Ušavši u kuću, Hermina je odmah primjetila da je neko bio tu. Dok se oprezno i tiho kretala kroz dnevni boravak, zapela je o gajtan stone lampe i pružila se na pod koliko je duga i široka. U tom momentu knjiga sa police joj je pala na glavu, te se stropoštala na pod, gdje se otvorila. Bacivši pogled na rastvorene Balade *1 opipala je čvorugu na glavi i bolno koljeno. Kada je zazvonio telefon, vrisnula je da bi potom čula Rončila kako je uzbuđeno pita zašto vrišti.
„Jer sam u agoniji,*2 eto zašto...“ Potom mu je ispričala da joj je neko napravio premetačinu u stanu. Pričajući, bacala je pogled okolo i odmah uočila da nema ni blitve *3 na šporetu, jasno vidi odavde.
„Moj obračun s njima*4 se nastavlja“, promrsila je u telefonski aparat. S druge strane, Ron je privukao rukom Haruna. „Evo je tebi, ja nju ništa ne kontam kad ovako krene da priča.“
Stavivši aparat na uho, Harun je čuo Hermina kako govori da joj nešto nedostaje.
„Nema marginalia koje sam zapisivala na marginaliama, *5 Harune.“
„Vazda isto. Glupost je draga moja, trajna kategorija. Kao što je već rečeno, niko ništa nije čitao, niti šta skontao. A sve je zapisano. “
Spuštajući slušalicu, pogledala je kroz prozor. Njen vrisak uznemirio je komšije.
Malo poslije, čuli su se glasovi: „Al-Kaida, Al-Kaida ju je napala.“
Komšinica Milosava je uletila bez kucanja i počela da pretura po ormarima.
Sjedeći na podu Hermina ju je zabezeknuto posmatrala.
„Šta ti je bolan.“
„Nemoj ti meni tu bolan. Gdje ti je kupaći, jesu li ga fundamentalisti ukrali...“
„Kakvi fundamentalisti...“
„Gledam ja na našoj televiziji na šta su sve oni spremni.“
Hermina je ustala, jauknuvši kad se oslonila na nogu i izgurala Milosavu iz stana.
Nedugo potom, helikopteri su nadlijetali njenu kuću, nakon čega su svi psi u susjedstvu počeli sinhronizovano da laju. Hobotnice su upale unutra sa fantomkama na glavi.
Moj obračun s njima se nastavlja, pomislila je Hermina drugi put te večeri i uzdahnula, na šta ju je jedan od obavještajaca pogledao znatiželjno.
„Šta je ukradeno“, pitao je.
„Zastave“,*6 rekla je glasno.
„Molim...“
Uperila je pogled i uzdahnula.
„I blitva je nestala...“
„Kakva sad blitva...“
„Sa banketa, ovaj šporeta...“
„Ništa ne razumijem. Šta vama konkretno nedostaje...“
„Meni. Ništa“, Hermina je nevino pogledala niz svoje tijelo.
„Nisam mislio, ta naravno, vidi se, mislim, iz stana...“
„Kompletan lonac sa blitvom. Dave se u njoj...“
„Ko se davi, čime se davi...“
„Pa blitvom.“
„Gospode bože, priberite se. Ko se još udavio blitvom.“
„Mnogi.“
Obavještajac pažljivo uzima blok i piše.
„Što se tiče blitve stvar je završena, davno pojedena k'o da gledam, ajmo dalje. Šta još osim te blitve...“
„Pečati...“ *7
„Kakvi sad pečati...“
„Cijelo izdanje...“
Obavještajac u uglu značajno se nakašlja.
„Pokušavamo da istražimo ko vam je preturao stan.“
„Onaj ko je na rubu pameti.“ *8
„Idemo ponovo. Šta vam vrijedno nedostaje...“
„Sve navedeno, a posebno Davni dani...“ *9
„Bog me ubio ako ja nju išta kontam“, Hobotnica se uhvatila za glavu.
Pustite je, vidite da je potresena“, umješa se jedan krezavi.
„I pasti će sve maske
Među četiri crne lakovane daske
Gdje kraljevi i hulje
u crno bulje...“, iščitao je jedan od obavještajaca na papiru, pričvršćenom za policu sa knjigama.
„Ko je to napisao“, upita Herminu.
„Drug Fric.“
„Fric, hmm, a odakle vam je taj.“
„Iz Agrama.“
Ovaj se malo udalji i prošapta u bubicu na reveru:
„Delikatnije je no što smo mislili. Provjerite mi hitno sve o nekom drugu Fricu iz Agrama, gdje li mu to dođe, mora da je neka špijunska šifra u pitanju. Još drug, sad kad smo svi gospoda. Sve mi govori da je ova žena tempirana zaraza. Prijem.“
Hermina je gledala za čovjekom i kad je prolazio pored nje, ispružila je nepovrijeđenu nogu. Malo poslije, ovaj se prućio po podu, zapevši preko njenog koljena.
Oštar bol ju je ponovo protresao. Jebeš koljeno, pomislila je i nasmijano pogledala prema Hobotnicama. Nakratko je nastao tajac.
„Ja kakva je lijepa, tako mi imama...“, počeo je odjednom da pjevuši jedan od njih, dok su ostali zdušno nastavili: „stid je ne bi bilo da je kod sultanaaa...aaaa...“
Kada je onesviještena grdosija sa poda počela da dolazi svijesti, na svoj najveći užas čuo je kako deset do zuba naoružanih specijalaca opušteno sjedi i zavija: “...s ibrikom u ruci stajaše Hermina...“
Pogledao je u njenom pravcu i ugledao kako joj se bjelasaju sjekutići. Pridigao se, naslonio na zid i zaurlao: „Ajšik, ajša, jabaša, konja jaše Subaša...“
*1 roman Miroslava Krleže
*2 drama M.K.
*3 roman M.K. koji može da se okarakteriše kao djelo koje govori protiv svake vrste diktature bilo kad i bilo gdje. Veći dio vrha Komunističke partije 1939. na čelu sa Vladimirom Bakarićem roman ocjenjuje protivnim tadašnjoj partijskoj politici i stanovištu. Kako je već odavno prozreo Staljinovu politiku i pobunio se protiv slijepe bespogovornosti boljševičkom aparatu – Kominterni iz Moskve, pogotovo nakon smaknuća čitavog komunističkog partijskog aktiva iz Jugoslavije u Sibiru, koji je brojao više od četrdeset ljudi, Krleža nastavlja da se opire svakoj vrsti neslobode kritičkog razmišljanja. Krajem 1939. on će u časopisu „Pečat“ objaviti polemički spis Dijalektički antibarbarus u kojem će svojim oštrim perom taknuti sve ili gotovo sve viđenije partijske drugove, nakon kojeg dolazi do njegovog definitivnog razlaza sa Partijom. Tokom 1940. Milovan Đilas mu saopštava da je isključen iz Partije. Poslije će mu Tito kazati da je on iz Partije bio isključen samo prema vani, odnosno prema Kominterni, a da je prema unutra uvijek ostao njen član.
*4 polemički spis M.K. iz 1932. godine gdje je, prema sopstvenim riječima, potpuno sam branio estetske, etičke i moralne principe i uzgred nikog nije štedio. Krleža nije podnosio bilo kakvo nasilje nad stvaralačkim duhom i ljudskim umom. Ovaj obračun kasnije će neki pretočiti u tzv. Sukob na književnoj ljevici, dajući mu i političku konotaciju. Tako najznačajniji Krležin istomišljenik i stradalnik tog sukoba iz Slovenije Bratko Kreft, ovaj obračun ili sukob tumači time da se, kako kaže „u Krležinom obračunu nije radilo isključivo o odbrani vlastitog umjetničkog stvaranja, već je to istovremeno bila načelna borba protiv ždanovskog vulgarizovanja i etatističko-partijskog podređivanja literature i cjelokupne umjetnosti, kao i borba protiv sluganskog kulta Staljinovoj ličnosti i politici čije su se posljedice pokazale kao dugoročne...“ Bratko Kreft, 7.januar 1982. u Meditacijama nakon Krležine smrti (S Krležom iz dana u dan – Post mortem I dio, Enes Čengić, izdanje „Svjetlost“ Sarajevo 1990.)
*5 aluzija na čuveni rukopisni materijal, kombinaciju naučnog rada i enciklopedijske djelatnosti, Marginaliu lexicograficu, Miroslava Krleže koju je pisac zavještao Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, s napomenom da bude dostupna javnosti dvadeset godina nakon njegove smrti. Marginalia je prema riječima Krležinog biografa, izdavača i dugogodišnjeg prijatelja Enesa Čengića (1926-1995.), pisana britko, oštro i često neumoljivo, s mnoštvom sudova, razmišljanja i primjedbi bez obzira hoće li one biti usvojene ili će se spotaknuti o partijski oportunitet ili zaostale mentalitete.
Pak, nakon Krležine smrti (29. decembra 1981. u Zagrebu), u Leksikografskom zavodu gdje je Krleža radio, obijena je prostorija gdje su se u metalnim ormarima nalazili rukopisi, u javnosti poznatija kao Jiroušekova soba, tako da je izuzev još nekih važnih rukopisa, nestala i Marginalia lexicografica. Kako će Čengić, kao glavni opunomoćenik Krležinog testamenta i njegove književne zaostavštine tada naglasiti, nijedno drugo Krležino djelo nije u tolikoj mjeri obilovalo tako živim, lucidnim, a nadasve konkretnim ocjenama i mišljenjima o ličnostima i događajima naše istrorije. Za vrijeme piščevog života, o detaljima Marginalie znalo je jako malo ljudi. Srećom, osim jednog cjelovitog djela Marginalie koji se nalazio u tadašnjem JLZ (Jugoslovenski leksikografski zavod) u Zagrebu, postojale su takođe veće i manje cjeline tog djela, pohranjene kod njegovih saradnika i prijatelja. Zahvaljujući ovim okolnostima i upornošću Enesa Čengića, djelovi Marginalie ugledali su svjetlo dana u izdanju sarajevske „Svjetlosti.“
*6 Govoreći o svom romanu Zastave, Krleža je u razgovoru sa Enesom Čengićem kazao da u svakom čovjeku prebiva zvijer, te da čovjek u rat ide kao u lov. Ustvrdio je da bi bilo naivno povjerovati da se ta žudnja za krvlju kod čovjeka može tek tako iskorjeniti
*7 Krležin izdavač Stanislav Kopčok pokreće 1939. časopis „Pečat“ u kojem Krleža štampa Dijalektički antibarbarus
*8 Roman, M.K.
*9 roman Na rubu pameti, Krleža je prema sopstvenim riječima napisao ponukan smaknućima koja je Staljin već uveliko sprovodio nad njegovim prijateljima, prekaljenim i vodećim jugoslovenskim komunistima u Rusiji, među kojima su Filip Filipović, Stjepan Cvijić „Štefek“, Vladimir Ćopić, Rade Vujović, Kamilo Horvatin, Đuka Cvijić i drugi.
Poglavica Trifun se pojavio sa svilenim navijačkim šalom oko vrata.
„Ja navijao za vaš tim.“
„Koji tim“, zablenu se vrač SRA.
„Pa, fudbalski tim Vilajeta...“
„Šta ja imam s tim.“
Poglavica Trifun se sneveseli, ali odluči da mu ništa ne pomuti raspoloženje. Tako se ponosio svojim znanjem jezika domorodaca, pa je volio da priča.
„Ja znati govoriti vaša tri jezika.“
„Ja budale, a mi govorimo jednim“, munu vrač iz blentiteta MRA preostale.
„Vi znati, mi vama pomagati i dalje.“
„Odlično“, rekoše sva trojica u glas.
„Ja se pitati u noći kad magla pritisne moj tijelo gdje vi bili kad ja dolaziti u vašu zemlju nekada.“
„U pizdi materinoj“, oglasi se hausmajstor Miko, na šta ga vračevi mrko pogledaše.
„Ja voli vaše psovke“, reče Poglavica Trifun sa smješkom.
Miko se iskezi i kroz prorijeđene zube, žute od duvana, pljunu kroz prored između jedinice i četvorke.
„Jebeš zemlju koja tri vrača ima“, procijedi i ode.
„Da li vi bili i ranije znameniti ljudi“, nadoveza se PT.
„Ja sam rast'o u cvijetu livada, čuv'o stada pokraj rijeke...“ pođe da poja vrač SRA.
„O, kako to romantično zvuči. U moja zemlja, mi puno voli stada.“
Druga dvojica zaključiše da je bolje da ćute.
„Vi meni sada reći šta ja čula o ta zaraza.“
„Bruceloza“, izlanu vrač MRA.
„Ma ne, vi se šalila, mislim na ta zaraza o partizani.“
„Evo, opet će me zaboliti glava, a nisam oprao kosicu i ne stojim na propuhu“, zavapi vrač SRA.
„Ali, ja želila znati, partizani ne voliti moja zemlja nekad“, tvrdoglavo će Poglavica Trifun.
„To su fosili“, vrač HRA ga umirujuće potapša po ramenu.
„Kako vi mislila, kada meni mnogi reći da to opasna zaraza, ljudi se grle, vole. Zašto vi mene tapšala.“
„Pa, mi možemo da se tapšemo. Oni dole kojima mi vladamo, ne smiju da se vole i bogami, ne vole se.“
„Ja ne sigurna u to, šta ako oni naprave diverzija.“
„Malo sutra, za to treba snage i volje, a ova naša plemena su smorena. Prvenstveno glađu. Zato smo mi tu.“
„Uuuuu, moja glava“, zajauka vrač SRA.
„Ajde ti brate vraču kući, nešto ti u zadnje vrijeme nije dobro“, predložiše mu preostala dvojica. Ovaj krenu i naglo stade. Šta je ovo. Ne ugleda svoj odraz na vanjskim vratima.
„Auuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu...“
Portir pritrča.
„Gdje sam ja.“
„Pa tu ste, šta vam je.“
„Ama budalo, gdje ti mene vidiš“, opet će vrač, zureći ispred sebe preplašeno.
„Ama, tu ste čovječe.“
Pored njih prođe jedan od službenika i pomična vrata se ponovo zatvoriše.
„Uh, eno mene“, sa olakšanjem će vrač u pravcu odraza na staklenim vratima i krenu.
„Auuuuuuuuuuuuuuuuuuu...“
Portir ponovo pritrča.
„Nema me, opet me nema, mene nema u tornju...“
„Ama čovječe, šta pričate, ajde da izađemo na svjež vazduh, vrata su otvorena, ajde...“
Gotovo ga iznese napolje.
Biskup leži u krevetu sa baldahinom. Oko njega se tiho sašaptavaju. Stroga zabrana prinošenja crnog vina ili bilo čega u crvenoj boji već je na snazi.
„Uhhh...“
Napregnuše uši.
„Je li vam bolje.“
Podigoše mu jastuke.
Biskup pogleda u svoje suvonjave ruke i prisjeti se kako su bile punačke. Dvije suze mu se skotrljaše niz obraze. Časna sestra pritrči, pridrža mu kapaljku za suze, a zatim mu stavi maramicu pod nos da se usekne.
„Što je bilo sa mnom.“
Svi se zgledaše.
„Kako izvolite pitati.“
„Pitao sam zašto ležim.“
Velečasni, šuškajuči haljom priđe bliže.
„Ti!“ dreknu biskup i upre prstom u ovog.
Svi zanijemiše.
„Ti si me otrovao.“
„Što...“, osupnuto če velečasni.
„Jer, što bih ja inače bio u krevetu u po bijela dana, ja crkveni velikodostojnik, koji već dugo dostojanstveno sjedi na stolici.“
„Ali, ja...“
„Bordžijo, nešto mi govori da si ti naumio u ovaj krevet, zapravo u moju stolicu...“
„Tako mi boga, ne.“
„Kod mene ti te zakletve u boga ne prolaze. Na svom primjeru ćutim koliko su bezvrijedne. No, želiš li priznati ili...“
Velečasni samrtnički blijed posmatra prisutne. Postaje mu jasno. Ta, ove budale će ga žrtvovati, samo da se biskup ne sjeti što ga je dovelo u ovo stanje. Jer, činjenica je da se ova matora budala u krevetu ne sjeća ni zaraze, ni Joze, niti svog sopstvenog brnanja po crkvenom podu. A pogotovo ne onog vrištanja zbog obične čaše crnog vina.
„Ili što...“
„Ili ćeš dobiti župu“, biskup mu mahnu rukom da priđe, a kad mu na uho šapnu ime župe, ovaj problijedi.
„Ali, zašto, ta molim vas...“
U to se začu lupa. Biskup znatiželjno naredi da se otvore vrata njegove sobe.
U momentu ugleda ruku koja zamahuje, a u njoj čekić.
Ostade otvorenih usta.
„Znate, majstor Tomo je došao da zakuje naše novo raspelo, a bilo je i kranje vrijeme, ta mjesec je srpanj...“ grgoljivo će časna sestra.
Biskup još više otvori usta. Munje mu pođoše šarati mozgom. Čekič i srpanj, šta je tu izrečeno što ga ovako protresa. Čekić i srpanj. Na momenat prestade disati. Srp, srp.., misao se blokira, a majstor Tomo ponovo zamahnu čekićem. Biskup đipi na noge i potrča na hodnik. Prestravljen od izraza njegovog izbezumljenog lica, ovaj se nesmotreno udari po ruci iz koje prsnu krv.
„Druže biskupe, nije to ništa, malo krvi, crvene kao...“
Krv se zabode u biskupove oči zajedno sa onim čekićem, te on ponovo začu glas „...crvene kao krv naših proletera...“ prije no što pođe mahnito da vrišti.
Velečasni odahnu.
Oktopod je stajao i zurio u bubicu. Mahnuo je nekom rukom. „Čuješ li i ti.“
„Čujem, ma šta oni ovo...“
„Naši najbolji ljudi pjevaju, eto šta je. Tačnije, naši najbolje obučeni specijalci. Zaraza se širi, na tragu smo, a budale pjevaju...“
„Šta sad...“
„Obezbijedite mi prevoz, hitno“, zaustavi ga rukom, „I pazite da sve bude u najvećoj tajnosti.“
Malo potom, crvenkasta tačkica na nebu prevaljivala je razdaljine.
Kada je Oktopod stupio nogom u kuću u naselju Vrba, fantomke su bile razbacane svud unaokolo, oružje položeno, a specijalci grlatiji no ikad. Bacio je brz profesionalan pogled po prostoriji, sve je već vidio na snimcima koji su se nalazili u specijalnom folderu njegovog kompjutera, pa ipak je uživo sve nekako bilo drugačije. Udahnuo je duboko, spremivši se da drekne kao nikad u životu, kada se Hermina iznenada okrenula prema njemu. Sav bijes koji ga je ispunjavao, na njegov užas počeo je da lapi, a on je osjetio kako mu se srce nadima pod pancirkom. Klonuo je pred njene noge, a ona je razrogačenih očiju uzmicala prema zidu.
Milosava, koja ja stajala pored odškrinutih vrata, otvorila je usta u šoku, dok je gledala kako Oktopod pjeva podno Hermininih nogu: „Neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante, nit safire, nit rubine, samo ona da ljubi me.“
Specijalci su poslije svake kitice, troptali nogama po podu.
Stana kao bez duše uleti u kuću sa krovom od crvene opeke.
„Ko je“, viknu neko iznutra.
„Ja sam, Bilećanka...“
„O drugarice, uđi. Šta ti to viri iz usta, da te nije napalo kakvo bjesnilo...“
Stana izvuče komad hartije iz usta, izmrvi ga na sitne komadićke, ponovo vrati u usta, te zali čašom vode. Zadovoljno proguta.
„Umalo...“ šapnu ona, „luda Mileva me vijala po kamenu hercegovkom, ali sam umakla. Dobila Stana u genima spretnost da umakne neprijatelju. Vidiš, dole u crkvi trebalo je da se sretnem sa drugom koji je ubacio prašnjavi kasetofon. Nosila sam mu spisak svih bogomolja gdje treba dejstvovati. Ali, umalo me uhvatiše. Dio poruke sam pojela u crkvi, a dio nikako, zapeo na navlaci od zuba.“
Začu se bat koraka.
„Domaćine“, ču se glas izvana.
Malo potom, grdosija uđe u kuću.
„Druže Milune, kako ste im umakli...“ povika Stana.
„Lijepo, samo sam izvukao prašnjavi kasetofon ipod košulje i povikao evo ga.“
„Genijalno“, pogleda ga Stana zaljubljeno.
On ko malo porumeni, pa tobož stidljivo zadiže košulju, a Stani se noge odsjekoše nad prizorom njegovog golog, čvrstog poprsja. Milun pokaza na kaiševe sa strane i male futrole u kojima se nalazilo na desetine CD-ova.
„Tehnologija napreduje, mnogo su jednostavniji za nošenje i podmetanje...“
Stana ustade, te im reče da imaju dva sata da stignu na sastanak.
Već se uveliko spustila noć, kad zalupaše na vrata.
Brigadir izviri, pa ih propusti unutra.
„Smrt fašizmu drugovi i drugarice...“
„I tebi sinko“, povikaše jednoglasno, te kad vidješe Brigadirov ukočen pogled, porumenješe kao seoske mlade. U to ugledaše vidovitu Dursumu kako se grči u stolici, a Luks joj liže oznojene dlanove. Zabezeknuše se kad iz Dursuminih iskrivljenih usta osim pljuvačke, koja se slivala po rubovima, pođoše frcati tonovi, koji ih odmah osoviše na noge, a žmarci sreće i neopisivog ushićenja ih ispuniše.
„Svanuo je i naš dan“, začuše iz pravca Dursume, a oni od sreće zapljeskaše.
Comments
Post a Comment