Mada je prebirao u glavi je li uradio sve kako treba i premda nije mogao da se sjeti ničeg spornog, glava ga je i dalje bolila. Njegov psihijatar je rekao da je prenapet, te da se opusti. Kako, pitao se vrač MRA. Umalo da se sva konstrukcija sruši preko noći. Kada su mu javili da se vrač SRA hoće ćerati još, zaledio se. Ako se bude previše ćerao, može svašta da bude. A njih trojica, bliži no braća rođena, mogu biti razdvojeni, ne dao Allah. Jedino ga tješi što je ovaj okovao stolicu. I on je to uradio, što je sigurno, sigurno je, mislio je. Jutros na sabahu, stiže mu haber za onog nesretnog hodžu. U bradu je promrmljao: Bismillahir-rahmanir-rahin * i pomislio kako je to zapravo dobra vijest. Taj bar izvjesno vrijeme neće benaviti o prikazi maršalu.
„Moj jarane Sulejmane, je l’ ti žao... » i sam se prihvati pjesme, a onda se sjeti da mu to zvoni telefon, promijenio je melodiju.
„Ti si brate. Kojim dobrom.“
Sluša.
„Mudar si ti, nisu faraoni bili glupani. Balzamovati, nego šta. I ja volim tebe.“
*U ime boga, sveopšteg dobročinitelja, Milostivog
***
„Fato, šta se priča.“
„Ha, samo vas pogane. Uh, što me živciraju. A ne znaš koji su gori. Na vratima svih klubova su vaše fotografije, prekrižene crvenom bojom...“
„A podvučene žutim“, zasmija se Haso.
„Nije bona smiješno, žalosno je. Ama nešto mi čudno maločas kod one žive ograde. Neka trojica s kapuljačama na glavi, sve nešto mrmljaju sebi u bradu...“
„Ču li šta...“
„Zaklela bih se da mrmolje: otvori se suncobrane, kišobrane, padobrane...“
„Svašta. U Grifindor može ući svako normalan. Svaki melez.“
„Pa jest, ovi su onda garant nenormalni. I nisu melezi.“
„Ljude je strah. Pogubili su se, ne znaju bi li lijevo ili desno. Na staro ne mogu, a novo im je potpuno nepoznato.. A ljudi ko ljudi isti i ovdje i dole...Dobrim djelom osjećaju da su nigdje. Iščupani iz korijena, skloni apatiji, nesretni i skloni manipulacijama. Tuga živa. Onda su im ovi vjerski ovnovi najahali na glavu, naprosto ih tjeraju u torove“, Harun će kroz oblak dima od cigarete.
„Evo Mukadeta, cijeli život ih je mjenjala k’o rukavice, sa dva osnovne dogurala do šefa računovodstva još onda, stan, vikendica, ni hurmice za Bajram da napravi, a eno je sad, ni oči joj se ne vide koliko se obmotala...“
„Pa da je ne bi prepoznali oni kojima je dala“, zasmija se Haso.
„Ćuti bona, a kad mene sretne, samo frkne i kaže da je krajnje vrijeme da spašavam svoju posrnulu dušu. Meni, partizanskoj unuci. Ja posrnula, a ona se nije ni podizala...“
„Sve je to posljedica ovog bezvremena. Urušavanje socijalizma u prvobitnu fazu akumulacije kapitala. Nema zakona, ni pravila, naš Vilajet nije ni država, ni protektorat, jadan se potpuno iščašio. Ljudi su nesigurni i onda bi da se učaše...“ Vujasin se nagnu preko stola, gladeći korice Marxovog Kapitala.
„Šta reče da bi naši ljudi“, zakocenu se od smijeha Huso. „Je li ovo“, pa zaburi nos u rakijsku čašu.
Vujasin ga pogleda preko ruba naočala i osmjehnu se.
„E druže Huso, nije tako, oni su se, mislim, kako bih to rekao, pa recimo da su se ušančili u krila vjerskih vođa. Gotovo su svi povilenili po tim bogomoljama. Lijepo je to kazano da je religija opijum za narod. Da se to lijepo naučno objasniti, ali neću sad da vas peglam. Spremam disertaciju na tu temu. Znamo da ovdje naši ljudi tek prolaze kroz proces integracije u novo društvo. A to se uglavnom svodi na ono da nit' su ovdje, nit' su tamo. Na pola puta. Kako da misle pravilno. Ne razumiju svoj sopstveni žrvanj. Ne treba se čuditi ovom jadnom prognanom i izbjeglom puku, koji je preplašen i predstavlja posljedicu određenih društvenih tokova. Ali, puk treba osvjestiti i probuditi“, lupkajući prstom po stolu raspriča se Vujasin.
„Znam ja to druže Vujasine, ali ta Mukadeta meni pravo ide na jetru.“
„A što bolan Fato“, Haso se nagnu prema njoj.
„Ti nijedne. Kao da ja ne znam kad si je ono stalambasao na Trebeviću.“
„Ja?!“
„Ma, ćaća moj. Nemoj tu da mi se praviš nevinašce. Vonjao si na nju danima, sto te voda nije moglo saprati.“
„Fato...“
„Ćut' i ne podsjećaj me...“
„Ko te bona podsjeća, ti si počela..“
Harun podiže čašu.
„U tebi su gore mnoge, gore zelene...“
„I studene izvor vode...“ prihvatiše.
Iza brda nešto mrda
„Voli me, ne voli me...“
„Zašto ti brstiš to jadno drvo.“
„Brate, prekinu me, šta sam ono rekao, da me voli ili ne voli...“
„De pusti to. Dođi lezi pored da pričamo. Zato su nas i doveli ovdje.“
Vrač SRA se prući po travi i pođe da maše nogama kroz vazduh.
„Malo sam pospan, u zadnje vrijeme ne spavam najbolje.“
„I ja sam nešto smoren. Imam sto problema, a i onaj biskup me baš uzrujava. Nego, kako ti sa stolicom“, upita ga vrač nepostojećeg blentiteta HRA.
„Ma dobro, izuzev što mi se ponekad, da budem iskren, učini da u njoj nešto krcka.“
„I dalje. Balzamovana?! Ne može se čovjek opustiti ni na tren. I ja strijepim kao i ti nad svojom. Mada mi sa one strane Rijeke poručuju da će ona, žena mekog srca i pogleda koji se uvijek pruža ovamo, još bolje paziti na moju stolicu. Ali, žene su varljive i ja sam se nadao da su muškarci pravi muškarci. A sad me najviše brine onaj cvikati zloduh. Taj se ponaša kao da je pao sa Marsa. K’o biva on odjednom ne zna za naše težnje, već se šepuri po Vilajetu kao da bi ti naši narodi stvarno trebalo da se vole, mire, posjećuju groblja, mezarja, opraštaju jedni drugima... Uh, uh. “
„Onaj! Pa i mene taj nervira da bih ga najradije mlatnuo preko onih cvikera. Da mi samo hoće proći ispred tornja, već sam spremio praćku...“
„E da, i onda samo piljim u svoju stolicu i pitam se do kad će i kako će...“
„Znaš brate, možda postoji još mnogo stolica u svijetu kao što kažu, ali samo jednom dupe uživa. Kad sjedi na glavi svog naroda. Kako ti mrdneš dupetom, oni tako misle glavom. A tvoj prdež njima je najslađi miris. Eto, u tome je čar moje stolice i nijedna joj neće biti ravna. Džaba sve pare koje više ne znam gdje da uložim, imam ih ko pljeve...“ Vrač SRA gurnu mali prstić u nos, pa poče kopati. Onaj iz nepostojećeg blentiteta HRA se zagleda u minuli rad koji ovaj izvadi na svjetlo dana, pa sa uzdahom reče: „Tu smo isti, ako nisam čak i teži od tebe po lovi, ali stolica, bez nje će mi srce pući jednog dana...“
Pojavi se i vrač MRA.
„O čemu vi to.“
Kad mu ispričaše, ovaj ih umorno pogleda.
„Jah, insanu nije lahko. Samo, ja u posljednje vrijeme ne smijem puno mrdati dupetom, a pogotovo prditi, jer oni moji hajvančići odmah frkišu.“
Vrač SRA ga podsmješljivo pogleda: “Ti si budala, a vjerovatno ti je i razmak između prdeža bio predugačak. Zapamti da je čist zrak poguban za njih, odmah povilene. Do tebe je, moj jarane...“
Malo dalje, Poglavica Trifun se namjesti u jednu ležaljku, pa pođe da posmatra okolne brežuljke kroz dvogled.
„Gdje ste stali“, upita vračeve.
„Ja budale, pa vidiš da ležimo“, oglasi se već pospanim glasom vrač SRA.
„Ajde onda da spavamo, vraču HRA, dođi da ti položim glavu na stomak. Uvijek naljepše zaspem u tvom krilu“, zjevnu i vrač MRA.
Kad se probudiše, pođoše da pričaju o porodičnim investicijama, omiljenim jelima, probavnom traktu i taman su došli do razgovora koji je after shav najbolji, kada se Poglavica Trifun umješa, tvrdeći da je najbolji Kenzo. Nastade žustra prepirka, u kojoj je najglasniji bio vrač SRA. „Ne, ne i ne“, gotovo je urlao, „najbolji je Pino silvestre, taj očaravajući miris borova.“
„Ali ti, ti tako zaostao, ti mora koriguje svoja stav, pa to bila moderna prije pedest godina.“
„Ja zaostao, ti meni kažeš da ja mjenjam svoje stavove, e neću...“
„Ti mene hoće razljutiti...i ti mene provocira stalno kad ja reći da je bolji Kenzo, a ako se ja razljutiti, ti poslije bude plakala.“
Ovaj se pridiže sa trave i iste sekunde začu kako njegova balzamovana stolica negdje u daljini krcka. O moj bože, pomisli, zar i ovdje u ovoj idili...
„Nemoj da se joguniš brate vraču. Reci mu da je bolji Kenzo, ‘ajde bolan, što te košta. Jer, što bi mi bez tebe, ku-kuuu“, zaridaše preostala dvojica sa trave.
„Kako mislite bez mene. Bez mene svijet prestaje da postoji. Neće mene ovaj prekidati u pola posla. Pa ja i dalje gradim...“
„Samo se ti joguni, ja tebi kazala, Kenzo, Kenzo...“
Vrač SRA zaćuta na momenat i pade mu na um da bi trebalo da nazove one s druge strane Rijeke i pripupita ih koji je after shaw bolji, taj đavolji Kenzo, nikad čuo, ili onaj njegov Pino silvestre. Onda se naglo snuždi. Sjeti se kako su ga nedavno nasankali. Dozvolio im je da koriste njegovu sopstvenu WC šolju za svoja sranja, sljedeći praksu prethodnih vračeva. I tako je to išlo redovno, srali su kao grlice, a onda odjednom ustvrdiše da oni u njegovu WC šolju nisu nikad srali. Nisu! Tačnije, samo su pišali. I to tu i tamo. A lično je vidio kolika su im govna i osjetio kako zaudaraju, jer ti ni prozore nakon sranja nisu htjeli da otvore. A kamoli da puste vodu. A kada bi on bio njihov gost, dobivao bi na korištenje malecnu WC šolju koju su valjda namjenili za služinčad! I svaki put su ga podsjećali da bude tih, da ne prdi puno pod njihovim krovom, a kamoli da zaudara. On ih je sve slušao i to nekako slasno, stiskao bi se do prsnuća da kakav prdež ne bi narušio idilu njihovih odnosa. Ta nije prošlo mnogo od kada je šorao po kukuruzima ili srao po poljima brišući guzicu obližnjim lišćem. Doduše, tad je mogao da prdi koliko ga volja, ali sve ima svoju cijenu. Ali, sad ga pretjeraše. Jasno su mu poručili da je najveći seronja on i da sad treba da počisti i njihova govna. Pogleda u vrača iz blentiteta HRA i učini mu se da mu ovaj čita misli. I u trenu, pročita mu u očima duboko saosjećanje. Sjeti se da je koliko juče svratio do njega i vidio ga kako u gumenim rukavicama čisti WC šolju. Jest jest, i čuo ga je kako kaže: „Tolika govna mi natovariše na glavu, a sad nikom ništa.“ Priđe mu i zagrli ga. Zaplakoše obojica, a onda obrisaše suze jedan drugom odlučnim kretnjama, uhvatiše se za ruke i krenuše za prvi grm. Kada prva govna padoše na travu, osjetiše olakšanje istovremeno. Vrač blentiteta MRA koji je pošao za njima, pogleda ih nekako zbunjeno, a oni se sjetiše da i on garant ima nekih govana viška, pa se malo razmaknuše da ga propuste među sebe.
Malo dalje, Poglavica Trifun poče nešto da bilježi u svoj notes. Crvenom olovkom je podvukao dio u kojem je pisalo da pregovori između blentitetskih vračeva prolaze u najboljem redu. U odnosu na njegov stav prema after shavu, vrač SRA se i dalje joguni, napisa, nakon čega stavi tri upitnika. Ponovo uze dvogled. Zapilji se u jednu tačku na horizontu. Potom otkopča pantalone i zavuče se za prvi grm. Na um mu pade da bi se budući sastanci trebali održavati na pučini. Jer, tamo bi sranje bilo lakše, zamisli se. Ali, šta je tu je.
***
„Uđoste li za njima.“
„Ma jok, nestali su brzinom munje. A mi nijednu lozinku ne pogodišmo.“
„Pa što niste prisluškivali...“
„Ama, oni ništa ne kažu, samo prođu kroz tu živu ogradu, kao duhovi.“
„Onda nije toliko gusta.“
„Ama dašta je, muha se ne bi mogla provući, znaš ti da kad to Švabo zaplete...“
„Baš će njima da ga zaplete. Pa njihovi su djedovi te Švabe handrili za onog rata k'o da nisu bila nak'a sila. Pa da, prolaze na DNK.“
„Na šta...“
„Na partizanski DNK.“
„Onda ih ne možemo kontrolisati. To prevazilazi naše moći.“
„Ti znaš da je ta partizanija na zapadu uvijek loše prolazila. Ovdje se njeguju drugi trendovi, pogotovo među našim ljudima još iz onih vremena. U svakom slučaju, podjela nam ide na ruku.“
„Ne ide. Ovdje stalno trube o antifašizmu. A partizani su od te fele. Dok je tih partizanovaca ovdje i dok je onakvih ko što su oni dole...“
„Koji sad dole...“
„Pa nije ti iz ćaće izbila partizanska zaraza, već iz Vilajeta...“
„Pa šta nam mogu.“
„Da nas nerviraju, eto. A ja već noćima ne spavam.“
“Pa kad si budala.“
„Ne, već mi ona moja neda oči sklopiti.“
„Blago tebi.“
„E nije to, već mi mozak popi da pred ovogodišnji odlazak dole kupimo nova kola. Šta fali ovim sad.“
„Pa ništa.“
„E, a ona tvrdi da nam trebaju bolja, sve sa onim blindiranim staklima, jer će nas onda sigurno zaštititi od te partizanske zaraze dok se budemo vozikali po Vilajetu. Samo, nisam ja budala, ona zapravo hoće da zrika po komšiluku, a da nju niko ne vidi, sve konta bolje im neg' nama...“
„A jest joj i razlog.“
„Ajd to njoj kaži. Još veli da trebamo dole na kuću staviti neku posebnu fasadu, koju su već prozvali anti-virusnom i elektrificiranu ogradu kakvu je vidjela kod komšija, znaš onih švercera benzinom što se obogatiše preko noći... Ova moja tvrdi da kroz tu ogradu ovima nije uspjela proći još nijedna policija, niti sudski poziv, pa konta da onda ziher ne može proći ni ta partizanska zaraza...“
„Ne mogu da vjerujem...“
„Vidiš da će mene ta partizanska ujdurma da košta ne samo živaca, već i dobrih para...“
„Ajd briši, dobro je dok joj ne padne na pamet još posebna garderoba kroz koju partizanski hajvančići ne mogu proći, ali zato jedan može...“zasmija se iz stomaka.
„Jezik pregriz’o.“
***
Simin djeda nagnu glavu. Pogleda uvis. Pokušao je da mu kaže više puta, na svoj način. Prvi put, onog dana kada mu je došao kući. Smatrao je da tako treba, znao ga je još od kad je kao dječak u kaljavim opančićima trčao preko livada pokušavajući sustići zalutale krave. Ali, nije ga zatekao kod kuće. Zato je drugi put došetao da vidi svojim očima. I vidio je u odrazima stakla na tornju. Gladne, opljačkane i bolesne, ljude bez nade i osmijeha, kako tumaraju po ivicama sopstvenih života kao po oštrim krhotinama stakla. Stresao se od tih prizora. U ovaj Skadar su svi oni uzidani, konkretnije njihove pare, uzdisao je starac tada, mjerkajući toranj gore do Švabu na Mrakovici juna 1942. Onda se sjetio zašto je došao. U ruci je stezao kapu koju je čuvao kao zjenicu oka svog. Portir, musav i krmeljavih očiju, nije ni obratio pažnju. Ta žena, Perka, sjeća je se kao curice u zbjegu, uzela je kapu i odnijela je gore. Blago ga je potapšala po ruci i gotovo neprimjetno prinjela šaku sljepoočnici. Još se dugo osmjehivao nakon što je otišla. Od te kape se nije razdvajao, još od onda kada su švapski meci zujali svud oko njega, a on gledao kako njegovi drugovi ginu jedan po jedan. Puno krvi na rukama, bio je to pakao iz kojeg se teško nazirao izlaz. Simin djeda se svakog dana sjećao koliko je vjere u neki bolji svijet bilo među njegovim drugovima kada je Švabo sa svojim pomagačima stezao obruč oko Kozare.* I prkosa. Bez te vjere i inata ni sada nema ničeg, mislio je. Samo beskrajni lavirint. A za početak dovoljna je i jedna kapa sa petokrakom. Znao je šta je poslije uslijedilo bez da mu je iko rekao. Kako je stolica letila kroz vazduh i za ružne snove. Melezi sve znaju. Znali su i onda, kada su sa petokrakom na glavi prašili po neprijatelju. Naglo se odmaknu u stranu da ga ne pregazi luksuzni automobil metaliziranih stakala koji mu se uz škripu guma priljepi tik uz noge.
« Šta’s se zablen’o stari, briši“, dreknu na njega četvrtasta glava koja je nicala iz ramena, bez vrata. A onda ga ugleda kako izlazi iz automobila. Uporedo kad i sjenku koja ga zakrili. Poput orla.
Pogledao je prema aleji i nije mu se učinilo. Oči meleza su posmatrale. I sam se osvrnuo i pogledao u ogromna leđa vrača SRA koja su upravo zamicala u toranj. Znao je kako strpljivo melezi umiju da čekaju. Baš kada se okrenuo da pođe tamo odakle je i došao, začuo je vračev urlik: “Škripi, moja stolica, opet škripi...“
„Ali, to su moji gumeni đonovi, oni škripe po ovom mermeru...“, riječi gorile iz obezbjeđenja naglo su se izgubile u zvuku šamarčine koju je dobio posred lica.
„Još jednom obuj te HTZ cipeletine i otpušten si“, vrisnuo je vrač, držeći se za glavu.
Simin djeda je lagano krenuo tamo odakle je i došao, kući.
* Partizani su se na Kozari u junu 1942. našli u obruču sa oko 60 hiljada izbjeglica i 450 ranjenika. Odsudna bitka desila se na Mrakovici. Naime, u prvoj polovini 1942. na Kozari su postignuti značajni partizanski uspjesi: neprijateljski saobraćaj bio je mjesecima paralisan, spriječen je izvoz gvozdene rude iz rudnika Ljubija za Njemačku, oslobođen je Prijedor u kojem je savladan jak neprijateljski garnizon. Partizani Kozare imali su prve tenkove i avione, a takođe i divizion artiljerije. U začetku je spriječeno formiranje četničkih jedinica. Oko četiri hiljade Kozarčana borilo se u partizanski jedinicama: Drugom krajiškom odredu, Proleterskom bataljonu Bosanske krajine i Prvoj krajiškoj udarnoj brigadi formiranoj u selu Lomovita 21. maja 1942. Razvoj narodnooslobodilačke borbe na Kozari zabrinuo je okupacione vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji. Na sastanku predstavnika njemačkih i italijanskih okupacionih snaga i predstavnika oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske održanom 2. marta 1942. u Opatiji donesena je odluka o "čišćenju" zapadne Bosne. Dijelom, kako bi Banjaluku izuzeli od partizanske opasnosti, a dijelom zbog interesa vezano za eksploataciju rudniku gvožđa Ljubija kod Prijedora, odlučeno je da se uništi partizanski pokret u tom kraju. Tako je 10. juna 1942. započela jedna od najtežih bitaka zabilježenih na Balkanu tokom II svjetskog rata. Okupatorske snage brojale su 11 hiljada oficira, podoficira i vojnika Wermachta, 20 hiljada ustaša i domobrana, dvije hiljade četnika Draže Mihajlovića, a Mađari su učestvovali sa 5 brodova za nadgledanje. Partizanska grupa je imala oko 3 hiljade vojnika, ali je regrutovala rezerve iz 60 hiljada civila na slobodnoj teritoriji. Tokom bitke na Kozari poginulo je oko 1.700 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda, među kojima i 450 ranjenika, dok je oko 50 hiljada ljudi, žena i djece koji su ostali u obruču pobijeno, internirano u koncentracione logore Staru Gradišku i Jasenovac ili raseljeno, a kozaračka sela opustošena. Nakon intenzivne bitke, u noći 3. jula 1942. neke partizanske jedinice su probile obruč, ali je glavna grupa sljedeće noći opet ostala opkoljena i uglavnom je uništena. Samo nekoliko stotina boraca su sa djelom izbjeglica (od 20 do 25 hiljada) probili obruč i uspjeli da se izvuku prema planini Grmeč. Na mjestu proboja obruča, u jugozapadnom dijelu Kozare danas se nalazi spomenik nazvan "Patrija.“ Spomen park Kozara prikupio je nepotpuni spisak od 33 398 pobijenih kozaračkih civila, dok sudbina mnogih nestalih ni do danas nije poznata. Nakon što su se snage Osovine povukle, djelovi izgubljene teritorije vraćeni su u septembru 1942. Krvava epopeja na Kozari pretvorila je ovu planinu u legendu. Ona je postala simbol partizanskog otpora i stradanja. Jednu od najpoznatijih i najpotresnijih poema o stradanju Kozarčana „Stojanka majka Knežopoljka“ napisao je Skender Kulenović (1910-1978.)
Comments
Post a Comment