Hodža leži. Lagano otvara oči i stenje. Je li živ, ne zna.
„Živ si.“
Trže se. Opet. Samo to ne, misli, a trag pljuvačke mu se slijeva na bradu s kraja usana.
Misli grozničavo da mu ova prikaza najviše liči na Djeda Mraza, vidi da mu se nešto crveni na glavi...
Ostade bez daha, kada prikaza progovori kao da mu čita misli.
„I njega anatemišete, tu nevinu dječiju radost, majku li vam šovinističku... Ja sam Djeda partizan, a ovo što se crveni je petokraka, crvena kao krv...“
Hodža samo zatvori oči. Nema sumnje, ON je, pomisli, te se upita ima li kraja užasima.
Htio bi da progovori, ali riječi ne silaze sa usana.
Glas koji dopire do njega grmi.
„Kad jednom ova prkosna i bosa i gladna ponovo očvrsne, takvima kao što si ti neće nigdje biti pokrivala za glavu...“
„Mmmmmmm...“
„Znam ja što bi ti rekao, ali ne možeš. Ali, sjetićeš se što ti rekoh!“
Hodža nemoćno zatvori oči, a kad ih ponovo otvori bjelina svud oko njega. Kad ugleda ljekara otvori usta od olakšanja. Taman da nešto kaže, kad mu se iz grla opet pomoli samo jedno: „Mmmmmmmm...“
Ovaj ga sažaljivo pogleda.
„Malo nam je bio gladan jedan od hirurga sa susjednog odjela, koji je greškom ušao u šok sobu, gdje si se ti imao odmoriti i dozvati svijesti nakon operacije. Rekoh li sve ovo pravilno ovim novogovorom. Dakle, taj hirurg je poznat po tome da je uvijek nervozan kada mu krče crijeva. Ti si malo hrkao i on je to sredio...“
„Mmmmmm...“
„A da, u početku će ići malo teže, ali priviknut ćeš se. Operirao ti je glasnice, tačnije, malo ih je štucovao. Koji mjesec nećeš moći pričati... Ali, nije to ništa, zamisli da mu se nije svidjela boja tvojih očiju...“
„Mmmmmmmmmmm...“
„Ostaviću ja tebe sad da se odmoriš“, reče ljekar i na samom izlazu se okrenu i vrati nazad do hodže. Promrsi: „Alejhisselam“,* te na bolnički natkasn pored ovog gotovo nježno spusti jednu bilježnicu i olovku.
* neka mu je spas od Boga
***
Vrač blentiteta SRA razrogačenih očiju gleda Poglavicu Trifuna, a potom, sad je sasvim siguran, čuje krckanje ispod.
„Poglavico, kada ste ulazili suviše ste otvorili vrata, što u mom tornju stvara previše propuha koji mi naravno smeta. Već je poznato da mene od toga zaboli glava, a još ako mi je mokra kosica...“
„Pa, vaš toranj i treba mi otvarati, a ne zatvarati.“
„Ja vas lijepo opominjem da pazite koliko ćete otvarati vrata, jer ja to neću tolerisati. Evo, i ova stolica je od tolike promaje počela ponovo da krcka. Koliko večeras, zvaću svoje sa druge strane Rijeke koji bi da poćeraju još te vjetrove i magle iz takozvanog Glavnog grada ...“
„O, kako vi biti duhoviti ponekad.“
Vrač taman da povisi ton kad začu krckanje ispod, jače no ikad. Učini mu se da se stolica sa njegove desne strane naginje na jednu stranu. Problijedi i pođe da drhti.
„Ako vi biti dobri, ja vama pomoći da se vi ispraviti. U protivnom...“, Trifun pođe prema njemu, ali vrač skoči na noge i zavapi.
„Ćeraćemo se još, ćerati...“
***
Herminu je probudila buka. Otvorila je oči i pogledala kroz prozor. Iste sekunde je skočila na noge. Oko njene kuće je kružio helikopter, najbolji koji su Hobotnice mogle da nađu na crnom tržištu, a iza njega se zmijasto vukla traka.
„Hermina, voli te, tvoj Oktopod“, pročitala je na lebdećem transparentu.
Samo mi je to falilo, pomislila je i zatvorila prozor. Ubrzano se obukla i pojurila van. Nije bila brža od zvona na vratima i štokova zakriljenih ogromnim buketom cvijeća. Ušla je natraške i bacila buket na pod skupa sa podsjetnicom iz koje se cerilo Oktopod, Oktopod.... Istrčala je iz kuće taman da primjeti padobranca koji je iskakao iz helikoptera. Mahao joj je, a na njegovom torzu je blistalo veliko crveno srce na kojem je pisalo „Hermina i Oktopod se vole.“
E nećeš, pomislila je. Zatrčala se prema svojoj cesni i po drugi put tih dana narušila vazdušni prostor oko tornja. Oktopod se nije dao zbuniti.
***
Dursuma se klatila u tramvaju pritisnuta putnicima, kada je opet osjetila da joj dolazi ono. Počela je nekontrolisano da drhti. Kada je nekom stala na nogu, glas ju je već izdavao. „Oprostite, navikao sam na Plavi vlak“, procijedilo je iz nje, a ženi na čijoj nozi je stajala su se oči raširile od ushićenja. Taj glas, taj glas, mislila je nana iz okoline Visokog, a njoj godinama divane da je ON mrtav. Ali, nije bilo vremena. Dursuma je na prvoj stanici izletila van. Imala je tek toliko vremena da koliko je noge nose otrči niz ulicu. Kada je banula kroz vrata, prodahtala je:
„Ah, moja noga. Uvijek je tako uoči promjene vremena“, i sručila se na stolicu. U tom času, Suvonjavi se okrenuo i uhvatio se za glavu.
„O ne, ne opet.“
Zato je Luks bio ozaren. Zaletio se i jelenskim skokom joj uletio u krilo.
Dursuma je kružila pogledom po prisutnima, a onda joj je licom preletio osmijeh. Đipila je na noge, nakon čega je Luks otresao na pod i pošla prema uglu. Lijepa Hatka koja je stajala pored Brigadira, na svoj užas osjetila je ruke na svojim grudima.
„Druže Tito, sad ste stvarno pretjerali, i to u vašim godinama“, prasnuo je Brigadir i odgurnuo uzdrhtalu Dursumu nazad na stolicu.
„Zašto ti je mila kćeri jelek raskopčan...“
„Druže Stari, kakve su ovo gluposti, spopadate tu naše drugarice...“, ljutito će Suvonjavi.
„Ne ljutite se drugovi. Nisam ni sam znao koliko sam i poslije sebe ja, dok nisam vidio ovakvu ljepotu. Dobro, dobro, neću više...“
„Pa bar ste vi druže Tito imali toliko žena“, nasmija se Risto.
„Žena nikada nije dosta. Sad me slušajte dobro. Kao što znate, istorijski preduslovi se moraju ostvariti da bi se netko pomolio, znači i ja sam onomad nastajao u periodu određenih društvenih uslovljenosti. Mislim, bio sam i ranije, ali, tada sam se formirao u ličnost koja uporedo sa nastankom utiče na društvena zbivanja...“
„Ama, druže Tito, niste na kongresu KPJ, šta vi to nama hoćete reći, šta ste tu rastegli...“, nestrpljivo ga prekinu Suvonjavi.
„Polako druže. Dakle, ja sam se nekako opet pomolio u određenom društvenom procjepu. Sad, ovaj ovdje u Vilajetu je ogroman, kao ona crna rupa u svemiru...„ glas mu načas zamuknu.
„Ja bih vas zamolio da nam se obraćate isključivo sa partizasnkog stajališta, jer što se tiče komunista...“, iskoristi Suvonjavi nastalu pauzu, ali i sam naglo zaćuta, jer ga Prevodilac svom snagom nagazi po nozi i dade mu prstom znak da ćuti.
„Teško vam je, nekad pomislim teže no nama onda na Sutjesci. 1* Bili smo opkoljeni sa svih strana, ginulo se, svud unaokolo dokle je pogled dopirao krv i glib. Bili su to najteži dani u mom životu. Vilajet je jedna velika Sutjeska. Mi, koji smo preživjeli, tad smo prošli kroz obruč. Tu je ili ili, ovamo smrt, a ako čovjek pokuša ima već neke šanse. Kod vas je sada slično. Nemate što izgubiti. Ili ćete lagano umirati u ovom vašem iscrpljujućem obruču, ili ćete probati da se izvučete iz njega...“
„Ja bih ako treba i umro u Hatkinom obruču, ali ta ni ne haje za mene“, kroz uzdah će Risto, a Brigadir steže zube i podiže šaku kao znak upozorenja.
„Pustite druga Tita da nam kaže što ima“, umješa se Vlatko.
„Ma znamo mi sve to što on priča“, ne može se suzdržati Suvonjavi.
„Pa, gdje vam je onda revolucionarni žar. Ćutite i trpite, kao što kažu oni u dubiozi skroz...“
„Dubiozi kolektiv *2, druže Tito“, ispravi ga Vlatko.
„Dobro, mada bih ja rekao da je ovdje dubioza skroz. Dakle drugovi, partizani i ja smo se protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja izborili zato što smo vjerovali da možemo i što smo htjeli... I to baš najviše u ovom Vilajetu. Često sam se pitao odakle tom jadnom, bosom, golom i gladnom vilajetskom narodu takva izdržljivost. *3 Ali je postojala. A vi, vi ste potomci upravo tih ljudi. Drugovi, ja sam jednostavno morao ponovo doći među vas. Vi ste me, ako ćemo pravo i dozvali.“
„Niko vas nije zvao, ova luda Dursuma je pobenavila načisto, garant od gladi. I oni što im gata joj duguju“, ovaj put, Suvonjavi se izmače kako bi izbjegao Prevodiočev đon.
„Ti si se mali pravo uskoprcao. Sad ću da vam svima objasnim.Uvijek sam tamo gdje su gladni i prezreni. Bio sam topovsko meso za jednu propalu carevinu, obespravljeni radnik u truloj kraljevini, komunista i zatvorenik za vrijeme diktature, revolucionar, pokrenuo sam ustanak protiv sile kao što je bila Hitlerova Njemačka, a u miru sam se borio i protiv ruske tiranije. Ako neko misli da mi je bilo lako dok sam vladao, ljuto se vara. Trebalo je ujediniti sve te različitosti, mentalitete, raznolike prošlosti, a bilo je tako puno gluposti, neznanja, malograđanštine, uspavanih strasti. Tek ponekad, bilo je lijepo“, užagreni pogled opet upilji prema lijepoj Hatki, ali se Brigadir upozoravajuće nakašlja.
Suvonjavi za to vrijeme nervozno puši.
„Druže Stari, sad vas napadaju više no na Sutjesci. Krivi ste i za ono što je bilo u kamenom dobu. Ako se nekom žena kurva, vi ste krivi, ako neko pije i tuče ženu, opet ste vi krivi, ako nije rodila ljetina, opet vas psuju. Srbi kažu da ste preferirali Hrvarima, Hrvati da ste bili skloni Srbima, Muslimanima je svejedno kome ste od ovih bili više skloni, njima kažu niste nikako ...“, javi se Risto.
„I za mog vakta, mnogi su živjeli u prvoj polovini XIX stoljeća sa svim svojim glupostima. Istina je da ja nemam mira, jer se sve ono za šta sam se borio, rastače“, pri tom baci pogled na Suvonjavog i njegova stegnuta usta, „priznaćete mi bar ratni partizanski staž, dakle od 1941.-1945. Nemam mira i zato sam ovdje, a nemaju ni sve one sjeni dole na Sutjesci, Neretvi, Zelengori, Kozari.“
Svi ćute i lagano tonu u glas koji ih obavija.
„Tu sam zbog vas, drugovi melezi. Pojeli ste kašu, koju su drugi zakuhali. Perfidno su vas baš ovdje razarali da pokažu kako je moja i ideja svih pravdoljubivih ljudi bila utopija. *4 Nije ni čudno što su vas zaplašili, umalo da nestanete sa lica zemlje. Izgleda da sam potcijenio te imperijalističke težnje vaših susjeda, tu zapretenu nacionalističku pomamu, koju su povampirili tobožnji akademici. A tu bljuvotinu kojom su oni posipali ovo tle povratili su oni koji su hinili da spavaju dok sam vladao. Bilo je to bure baruta na kojem smo svi spavali. Baš kao što je govorio i moj dragi drug Fritz, najpametniji čovjek kojeg sam ikad u životu sreo.“ *5
Lijepa Hatka zašmrca.
„Načinjena vam je užasna nepravda, vama više no ikom drugom. Poniženi ste i iskasapljeni u zemlji koju više ne prepoznajete. Plaše vas jedne drugima. Okrenuli su vas jedne protiv drugih, okrenuli su vas protiv sebe samih.“
Vlatko poče nervozno da krši prste.
„Jeste, jeste tako, čim malo popijem, svi mi kažu da se okrećem sam protiv sebe...“, svi se okrenuše prema prilici u štraftastoj pidžami.
„Boško, ko te pustio iz bolnice sa upalom pluća. I, opet si pio, u takvom stanju...“, strogo ga upita Suvonjavi.
„Pa doktor me pustio, rekao sam da imam partizanski sastanak.“
„Ti nisi normalan, i šta ti je on na to odgovorio.“
„Da je buncanje normalno kod pneumonije. Iskoristio sam priliku dok je kresao sestru da nagulim.“
„Prošli put si zaspao pijan u snijegu, jedva smo te spasili. Risto, vodi ga u bolnicu.“
„Nije Boško pijan, nije Boško pijan“, pođe se otimati, ali ga Risto izvede.
Vlatko pogleda prema ispijenoj Dursumi.
„Druže Tito, nastavite.“
„Vama melezima netko uvijek nešto prigovara. Nigdje vas dobro ne primaju, ni sa jedne ni sa druge strane Rijeke, izuzev kad im trebate za potkusurivanje. Sve sam ja to već znao i kazao još 1943. u Jajcu. *6 Nažalost, ni vilajetskim vračevima nikad nije bilo stalo do vas. To su vam skoro dvije decenije iste guzice koje vas i dalje tlače. Bacaju vam prašinu u oči da bi vas lakše pokrali. Da vam iskreno kažem drugovi, nitko nikad ne bi povjerovao da se toliko može krasti u ovom malom Vilajetu. A to nije vaš jedini problem. Jer, i ovi bjelosvjetski jebivjetri sortirani od trećerazrednih političara, ne pogodiše nijednu metu. Nit' spriječiše rat, nit' za mira uspostaviše neki normalan poredak. Fućka im se za vama, najblaže rečeno. Vi ste propali projekat, ako su ikad i mislili ozbiljno da rade na vama. Što je Vilajet, neka mi netko kaže.“
„Zemlja čiju himnu niko ne zna ni zviždukati“, podiže dva prsta Brigadir.
„Jadna tobožnja država koju su ustoličili oni koji su je rasturili...“ javi se i Prevodilac.
„Zemlja puna mina...“
„I gladi...“
„Potrošenih donacija...“
„Neviđeno visokih poslaničkih plata, troškova reprezentacije, pokradenih privatizacionih fondova, opljačkanih preduzeća...“
„Pocijepana na blentitete, sa tri jezika...“
„Dosta je drugovi. Vilajet pati skupa sa vama. Kažu vrli znalci da je zadnja etapa socijalizma nacionalizam. Pa evo, vi ste već u tlačiteljskoj fazi prve, pljačkaške faze kapitalizma, pa što ne zgasnu taj nacionalizam...“
„Druže Tito, moj sokole, druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela...“
Svi se zapanjeno okrenuše prema nani, koja je prateći Dursumu uletila u garažu, a da je niko nije primijetio. Oči su joj sijale, a ruke je prinijela ka Dursuminom izobličenom licu.
„Omladina, e baš si mi ti neka omladinka“, podsmjehnu se Suvonjavi.
Ova se okrenu i u hipu mu odalami šamarčinu.
„Sram da te bude. Četiri godine je nana sa partizanima bazala po vilajetskim gudurama. U Tita su ove moje oči samo gledale tamo na Sutjesci, u onom paklu. A kad sam imala tifus na Neretvi, on me spasio, on je izdao naređenje da nijedan ranjenik ne smije pasti u ruke neprijatelju...“
Nana ide polako oko Dursume, pa je čvrsto zagrli i poljubi u čelo.
„Druže Tito, stavljam vam se na raspolaganje. Nana Nafa, snajperista.“
„De bolan nano, koji ti je đavo“, prodra se Suvonjavi.
„Slušaj ti picopjevac, nemaš ti pojma koliko sam ja neprijateljske gamadi skinula kroz svoj nišan, niti koliko je hrabar komandant i borac bio drug Stari. I ako progovoriš još jednu koja nije na mjestu, ova čvornovata ruka će te odalamiti i preko drugog obraza“, sjede do Dursume, držeći je za ruke.
„Partizanko Nafo, pa to si ti. Nisam te prepoznao. Drugovi, ne zna se je li bila hrabrija ili ljepša. Duge, guste kose, izvijenih obrva, oblih kukova i jedrih...“
„Druže Tito, ko o čemu, vi o...“, prekinu ga Brigadir.
„A zašto su ti kose pobijelile drugarice...“
„Od peruti“, javi se Risto sa vrata, ali odmah zaćuta kad ga nana Nafa prostrijeli pogledom.
„E moj druže komandante, ljepoto moja, od muke sam pobijelila...“
„A nisi od godina“, upade joj Prevodilac u riječ, ali nana samo podiže srednji prst u pravcu glasa i nastavi:
„E, druže Tito, da nam je sad Prva proleterska, pa da rastjeramo ove domaće izdajnike što nam piju krv u Vilajetu, na čelu sa vračevima, popovima, hodžama...“, stade da uzme daha.
„Druže Tito, ovako dalje ne ide, dogorilo je do lakata. Šta da radimo“, Brigadir pročisti grlo.
Suvonjavi podiže ruku.
„Prije nego što bilo šta kažete druže Tito, molim vas da ponovo naglasite da li nam dijelite savjete kao partizan ili komunista...“
„A što ti misliš uskoprcani. Da ja sad ne bih volio da na nekom oblačiću sviram harfu i odmaram. Već stojim, ovaj sjedim tu sa vama napet i nesretan kao onda kada sam sa dvanaest hiljada ljudi smišljao kako da oslobodim okupiranu zemlju, onu od Vardara, pa do Triglava, znate već...“
„Znamo, pamti nana plemenitu istoriju i to onu što je očima gledala i borila se za nju. Ovi mladi su malo nervozni, ali nemojte im zamjeriti. Oni bi kanda nešto htjeli, a ne znaju kako... Samo, dobri su to melezi.“
„Znam. Zato im i želim pomoći. Morate naći svoj put, jer moj vakat je prošao. Ostavljam vam u amanet i na raspolaganje sebe iz najboljih godina. Neka vam taj moj dio teče kroz vene...“
„He, he druže Stari. Teče, nije da ne teče kroz vene, eto, mene zovu pastuv...“
„Drug Tito nije mislio na takve tokove i to tamo gdje ti misliš“, oštro će Suvonjavi u pravcu cerekanja.
„A na šta je mislio onda. Povalio je više žena, no što si ti ispušio cigareta. I sad mu se motaju po glavi, a trebao bi biti mrtav i bjel i sve to, prah, prašina...“
„Ne svađajte se drugovi, žene su čudesne i nema ništa loše ni u tim tokovima. Naprotiv. Svaka mi je borba protiv neprijatelja bila manje teška nakon što bih imao kakvo neposredno iskustvo prije toga. Da naslonim glavu na oble grudi obamro od užitka i zaspim snom pravednika mrseći joj uvojke...“
„Dosta...“
„Meni nikad dosta.“
„Ma, ja sam Dosta iz tornja, radim kod onog vukodlaka. Jedva uhvatih onaj jutarnji da ne zakasnim.“
„Zornjak.“
„Ma jok druže Tito, već voz, žurila sam na sastanak. A vi tako lijepo pričate. Nastavite.“
„A da. Dakle, potreba da se ustane protiv sile i nepravde nije prošla. Govorim vam kao čovjek i revolucionar. Trgnite se drugovi! Probudite! Gore vam ne može biti. Nemam ja nažalost čarobni štapić. Put vam neće biti lak, pljuvaće vas, napadati, prijetiti... Guraće vas i dalje u torove... Nemam recept kako ćete se vi izboriti za vaš Vilajet, koji neće biti ni po babi, ni po stričevima, već vaš. Ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, a i srpski i hrvatski i muslimanski. * 7 Ukratko, dostojno i pravdoljubivo mjesto za sve meleze. Gdje nećete biti gladni i prezreni, puka siročad...“
Suvonjavi prevrnu očima, ali ga Vlatko prostrijeli pogledom.
„Nitko ni meni nije govorio kako, tamo na Sutjesci, u onom vražjem tjesnacu. Niti na Neretvi, bilo gdje... A našao sam put. Vi imate jednu prednost, volite Vilajet za razliku od onih koji vladaju, a kada se voli, brda se pomjeraju. Samo, nemojte sjediti tako bespomoćno, ćutati i trpiti. Biti melez je i najljepše i najteže. Imate najljepšu boju... duše. Mogu vam samo reći: Naprijed!“
„Jeste, dijete je bila Perka tad na Kozari, vidjela je Perka. Bolje grob nego rob, druže Tito!“
Svi se okrenuše prema Perki, koja je džogerom mlatila po linoleumu.
„Perka, bog te ne ubio, šta radiš“, zagrajaše u glas.
„Pa neće valjda naša dika, naš Tito sjediti dok se oko njega kote pacovi“, nastavi rifljati pod.
„Ali druže Tito, vi ste bili pojava, karizmatik, vizionar. Neko treba da bude vođa“, nemoćno će Brigadir.
„Samo vi širom otvorite oči, pojaviće se već neko ko će zajedno sa vama da se bori protiv ovog mraka. Doći će lučonoša, ali nemojte propustiti da tada budete budni,“ utiša glas: „A možda je taj neko već tu, jedan od vas samih.“
„Evo, ja ću da komandujem i u roku od 24 sata nabaviću dovoljno oružja da ću naoružati jednu brigadu. Nije žetva uvijek žetva“, *8 nana ustade.
„De bona nano, ajde kući i mjesi pite“, dreknu Suvonjavi.
„Mali, ti si opet nervozan, a ako te ja zamjesim po zubima...“
Nastade komešanje.
„Druže Tito, raportiram da je akcija Prašnjavi kasetofon uspjela. Postavili smo na desetine CD-ova u bogomolje koje niču kao pečurke poslije kiše. Vaše i naše partizanske pjesme se sad mogu čuti u najneočekivanijim momentima“, ponosno izbifla Stana sa knedlom u grlu. Sve vrijeme je opčinjeno gledala u Dursumu iz koje se izvijao glas, od kojeg ju je podilazila neslućena milina. Nikada nije ni sanjala da će se na ovakav način obraćati najvećem sinu svih naroda, pomisli, te zaključi da su čudni putevi partizanski.
Milun priđe i zadiže košulju da pokaže skrivene CD-ove. Stana porumeni, a Dursuma se naglo uspravi i privi uz njega. Svi se zapanjiše, a Stana stade ispred Miluna i ošamari Dursumu.
„Izvini druže Tito, ali ovaj drug je moj“, procijedi i pognu glavu.
Dursuma je pogleda zabezeknuto.
„Da li si ti normalna“, progovori uobičajenim glasom i svi odahnuše.
„Jao drugarice Dursuma, izvinite“, uspetlja se Stana.
Dursuma popravi cicanu suknju i pođe prema vratima garaže.
„Sad me i šamarate, ali, slaba sam na vas. I ova seansa je bila džabe“, reče i izađe.
* 1 Tokom Pete neprijateljske ofanzive, 130 hiljada njemačkih, italijanskih i bugarskih vojnika pokušalo je da uništi glavninu partizanskih snaga. U obruču na Zelengori i Sutjesci našle su se četiri partizanske divizije sa oko 16 hiljada boraca i 4 hiljade ranjenika. U toj, po partizane najtežoj i najdramatičijoj bici tokom II svjetskog rata, partizanske jedinice izgubile su trećinu boraca, a stradalo je i oko hiljadu zarobljenih ranjenika. Bitka na Sutjesci okončana je 15.juna 1943., kada se dio partizanskih snaga na čelu sa VŠ probio iz obruča. Tom prilikom poginuo je i legendarni crnogorski komandant Sava Kovačević na mjestu poznatom pod nazivom Ljubin grob. Osvrćući se na ovu bitku, Tito, koji je tada i sam bio ranjen, više puta je ponovio da je na Sutjesci doživio najteže dane u svom životu
*2 misli se na pjesmu i spot “Šuti i trpi”, bosansko-hercegovačkog benda Dubioza kolektiv (op.a)
*3 U BiH se za vrijeme II svjetskog rata odigralo pet neprijateljskih ofanziva, mada neki istoričari smtraju da je za bitku na Kozari pogrešno navesti termin ofanziva. U BiH se nalazila jedina slobodna teritorija u tada fašizmom okupiranoj Evropi, nazvana Bihaćka republika. Bihaćka republika je simboličan naziv za jedinstvenu oslobođenu teritoriju koja je nastala poslije oslobođenja Bihaća 4.novembra 1942. spajanjem do tada oslobođenih teritorija Bosanske krajine i susjednih oblasti Hrvatske. Bihać je od tada do kraja januara 1943. bio sjedište CK KPJ i Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske (VŠ NOV) i centar te teritorije. Ofanzivnim dejstvom NOVJ, posebno u srednjoj Bosni, ova slobodna teritorija je proširivana do sredine januara 1943. godine. Prostirala se od prilaza Karlovcu i Zagrebu, do rijeke Bosne i Neretve i zahvatala je oko 50.000 km². Razvitak Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), dostigao je na ovoj teritoriji najviši stepen. Tu su u novembru 1942. godine formirane prve divizije i korpusi NOVJ, koji su djelovali pod rukovodstvom Vrhovnog štaba. Teritorija republike bila je poprište zimskih operacija okupatorsko-kvinsliških snaga (Weiss 1 i 2) i Bitke na Neretvi (Četvrta neprijateljska ofanziva 1943). Onivanjem Privremenog upravnog odsjeka pri Vrhovnom štabu, 22. oktobra, koji je trebao da usmjerava rad NO odbora i vojno-teritorijalnih organa, a zatim Izvršnog odbora AVNOJ-a. 26/27 novembra 1942., na ovoj teritoriji je bio izgrađen jedinstven sistem vlasti. Na teritoriji 30 srezova sprovedeni su izbori za mjesne, opštinske i sreske, a u nekim krajevima i okružne NOO, komandi mjesta i komandi područja. Na inicijativu Izvršnog odbora AVNOJ-a razvijena je politička, privredna i prosvjetna aktivnost. Podstaknut je razvoj proizvodnje, organizovanja razmjena i saobraćaj, sprovedena kampanja prikupljanja dobrovoljnih priloga naroda za snabdijevanje vojnih jedinica, akcija otvaranja osnovnih škola i drugih oblika prosvjećivanja naroda, osnovano je Pozorište narodnog oslobođenja, unaprijeđena zdravstvena služba i razni oblici socijalne zaštite (zbrinjavanje izbjeglica, osnivanje domova za nezbrinutu djecu i dr). Pored ovih aktivnosti NOO i KPJ je radila na razvijanju antifašističke organizacije žena i omladine. Održani su osnivačka konferencija AFŽ Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu od 6. do 8.decembra 1942. i osnivački kongres USAOJ-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) u Bihaću od 27. do 29. decembra 1942. godine. Kao izraz izvojevanih pobjeda u ratu protiv okupatora i domaćih kolaboracionista i stepena razvitka NOP-a, Bihaćka republika je uticala na jačanje međunarodnog položaja NOP-a. Nastala je u doba prelomnih bitaka na sovjetsko-njemačkom frontu i na frontu u Africi, ona je pobudila zanimanje sila osovine i sila antihitlerovske koalicije. Računajući s mogućnošću skore invazije anglo-američkih trupa na evropsko Sredozemlje i prije svega na Balkan, Hitler je smatrao da bi NOV mogla da ugrozi odbranu Balkana. Zato je donio odluku o zimskim operacijama Vajs (Weiss) za uništenje „Titove države“ kako je sam nazivao oslobođenu tritoriju s centrom u Bihaću. Sa istog stanovišta poraslo je i zanimanje za događaje u Jugoslaviji kod vlada antihitlerovske koalicije. To se pokazalo u pojačanom nastojanju britanske vlade da odvrati četnike Draže Mihajlovića od saradnje sa okupatorom i s druge strane, u njenoj odluci da stupi u kontakt sa VŠ NOV i POJ. Oslanjajući se na izvojevane pobjede i stepen razvitka NOP-a, u vrijeme Bihaćke republike, CK KPJ kreće u borbu za mađunarodno priznanje NOP-a, što je bilo izraženo i osnivanjem AVNOJ-a i posebno prvom notom koju su Izvršni odbor AVNOJ-a i Vrhovni štab NOV i POJ uputili vladama sila antifašističke koalicije iz Bihaća januara 1943. godine. U toj noti su otvoreno postavili pitanje izdajničke aktivnosti vlade kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu.
( Iz literature H. Kapetanovića, S. Odića, S. Popovića (urednici), Bihaćka republika I—II, Bihać 1964.
P. Kačavenda, Razvoj i aktivnost narodne vlasti na velikoj oslobođenoj teritoriji Jugoslavije u drugoj polovini 1942, Istorija radničkog pokreta, Zbornik radova, Beograd 1968.
Prvo zasjedanje AVNOJ-a, Zbornik radova, Bihać 1968).
*4 Na inicijativu J.B.Tita u Mrkonjić Gradu je 25. Novembra 1943. osnovan ZAVNOBIH, Zemaljsko anti-fašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH na kojem je BiH postala ravnopravna federativna jedinica Jugoslavije
*5 „Sve što danas čitam da se piše o nekoj takozvanoj stvarnosti, najblaže rečeno jadno je. Jadno, brate... Sve su to facetiranja po površini, samo facetiranja po površini. Nitko nema dara ili snage ili hrabrosti da kirurški rastvori to truplo što se naziva naša stvarnost i povuče rez po dubini stvari, da jedanput vidimo tko smo to mi, što smo to mi, gdje smo to mi, kuda idemo to mi? Nitko. Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje-više glupavo, a prosto rečeno: lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo se svi skupa, kao da ne sjedimo na tonama ekspoziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi. Kao što su i radili... To vam je naša situacija... (iz nedovršenog intervjua koji je sa Miroslavom Krležom vodio Bora Krivokapić 1978., a koji je Krivokapić objavio nakon smrti pisca, oktobra 1982. u vanrednom mjesečnom izdanju Reporter br. 5 posvećenom Krleži, pod nazivom Pitao sam Krležu, u izdanju NIŠRO Jež Beograd).
* 6 Na Drugom zasjedanju Anti-fašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29.Novembra 1943. u Jajcu Tito je rekao: “BiH ne može pripadati ni ovome, ni onome, već narodima kojima je od davnina nastanjena.“
* 7 „BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska“, konstatovano je na I zasjedanju ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH) 25. Novembra u Mrkonjić Gradu.
Tada su se prvi put u istoriji BiH zajedno sastali predstavnici srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda. U glavnom dokumentu ZAVNOBIH-a istaknuto je da narodi BiH stvaraju zajedno sa ostalim narodima Demokratsku Federativnu Jugoslaviju slobodnih naroda. Jedino politicko tijelo naroda BiH bio je ZAVNOBIH. Kroz to tijelo narodi BiH htjeli su da njihova zemlja ne bude ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Ove odluke potvrdilo je II zasjedanje AVNOJ-a.
Dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a rekao je u svom pozdravnom govoru na I zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu: "... Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske... Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federativne Demokratske Jugoslavije u kojoj i Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada..." Josip Vidmar, predstavnik Osvobodilne fronte Slovenije, rekao je, pozdravljajući ZAVNOBiH: "... Bosna je pravi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska, federativna zemlja. Bosna je matica i centar politike koja se mora ostvarivati u budućoj Jugoslaviji. Bosna je zemlja u kojoj žive narodi triju vjera: katoličke, islamske i pravoslavne. To je najkomplikovanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj ostvari bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti između Srba, Hrvata i Slovenaca.“ U svome referatu "Značaj ZAVNOBiH-a" Osman Karabegović istakao je: ,,Mi možemo danas s pravom reći da smo se muški oduprlii okupatorskim namjerama istrebljenja naših naroda. Mi smo na putu bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana. Mi to jedinstvo kujemo i ovim veličanstvenim činom - stvaranjem i organizovanjem ovog našeg Vijeća..." Donesena je i Rezolucija - osnovni dokumenat Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, u kojoj se, između ostaloga, kaže:
"Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaćc ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokiatske federativne Jugoslavije."
* 8 Žetva je naziv za akciju razoružavanja i sakupljanja oružja od lokalnog b-h stanovništva nakon posljednjeg rata (1992.-1995.) od strane multinacionalnih snaga u BiH .
Comments
Post a Comment