Noć se već uveliko nadvila nad krajolik, ali Harun, Ron, Niko i Vujasin i dalje sjede u Grifindoru. Na njihovim ramenima još su vidljivi ostaci travki, pokupljenih iz žive ograde. Već odavno ne broje ture pića, mada Vujasin pokušava da se izvuče. Mora da se čuje s drugovima u vezi prevoda, objašnjava, ali ga ovi svejedno zadržavaju.
„Oj Kozaro, joj oj Kozaro, moja gusta šumo, u tebi sam, joj, u tebi sam, prvu trebu zdrm'o...“
Ron se zablenu preko stolova u pravcu prilike koja je pjevala na sav glas.
„Haso“, povika i zatrča se. Nastade grljenje i tapšanje po leđima.
Malo kasnije, Haso sjedi sa njima za stolom i poteže iz male pljoske.
„Domaća, prepečenica...“ kaže i otra dlanom usta.
Ukratko im ipriča novosti o najboljem jaranu, Husi.
„Drugovi, kad god bih otišao u Vilajet, najstrašnije mi je bilo gledati ga kako se utapa u to živo blato od vjerske dogme, on, onakvi geni, pametan, obrazovan. Sad zamislite kad se tako pametan čovjek umalo utopio u tom živom blatu, šta je tek sa običnim smrtnicima... Sav se ježim od toga“, tu malo zaćuta i nastavi.
„Husu su smjestili u ludaru, ali moji izvori sa terena kažu da se može osjetiti kako struje vjetrići kroz poluotškrinuta vrata...“
„Ti to hoćeš reći da Huso pušta vjetrove, odnosno prdi...“, oglasi se Vujasin.
„Vujasine, drži se ti svojih prevoda“, drmnu ga Niko po leđima.
Harun se nagnu naprijed. „I ovdje je takođe grozno. Većina se priklonila svojim vjerskim pastririma, dogmatama prve klase. Dogme uvijek bujaju kad se ljudi boje. A boje se, jer im njihovi pastiri stalno kote tobožnje razloge. Seru li ga seru...“
„Ti to hoćeš reći da ti pastiri ili vjerske vođe imaju proljev..“, javi se ponovo Vujasin.
„Vujasine, drži se ti svojih prevoda“, sad ga Harun potapša po leđima, pa nastavi:
„Ljudi su u strahu, a skotovi to koriste. Eto dole, umjesto da se grade tvornice, bogomolje niču kao pečurke. Šta se tu para opere. Ali, to je vrh ledenog brijega. Uzroci su mnogostruki. Imam drugovi osjećaj da je naš vilajet ostavljen da umre u samrtnim mukama, koju mu već dugo proizvode one krvopije vračevi u sprezi sa vjerskim pastirima. Čak i sicilijanska mafija ima neke kodekse, ona dole nema nikave. Pljačkaška faza akumulacije kapitala...“
„Da, vidiš, to su korjeni svega. U osnovi svega nalazi se prljavi kapital. Gotovo svi ratovi se vode ili su se vodili zbog para, a to je drugovi, taj kapital Marx sve lijepo opisao još onda...“ Vujasin se potom zagleda u korice „Kapitala“ na stolu.
„A nama seru protiv zajedništva. Ko vele zavadi, pa pokradi... Eto, ni ovdje nekima nije milo da nas vide zajedno“, Rončilo će smrknuto.
„Ma ja, idu logikom da što je više straha i razdora, to je više...“, pođe da govori Niko, ali ga Haso prekinu.
„Što je više kleveta i laži, mi smo jedni drugima miliji i draži, oooooooj...“ zapjeva, pa naruči još jednu turu.
Začu se metež. „Haso, ako te sad blebnem preko usta, nećeš ih više otvoriti.“
„Divi Fate, matere ti. Fato, rekoh li ja da me ne pratiš gdje god mrdnem.“
„Haso, čujem da si pjevao kako si me zdrm'o na Kozari.“
„Ja žene, Fato, ti tu ništa ne razumiješ, niko tebe nije spomen’o.“
„Pa koga si onda zdrm'o.“
„Ženo, to je umjetnička sloboda. Na Kozari mi je pogin’o djed, ubili ga Folksdojčeri, mamu li im. Nego, šta se priča...“
„Kaže mi Slavojka kako se po klubovima priča da su neke izbjeglice opasne, jer se vole, druže, a hoće se i potući, ali ne međusobno. Već tuku one koji ih pokušavaju razdvojiti...“
„Nas tri brata sva tri dejstvujemo, ajmo sada da se napijemo,“ zapjeva Rončilo.
„A šta je sa sestrama, samo vi braća“, ljutnu se Fata.
„Ama Fato, ne možeš mi biti sestra i da hoćeš“, namignu joj Haso i povuče iz svoje pljoske sa šljivovicom.
***
Biskup žmirka u pravcu mutno žute sijalice. „Sestro“, zazva.
Tajac. Promeškolji se u krevetu.
„Sestro“, sad već zavapi. „Usnice su mi suhe, htio bih vodice iz te tvoje bijele ručice, mila sestrice.“
Po glavi ga pljusnu vedro vode.
„Što...“ uspravi se u krevetu i protrlja oči.
„Moji narodi i narodnosti su gladni, majku li vam vašu šovinističku i imperijalističku.“
Biskup se skupi, pogrbi, a užas kakav nikad nije osjetio, ispuni ga od glave do pete.
„Tko si ti“, zajauka.
Prilika uze raspelo sa stolića pored biskupove postelje.
„Ovo je drug Isus, borac za gladne, siromašne, obespravljene. Što on radi pored tvog kreveta. Do kada mislite razapinjati ovog jadnog druga.“
„Kako, pa on nam služi kao sredstvo, ovaj, on treba da pokaže našoj pastvi da je stradanje put ka carstvu nebeskom.“
„A, tu smo! Vi ste najtvrdokornija i najdogmatičnija politička stranka i to već stoljećima.
A za sebe ste ostavili carstva ovozemaljska. E vidiš, partizani su želili da i radnik i seljak, da svi žive dostojno čovjeka.“
„Nama je već dosta tih utopija. Svako stoljeće nam priredi bar jednog Tomasa Mora*1 ili Jana Husa*2. Mi nažalost nemamo više našu plemenitu inkviziciju, mada pokušavamo pratiti suvremena kretanja, kada su sankcije prema nepoćudnima na redu...“
„Je li, pa i nad popom ima p....“
„Misliš pop...“
„Ne, već partizan.“
„Ha, tako su i oni mislili, utopisti. Ali, ti, ti si umro, osobno sam uživao, mislim, gledao TV prijenos tvog pogreba“, prošapta biskup, dok mu zubi cvokoću.
„Uskrsnuo sam!“
„Nitko ne može uskrsnuti, to je priča za malu djecu!“
„Pa, što sad vidiš.“
„Zlo“, povika ovaj, pa u strahu nastavi, „Imam vrućicu, jer to ne možeš biti ti, ne, samo ne ti.“
„Ti fariseju, lijepo smo mi rekli da je religija opijum za narod. Samo vas slušam što pričate. Samo vas slušam i gledam kako pravite pometnju među vilajetskim narodima. Ignorišete da je Abraham bio otac triju religija. Mene ne ignorišete, već me blatite, u istoj mjeri kao i moje partizane. I vječito kukumačete da sam bio tiranin, silnik...“
„Braća su išla protiv braće“, sasvim tiho će biskup.
„Koja braća“, zagrmi ovaj.
„Pa po vjeri.“
„Braća po vjeri kažeš, ti bitango. Braća nastaju na poljima ljubavi, a ne u vjerskim torovima. Ko je oslobađao zemlju.“
„Kako oslobađao, valjda okupirao.“
„Ako te ja okupiram po tom vještačkom zubalu... Dakle, oslobađao od nacista, fašista, ustaša, četnika, kvislinga, domobrana i ostale mrake. Da, krvario, ginuo...“
„Ali, ali...“
„To su bili moji borci, partizani, moji narodi i narodnosti, što je podržao cijeli anti-fašistički svijet.“
„Ne možete vi nama tek tako uzeti privilegije, majčica crkva je uvijek volila imati financijsku, mislim duhovnu kontrolu nad pastvom. A bogu hvala, mi smo ponovo utjecajni...“
„Zbog toga sam i ja ovdje ponovo. Da vam pomrsim konce. Jer, ako nisi znao, i poslije mene sam ja.“
„Bože mili...“
„Ne pominji ime gospoda uzalud! Taj gospodin odavno nema ništa sa takvima kao što si ti. Pričaš i danas kako sam vas progonio, palio vam crkve, ubijao sveštenike.
Usudio si se da prvi baciš kamen.“
„Koji kamen.“
„Vidiš trun u oku drugog, a u svom ni balvan...“
„Kakav balvan...“, sad već dahće biskup.
„Ti, farizeju. Moji narodi i narodnosti su gladni, a vi ste ih ponovo vratili u srednji vijek svojim najprimitivnijim klerikalizmom. Prosipate mržnju po svojim takozvanim božijim kućama u sprezi sa one tri karikature od vračeva. Čista teokratija.“
„Ali...“
„Raduje me to što svi ipak nisu kao ti.“
„Tko se usudio ne biti kao ja..“
„Znaš li ti bijedniče da smo mi, partizani, imali jako lijepe kontakte sa franjevcima i za vrijeme zasjedanja AVNOJ-a...“
„Ja o tome ništa neću da znam. Zna se da su Mala braća bili osobiti domoljubi. To što pričaš je obična komunistička propaganda“, viknu biskup i začepi uši.
„Zaviri u arhiv tamošnjeg samostana i u Dobrog pastira...“
„Kakvog sad pastira...“
„Vidim ja da si ti loš pastir. Mogao si da čitaš i Vilajet srebreni...“ *3
„Ma, o čemu ti to...“
„Ali, ti si, vidim, i dalje opsjednut Nedom...“*4
„Kojom Nedom, imao sam Katu, Tonku, ali Nedu...“, tu stade i problijedi.
„A Nede se ne sjećaš“, zagrmi opet glas.
Biskup se osmjehnu i uzdahnu.
„Dabome, još imam arhiv, to su bili pravi Hrvati...“
„A fra Jozo, bjedniče...“ *5
„Kukuuuuuu, ne pominji mi nikakvog Jozu, od tog je sve i započelo u nepostojećem blentitetu HRA. Ali stani, kako je ovaj Jozo tad mogao da bude kolaboracionista sa tvojim režimom.“
„Bjedniče, govorim o franjevcu Jozi, a bilo je još dobrih ljudi, biskup Mišić sa Neretve koji ne samo da je osudio, već je i pisao pisma protiv ustaških zločina u svojoj biskupiji, a protiv te tvoje Nede je bio i provincijal fra Kruno Misilo...“
„Ja za takve ne želim da znam.“
„A ti si se ugledao na tadašnjeg nadbiskupa Šarića iz Glavnog grada koji nije izlazio iz dupeta ustaškom režimu...“
„Nemoj ti meni protiv Šarića.“
„Gmazu jedan, u vašoj klerikalnoj zaostalosti ne date da do izraza dođu ljudi kao što je bio biskup Pihler *6. A on je djelovao kao pravo ljudstvo šireći ljubav među ljudima
svih vjera, i gle čuda, baš onda kada sam ja, kako imate običaj kazati progonio sveštenike i zabranjivao ljudima da idu u crkve.“
Biskup se promeškolji na krevetu i zatvori oči.
Pomisli kako je iznuren i kako ga vrag kuša, pa mu se čini da upravo razgovara sa najvećim zlom od svih zala, tim silnikom maršalom, čije ime ne može, niti hoće da prevali preko usana. Ja ovo sanjam, misli ubrzano, tolike godine sam obmanjivao pastvu, pa sam sad prešao i na samog sebe.
„Sestro, sestrice“, povika.
Otvori oči, a maršal ga gleda i gleda i u njegovim ledenim plavim očima on vidi sam pakao, koji ga vuče i vuče. Poče da vrišti i da se odupire nogama o postelju. Zadnje čega je još bio svjestan, bio je bol u ramenu kada je sa kreveta tresnuo na pod.
Malo kasnije, sestra je, privučena tupim udarcem, uletila u biskupovu sobu. Ovaj je ležao zgrčen na podu, dok mu je pjena udarala na usta. Kada je otvorila usta da zovne pomoć, vidjela je da je biskup gol, golcijat. Sve što je našla u njegovom ormaru bilo je nekoliko bokserica sa tigrastim uzorkom, njen osobni dar, te mu ona navuče jedne od njih. Zadihana, ni ne primjeti majstora Tomu koji je znatiželjno motrio iz ugla.
*1 Engleski pisac i državnik iz XVI stoljeća, začetnik utopijskog socijalizma, pisac istorijskih i teoloških spisa. Inkvizicija ga je osudila i pogubila 6.jula 1535. U političko-filozofskom spisu „Utopija“, opisao je otimanje zemlje od engleskih seljaka od strane veleposjednika. Njegovo zamišljeno ostrvo „Utopija“ prikazano je kao idealna socijalna država, oslobođeno privatne svojine.
*2 Češki vjerski reformator i propovjednik iz XV stoljeća, rektor Univerziteta u Pragu. Izvršio je reformu češkog jezika i pravopisa. Žestoko kritikovao visoko sveštenstvo rimokatoličke crkve zbog besramnog bogaćenja i drugih zloupotreba. Papa ga je osudio kao jeretika 1410. Spaljen na lomači u Konstanci 1415.
*3 Službeni provincijski list Bosna Srebrena, list bosanskih franjevaca
*4 Neda, skraćenica od Nekoć i Danas, dvomjesečni list za jedinstvenu orjentaciju, koji su tokom II svjetskog rata pokrenuli proustaški orjentisani bosanski franjevci
*5 fra Jozo Markušić, trostruki provincijal Bosne Srebrene, koji je u službenom provincijskom listu Bosna Srebrena kritikovao pojedine pripadnike katoličkog sveštenstva, koji su aktivno učestvovali u političkom životu tadašnje Nezavisne Države Hrvatske
*6 Alfred Pichler (rođen 1913. u Oštrelju kod Drvara u njemačkoj kolonističkoj porodici, koja se bavila drvnom industrijome, umro 17. maja 1992. u Banjaluci). Pihler je bio banjalučki biskup od 1959-1989. Ostao je zapamćen po unapređenju i razvijanju odnosa sa SPC, te javnoj osudi progona pravoslavnih žitelja od strane ustaša i djelova katoličkog klera tokom II svjetskog rata, što je, između ostalog naglasio u svojoj božićnoj poslanici 1963. Zbog svojih stavova da zlo treba osuditi i javno ukazati na njega, kada se nije libio ukazati i na vrh katoličke hijerarhije u Vatikanu tokom II svjetskog rata, bio je na meti šovinističkog klera koji ga je osuđivao. Biskup Pichler je imao izuzetne prijateljske kontakte sa pravoslavnim episkopima svog vremena pout Vasilija Kostića, episkopa banjalučkog.
Hodža lebdi negdje po tmurnim oblacima iz kojih tu i tamo varniči poneka munja. Odjednom začu: „Naprijed drugovi“ i taman pomisli koja to bena urla pored njegovog uha, kada se nađe oči u oči. Sjaj plavog oka najviše mu liči na skalpel, što ga je onaj mahniti hećim*1 onako privijao sebi na grudi. Viknuo bi, a ne može. Odakle mu je poznat taj pogled nerđajućeg čelika, pomisli i kada podiže pogled i ugleda petokraku, pomisli da je u džehennemu.*2 Tako to dakle izgleda, pomisli načas.
„Moji narodi i narodnosti su gladni, majku li vam vašu šovinističku i imperijalističku“, zagrmi glas i hodža osjeti kako mu nešto neopisivo steže srce.
Podno njegovog bolesničkog kreveta kretala se prilika koju bi prepoznao i vezanih očiju, zbog boje tog glasa.
„Kako, kako...“, osjeti da su mu riječi presahle i sve što je još uspio izustiti bi dugačak jauk.
„Ne jauči, što se dešava u onoj džamiji šahta...“
„Kakvog crnog šahta, valjda našeg Fahda...“
„Lijepo sam ja govorio da je religija opijum za narod. Ko je dozvolio da taj bijednik muderris sipa otrov i najcrnje klevete kako su moji partizani zamijenili petokrake kokardama, da ne pominjem gadosti izrečene o našem Nobelovcu. Ko, pitam ja tebe. Dosta je meni izjednačavanja mojih boraca i domaćih izdajnika... Pitam ja tebe, da li džamija služi da se takve laži sipaju iz nje.Vidim ja da ovdje, osim što vole SANU*3, HANU, neki preferiraju i svoju MANU“, glas je toliko urlao, da hodža poželi da umre istog časa, jer je strah koji ga je ispunjavao postajao nesnošljiv.
„To nisu laži“, kroz suze će.
„Nisu, veliš...“
„Ovi naši nemaju nikakvu manu, oni su najumniji, jer su naravno od naše vjere i kao takvi daju potku našem razmišljanu i djelovanju...“
„Ma nemoj. Žene su nam bile emancipovane, partizanke su se borile sa nama rame uz rame, borio sam se protiv zatucanosti i vjerskog fanatizma u svijetu, a vi ovdje ćete još malo krenuti pokrivati kokoši po dvorištu...“
„Naš vođa, naš rahmetli predsjednik, kako je on nas razumio, on je zbog svoje vjere patio...“
„Znam ja kako je on patio, kako mu dječica sad pate... Sve mi je dobro poznato, kako im vi kosti glođete, zatvarate ih u torove mržnje i nepovjerenja.“
„Ne smije se vjerovati drugoj vjeri. Ne smije. Mi već malu djecu upozoravamo...“
„I što im još radite...“
„Molim...“
„Perverznjačine matore...“
„Ali, oni su i tako ovce.“
„Sad ćeš ti da vidiš ko je ovca.“
Hodža sav uzdrhtao ugleda ljekara kako otvara vrata sa sječivom u ruci. Skalpel je bio sve bliže i bliže, a njegov vrisak je postajao sve tiši i tiši.
*1doktor, ljekar
*2 pakao
*3 aluzija na Srpsku akademiju nauka (SANU)
***
Inspektor neprimjetno skliznu kroz sporedni ulaz. Zaobiđe portira koji je u svojoj stolici hrkao na sav glas. Baterijska lampa koju je nosio ispred sebe titravo je bacala svjetlost. Radi bezbjednosti umjesto liftom, pođe da se penje stepenicama. Kad dođe do vrata, bešumno skliznu kroz njih. Preletio je pogledom, a onda ugleda stolicu. Na tren mu zablješta pred očima i on onda u samom rubu vijugave čelične opruge uprte u lijevu nogaru stolice, ugleda zvijezdu petokraku koja je sijala sa kape.
Toliko su je tražili, od Šefa do Hobotnica, osmjehnu se u sebi. A vidi gdje ju je neko sakrio, tamo gdje je niko nikad ne bi tražio. U zmajevo gnijezdo. Prenu se i zapita ko li je to mogao biti. Otvori torbu i uze alat. Onda mu sinu. Pa, metalci. Ko bi drugi, do oni, kojima je i najveći od najvećih sinova pripadao. Nekih pola sata kasnije obrisao je oznojeno čelo, dok mu je petokraka sa kape sijala nasred dlana. Kada se spuštao niz stepenice, nije palio baterijsku lampu. Petokraka mu je osvjetljavala put. U mračnoj sobi iz koje je upravo uzašao, u obilju raskošnih tepiha i najskupocjenijeg drveta sa mnoštvom neprocjenjivo vrijednih detalja, ostaci jedne stolice invalidno su bili naslonjeni na zid. Bez nogara, sa povađenim čeličnim oprugama, koje su je nezdravo stiskale, ona se jednostavno raspršila. Na šeststostinašezdesetišest komada i komadića.
***
Te noći, čuo se samo fijuk vjetra. Sjenke su se pomaljale i brzo zamicale. „Remzoooooo“, začu se prigušen zov.
Lagano, dođoše do ulaza. Sa prozora zatreperi lampa. Akciju izvedoše brzo.
„Hvala drugovi“, izusti Huso, kad udahnu reski noćni zrak.
Kada je ljekar sutradan krenuo u vizitu, bolničar Omer je mirno spavao na svom pomoćnom ležaju, dok je na Husinom krevetu bila položena jedna cedulja.
„Remzo“, pisalo je na njoj i ništa više.
Ljekar se uhvatio za glavu. Odmah je obavijestio nadležne organe. Započela je hajka, ali od Huse nije bilo ni traga. Nakon nekoliko dana, saobraćajna policija je u jednom gustišu pronašla nekoliko Hobotnica, položenih preko haube automobila. Usta su im bila zapušena, a na izolir traci kojom su bili obljepljeni, pisalo je Remzo.
U blizini je uhapšen jedan ribar, koji je doveden u vezu sa slučajem. Policija ga je nakon višesatnog ispitivanja koje se sastojalo od izgladnjivanja, ostavila da omiriše ćevape koje su upravo jeli. Ni to nije pomoglo. Nakon što se neko dosjetio da mu provjeri ribarsku dozvolu, glavni isljednik ga je u šoku pitao zašto se sve vrijeme lažno predstavljao.
„Svi smo mi Remzo“, odgovorio je ribar, i iskočio kroz prozor na travnjak. Niko ga nije zaustavljao.
Ponajmanje Remzo, koji je jeo ćevape.
Comments
Post a Comment