Mantija se nasmiješi samozadovoljno, gledajući svoj odraz u ogledalu.
Đakon zavijene glave gleda ga netremice.
„Oče.“
„Reci sinko.“
„Kako vi tumačite ulogu boga u savremenim kretanjima.“
„Sine moj, bog je novac. Jedini bog u kojeg se čovjek može pouzdati.“
Đakon se zagrcnu.
„Ali...“
„Vidiš sine, nisam ja dovde dogurao da bih se bavio nekim carstvima nebeskim, koji postoje samo u glavama ovaca. Ja sam tu da bih se bavio politikom, kao što se plemenita crkva vijekovima bavi politikom. A gdje je politika, tu je i zarada. Loša su vremena, šta će biti kad ostarim, ko će me pogledati. Nigdje žene, mislim zvanične, nikog, bez novaca si uvijek donji...“
„Oče, moja duša je ranjena takvim riječima.“
„Znaš šta sine, ti meni već dugo ideš na živce. Ako je tebi do poštenja, ajde ti u isposnike. A sad me pusti da spavam.“
Mantija se ispruži koliko je dug i širok i zaspa iste sekunde.
Kroz san, čuje glas tik do uha.
„Prije će kamila proći kroz iglene uši, nego bogataš ući u carstvo nebesko.“
Nasmija se od srca na ove riječi, te se promeškolji. Pomisli da to mora da je onaj glupi đakon, a lijepo mu je rekao da ide.
„Ti se smiješ riječima druga Isusa“, zagrmi glas u noći, a on skoči obliven mrtvačkim znojem.
Maršal stoji u sobi u svoj svojoj veličini, a podno njegovih nogu Luks reži.
„Naši narodi i narodnosti su gladni, a ti se smiješ.“
Šta je sad ovo opet, zaprepasti se Mantija, pa i vrač mu je potvrdio da je ovaj umro, grob mu je obišao.
„Gladni, žedni, bosi, obespravljeni, opljačkani...“, grmi i dalje glas.
„Ali ja, ja...“
„Opljačkano mu je ono što je sticao pedeset godina. Što je na svojim plećima podigao, gdje je danima i noćima udarnički radio. Ko smije da pljačka moje narode i narodnosti. Ko, pitam ja tebe...“
Ovaj, i dalje užasnut, ćuti.
„Klevećete moje partizane, a podržavate one koji su za razdor. Štitite u ovoj svojoj političkoj partiji od crkve kojekakve smutljivce, a poštene ljude anatemišete srednjovjekovnim metodama. Vi bi se oče igrali inkvizicije. Ali pazite, ko se mača laća, od njega i gine.“
Mantija pokri oči, ali jednako vidi Maršala i čuje mu glas od kojeg mu se ježi svaka dlaka na tijelu.
„Odabrali ste stranu, stranu domaćih izdajnika, onih protiv kojih smo se moji partizani i ja borili. Ali, ne daju se partizani, progoniće vas do sudnjeg dana svjetlost sa njihovih petokraka. I sa njima i on, naš pop - partizan.“
„Kukuuuuuuu, neću da slušam o njemu“, zakuka Mantija.
„Eto moraćeš, baš o njemu ćeš slušati, o našem popu-partizanu i anti-fašisti, drugu Vladi Zečeviću, dosta sam se i ja u grobu prevrtao slušajući kako od onog šljama Đujića i njemu sličnih pravite heroje. E, takvi će te čekati u paklu.“
„Ne, neću...“
„Ti si to meni iza pogreba, ovaj leđa mislio da nje neće biti za sve njene narode. A sad otvori prozor i gledaj, ti farizeju bijedni!“
Mantija rukama koje su drhtale od straha otvori prozor i ugleda na hiljade sjenki. Svakoj je na glavi blistala kao krv crvena petokraka. A jednoj, uporedo sa petokrakom blista i krst.
Učini mu se da će ga kap udariti na mjestu.
„Neću to da gledam, ne mogu, to je grozno...“
Skljoka se na pod i kroz otvoren prozor začu:
„Sred pušaka, bajoneta, straže oko nas,
tiho kreće naša četa kroz bilećki kras...
Čuje se odjek koraka po kamenu hercegovskom,
hej, haj, hoj...“
Pođe da vrišti tiho, pa sve jače i jače... Zadnje što je vidio, prije nego što pade u nesvijest, bili su iskeženi Luksovi očnjaci.
Kada se probudio, glava mu je bila u đakonovom krilu.
„Maršal, maršal je bio ovdje. A prije njega onaj, Isus.“
„Nikog nije bilo kada sam vas čuo da vrištite, to u vama progovara savjest.“
„Kakva savjest, nemam ja savjesti. Ovo je bio maršal i ti neki partizani napolju što su pjevali...“
„A da malo postite, dadnete ponekom milostinju, očistite dušu...“
„Da li si ti normalan.“
Neko pokuca i uđe.
„Doktore, šta vi radite tu“, prenerazi se Mantija.
Đakon se oglasi tiho.
„Smatrao sam svojom dužnošću da obavijestim toranj, pa je stigao vračev doktor.“
Doktor priđe, privuče stolicu krevetu i zagleda mu se u oči.
„Da čujem“, progovori odlučno.
Nakon pola sata, progovori.
„Vi potiskujete sjećanja, i tako se stvorila rupa. E, u tu rupu, da prostite, vi gurate sva materijalna bogatstva. A rupa se tako neda začepiti. Jer, što više stičete, ona postaje veća, a i praznina u vama.“
„Ali, ja volim autiće...“
„Znam. Otac kupuje djetetu autiće. Sva djeca ih vole. Ona koja odrastu uglavnom vole jedan, da se njime provozaju, obavljaju svoje potrebe, idu u nabavku, na odmor. Ali, ona koja nikad ne odrastu prave kolekciju.“
„...“
„Kakav vam je bio otac.“
„...“
„Vidite, kapital je raspolućen, to je masa nečega, novčanica, dobara...To je bio vaš životni kredo, sticati sve više kako bi se osjećali sigurnije. Ali, vi se ne osjećate sigurno. Tačnije, što ste nesigurniji, više vam je da prostite guzica zinula. A gdje se tu sakrio otac. Kod vas se sad pojavljuju dva lika. Jedan metaforično beskrajno dobar, naš izbavitelj Isus, a drugi, Maršal, koji neće da čeka carstvo nebesko, hoće pravdu i blagostanje za sve ljude tu i sad, naređuje, ljuti se i spreman je svaki čas na revoluciju. Taj zna da se sloboda krvlju osvaja, da se za nju treba izboriti i da ne pada sa neba. Ta dva modela oprečno su suprotstavljena u vama.“
„Idu mi na živce oba...“
„Šta vi želite izbaviti iz svoje duše. Novac vam je svakako samo nadomjestak. Koji arhetip oca Vam se uvlači pod kožu, izazivajući u vama užas. Jer vi se bojite, jako, a morate se suočiti sa svojim strahom, druge vam nema.“
„Neću nikad više da budem siromašno seljače poput mog oca. Nikad! Nisam imao čestitih gaća, dok me majčica crkva nije privila u svoj zagrljaj. Šta me briga za mog glupog poštenog oca, kad ja imam svoju izdašnu majčicu... “
„Oče, vi ste se okružili stvarima koje otuđuju. Ali, taj kapital koji imate vas porobljava u istoj mjeri u kojoj i vi porobljavate one od kojih ga na pravdi boga otuđujete.“
„...“
„Otac unutar vas vam se obraća. Kroz slike, snove...“
„Ali, ovaj je bio stvaran. Mislim, ova prikaza. Stajao je u onoj svojoj maršalskoj uniformi i galamio na mene kao na kakvo derište. „
„Dobro ste prošli“, tiho će ljekar. „Za sada“.
„Šta ste to rekli.“
„Ništa vi ne znate o tamama ljudske duše, ništa. Kad se najmanje nadate, ščepa vas za gušu. A onda bogu milom dokazujte da vas je neko drugi ščepao. Daću vam nešto za umirenje. Spavajte.“
Malo kasnije, đakon zadivljeno pogleda u psihijatra.
„Vi ste genijalni.“
„Najbitnije je da ih zbuniš, prije nego što ih vežeš, ovaj uspavaš.“
„Hermina, Hermina, sve smo vidjeli na TV-u. Tvoja cesna je doduše već bila u daljini, ali smo je Rončilo i ja odmah upratili. Ovdje je odmah bilo na hiljade komentara, debata. Te, je li bezbjedno ići u Vilajet, te Al-Kaida ponovo dejstvuje, te ponavlja se 11.septembar. Mene su juče legitimisali dvadeset puta...“
„Samo sam išla da se malo provozam.“
„Vidimo mi da je vama tamo letenje najstrožije zabranjeno. Kako stojite sa puzanjem“, pođe da se smije na sav glas, ali ga ona prekinu.
„Slušaj Harune, da ne povjeruješ šta sam juče upratila. Slušaš.“
„Slušam“, tiho će ovaj, te rukom dade znak Rončilu da približi glavu.
Vidjela sam nešto što u tunelu sija usred mraka...“
Harun steže slušalicu.
„A sad se nalazi u nečem što ima četiri noge i željezne podupirače...“
„Šine“, dreknu Rončilo, a Harun mu iste sekunde opali klepku.
„To iz tunela je bilo nestalo na izvjesno vrijeme“, veselo će Hermina.
„Čuj, na izvjesno vrijeme, na decenije, garant je ćiro“, opet će Rončilo.
„Reci Ronu da se smiri. Dakle, kako sam saznala, uniforme tragaju za tim da bi stigli do jednog od izvora, znate već čega...“
„Hermina, pratim te. Nastavi“, reče Harun.
„Kad pogledaš u nebo, vidiš...“ iznenada se veza prekinu i Harun samo začu tu...tu...
Inspektor se češkao po glavi. Sada je bio siguran ko je Huso. On će već odraditi svoje, svjesno ili nesvjesno. Javi se na upornu zvonjavu telefona.
Kad prepozna glas, ustrepta.
„Saide, prijatelju moj.“
Glas sa druge razdragan.
„Druže, sve ide po planu.“
„I ovdje se dešava.“
„Budi oprezan.“
„Hoću. I ti.“
„Sljedećeg vikenda na Sutjesci.“
„Dogovoreno.“
Veza se prekinu.
Comments
Post a Comment