.
* ‘Walt’ Whitman (1819. – 1892.) Vlati trave (Leaves of grass), prevod Tina Ujevića
Comments
Post a Comment