Mantija se opruži na krevetu.
Đakon proviri.
„Toranj na vezi.” s druge strane glas veseo.
„Halo junače. pomoz’ bog.”
„Bog pomaže u svim poslovima, a neću da se obazirem na te glupe pjesme.”
„ Kakve pjesme.”
„Ma te šumske. vele, pjevaju ih neki partizani. Mada ja mislim da su oni izumrli, niko ih više ne pamti, iz udžbenika smo ih na vrijeme izbacili, odnosno sveli na razumnu mjeru. Ni mikroskopom ne mogu da se vide, pogotovo među tolikim kokardama... „
„Da, da. vidiš oče, ja sam ih nekad viđao po knjigama, malo sam i pionir bio. Ali, sve u svoje vrijeme. jer, ja sam porastao u međuvremenu i počeo da gledam dalje. Kako je koja vlast dolazila, ja sam sve više širio svoje vidike. I s tobom sam se oče nekad znao prepriječiti, ali to je bilo u interesu krajnjih ciljeva. Svi putevi su vodili u...”
„Rim...”
„...Misliš na vizantiju, glupane. ovaj put ne. U toranj, svi putevi vode u toranj, oče, još dok je bio samo u mojoj glavi. sad kad sam ga napravio, ništa mi ne promiče. svijet na dlanu, božanstveno.” „Impresioniran sam...”
„Dakle, kao svemogući, apsolut, kao vrač blentiteta sRA garantujem da nove generacije neće znati ništa više o partizanima, do o Masai plemenu. „
„To je lijepo. Ipak su Hobotnice insistirale, tako da su ljudi na terenu, traže tu neku stanu, sumnjaju na partizansku zarazu. povezuju je sa slučajem Prašnjavi kasetofon.”
„Pusti ti kasetofon i te gluposti oko zaraze, već gledaj poslove...”
„Naravno, naravno, zato sam tu gdje jesam, moji poslovi cvjetaju, a kako tvoji...”
„Bogu hvala odlično, naročito sam ponosan što se i mali bacio na mene, napreduje, ljubi ga otac. Nije on od ove drogeraške fukareštine, ovih nikogovića...”
„Pa sad, pojedine crkve prave te neke komune za te...”
„Taman posla da ja razbijam glavu time. Ko je njima kriv što im otac nije vrač, već neki siromašni gmaz. podupirati treba poslovnost mladih, pogotovo ako su ti rod. obezbjediti im dovoljno miliona...”
„Slažem se.”
„Sad, ni mom braci nije mane, naravno ni zetu, tetkama, strinama, laktašamo se izvrsno.”
„Mislim da se kaže laktamo...”
„Ako ja kažem laktašamo, onda je tako, to će sutra ući u naš pravopis...”
„Dobro de, ne ljuti se. Nikad nisam ni sumnjao da si ti kralj, veći do svi prije tebe...”, prekinu ga Mantija.
„Vidiš oče, sad razmišljam da ovaj moj toranj zavještam kao memorijalni centar, tačnije, moju potonju grobnicu kako i priliči svim velikanima. Kako ti se čini mauzolej...” Mantija se zakašlja u šoku.
„Da, da. Nisam ja ovo gradio da neko drugi poslije mene ovuda šetka.”
„Pa sad, da te tu sahrane, ima više načina. Možda još za života”, ote se Mantiji.
„Šta’s to rek’o.”
„Ma, ne zamjeri prijatelju, malo sam zdrman ovim slučajem oko prašnjavog kasetofona.
Lično ću ti držati opelo...”
„Kakvo opelo, o čemu ti pričaš tupane...”
„Pa, sad si rekao da hoćeš kao velikan...”
„Ako mi još jednom spomeneš moje opelo...”
„Dobro, ne ljuti se, za sada si besmrtan.”
„Tako te volim. Ajd u zdravlje.”
Mantija spusti slušalicu, pa se okrenu da spava.
„Čuvajte se oče”, začu glas kroz san.
„Čega”, upusti se u razgovor.
„Tih posječenih stabala iz stoljetnih šuma, tih oblica koje vam prolaze danonoćno u velikim kamionima...”
„Ko to tjera šegu sa mnom. Da se bojim posječenog drveta...”
„Šume pamte i svete se kad si loš prema njima. A dobre su kad si dobar, tada šire svoje grane da prihvate mlade partizane...”
„Pppp...partizane, ...ma ko si ti...” skoči iz kreveta sav u znoju, dobro istrlja peškirom oznojene mišice i prsa, navuče mantiju i maši se patika. Izađe napolje na svjež vazduh. Krenu uzanim puteljkom, kad na njega pade sjenka i zakrili mjesečinu koja se pružala po putu.
Podiže pogled, ali ne vidi. prilika je zaklonila mjesec u potpunosti.
„Moji narodi i narodnosti su gladni, majku li vam vašu imperijalističku i šovinističku...”, zagrmi glas u noći, a Mantiji se svaka dlaka na tijelu nakostriješi.
Mjesečina se pomoli i osvjetli maršalsku uniformu i petokraku na čelu.
Mantija brže bolje zgrabi krst i uperi ga prema prilici.
„A i šume posjekoste, bando jedna...”
Odjednom se prolomi bat koraka i Mantija na svoj užas ugleda šaroliko mnoštvo kako se hvata u kolo. Isprepletene ruke, noge poskakuju, a glasovi se prolomiše do neba:
„Lijepo ti je druga Tita kolo, takvo kolo, ko ga ne bi volo! Igraju ga mladi partizani, partizani-zeleni jablani. I sa njima mlade partizanke, partizanke-omorike tanke...”
Mada je poklopio uši rukama, svejedno čuje.
„Majku li vam vašu šovinitičku i imperijalističku, hoćete da uništite i zadnji dekor za pjesme o mojim partizanima i meni.
Šume.”
Čuje ga i dalje dok brzim kasom trči prema crkvi, ulijeće unutra i zaključava vrata za sobom. Ljubi krst, zavjetuje se da će ubuduće zaista da posti, daje siromašnima hljeba, vode, novaca...
„Nemaš kud...” zagrmi glas iz njegove blizine.
Mantija pođe nekontrolisano da vrišti i viče: „Milost, milost, nećemo više posjeći nijedno stablo, milost, nemojte me povrijediti, svi kažu da imam tako privlačno lice, nemojte me povrijediti, molim vas...”
Čuvši povike i vrisku, đakon utrča kroz sporedna vrata, pa vidjevši Mantiju samog samcatog kako plače i mlatara rukama kao da se brani od roja podivljalih osa, toliko se zaprepasti da posrnu posred zarolanog tepiha, udari glavom o ikonostas i rascijepi ga po sredini. ostade ležati okrvavljene glave.
Sutradan su svi ili gotovo svi mediji iz blentiteta sRA obavjestili javnost da zaraza i dalje prouzrokuje žrtve. stradao je jedan ikonostas. Đakona niko nije pomenuo.
Comments
Post a Comment