„Duže Stari, nama se stalno štucalo“, skoči Džemo, a Vojo ga utiša rukom.
„Kako je krenulo, štucaće se vama još. Bio sam, rekao im što sam imao....“
„I...“, svi zaustaviše dah.
„Još uvijek uglavnom ćute i trpe. Svjesni su i sami da ih je teror opkolio sa svih strana. Gladni su, žedni, goli, bosi i prezreni. Vilajet im spominju samo po zlu. Po kriminalu i zaostalosti. Vračevi ih već dvije decenije pokušavaju nasađivati uvijek na istu priču. Kao na kolac. Lebdio sam drugovi tom zemljom vilajetskom i mogu vam reći da je tužna, nesretna, opljačkana, siromašna i razjedinjena. Ali, melezi ne bi bili melezi bez te svoje bandoglavosti. Malo ko bi preživio u onim tamo uslovima, ali oni uspjevaju. A nas ima u njima više nego što itko pretpostavlja. Prepoznao sam taj prkos odmah, sjaji im u očima, isti onaj koji je i nas drugovi gonio da oslobađamo Vilajet od neprijatelja i koji nas je vodio iz pobjede u pobjedu. U inat sili i nepravdi.“
„Eto, mene otjeraše nedavno“, pokunjeno će Vojo.
„Nemoj to da primaš osobno, jer pouzdano znam koliko su nam skloni i koliko liče na nas iz naših madih dana...“
„Pa, ja sam i sad mlad. Nisam imao vremena da ostarim“, pobuni se Vojo.
„Umri mlad i imaj lijep leš“, javi se neko, a Vojo puhnu kroz nos.
„Nažalost nisi. Ali, ovi naši dole kao i svi mladi ljudi traže svoj put. Vidio sam da melezi od nas uzimaju ono naslijeđe gdje smo bili najbolji. Bar se nadam da će tako biti i ubuduće. Srce mi se nadulo kad sam ugledao onu našu partizansku uniformu na zidu.“
„Druže Stari, kada bi ih neko poveo. Samo da se nađe neko pametan i hrabar, kao što ste bili Vi, kada ste započeli revoluciju. I kada ste nas onako hrabro vodili na Neretvi, Sutjesci...“
„Ma taj neko je u njima samim. Samo, još uvijek su toliko zbunjeni i smoreni tim pasjim životom, da još jasno ne vide.„
„I mi mislimo tako“, žvaćući hercegovački duvan progovori Brkajlija.
„Njih dole zavađaju da bi vladali, baš kao i prije vas i nas, druže Stari. A jedino ste Vi ujedinjavali da bi vladali“, kao za sebe će Fadil.
„Bio sam na Sutjesci. Čitao ona imena, vaša i od mnogih naših drugova koji izgiboše dole. Sve su one freske, na kojima je jadni Krsto* izgubio zdravlje, devastirane, oštećene i sramno išarane kukastim krstovima. Mi smo drugovi bili antifašisti i ponosan sam zbog toga, a znam da ste i vi. Bili smo na strani svjetla, a onu tamo dole već neko razgrće. Jer, vidio sam ja tamo na Sutjesci i mlade koji dolaze da se poklone partizanskim sjenima. Nema ih puno, ali ni nas nije bilo mnogo kada smo započeli revoluciju.“
„Znači, zato mi se štucalo“, veselo će Džemo.
„Meni se jedne godina toliko štucalo i ne znam šta je, kad dođe jedan dan ovdje drug iz brigade i kaže, ja ljudi što nas psuju tamo, pa bolje vam je biti vampir, nego bivši partizan“, reče Martin.
„Da, rušili su naše spomenike, brisali nazive ulica, škola, bolnica sa našim imenima...“ tmurno će Vojo.
„Drugovi, partizanija je mnogo više. U nju spadaju antifašizam, kosmopolitizam, pravda za siromašne i obespravljene, borba protiv tiranije, okupacije, pljačke, gluposti i svake vrste zaostalosti, vizija jednog ljepšeg, boljeg i pravednijeg svijeta... Nisu to samo nazivi ulica, škola, mi sami, to je mnogo veće. I kad god neka od tih ideja prostruji ljudima, partizanija je na djelu. A ja vam velim da te ideje nikada neće zgasnuti. Mi smo mali, ali bitan dio velike porodice čovječanstva, onog njenog djela koji se odvajkada bori da ova zemlja bude dostojno mjesto za svakog čovjeka. Nosili smo zvijezde na našim kapama i ta naša zvijezda vodilja uvijek sjaji, a čini se najjače, što je nebeska kapa mračnija. A ta zvijezda, vjerujte mi, vodiće i naše meleze. Biće to dug, dug put, ali će i njima jednom svanuti.“
„Lijepo ste to kazali druže Stari“, obrisaše suze.
„A sad idem još nešto da obavim.“
Zgledaše se sa smješkom.
„He, he, druže Stari, neka malo, i treba se malo razonoditi, garant je neka ljepotica.“
„Bila je. Godine su učinile svoje, ali meni je i dalje lijepa. Toliko da želim još jednom da je poljubim.“
„Ako ako, gdje je ona...“
„Tamo gdje su svi obespravljeni i poniženi. Gdje je već treću deceniju.“
„Druže Stari, vi mislite na, na...“, ote im se uzdah.
„Baš na nju...“
Mahnu im i ode.
* Krsto Hegedušić, slikar (1901-1975) se zaista razbolio radeći freske za Memorijalni centar, u hladnim i lošim uslovima zgrade „Panorama“ na Tjentištu 1972. 1973. i 1974. Upala pluća i slabost, koja ga je ophrvala još 1972. pokazaće se nešto poslije kao karcinom jednjaka od kojeg Hegedušić i umire 7. aprila 1975.(op.a)
** pjesma Vladimira Nazora (op.a)
***
Huči teče Sutjeska...
Dursuma je podvila rub svoje cicane suknje i sjela na travu. Kada je podigla pogled ugledala je Luksa. Klatio se oko Vlatkovih i Maričinih nogu. Glavni inspektor i Inspektor išli su ruku pod ruku. Dok su domar Vito i hausmajstor Miko nešto živo razgovarali, uz Mikino pljuckanje duvana kroz prazninu između jedinice i četvorke, obgrljen sa ženom u crvenoj haljini, Huso je stajao i posmatrao Vučevo u daljini. Na leđima mu se ugnjezdio sin. Perka je mela stepenice oko spomenika i dizala neviđenu prašinu, ali se niko nije usudio pobuniti. Držeći se čvrsto oko Milunovog struka, Stana je bacala nepovjerljive poglede prema Dursumi. Sa rukama punim poljskog cvijeća, prema njima je išla Merima, dok ju je Omer pratio u stopu. Saborci Husinog dide, Mujo i Fahro podupirali su se o štapove dok su sa uzdahom posmatrali okolna brda.
Takođe bacajući nepovjerljive poglede prema Dursumi, lijepa Hatka je stajala malo dalje. Ali, ova je bila mirna.
Malo dalje, pojavio se jedan đakon. Niko se nije iznenadio ni kada se habit pomolio kroz ustalasano cvjetno polje. Za njima je sva uspuhana trčala Dosta, koja je teglila torbu punu termosica i svako malo pitala jesu li za mješovinu ili šipek. Na jednom stepeniku sjedio je Vujasin, pišući: „Uticaj NOB-a na meleze u Vilajetu nakon Debilskog sporazuma.“ Niko je zviždukao i bacao zaljubljene poglede ka Hatki, koja je počela da rumeni. Stanoviti Jozo iz zaseoka M., u hipu povika: „Smrt fašizmu drugovi melezi“, a iz svih grla zagrmi: „Sloboda narodu!“
Kada se pomolio policajac Remzo, svi su zapljeskali.
„Ko je ono matere ti, divi ga što šepusa“, gurnu jaran Husu, prekinuvši isprobavanje trzalice na gitari.
„Ja vidi ga bona, pa naš hodža iz Podbriježja 1*. Onaj što mi je donio neke šećerleme dok sam ležao nakon sunećenja. Uh, i sad me ćuna zaboli kad se sjetim brice i njegove britve, mada sam tad imao jedva četiri-pet godina“, viknu Huso.
„Šta je mali, lako je rezati kad ima viška, mašala“, prodahta hodža, pa sjede na prvi stepenik. “Kažu, ne valja Tito i njegov vakat, ma meni je vala bilo dobro. Dobro bilo narodu, odmah je dobro bilo i meni.“
„Što tebe bona otjeraše u penziju“, munu ga lagano u rebra Husin jaran Mirso.
„A što, što sam vidio da ovi novi misle da je Allah u džamiji, i to u što većoj, a za sirotinju ni ne mare. I što sam vik'o da treba praviti tvornice, bolnice, a ne na svakom ćošku munare, jah, jah.“
„Inšallah *2“, potapša ga ovaj po ramenu.
„Dijete moje, nisam ti ja neki učen čovjek, ali za mene je Kur'an vazda bio svetinja koja priča o samilosti i o dobroti među ljudima. Tako sam i kazivao za svog vakta. Dođoše sad neki novi, sve se kao nešto razumiju u svetu knjigu i imaju neke visoke škole, ali im je jezik pogan k'o kod zmije“, hodža odjednom skoči i mahnu prema habitu.
„Vidi ga“, pokaza rukom: „Eno onaj tamo debeli, naš Crveni fratar, mašala koliki je. Taj vam vazda govori da božja vjera nije koja razdiobe među nas sije, jer vjera prava sjedinjava... A što taj voli meleze zlodusima usprkos...“ *3, mahnu ovom da priđe.
„Ja opet tražio boga u crkvi, a braćo, tamo ga je najmanje“, đakon će iza njihovih leđa, nakon čega sjede pored njih. „Sprdaju se sa mnom i šalju me u isposnike kad ih pitam zašto prave tolike crkve i kamče visoke priloge. Crkve su nam kao komunalije, te daj za ovo, daj za ono. A kad pomenem kako se lično bogate, pored toliko sirotinje napolju, samo što me ne linčuju.“
„Je l’ se to vi spremate za Eurosong“, viknu im Haso.
„Šta ti je mulac, o čemu ti to“, dreknu hodža.
„Ja bogami gled'o spot na TV-u, isto vi, de Mirso zasviraj...“, mahnu prema jaranu sa gitarom.
„Ček, ček, ovaj spot će biti još bolji“, nasmija se Huso i prigrli rabina koji se pojavio iz polja. „Evo našeg magida.” *4
Ovaj sjede na stepenik, pogleda ih i samo reče: „Svi smo mi Abrahamova djeca, pa nek' priča šta god ko hoće. Povezani i isprepleteni. Vi znate šta je moj narod preturio preko glave od postanka, kao da nas nijedna nevolja nije mogla zaobići. Ali opstašmo. Gotovo smo istrebljeni u onom ratu, ali preživismo. I u partizanima smo bili, pjesme o nama su spjevane. A sad smo s vama ovdje, i sami melezi u jedinoj zemlji koju imamo, Vilajetu.“
Hodža, đakon i habit ustadoše na noge i istovremeno pružiše ruke prema rabinu.
“Pred vašom patnjom možemo samo da ćutimo postiđeno. Ali, kako si i ti jedan od nas, meleza, tvoje riječi nam dođu kao melem i znak da neće ova i bosa i prkosna nestati. Nikad! U to ime da pljusnemo po jednu. Mali, daj pljosku.“
Đakon iza pasa izvadi pljosku i svi potegnuše pomalo.
„Evo i mene, evo i mene“, dahćući im priđe nana Nafa iz okoline Visokog.
„E jadi moji, kunem se Titom da ove sjeni što lebde iznad rijeke nisu uzalud dale život onomad. Ponovo ćemo mi u boj...“
„Kako nano, kad ti je duša u nosu“, namignu joj Niko.
„E, dok je još u nosu, mogu i da je istjeram nekom iz nosa. Valja nama opet protiv neprijatelja.“
Inspektor se osmjehnu kada se na nebu pojavi cesna.
Hermina G., se ponadala da ovaj put niko neće pucati na nju. Kada je malo dalje ugledala još dvije cesne, počela je da se okreće u zraku od sreće. Harun i Ron su učinili isto, primjetivši je.
„Pobogu, gdje si do sada, što ti je cesna tako izgrebana“, upita je Harun malo kasnije, dok su sve troje ležali, ispruženi na travi.
„Mmm, došla sam preko Grmeča, i nisam vidjela jedno drvo...“
„Ali, zašto preko Grmeča“, prenerazi se sad i Rončilo, zvani Ron.
„Pa ne znam, malo sam zalutala.“
„Dobro je da nisi stigla preko K2“ *4, nasmija se Harun.
„Umalo“, zasmija se i Hermina, otkrivajući po ko zna koji put svoje dražesne sjekutiće.
„Sjećaš li se ti Rone da je Hermina vazda do Dubrovnika putovala preko Kupresa, jer bi fulila put preko Makljena...“
„Ma, de sad...“
„A vraćala se preko Konjica i Glavnog grada do njene bajne...“, Rončilo će.
„Prestanite vas dvojica, ja uvijek stignem, u mom neredu kao što vidite ima i nekog reda.“
Jedno vrijeme ćute i gledaju u nebo.
„Ovo je čini mi se gore do onda partizanima. Mislim gore, jer mi neprijatelja ne vidimo, a opkolio nas je. Ogradili su nas nevidljivim bodljikavim žicama, dok hiljade mehanizama danonoćno rade na našem razdvajanju i naravno pljačkanju“, Hermina će nešto ozbiljnijim glasom.
„Da, ne nadlijeću nas avioni, mada si i ti, tako spretna kakvom te je bog dao, bila opasnost za glave ovih naših drugova“, Ron se nasmija izazivajući je.
„Recimo da je ovo polje naših snova“,*5 uzdahnu Harun.
„Mi smo apatridi na izvjestan način. Vi tamo, mi ovdje“, Hermina pokaza rukom na ljude okolo.
„Samo“, nastavi potom, „bojim se da nema te bodljikave žice koja će nas podijeliti. Imamo zajedničke emocije i naša sjećanja. Gdje god da smo, melezi smo i Vilajet u malom. Rekla bih da je naljepši Vilajet tu“, pokaza na svoje srce.
„Slažem se Hermina, prizor je veličanstven“, odmjeri je Rončilo podbočen na lakat, na šta mu ona opali klepku.
„Rončilo zvani Rone, sad je vala dosta.“
Ustade i pruži ruke njima dvojici koji skočiše sa trave. Potom sve troje pronađoše tanke ožiljke na dlanovima i zagrliše se. Harun izvi jednu ruku da mahne Husi koji se jedva odvojio od Hase. Žena u crvenoj pripijenoj haljini, ugledavši Herminu lagano podiže obrvu, ali je Husino tapšanje po stražnjici umiri.
Jarani su opčinjeno piljili u Herminu.
„Huso, matere ti, jesu li joj stvarno različite“, šaptali su mu na uho.
„De bona, dosta više s tim vašim marifetlucima.“
Remzo ih sve utiša pokretom ruke. Stade u procjep u spomeniku.
Progovori gromkim glasom:
„Kamo ga Miso prenijela?
U kom asvijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al’ grmnu grom na vrhu planinskome,
I vjetar duhnu, i magla se dignu
Zakrešti oro pod oblakom, zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije,
I Titov glas se prosu, ko dažd
na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi: „Napr’jed!”
***
„Naprijed“, skoči nana Nafa na noge, te povika: „Za mnom, drugovi..“
„Stani bona nano, hoće te još srce otresti“, uhvati je Haso za ruku.
„Dijete, mi smo ovdje svi naprijed, ali ima i onih koji su iza. A nana još iz onog rata zna da nema ništa dok se ne digne i selo i grad...“
Svi gledaju u nanu, jedino Hermina pilji u obližnje drvo. Zaklela bi se da ga je na čas vidjela tamo ispod krošnje, odlučnog, hrabrog, ali i zabrinutog, uoči velike bitke. A oko njega na hiljade sjenki, koje lebde iz imena, uklesanih u kamen. Protrlja oči, a onda kao hipnotisana pođe prema drvetu.
„Đe si ti to pošla omladinko, ako te imalo ispustimo iz vida osvanućeš sutra na Triglavu“, pozva je Harun, ali ona samo odmahnu rukom i produži.
Pogled joj pade na nešto što je svjetlucalo u travi. Saže se i ugleda zvijezdu petokraku, pohabanu i izgaženu, prekrivenu zemljom i lišajem. Nakon što je malo očisti, gurnu petokraku u džep.
„Vidjela sam komandanta“, reče kad se vratila.
„Je l’ komandanta Marka. Njuška li Flok oko njega...”, namignu joj Harun.
«Nije bio Flok, ali je zato pored njega bio Luks, njegov pas.»
«Njega si vidjela, pa sad me ne čudi što te vrač nazvao vješticom.»
«Jes’ to sigurna, baš on...», k’o malo se začudi Rončilo.
«Dašta je. A kako sam sigurna. Pa lijepo, oko njega ludnica živa, avioni, tenkovi, sa svih strana grmi, a njemu se pogled zakačio baš za, za...», tu zaćuta, spusti pogled i zakopča dugme, pokrivši tako dio grudi koji je izvirivao.
«Bravo, bravo. To, komandante. Znate što ga ja limvo. Trebalo je imati muda, pa osim toliko žena jebati i tolike neprijatelje. A ne kao ove naše pakašode kojima se diže samo kad nas treba jebati u zdrav mozak. Ali, vidjećemo ko će koga još jebati», ispali retorički rafal Rončilo, zvani Ron.
Za to vrijeme, Fata se obisnula Dursumi oko vrata i malo kasnije, njih dvije su sjedile na travi, sa razbacanim tarotom ispred.
„Ako ova išta zna, Haso je najeb’o“, oglasi se Huso, a potom se začu smijeh.
„A ako ja išta vidim, a bojim se da vidim, i ti si najebala“, pokaza Harun rukom prema nebu.
Tada Hermina ugleda Oktopoda, kako joj maše iz svoje letilice.
*MZ u Zenici
*2 biće dobro
*3 Citat je preuzet iz knjige „Zlodusima nasuprot – Religija i nacionalsocijalizam“, autora Marka Oršolića, bosansko-hercegovačkog franjevca. Oršolić je rođen 1943. u Tolisi kod Orašja, BiH. Osnivač je i direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturalnog centra u BiH (1991.) Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva i međunarodne nagrade Abt Emanuel, te Povelje slobode. U narodu je poznat i kao crveni fratar zbog svog anti-fašističkog angažmana.
*4 hebr., čovjek koji lijepo propovjeda. Jevreji smatraju da je lijepa priča ljekovita
*5 planinski vrh, drugi po veličini u svijetu, nalazi se u pakistanskom Karakorumu
*6 američki igrani film iz 1989. u režiji Phila Aldena Robinsona
*7 pjesma Vladimira Nazora
***
Veliki brat je zapinjao, krčao. Svi su se sjatili, ali samo ugledaše sjenku.
„Ko je.“
Tajac.
„Boga vam, pa nije duh.“
„...“
„Kažete da ne odgovara nijednoj dosadašnjoj sjenci.“
„Ne.“
„Pitam se ko bi to mogao biti.“
„Ne znamo.“
„Ko je da je, morao bi biti pravi čarobnjak da Vilajet dovede u red.“
Opet tajac.
„Pa dobro, dajte mi te obrise na uvid.“
„Ne ide, probali smo. Da možemo uhvatiti sjenku, po njoj bi lako došli do njega.“
„Znači, skriva se.“
„I da i ne. Nema ga tačno onoliko koliko ga ima.“
„Šta vi to pokušavate reći.“
„Izvire iz zemlje vilajetske, ove tvrde i tvrdoglave nedođije. Kao magla.“
„Šta vi to pričate, iz čega izvire.“
„Tačnije, iz ljudi.“
„Kakvih ljudi.“
„Kojima je Vilajet zavičaj.“
„Pa svima je Vilajet zavičaj.“
„E nije, u tome je kvaka. Samo onima koji ga vole.“
„Manite se tih patetičnih sranja.“
„Nisu sranja.“
„Šta kaže Veliko oko.“
„Da ga sjenka jebe posred oka.“
„Šta radi...“
„Pogledajte malo bolje...“
„Ček, ček, šta se ono tamo mrda...“
Tajac.
„Pitao sam nešto.“
„Pa, liči na srednji prst.“
„I šta radi taj srednji prst. Ma vidi stvarno, ko on se nešto podiže iz stisnute pesnice i to ka nama.“
„Što bi ovdašnji ljudi rekli, odmjeri ga „od šake do lakta.“ Ovo je jednostavnija varijanta. Manje pokreta, a isti efekat. Odjebi!“
„I čiji je to prst, odmah ga treba otkinuti, ne samo prst, već i ruku, sve redom...“
„Cijelo vrijeme vam govorimo, to je djelić sjenke.“
„Opet ta jebena sjenka.“
„Da, a sjenka se na čudan način poklapa sa ljudima koji vole Vilajet. Zapravo, ona se njima hrani.“
„Ja ludog naroda. Mislio sam da ovdje više niko nema snage da se počeše, a oni nama od šake do lakta, ovaj, srednji prst uvis. Gasi svjetlo. Od prsta do cijele ličnosti dalek je put. A i ta ličnost, ma kakva da bude, nema šanse da preživi. Gasi svjetlo“
„Nikad se ne zna, nikad se ne zna...“
Na mračnoj podlozi se jedno vrijeme ništa ne vidi, da bi potom u vidno polje umarširao srednji prst podignut uvis. Kao da ga je mrak učinio još izraženijim. Poput onog spomenika iznad jednog vilajetskog grada koji je baš kad je najmračnije svjetlio najviše.
***
Brigadir proviri kroz prozor.
„Ama drugovi, šta je ovo napolju.“
Svi se sjuriše do prozora.
Suvonjavi popravi kapu na glavi i izađe.
„Ko ste vi“, upita masu.
„Mi smo druže penzioneri iz cijelog Vilajeta. Evo, donijeli smo i one što ne mogu hodati, izgladnjele i bolesne.“
„Šta radite ovdje.“
„Mi smo sužnji koje mori glad.“
Najstariji istupi.
„Druže, nama ne daju ni da pričamo, u blentitetu SRA je jedne godine, kada smo samo izašli da protegnemo noge do tadašnjeg vrača, bilo više policije nego nas. A od kada napraviše onaj toranj, stvari su još gore.“
Čuju se komešanje i povici iza.
Suvonjavi se prope na prste.
„Koji ste sad vi.“
„Mi smo ratni vojni invalidi. Rekoše da će sve narod pozlatiti i prevariše nas, drugovi. Mi gladujemo. I naša djeca su gladna.“
„A ko su ti iza vas sa koferima.“
„Mladi koji ne znaju šta da rade ovdje, naša mladost, naša nada, koja bi da otputuje u jednom pravcu, samo kada stignu oni bifokalni, ovaj geometrijski, mislim pirometrijski, to jest biometrijski pasoši... I svi mi što smo ostali i zaostali“, oglasi se neko.
Suvonjavi povika koliko ga grlo nosi.
„Hoćemo li drugovi melezi!“
„Hoćemo!“
„Možemo li drugovi melezi.“
„Možemo!“
***
„Babo, babo, kada će sloboda umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj.“
Huso pogladi dijete po glavi.
„Jednog dana sine, jednog lijepog dana kada Vilajet probehara.“
„A kad će to biti, babo.“
„Kad se melezi probude, sine.“
„A šta sada rade melezi, babo.“
„Bude se sine, bude se.“
Banjaluka, juni 2009.godine
Comments
Post a Comment