„Biskup ima tigraste gaće“, šapnu majstor Tomo kuharici na uho. Ova ciknu od smijeha, pa onda brzo stavi ruku preko usta. Vijest se pronosila kao plameni trag. Kada u biskupiju uleti vrač nepostojećeg blentiteta HRA, sve se uši napregnuše. Popadoše jedni preko drugih, prisluškujući na vratima.
Vrač gleda blijedog Biskupa i gipkim korakom se primače bliže. Nikada nije volio zadah smrti, a ovdje sve danfa baš na nju. Nakašlja se. Biskup se promeškolji u postelji, odgrnu prekrivač, pa se posjetiocu, suviše hitro za svoje godine, obisnu o vrat. Vrač se prenerazi istog trena kad ugleda tigraste gaće. Ako je ovo cijena, pomisli, neka ide sve do vraga. Uz uzvik gađenja, gurnu Biskupa, koji se saplete i pade na pod.
„Perverznjačino stara...“
„Što, što ti je. Pa, to sam ja. Tvoj dušebrižnik...“
Ovaj proguta pljuvačku i suspregnu mučninu.
„Čovo, ti si mi do sada najomiljeniji..“
„Dosta, dosta, kad ti kažem!“
Pognuvši ramena, Biskup ustade sa poda i baci se na postelju.
„Što ti je, ne prepoznajem te. Kao da si ti vidio prikazu, a ne ja.“
„Kakvu prikazu“, nešto mirnije će ovaj, jednako vrebajući trag tigrastih bokserica ispod pokrivača.
„Ah dijete, bio je tu..“
„Tko...“
„Užas, sam pakao...“, tu se zagrcnu.
„Budi jasniji, ništa te ne razumijem“
„Maršal.“
„Tkooooo...“
„Sa petokrakom, onom rogatom...“
Nestrpljivo ga prekinu.
„Kako to misliš, bio je ovdje. Ti si zaražen, mada smo sumnjali da će bolest uzeti maha u našem nepostojećem blentitetu, pogotovo ne OVDJE...“
„Kako se usuđuješ, ti bastarde kojeg sam osobno podržavao...“
„Pa kako drugačije objašnjavaš da viđaš takve prikaze“, pođe da viče i ovaj.
Biskup se nasloni na jastuke.
„Bojim se.“
„Ne mogu da vjerujem, povjerovao si u nazočnost prikaze.“
„Bojim se što će biti sa našim blagoslovenim poslovima, koje smo tako krasno podupirali“, tu napravi pauzu i zagleda se u sagovornika, koji pođe da blijedi od užasa.
„Jer, mi stavljamo na tron, ali i razapinjemo“, tiho se oglasi ponovo.
„Što želiš od mene“, progovori vrač još tiše, odvraćajući pogled od kraja poruba onih zlosretnih bokserica, koji je virio ispod deke.
„Neka me čuvaju danonoćno od te prikaze. Izuzev, kad je mila sestrica tu...“, prošišta.
Ovaj osjeti nevjerovatno olakšanje i sad se on baci na biskupovo opruženo tijelo grleći ga.
„Što ti je pederčino. Marš van, marš kad ti kažem. Vrištaću. Gubi se, gubi kad ti kažem. Svoje zahtjeve poslat ću ti poštom“, viknu za njim.
Vrač izjuri iz sobe, te se saplete o mnoštvo glava sa druge strane vrata. Zastade za tren, a onda samo odmahnu glavom i ode.
„Vrač je peder“, prošaputa domar Tomo.
„Vazda je bio...“, sad se oglasi i kuharičin glas.
Tomo je pogleda blijedo.
„Ali, on je zaista peder. Tko bi rekao...“
Kuharica ponovo zacika od smijeha, stavi ruku na usta i sjuri se u kuhinju.
Nakon što otvori kovertu, vrač nepostojećeg blentiteta HRA se zablenu u iskrivljeni rukopis. Danonoćno čuvanje, izuzev kad je nazočna mila sestrica... Čita dalje, stavljanje gusto isprepletenih rešetaka na sve prozore, sigurnosnih brava, zapušavanje ventilacionih otvora, betoniranje dimnjaka... Najmanje deset najobučenih specijalaca na svakih deset metara biskupije. Zabrana svih posjeta, a ukoliko se radi baš o neophodnosti, najaviti bar petnaest dana ranije. Dok spava, tri sestre moraju sjediti oko njegove postelje. Mila sestrica je neophodna kada je budan i kada se boji mraka, a to će biti određeno prema potrebi...
Ta on nije normalan, pomisli ovaj i zgužva papir. Potom se prisili da izravna pogužvanu stranu, te odgonetnu sitno ispisanu žvrljotinu na dnu.U protivnom, naći će netkog ko će doslovno provoditi sva naređenja, pisalo je.
Kako sačuvati crkotinu od prikaze, pomisli i odmah ga zaboli glava. Pa njega nikad ne boli glava. Onda se sjeti boljke svog prijatelja vrača iz blentiteta SRA i osmjehnu se sažaljivo i sa razumjevanjem. Pusti da telefon odzvoni.
„Jesi li dobro prijatelju. Kako poslovi, kako mali i njegov biznis. E, to volim da čujem.“
„Kojim dobrom, moj dragi čovo.“
„Imamo benu, Biskupa“, tu utiša glas i u par riječi sve mu ispriča.
„Ah, tako dakle, i ja imam problem. Mantija isto benavi, ista prikaza.“
„Pa što da radimo.“
„A ništa, pusti to, dosta je meni mojih noćnih mora.“
„Zar i ti.“
Vrač iz blentiteta SRA se ugrize za jezik.
„Nije to što misliš, ali svi mi volimo svoje stolice.“
„Nego što, i ja se malo bojim. I malo me boli glava.“
„Eto šta su braća, čak i iste bole dijele.“
Izdiktira mu par recepata za glavobolju, te na kraju dodade.
„Ne daj mi se čovo, brate.“
Nakon što prekinuše vezu, obojica ophrvani bratskim saosjećanjima posegnuše za rupčićem, kojim obrisaše suzice koje su poškropile kragnice od njihovih košulja.
***
Vrač blentiteta MRA sjedi zamišljeno, glavu je podbočio rukama. Sanjari. Šta bi bilo kad bi bilo. Kad začu zvuk, umalo ne vrisnu. Još je umjesto telefonskog zvona postavio omiljenu kompoziciju: „Safete, dilbere, ovako više ne mere“, ali je svejedno poskočio kao Damjanov Zelenko.
„Čujem dobro, ali ne razumijem. Lično mu se ON ukazao. Pobogu, nije to Gospa da se ukazuje, već, već, znate uostalom šta ja mislim o tom Liku i Djelu. Uz to, nije li nam već dosta suzbijanja ove zaraze kod onih genetski predisponiranih. Samo nam fali da i taj kadar uhvati ta pošast.“
Jedno vrijeme opet sluša glas sa druge strane. Rukom traži torbu, zatim ustaje i otvara vrata.
„Dobro, da li je iko osim njega vidio išta sumnjivo, nekog sličnog Liku i Djelu, znate, u tim momentima pred operaciju insana svašta spopada....“
Opet sluša.
„Znači, i dalje tvrdi da je to bio lično ON. A da mu operišu mozak umjesto srca. Samo nam u ovoj ujdurmi još fale hodže koje tvrde da su vidjele Maršala. I to upokojenog već decenijama.“
Silazi niz stepenice i ulazi u automobil. Vozač ga gleda preko ruba „rejbanki.“
Poklapa slušalicu dlanom i daje upute za bolnicu.
Malo poslije ulazi u bolesničku sobu.
„Šta je tebe spopalo.“
„On, on me spopao, svašta mi izgovori. Izgalamio se da su njegovi narodi i narodnosti gladni, da zavađamo narode...“
„Pa nećemo valjda da ih mirimo.“
Hodža ga gleda izbezumljeno i osvrće se u strahu.
„Ali njega nema već dugo, šta je tebi.“
„Ima.“
„Nema, ne budali.“
„Ima kad ti kažem, kao što tebe sad gledam, vidio sam i njega.“
„O Allahu.“
„Ni on ovdje ne pomaže, to ti je ateistička bagra.“
„Pa kako se onda pojavio.“
„Mene pitaš kako, šta ja znam, samo se ukazao.“
„...“
„Samo me ti gledaj tako, ali ja ti kažem, svima će on nama doći glave. I još nešto, bez nas, nema ni vas.“
Vrač problijedi. Od malena je bio sujevjeran. Brzo duboko udahnu. Ali, ko njemu može išta. Ima on svoj računčić, svoja tajna ostrvca, a do tamo se ta ruka nikada neće pružiti. Ipak, uznemirenost ga kao čelični obruč obujmi cijelog. Ah moja glava, odakle dolaze ti bolovi, pomisli. Moraće poslije nazvati vrača iz blentiteta SRA, on ima iskustva, garant će mu preporučiti kako da se riješi glavobolje.
Potom značajno pogleda u ljekara, a ovaj priđe sa spremnom injekcijom.
Hodža poče da se otima, ali ga uskoro ophrva lagana izmaglica i on utonu u ništavilo. A iz tog ništavila odjednom progovori glas: „I poslije mene sam ja, majku li vam vašu...“ U svojoj tuposti, hodža osjeti kako lebdi iznad vijugave rijeke, a kad se presabra, začu bat koraka i na svoj užas ugleda na hiljade nogu kako se prepliću u zanosu kozaračkog kola. A kolo vodi ni manje ni više već njegova Merima, njegova Mejra, njegov život. Igra sa ostalima oko vatre, a on na svoj užas osjeti kako ga nešto nosi pravo prema toj vatri, i premda se otima, viče, zahvatiše ga prvi plamičci, te zajauka iz sveg glasa.
Asistent pogleda u ljekara.
„Je li ovo normalno.“
„Pa, ne podnose svi isto anesteziju. Skalpel “, pruži ruku.
Zasječe odlučno. Ispod njegovih ruku, hodža se umiri.
***
„Ja sam. Malo me boli glava.“
Vrač iz blentiteta SRA sa druge strane zajeca.
„Brate moj, i tebe. Lakše je dijeliti bol. Od čega tebe boli.“
Ovaj mu ispriča.
„I hodža dakle, ništa bolje nije ni kod Mantije i biskupa.“
Jedno vrijeme ćute,a onda se vrač iz blentiteta MRA tiho oglasi.
„To nije dobro.“
„Bilo dobro ili ne, mi svoje znamo. Naše spojene posude, ovaj stolice treba da se drže i opstanu, po svaku cijenu.“
„Jah, nego šta. Nego, kako ti liječiš glavobolju, evo glava će mi prsnuti, čovjek bi još pomislio da nešto ima u njoj.“
„Ni slučajno ne izlazi mokre kose van.“
„Kose, ali gdje je meni kosa, imam par dlaka.“
„Jedna je dovoljna. Drugo, nikakav propuh, treće, okrenuti noge prema istoku kad spavaš, četvrto, znam još sigurniju banku za naše šuštave u...“
***
Na tornju su se i tog dana vidjeli odrazi mnoštva gladnih penzionera, koji su zastajkivali ispred ulaza, da bi ih potom čuvari tjerali kao dosadne muhe. Poneki od turista ili putnika namjernika, a bilo je tu i putopisaca, znatiželjno bi zastali da se uslikaju ispred, čisto da ućutkaju nevjerne Tome u njihovim domicilnim zemljama. Naime, tamo im niko ne bi vjerovao da takav toranj može da iznikne iz jedne siromašne i gladne zemlje vilajetske. Ali, u tom trenu niko ni ne sluti da će uskoro jedna fotografija u trenu obići svijet, a Pulicer će prvi put u istoriji biti dodiljeljen jednom bravaru.
To svakako nije zajednička fotografija osnovaca, koji se u sklopu ekskurzije „S kraja na kraj Vrbasa“ fotografišu ispred tornja, u svrhu dobivanje alibija za potonje članstvo u lumpenproletariatu.
Najprije je jednom penzioneru pozlilo od gladi, putopisac je nešto ubrzano pisao u svoj mali notes, dok je bravar iz jedne od susjednih država zumirao svojom kamerom nešto što je letilo odnekud sa vrha. Rekonstrukcija događaja će pokazati da su to bile čelične opruge, ispresjecane na više mjesta, te raščerečene nogare i naslon, u kojem niko od slučajnih prolaznika nije mogao da prepozna neprocjenjivo vrijedno drvo presvučeno najkvalitetnijom kožom. Jedino je bravar bio zbunjen samo trenutačno, a onda je počeo da vraća snimak, ponovo i ponovo. Ono što je doletilo odozgo nesumnjivo je bila stolica ili ono što je ostalo od nje. Samo čija, pitao se.
Gore na vrhu, nova čistačica Dosta brižljivo je obrisala ruke o svoju crvenu suknju koja je izvirivala ispod radne kecelje.
„Dosto, šta napravi crna Dosto...“, vrač je bio blijeđi no ikad.
„Čistim smeće tako što ga bacam pred tuđa vrata...“
„Dosto mazgo, to su moja vrata, vrata mog tornja, mog života...“
„Pa, mislila sam da zafrljacim malo dalje, ali nisam imala snage.“
Vrač se bijesno okrenu, uputi ka liftu i pritisnu dugme. Malo poslije, uz užasan vrisak pade ničice na zemlju. Dosta, koja se netom spustila liftom za poslugu, začuvši vrisak uleti kroz odškrinuta vrata i zapilji se u vrača koji nije više ličio na sebe. Oči mu se pretvorile u dva plamena jezička, a iz usta mu kulja crni plamen. Unezvjerena, poli ga kantom vode, koju je zagrabila iz mermernog bidea i za svaki slučaj stade u najudaljeniji dio prostorije. Vrač se uspravi i zajodla. Dosta problijedi još više. Gomila ljudi se uskoro tiskala unutra, Inspektor je krčio put kroz besposlene ministre, potajice pogledavajući u Dostu. Ona je samo zamrdala obrvama.
Nakon što je dobio jako sredstvo protiv glavobolje garnirano sa lijekom za umirenje, vrač je sjedio vezan na kanabetu. Tiho je nešto govorio Šefu na uho, a ovaj je izdavao naređenja. Ubrzo su ostaci nesretne stolice bili vraćeni gore. Šef je značajno ustao i pazeći da ga neko u prolazu ne zgazi, izašao van. Već sutradan, slijedeći upute vrača, koji od šoka nije zapjevao cijela 24 časa, tuce najvrsnijih restauratora iz cijelog svijeta skupilo se da stolicu ponovo dovede u red. Vrač je istrajavao na obnovi svoje raščerečene stolice i tvrdoglavo je odbijao i pomen o nekoj drugoj. Nakon višednevnog i višenoćnog napornog rada, restauratori su postigli gotovo nemoguće. Stolica je bila obnovljena, a svi su tvrdili da je čak ljepša, udobnija i raskošnija do ranije. Ovaj put, neuništive čelične opruge bile su utkane u njen naslon, nogare i dupesjedalicu. Za razliku od mnoštva besposlenih u tornju koji su sipali hvalospjeve tronu još uvijek uplakanog vrača, Dosta je uporno razgledala ima li kakva utičnica na čeličnim oprugama koju bi mogla da uključi u struju. Takva savremena kreacija, mislila je, morala bi imati i mehanizam samočišćenja. Nasmješila se krajičkom usana i pogledala u vrača kojem se perut sa neoprane kosice nagomilavala na reverima sakoa. Već se spremila da zamahne metlom i rastjera te bijele ljuspice sa tamnog revera kada je uhvatila Inspektorov pogled. Očima joj je nedvosmisleno stavljao do znanja da ne čini ništa.
Ubrzo su svi uvidjeli da je novina bila ta što je stolica preko noći zaključavana u vitrinu sa blindiranim vatrostalnim staklima, za svaki slučaj ispresjecanih rešetkama ispred kojih se danonoćno smjenjivala mrtva straža. Šuškalo se da bez obzira što su restauratori dali sve od sebe, stolica ipak više nije ista i da se nikad ne zna koji joj dio može otkazati.
Zato je jedna fotografija raspolućene stolice koja leti kroz zrak koju je načinio bravar postigla neviđen uspjeh. Bravara su poslije Pulicerove nagrade nominovali i za Nobelovu nagradu za mir. Mada mnogi u tom nisu vidjeli neki naročit smisao, on svejedno jest.
Comments
Post a Comment