Vrač blentiteta SRA je stajao ispred vitrine u koju su svako veče pohranjivali njegovu stolicu. Zatvorivši oči, nježno ju je milovao po naslonu, zatim po dupesjedalu, a potom po nogarama. Drvo sa presvučenom tkaninom i kožom, a naročito hrom-nikl na stolici, punili su mu pluća nečim što bi ga bezmalo natjeralo na plač. Uzdahnuo je, otvorio oči, dao znak Šefu, koji mu je životom bio odgovaran za stolicu, a ovaj stražarima. Časak kasnije, stolica je bila iza neprobojnog stakla.
Približio se prozoru pitajući se da li su restauratori dali sve od sebe. Danas bi se mogao zakleti da je stolica opet na momenat zaškripala. Doduše ne pretjerano glasno, ali on je siguran da je čuo neki šum. Zato je i naredio da mu se donese specijalan stetoskop kojim ju je osluškivao uzduž i poprijeko, ali ga je usred posla prekinula ona glupa Dosta, koja je baš tad uletila sa usisivačem. Da ne pominje kako ga je gledala otvorenih usta kada je vidjela šta radi.
Odjednom se zagleda kroz prozor i problijedi.
„Vještica i Supermen“, zaurlao je.
Okrenuo je glavu prema Šefu, koji je upravo ušao i zabezeknuto ga gledao. Ovo je već previše, pomislio je ovaj i žustro se uputio prema prozoru. Od Herminine cesne nije bilo ni traga, ali je jasno vidio oznake na helikopteru. Počeo je da drmusa vrača za rukav, a kako ovaj nije reagovao, popeo se na radni sto i zapiljio mu se u oči.
„Šta ti je, to je naš Big Boss.“
S druge strane stakla, Oktopod je mahao i namigivao, nagnut iz letilice, a potom se izgubio u zračnom prostoru.
***
„Nije dobro, nismo očekivali da bi ta zaraza mogla da se protegne čak dovde.“
Čovjek sa olovkom u ruci podiže ruku.
„Ko su oni.“
„Dvojica su kolovođe, a sumnjamo da ih je možda i više. Izbjeglice kao i mi, mada ponekad posumnjamo i u to. Prije bi se reklo da su opasni elementi, ubačeni. Drže se zajedno što je najcrnje od svega, ne doniraju obnovu vjerskih objekata, da ne pričam o tome da ni mrtvi ne bi ušli u neki. Sve u svemu, imaju huškačku ulogu.“
„A ko ih je ubacio“, upita Ruka sa olovkom, tupom na vrhu.
„A ko, oni što šire tu utopiju da možemo i da treba da živimo zajedno. Gluposti, da smo mogli, sad bi tamo ti i ja i dalje peglali ceste u našim lijepim valjcima...“
„Da me nikad više nisi potsjetio šta sam ranije radio, jasno! Ja sad imam misiju...“
„A ja kao nemam. Razdvajanje pod broj jedan.“
„Pa što ih onda ne razdvoji.“
„Čudno je to, ove ne možeš rastaviti ni brenerom. Sve nešto mislim da su genetski već zaraženi onim nesnosnim partizanskim virusom.“
„Ma nemoj. I šta oni to rade.“
„Za našu stvar – ništa. Ma da je bar ništa, već sve naopako. Ponašaju se krajnje raskalašno, loču i nadasve, vole se i druže. To je kao što se zna opasno po život naših zajednica ovdje u tuđini. Žele nam prenijeti tu partizansku zarazu što hara Vilajetom. A mi ovdje nemamo nakanu da budemo zaraženi. Naime, svjesni smo da nam i ovi nazovi veliki sistemi pružaju zgodnu priliku da se stisnemo. Što zagušljivije, to bolje, nema promaje niotkud. Bezbjedni smo, sve dok stado ubjeđujemo da je sve što je veliko, nepoznato i drugačije nužno opasno, razumiješ. Samo razdvojene zajednice, ako treba i Kineskim zidom nama pružaju šanse. Opet, ovi su i obrazovani. Barataju jezicima, znanjem, a ti znaš da je takve najteže dovesti u tor. Reci ti meni, kad bi ovca mislila, bi li onda mogla za pastirom i u provaliju.“
„Hm, ovca koja misli, de mani me se. Šta ćemo protiv tih partizanskih smutljivaca.“
„Prvenstveno ćemo obavjestiti sve naše klubove da se pomenutih treba kloniti, jer im je ponašanje zarazno. Takođe, treba javiti i nji’ovima. Mi sa njihovim vođama dobro sarađujemo. I oni su svjesni da samo torovi daju rezultate. Nisu samo naši vračevi spojeni u svojim plemenitim težnjama. Njihove vizije spajaju i nas koji smo daleko.“
„Već mi je javljeno da je došlo do nekih sukoba. Zagarantovani su oni.“
„Šta se dogodilo.“
„Tuče, i to jedna vjera nasrnu na svoju zbog tuđina, mislim inovjerca.“
„Naći ćemo mi već način kako da ih spriječimo u njihovoj nakani. Vidiš li ti kako se čovjek nikad ne smije opustiti.“
„Čujem da ima neki klub gdje oni svi zajedno...“
„Molim?! Nemoguće! U svojim rukama držimo sve klubove. Kako mi, tako i naša braća po interesima.“
„Siguran sam, viđeni elementi kad izlaze otuda.“
„Koji elementi.“
„Najvjerovatnije isti ovi što prave probleme, ovi zajednjakovići. Jer, naši na terenu su nakon izbijanja te partizanske zaraze u Vilajetu postali oprezniji. Znaš već kako je, toliko naših ide dole, ako ništa, a ono da se malo kočopere u novom autu ili da poprave zube. Evo i ja, ček da zinem, jesi li mi vidio zube, cakle se ko sa reklame...“
„Za zob. Meni liče na konjske...“
„Pa jest malo, ali ove godine ću ja to da popravim... Da ja tebi pravo kažem, i meni je nešto godra kad odem u Vilajet, još kad se šta okrene na ražnju, onom mom burazu dole odmah dođe muka. Sad ne znam je li od gladi ili nečeg drugog. A to i hoću. A tek komšiluk. Sve su oni mene nešto ranije gledali k'o fukaru. Mislim se, sad ste svi vi fukare.“
„Ajde dosta sad, imamo mi prečih stvari od tjeranja inata onim jadnicima dole.“
„Što su oni jadnici, što, reci ti meni bogati.“
„Stani bolan, došli smo do elemanata koji ruše idilu svak' sebi.“
„A da, dakle, ovi sa terena dođu tamo, lijepo ih vide i onda ovi jednostavno nestanu“, okrenu tupi vrh olovke ka ovom.
„Gdje bolan nestanu.“
„U živoj ogradi.“
„Šta pričaš ti, kakvoj živoj ogradi.“
„Pa da, nešto sam kont'o, čim je zovu živom, može i da guta. Jer, njih proguta.“
„Pa ih poslije izbljune, je l’ to hoćeš da kažeš.“
„Otprilike.“
„I ti mene naš’o zajebavati, a glava mi puca. A ove na terenu ko biva poštedi, gade joj se, je li, pa neće ni da ih proba”
« Ma jok, samo postane mrtva. »
« Štaaaa... »
« Pa da, ili je sita nakon elemenata... »
« Slušaj ti glupane, a je li ti palo na pamet možda da oni imaju neku tajnu lozinku. »
Ovaj ga gleda otvorenih usta, pa se potom lupi po čelu.
« Ma kako mi to ranije nije palo na pamet. Svaki partizan je vazda imao neku lozinku... »
« Pa, šta čekaš. Zovi naše i pravac tamo. »
***
„E ovako, druga Frica ne možemo nigdje da nađemo, jer taj Agram ne postoji ni na jednoj karti. Našli smo jedino Agru“, javi se nekadašnji otpravnik vozova.
„O čemu ti to“, zjevnu Glavni.
Obavještajna služba bliska Predsjedniku, danima je istraživala.
„Pa, provjeravam ko je drug Fric, naši izvori su pratili akciju u naselju Vrba, sve dok budalaste Hobotnice nisu počele pjevati podno nogu te Hermine.“
„Bolje si mahao zastavicom prema vozovima, do što si sad kadar da saznaš išta pametno.“
„Ja sam napredovao u poljednjem ratu, moje usluge bile su dragocjene.“
„Znam, ćorio si i obavještavao ko je izbačen iz kojeg stana i davao sugestije ko treba da useli.“
„Svi imamo svoje ljestve, odnosno načine da napredujemo. Dobro smo postupili što Herminu G., posmatramo još od kada je bila na tom Crvenom moru, jer i dalje ostaje nejasno šta li je uopšte tamo tražila.“
„Nemoj meni da pričaš o tom lovu na unutrašnje neprijatelje, te gluposti ostavi za štampu, TV je još bolji...“
„Pa neću valjda pisati dopise da ste vi neprijatelj.“
„Ne daj ti bože. Nisam rekao da ostaviš na miru Herminu G., već da mi ne pričaš puno o tome kao da sam ja tupan.“
„Pa dobro, šta vi hoćete od mene.“
„A šta hoću. Kao i uvijek, zatalasaj, podmetni joj nešto. Eto, taj Oktopod se čujem vrti oko nje ko sublentav. Reci da sarađuje sa njihovim, a ne sa našim.“
„Da li ste vi normalni, pa mi to sad radimo zajedno.“
„Da, zaboravio sam, ma uvijek možeš nešto naći.“
„Pa, i jesam nešto“, otvori dosije pred sobom i pođe da čita:
„Ona se suviše smije, čak i pjeva, mada naš uvaženi vrač smatra da nikom ovdje nije do smijeha, a pogotovo do pjesme. Osim njemu naravno. I vrlo je nestašna kada su boje u pitanju, garderoba joj je tonaliteta jednog prosječnog kakadua. Zatim, čita neshvatljivu literaturu. Naši već danima dešifruju te katrane. Mogao bih se zakleti da je katran ono čime se mažu ceste, a ne neke žvrljotine...“ *
„Molim?!“
„Da, da, katrani na papiru umjesto na cesti, pisao ih neki Hajjam*, neće ta da čita našeg dobrog Ćosu, već Turčina...“
„Ko je Turčin.“
„Pa taj, Hajjam.“
„Kako znaš.“
„Šta tu ima tu da se zna, kad je sve jasno. Taj Omar, tako mu je ime, zakleo bi se da je i on pisao protiv našeg naroda.“
„Dašta je, čuj mu samo ime.“
„Slušajte dalje. Pitam se ko je toj Hermini dozvolio da leti, ona to misli tek tako, na svoju ruku. Doduše, i kao dijete je letala unaokolo sa neka dva mulca, koja je upoznala na nekoj razmjeni djece po vrtićima. A tada djeca, mislim sva normalna i poslušna djeca, uglavnom pužu i drže se zemlje. Osim toga, priznaćete da je to Crveno more, čuj crveno, što nije plavo, dakle, to je potpuno neprilična destinacija za jednu čestitu...“
„Šta...“
„Čestitu preteču ameba.“
„Molim!“
„Ne rekoste li da smo mi stariji i od ameba.“
„Ma šta ti mene tu maltretiraš s tim katranima i amebama i Crvenim morem. Ne može svako more da bude plavo. Skrpi joj šta hoćeš, neka narod nešto žvaće. Ali brate, nešto razumljivo. Da je na primjer protiv Debilskog sporazuma i integriteta našeg blentiteta. Na to svi skaču nama pod noge. Jer, senzacije nikad nisu naodmet. Naš narod će radije žvakati senzaciju, pogotovo izmišljenu, do hljeb. Jer, mi za to vrijeme akumuliramo.“
Malo se zamisli.
„Uzgred, navedi onaj slučaj da smo rasturili lanac dilera narkoticima, zaplijenili smo cijelih tri grama i dvadeset miligrama konoplje. A da, još nešto maestralno izvedeno... doduše tu nam je pomogla i njihova policija, nismo mogli sami...“
„Šta to.“
„Ma ono kad smo uhvatili onu dvojicu mortus pijanih u golfu dvica, a u prtljažniku im ukradena ovca i dvoje janjića. Prašili smo drumovima za njima da su nas sve snaše gledale zaljubljeno. A mi sve sa onim rotacijama, sve živo digli na noge, a tek kad smo izašli sa velikim pendrecima...“
„Bolje da vam je nešto drugo veliko.“
„Pa ne može sve. I jare i pare. Dakle, obavezno svi mediji neka navedu: ovca i dvoje janjića. I nikom nije ljepše neg' je nam, samo da je 'vako svaki dan“, odjednom zagudi preko stola.
„Prestanite, nemate nimalo sluha.“
„Ajde, šta si se ti to umusio.“
„Ipak me brine zaraza.“
„Koja crna zaraza. Pa mi sve činimo što je u našoj moći da nikom ne padne na pamet da boluje od te bole.“
„Neki ipak boluju. A ti partizani, znam ja kako su Prle i Tihi dizali u vazduh...“
„Ma daj molim te. To je kaput, mrtvo, jasno.“
„Nije.“
„Nego, slušaj 'vamo Jesi li vidio ono novo naselje, jesi, e pa znaš, moje je, a neću te zaboraviti...“
*Rubaije (katreni), knjiga poezije Omara Hajjama. Hajjam je persijski matematičar, astronom, filozof i pjesnik, rođen 18.juna 1048. u Nišapuru u provinciji Horasan, današnjem Iranu. Umro je 4. decembra 1131.godine u rodnom mjestu.
Katren je pjesma od četiri stiha, u kojoj se, po pravilu rimuju prvi, drugi i četvrti stih, dok treći obično nema zajedničku rimu. Izražava jednu misao i to većinom tako da četvrti stih „udara zaključni akord” i često predstavlja neočekivani obrt.
***
Vrač SRA se udubio u misli, kada je Dosta ušla vukljareći veliki usisivač. „Gasi to!“, prosiktao je i iščupao gajtan iz zida.
„Ali, šta vam je.“
„Ovdje od danas neće biti nikakve buke, promaje i slično. I ako neko treba da priča, onda neka to čini tiho.“
„...“
„Svi su se okomili na moju stolicu, a njoj, nježnoj ljepotici trebaju mir i tišina...“
„...“
„Jasno?“
„Dobro de, a hoćete li da ja vama napravim mješovinu ili šipek...“
„Molim!!!!“
„Pa čaj, da vam malo umiri živce.“
„Moji su živci savršeni“, izusti vrač sa prezirom i sljedeće sekunde odskoči sa izbuljenim očima.
„Šta vam je sad.“
„Šta, šta se to čuje...“
Dosta baci brz pogled po stolu i zgrabi telefon.
„Evo šta je. Uključili ste vibraciju na telefonu.“
„A jasno, i zvuk telefona može nauditi mojoj stolici. Isključiću i vibraciju, i ona je štetna.“
„A kako onda da iko uspostavi vezu sa vama. Metodom indukcije.“
„Ako ti ja dadnem indukciju preko zuba. Unosiće mi pismene poruke.“
Dosta ga gleda, klima glavom, a onda se maši prekidača za svjetlo.
„Neeee“, povika vrač.
„Šta je sad.“
„I svjetlo može da joj naudi.“
„Ne mogu da vjerujem, jeste li vi pri sebi.“
„Dostaaaa.“
„Pa tu sam.“
„Rekao sam dosta, ti glupačo, ovdje nažalost ne mogu ni da galamim, a tako bi te sad isprašio.“
„A da vi nju balzamujete...“
Momenat poslije, Dosta na svoj užas osjeti vračeve sline na svom licu. Plakao je kao dijete, dok mu je iz nosa obilato curilo.
„Ti si moj anđeo, bog te meni poslao, samo on zna sve moje muke...“
Taman da mu kaže da se balzamuju samo mrtvaci, ali se predomisli.
Kada je Šef malo potom ušao, toliko se prenerazio da je zapeo za bogati perzijski tepih i pao. Ništa se nije desilo.
„Sreća da si kratak, nisi dobacio do moje stolice. Ne smijem ni pomisliti šta bi se desilo da si šta duži. Kako sam ja bio vidovit kada sam te izabrao“, dahtao je vrač iznad njega, a onda ga podigao na krilo.
„Ja ću tebe ljubiti i paziti i maziti...“
Comments
Post a Comment