Ljekar pjevušeći uđe u sobu, pa kad ugleda hodžino bljedilo, zastade.
„Uzela mi je srce, uzela mi je moje srce...“, ču ovog kako ponavlja.
„Ti to malo izdilaisao.“
„Moje srce je razbijeno u paramparčad“, i dalje je tulio hodža.
„Pa sad, neću ja njega u paramparčad. Malo ću da otvorim, popravim, to ti je kao onaj mehanizam na satu...“
„Moje srce, moje srce...“
„Ajde bona, što si se prepao“, viknu ljekar mazeći skalpel u ruci.
Hodža ga gleda i dahće.
„Nema više, nema...“
„E da nema, nema, ni audija, ni para, Allaha mi, ni nekretnina, a za srce ćemo vidjeti...“
Hodža krenu da se pridigne, ali samo pade nazad na krevet.
„Šta si rekao.“
„To što si čuo.“
„Kako, šta bulazniš hairsuze.“
„Merima te oslobodila svega, nije išlo lako, ali malo pomalo i ode...“
„Ma šta ode.“
„Pare, imanje, stanovi, auto, inšallah*...“
„Ma šta pričaš ti, šta će biti dobro.“
„Ne pričam ja, već cijele čaršija. Čuo sam da ti je žena jako bistra, sve je dešifrovala, čak i one tajne računčiće, nemoj ti da brineš, najbitnije je zdravlje...“, ljekar će mirno.
„Da ne brinem, moji milioni, moj audi, moj lijepi autić, aaaaaaah...“
Odjednom mu oči sjevnuše.
„Vratiće vještica sve.“
„Nema šanse, sve je već otišlo.“
„Kako misliš otišlo, pa nema noge da ode...“
„Nemoj se uzbuđivati...“
„Da li si ti normalan, da se ne uzbuđujem, govori, govori, kad ti kažem.“
„Hoćeš li sad ili poslije operacije srca...“
„Ama, govori odmah majmune...“
„Majmun si ti, a ne ja čim te prešla jedna žena. Merima ti je vozikajući se s onom Husinom već slupala audi...“
„Ajooooj...“
„A pare je već dobrano podijelila sirotinji. Kaže, mada potiče iz partizanske porodice, zna da Kur'an uči o tome da se pomažu bijeda, djeca, žene, stari ljudi... A kako si se ti, prema njenim riječima obogatio na račun istih, a brat bratu, znamo se“, ljekar pri tom podiže značajno jednu obrvu, „odlučila je da umjesto tebe uhvati sevapa i da te tvoje pare razdijeli. Između ostalog i potomcima ...“
„Ajoj majko moja, ajoj, što me zadesi...“
„Čekaj, nisam završio. Pođoh ti reći, podijelila je pare i potomcima izginulih u ovom ratu, ali i potomcima...“
„Koliko vrsta potomaka ona poznaje...“
„Dovoljno da se podijeli imetak. Ovi drugi potomci su od onih, partizana. A svojima nani i didi je ispravila spomenik, sve sa onom petokrakom. Kaže, to su bili pošteni ljudi i kako partizani nikad nisu ukrali jabuku, kamoli nešto više...“
„Ajoooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooj...“
„I da će ono što je ostalo dati za obnovu nekih dotrajalih spomenika iz NOB-a.“
„Čega.“
„Ja ti rekoh.“
„Prokleću je, fetvu ću joj natovariti na glavu...“
„I kako ćeš to objasniti narodu.“
„Kojem narodu.“
„Pa onom u čije ime si sve to i stekao.“
„Što ja imam tu da objašnjavam.“
„Pa vidi, nije zgodno da neki vjerski čovjek iznosi u javnosti šta je sve imao, jer koliko se sjećam, stalno si tvrdio da nemaš ama baš ništa. A morao bi sve da objasniš za manje od 60 minuta....“**
„Ne pominji mi 60 minuta nikada više, jesi li me čuo...“
Ljekar pročisti grlo.
„I, to nije sve...“
„Nije sve....“
„Tvoja Merima kaže da neće poštovati iddet, već se obećala onom bolničaru Omeru. A on kaže da je još davno položio Hipokratovu zakletvu da će je čekati...“
„Hipokrat i Merima, kakve to ima veze, kakva zakletva...“
„Stan’ malo. Ti valjda najbolje znaš da je ovdje sve moguće. Svak' se zaklinje u šta hoće. Omer je kazao i da nije blago ni srebro, ni zlato, već je blago što je srcu drago.“
„I to je našao u toj Hipokratovoj zakletvi, je li. Ajooooj majko moja mila. Ajoooooj. Prokleti da su i Omer i Merima, nikada im ne cvjetali zumbul i karanfil.“ ***
Hodža se opruži na krevetu širom raširenih očiju.
Ljekar krenu rukom da mu opipa puls, ali ga ovaj tako silno odgurnu da ovaj haman posrnu. Ču ga kako nešto mrmolji. Napregnu uho.
„Načini mi sanduk od šimšira,
Kupajte me đulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu košulju
„Što j' Merima u milosti dala,
Vez’te mi vezenu maramu
Što j’ Merima u milosti vezla,
kitite me cvijećem svakojakim,
Ponajviše cvijećem karanfila,
Čim je mene Merima kitila.. »
« E, što te kitila, kitila te », promrsi ljekar, na šta ga hodža pogleda ubojitim pogledom.
« Nos’te me kraj Mejrina dvora,
Nek me vidi Mejrima djevojka,
nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije živog cjelivala...“ ****
“Allah te ne ubio, što ponavljaš Omerove riječi”, ljutnu se ljekar.
«Ništa ti ne znaš, ja sam ovdje Omer budalo, ja”, iznemoglo će hodža.
„Ti, ma ne benavi, kako vidim, još si živ.“
„Nisam. Ja sam od danas mrtav insan.“
„O, ti misliš da se tako lako umire“, progovori ljekar sa smješkom, te krenu ponovo da gladi svoj skalpel.
Hodžu orosi mrtvački znoj i samo procijedi.
„Pusti me ti kasapine!“
„To smo se počeli i vrijeđati“, promrsi ljekar, pa mu zabode injekciju u vrat.
* biće dobro
** politički magazin 60 minuta, FTV
*** Omer i Merima, bosanska narodna balada
**** isto
***
„Što li se veza prekinu Harune.“
„Ko zna, zvaćemo je poslije. Ja bih nešto pljusn’o žestoko. Lijepo mi se usta osušila.“
„Ajmo, eno kafane preko puta.“
Sjedoše za prvi sto do prozora.
Konobar im priđe i ukipi se ugledavši Haruna.
„Šta će ovaj tu.“
„Koji.“
„Ne pravi se lud, taj tu, ovo je srpska teritorija.“
„A ja mislio njemačka“, Rončilo će savijajući i ispružajući prste desne šake.
„Naši se vjekovima bore protiv tak'ih, a ti ga natandrk'o baš u ovu kafanu.“
„Što, šta fali kafani“, oglasi se Harun.
„Ne fali kafani ništa, već tebi druškane“, zajapuri se konobar od bijesa.
„C...c...c...c...“
„Šta mi tu cokćeš ko paun.“
„Ma jok, već čitam ovo sa zida.“
„Pa...“ konobar se okrenu i zveknu tacno od sto.
„I zato cokćeš, na naše oscile.“
„Kakvi te oscili spopali, samo sam čit'o, četiri puta piše C.“
„Nije to C, već S. I sad mi te stvarno dosta. Jer ko to kaže, taj i laže da je moja šaka mala...“glas se naglo negdje izgubi.
„Šta bi Rončilo brate“, u čudu će Harun gledajući u ovog ispred kafane sa flašom šljivovice u ruci.
„Ništa, samo sam zamijenio onu našu praznu sa punom bocom.“
„Ma dobro to, ali kako onaj zamuknu...“
„Dobio je onaj naš prazan bocun da reciklira zubima ako ih još ima“, namignu mu
Rončilo, zvani Ron.
„Ejvala jarane, daj malo da nagnem.“
Nagnuše, prvo jedan, pa drugi, na opšte zgražavanje prolaznika.
***
Noć se već uveliko nadvila nad prijestonicu svih sela u blentitetu SRA, kada se prolomi stravičan vrisak.
Žena uspaničeno skoči, pa se nadvi nad zadahtalog vrača.
„Opet ti, ja sutra odoh da mi Jevrosima razlije stravu. A i tebi ne bi škodila.“
Vrač izbezumljeno otrča do prozora, potom otvori izlazna vrata, optrča nekoliko krugova oko plasta sijena, te se ponovo vrati u kuću.
„Šta ti je, bog te ne ubio“, povika žena.
Ovaj jednako drhti i koluta očima.
„Ja sutra ne idem u toranj.“
„Štaaaa...“
„Ne smijem.“
„Ama zašto.“
„A šta ako ga tamo više nema.“
„Koga...“
„Tornja, glupačo.“
„Bože, za koga sam se ja udala. Kako misliš da ga NEMA.“
„Opet sam sanjao da krcka...“
„Jesi li popio tablete što ti je prepisao psihijatar.“
„Jesam.“
„I opet krcka.“
„Krcka.“
Žena prevrnu očima, pa se zagleda u vrača.
„I ona moja stolica leti u nebo.“
„Ma kakva stolica, opet si gledao Cigani lete u nebo, budalo.“
„Stolica leti, moja stolica.“
„E, ta sa svim onim željezom ne bi mogla da poleti i da hoćeš.“
„Ali leti, sve dalje i dalje, dok je ja posmatram, a ona je sve manja i manja...“
„A da ti odeš negdje na oporavak...“
„Ćuti beno, ja ne idem nigdje. Kao da ja ne znam da oni jedva čekaju da mi vide leđa.“
„Ma ko...“
„Svi, eto i ti...“
„Ama čovječe, ti si lud, vidiš i ono čega nema.“
„Toga se ja i bojim.“
„Molim...“
„Onog čega nema, poput moje stolice...“
Žena se maši telefona.
„Šta’š to sad.“
„Zovem psihijatra.“
Vrač joj ote telefon iz ruke.
„Kao da ja ne znam.“
„...“
„I on mi je sumnjiv, možda mi nešto stavlja u mozak...“
„Popij malo vode.“
„Vidiš, bojim se da jednog dana neću više vidjeti toranj...“
„Opet ti...“
„A on će tamo stajati.“
„Dragi bože.“
„A ni mene više niko neće prepoznati.“
„Šta bulazniš.“
„Vidio sam ja juče kako me portir gleda, kao da me nema. Odmah sam mu dao otkaz...“
„...“
„Ali i ovaj drugi nije bolji.“
„Ovo s tobom je ozbiljno.“
„Ženska glavo, ja sve vrijeme govorim koliko je ozbiljno.“
„Ajde boga ti da spavaš.“
„Ne mogu. Ja ću da bdijem. A ti sutra idi vidi je li toranj na mjestu, pa mi javi da ja dođem.“
„Molim?!“
„Šta si se zablenula, čuješ šta sam ti rek'o.“
„Ljubavi, ja ne znam kako se zove ta bolest, ali sam sigurna da joj ima lijeka.“
Vrač ćuti i gleda kroz prozor. Ženi se učini da je prošao samo tren kako je zaspala, kad osjeti drmusanje.
„Diž' se!“
„Ma nisi valjda mislio ozbiljno.“
„Jesam, svu noć sam razmišljao i znaš, oduvijek sam bio pametan.“
Žena ga nijemo gleda, pa odlučno ustade.
„Hoću ići tamo, ali ideš i ti sa mnom.“
„A jok.“
„Samo tako idem.“
„Ali, ja se bojim.“
Ona ga munu u rebra, izbaci mu odijelo iz ormara i dreknu.
„Ajde, brzo.“
Taman da izađu kad on stade.
„Ti voziš, vozač ne smije primjetiti šta se dešava.“
„Dobro“, strpljivo će žena.
Voze se u tišini. Svrnu pogled na muža i ne može da vjeruje, prekrio je oči rukama.
„Skidaj te prste sa očiju.“
„Neću.“
„Skidaj kad ti kažem.“
Razmiče mu prst po prst i tiho govori.
„Gledaj, sve je na mjestu, toranj čitav, netaknut.“
„A šta ako je to fatamorgana.“
„Štaaaaa...“
„Idi i opipaj zidove...“
„Slušaj me sad, ne izađeš li istog trena, kunem ti se da ću se pokupiti i otići što dalje od tebe.“
On se nijemo zagleda u nju.
„I da znaš odmah, sve dijelimo pola-pola.“
Vrač otvori vrata i brzinom munje izađe napolje.
Žena dade gas i ode.
***
Hermina G., se nasmiješi u pravcu Inspektora. Iskorači iz govornice i krenu.
„Hermina...“
„Znate moje ime“, upita ga iznenađeno.
Lijepa je, pomisli Inspektor, lijepa kao sloboda 1945.
„Znam, duga je to priča.“
„A ko ste vi.“
„Inspektor.“
Ona ga pogleda iznenađeno.
„Hermina, nemoj ništa da brineš...“
„Ne brinem.“
„Ali, nemoj ni da ti bude neugodno.“
„Policija je već ispitala sve u vezi onog slučaja u Crvenom moru...“
Dok je gleda zadivljeno, inspektor odjednom osjeti golubiji izmet posred glave, te poskoči u hipu.
„Oooo“, nasmija se ona od srca, otkrivajući svoje prekrasne sjekutiće.
„Možda sam ti spasio život“, nastavi Inspektor.
Pogleda ga zainteresovano. Ukratko joj ispriča kako je spriječio Visokog gosta da sa tornja ponovo puca u pravcu njene cesne.
Ona se ponovo zvonko nasmija.
„Znači, vidjeli ste da sam to bila ja.“
„Jesam, ali naš vrač misli da si vještica...“
„Je li...“
„Hermina, ja nosim gen Sutjeske u sebi“, tiho će inspektor.
Ona pripali cigaretu.
„A nešto mi govori da je sva ta ujdurma oko ove partizanske zaraze krenula upravo sa tog ljetovanja, tačnije od tebe.“
„Ne razumijem.“
„Pa lijepo, nešto se desilo tom Husi...“
„Žena ga je udarila Kur’anom po glavi... »
«Jeste Hermina, ali moji izvori kažu da te poslije opisivao kao ljubav, bratstvo i jedinstvo...»
«Kažem vam, udarac u glavu je bio silan...»
«To što je htio jedinstvo s tobom je i budali jasno», tu Inspektor malo porumeni, te nastavi, « ali, iz prakse je poznato da neki ljudi jednostavno pokrenu cijeli lanac događaja. Ali, ne bilo koji ljudi...»
«Pa, nisam sigurna kakve to veze ima sa mnom... »
«Ima, ti očigledno budiš ljubav u ljudima, pa onda to bratstvo...», namjerno proguta ono jedinstvo.
«Ja, upravo ste rekli da me neki smatraju vješticom. A vještice tradicionalno spaljuju na lomačama, doduše, sad malo sofisticiranijim», opet se zasmija.
“Bilo kako bilo, ti si, ostajem pri svome, pokrenula sve. Naravno, ne umanjujem značaj ni našeg druga Huse, provjerio sam mu gene, čistokrvni partizanski, malo je bio zastranio, ali se probudio...”
«Aha, buđenje...”, zjevnu Hermina.
“Zahvaljujući tebi.”
“Nikog ja nisam htjela da budim. Jedva se i sama razbudim ujutro...”
„Slutim da si ti na liniji dijalektičkog materijalizma, Hermina.“
„Ja sam na liniji dijalektičkog antibarbarusa.“ *
„Ne razumijem baš...“
„Sve je to napisano još davno, samo niko nije čitao...“ **
Inspektor se malo zbuni.
„Ali, ti voliš Vilajet.“
„Dabome.“
„Onda mora biti nade za naše meleze...“
„E sad, koliko vidim, tu sam, a bogami ni vi niste priviđenje. Vilajet je između ostalog i naše zajedničko sjećanje. Takođe je i naša emocija. Samo budale misle da su ga razorile, ali oni pojma nemaju. Moraće nas ubijati jedno po jedno ako žele da ga unište. Nisam sigurna ni da bi tad nestao. Ljubav i sjećanje su nešto što nema veze sa vremenom i prostorom. Može da postoji bilo gdje i bilo kad. Ali, moram nešto da vam kažem...“ suze joj krenuše na oči od smijeha.
Inspektor je pogleda zainteresovano.
„Kada sam onomad letila u onoj cesni, vidjela sam na vračevoj stolici neko svjetlucanje“, malo zastade da povrati dah. Ispriča mu za petokraku, koja je sijala među čeličnim oprugama na stolici.
„Bila je malo stješnjena, ali nesumnjivo, tamo je. Možete li da zamislite, baš tamo“ , ponovo se nasmija.
„Lično ću se postarati za to.“
Ona mu mahnu, okrenu se i pođe. I zabi se u obližnje drvo. Popravi plameno crvenu kosu, otrese glavom, te još jednom mahnu zabezeknutom Inspektoru i ode.
„Ja neobične li žene“, promrsi Inspektor sebi u bradu.
*Dijalektički antibarbarus, aluzija na poznati polemički spis Miroslava Krleže iz 1939.
**rečenica koju je Krleža često izricao, najčešće rezignirano, aludirajući na činjenicu da su glupost i ljudsko zlo trajne konstante, kao i na neospornost da je u svojim djelima napisao toliko toga što ne samo da ne gubi na aktuelnosti, već se vremenom iznova samo potvrđuje kao nekakav proročki zapis naših sudbina. Krleža je sa svojom nevjerovatnom erudicijom i osjećajem za naše prostore naprestano upozoravao na opasnost onako kako je najbolje umio, pišući, premda su i njegovi retorički zamasi ostali upamćeni kao nešto neponovljivo. Zato i ne čudi činjenica što je već umoran, pred kraj života kazao kako je sretan što neće dočekati vrijeme kada će krv potocima ponovo poteći ovim tlom(op.a).
.
Comments
Post a Comment