„Izlazimo“, povika Harun Protjer i cimnu za rukav Rončila, koji je bio malo zadrijemao. Ovaj se protegnu zjevajući i pogleda u Niku, koji je izgledao zbunjeno.
„Gdje ćemo.“
„U Grifindor.“
„Ajmo, ajmo braćo, bar su naše glave tvrde, vilajetske, hooooooooooop...“
Baciše se kroz gustu živu ogradu i obreše u kafani gde je u jednom ćošku sjedila grupa raspjevanih mladića.
„Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne, idu čete partizana, slavu borbe pronoseeee.“
„Ejvala Harune, prava kafana.“
Ovaj mahnu konobarici koja im priđe, pa ih toplo zagrli.
„Evo naših proletera, šta ćemo.“
„Po preporuci.“
„Vidim ja drugovi da ste mnogo gladni, stoga preporučujem omlet ala Melezijada.“
Malo izgreban od žive ograde, u kafanu uđe zdepasti mladić i uputi se ravno prema njihovom stolu.
„Vujasine“, povikaše ovi uglas u pravcu zdepastog, koji je u rukama stezao raskupusan Marxov Kapital.
Pogledaše mu prste umrljane tintom.
„Ti bez Marxa nigdje, a“,
„Ah drugovi, radim, mnogo radim. Marxov „Kapital“ je kažu prevaziđen, pisao ga pri uljanici vele, vremena se mjenjaju, ali ja ne mislim tako. Vidite li vi kako ovaj kapitalizam otuđuje čovjeka od čovjeka“, počeša se po glavi. „Trenutno prevodim ulogu NOB-a u egzilskim uslovima. Za koji dan moraćemo distribuirati rukopis. Već su mi se javili drugovi iz Sverige, Tanzanije, Konga, Madagaskara, nekih dijelova Amerike, Kanade, Australije... Dobrano su naoštrili pera za prevođenje na tamošnje jezike. Nema odmora dok traje...“
„Evo omleta, pilići moji“, prekinu ga konobarica u po riječi i spusti jelo pred njih. Pođoše da jedu.
Vujasin popravi naočale.
„Drugovi, ne možemo više biti u savezu svrstanih.“
„Ajde polako, nesvrstavaćemo se, ali prije toga, mi melezi treba ponovo da se svrstamo“, lupi ga Harun po leđima.
„Mudro zboriš“, oglasi se i Rončilo, pa potegnu još jednu kriglu piva.
Vujasin se pozdravi sa njima i pođe, ali se u živoj ogradi saplete i pade svom težinom.
Sutradan su svi ili gotovo svi mediji iz države Istočna/Zapadna/ Germany objavili napis da se zaraza proširila među azilantima. U jednoj živoj ogradi pronađeni su dijelovi raskupusanog Kapitala. U doba recesije, cijepanje kapitala je proglašeno svojevrsnim socijalnim jeresom.
***
Vlatko polako gazeći preko livade uđe u kuću.
Tamo ga, sva uplakana, dočeka Marica.
„Moj Vlatko, župnik i stari Mate su nam blago u Gospodu preminuli. “
Vlatko pripali cigaretu i ćutke se zagleda kroz prozor.
“Vlatko ljubavi“, tiho će žena, pa mu stavi ruke na ramena.
On jednako ćuti.
„Vlatko, nisam ono mislila ozbiljno. Ja tebe volim, a sve sam mislila svih ovih noći, kakav je to grijeh ako te volim.“
Useknu se u maramicu.
„Sve mi je moj Vlatko jedne noći puklo pred očima, kakva sam budala bila. Sa pijancem se borila tolike godine, djecu podigla, a oni sad šalju patike iz Australije, kao da ću na utakmicu. Nisam išla ni na nedjeljnu misu, što ću ja tamo. Tebe je meni moj Vlatko bog poslao na put...“
„Ne pominji mi više te indoktrinacije...“, zagalami na nju.
„Jeste dušo, ne ljuti se. Ali, to je dobri bog kojeg se ja više ne plašim. Ama Isus je blještao od svjetlosti i veselja, a ovi ovdje naše crkve pretvaraju u mrtvačnice. Eto, moj Vlatko, dobri bog nije u onoj našoj crkvi u selu. Znaš li ti Vlatko gdje je bog, on je napolju. To sam došla da ti kažem. Hoću Vlatko s tobom svuda, neću više onog Domagoja očima da vidim. A selo nek priča, šta me briga za selom. Neću više da budem pokorna.“
Vlatko je prvi put pogleda u oči.
„A što će ti reći novi župnik, kažeš da što crkva vjenča, to samo smrt može rastaviti.“
„To su Vlatko dogme.“
„Što kažeš Mare“, zabezeknuto će.
„Našla ja u nekim knjigama, lijepo piše da je religija opijum za narod.“
„Ti!? Gdje si to našla.“
„Sve ću da ti ispričam. Bila sam ti bolesna moj Vlatko, pokisla na njivi okopavajući kukuruz, gorila u groznici, a onaj moj pijanac samo zalupi vratima i ode, ni čašu vode da mi dohvati. Sama sam tako bolovala, sa dušom se rastajala, već sam bila u bunilu, kad naiđe Jozo. Znaš oni Jozo, što se oko njega bila digla onolika galama. Držali ga u zaključanog u samostanskoj staji, ali im je pobjegao. Kad su ponovo došli po njega, rekao je da će ih gađati zoljom ako ne odstupe iz njegovog dvorišta. I da sud njihove crkve ne priznaje, već samo sud svoje partije.“
„Mudro“, prozbori Vlatko. „I što bi dalje.“
„Razbježali se k'o zečevi. Priča mi Jozo poslije, vidi, nema me danima, ne prolazim, pa se zabrinuo. Kaže on meni, drugarice Marice, pa partizani nikada nisu ostavili nijednog ranjenika, nijednog bolesnika. On ti mene uprti moj Vlatko i takvu bolesnu odnese na rukama u bolnicu. Kaže dotur da sam došla u zadnji čas. Jozo me obilazio svaki dan, donosio mi da jedem, pijem. A onaj hoštapler, oni Domagoj, nije ga bilo danima, vrag ga odnio. I onda, dok sam se oporavljala, Jozo mi donio te knjige. Znaš da cijelo selo priča kako je on zaražen, a on dobar i plemenit. I u tim njegovim knjigama nigdje ne piše da se ljudi trebaju mrziti, jer su druge vjere. I piše da su ti partizani bili od svih naroda i narodnosti. “
Vlatko pruži ruku prema njoj.
Zagrliše se i zapjevaše.
„Mi kročimo smjelo, mi dižemo čelo
i čvrsto mi stežemo pes...“
Poljubi je u čelo, pa je povuče napolje.
„Ajmo Mare na ovu našu livadu, da te ljubim kao onomad...“
Istrčaše.
Sutradan su svi mediji u neopostojećem blentitetu HRA izvjestili da je pala još jedna žrtva zaraze. Jedna trenerka. Naime, tražeći odbjeglu Maricu po selu, pijani Domagoj je naletio na ćuku Luksa, koji mu je poderao novu trenerku, dar djece iz Australije za posljednje blagdane.
***
„Druže Huso“, bolničar ga probudi iz popodnevnog drijemeža.
„Šta je bilo.“
„Traže te...“
„Ko...“
„Neke sise...“
„Sise!“
Žena uđe unutra gracioznim korakom. Kao krv crvena haljina zablješta pred Husinim očima, a izbačene grudi se zanjihaše.
„Ko si ti.“
„Ja sam, ja, tvoja žena.“
„A odkud tebi sise.“
„Imala ih Huso, imala sve ove godine, ali bile pokrivene...“
„Da nije i tebe opaučila kakva knjiga po glavi.“
„Nije dušo, hodžinica, ovaj, bivša hodžinica Merima mi je dala ovu haljinu.“
Huso primjeti kako se na pomen Meriminog imena bolničar trgnu u svom ćošku.
„Huso ljubavi, ja sam sad slobodna, emancipovana žena. Reci mi, ličim li ja tebi sad na partizanke, omorike tanke.“
„Ženo, večeras ćemo za njih voljeti...“
Baci se na nju, a bolničar izađe i zatvori vrata za sobom.
A na hodniku, čvrsto stegnute pesnice na čelu, dočeka ga Merima i baci mu se oko vrata.
„Umjeće sloboda da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj“, prodahta bolničar, tonući u njeno naručje.
***
Brigadir pogleda u pravcu Prevodioca.
„Drugovi, koliko je prisutnih na zasjedanju plemena Bratstvo i jedinstvo.“
Pođoše da se prebrojavaju, kad neko zalupa na vrata.
„Ko je to“, povika Suvonjavi i otvori vrata.
„Radnici iz opljačkanog KTK Visoko, željezare Nicaze, rudnika Boksita,
Krivaje iz Zavidovića, rafinerije Modriča, tvornice obuće Bosna, Rudija Čajaveca, livnice Jelšingrad, tvornice hladno valjanih traka Unis, Hepoka, Soda soli iz Tuzle...“
„Dobro je dobro, ne nabrajajte dalje drugovi, odkud vi ovdje.“
„Mi smo sužnji koje mori glad“, povikaše radnici uglas.
Neko se gura iza i pomoli se Perka sa džogerom u ruci.
„Ja sam otpuštena čistačica iz tornja...“
„Drugovi melezi svih blentiteta“, povika Suvonjavi, „Ujedinite se!“
Sutradan su svi ili gotovo svi mediji iz SRA, FRA i nepostojećeg blentiteta HRA izvjestili da radnici iz propalih, opljačkanih i privatizovanih preduzeća nisu došli na opustošena radna mjesta, te da će im se odbiti trihiljadešestoiosamdesetdruga neisplaćena plata.
***
„Stvar je vrlo delikatna. Onoj kapi sa petokrakom se, od kada ste je vi zadnji put držali na glavi gubi svaki trag. Ali, molim vas, nemojte stajati, sjedite.“
„Ni govora, gdje je moja stolica.“
„Kako, pa imate ovdje toliko stolica“, blago će Hobotnica.
„Neću ove stolice, neću, neću i neću. Gdje je moja stolica.“
Vrač posegnu za telefonom.
„Jesam li ja rekao da moja stolica uvijek ide sa mnom. Kakve su ovo subverzivne aktivnosti.“
„...“
„Odmah da ste je donijeli ovamo.“
Nakon par minuta, zadihani radnici unesoše stolicu. Za njima uđe namrgođeni Šef.
„Pobogu, tvoja stolica je od kada si naredio da joj se ugrade željezne opruge preteška za nosanje tamo-vamo.“
„Moralo se, krckala je.“
Vrač pomilova naslon stolice i sjede u nju, te zadovoljno preksrti noge.
„Čujete. Ne čujete, eto, sada ne krcka. Šta ste ono počeli da pričate.“
Hobotnica i Šef se značajno pogledaše. Hobotnica pročisti grlo.
„Prema našim informacijama sa terena, mimo te nesretne titovke, za kojom tragamo, zaraza uzima maha. Kakva je situacija sa zabranom smijeha.“
Zaprepašteno se zagleda u vrača koji poče da se smije kao lud.
„Kakav crni smijeh. Tamo gdje ja vladam, nikom nije do smijeha. Ljudi su apatični, depresivni, teško im je i oko otvoriti ujutro kada se probude. A dok oni tako kunjaju, ne smetaju mi da vladam. Baš ste me oraspoložili ovim pitanjem.“
„A pjesma“, upita Hobotnica.
„U ovom blentitetu niko nema pravo da pjeva, jer ja pjevam najljepše. I imam ekskluzivno pravo na to. A kad ja pjevam, svi ima da ćute. Pa sad, pjevam gotovo stalno... “
Neko pokuca i malo potom servirka uđe sa poslužavnikom.
Vrač ustade iz stolice i pogleda kroz prozor. Problijedi i okrenu se.
„Vještica“, viknu.
„Hvala“, uvrijeđeno će servirka.
„Ama, ne ti“, pogleda u onu dvojicu.
„Šta, mi...“
„Idioti jedni, vještica na metli.“
„Šta...“
„Vještica proleti na metli.“
„Ma, to se tebi priviđa Perka od kad si joj dao otkaz i teretiš je za onaj „audi“, oglasi se Šef.
„Ali, proletila je...“
„Ko, Perka...“
„Ama kakva Perka, neka mlada žena.“
„E sad je stvarno dosta, prvo ti krcka u stolici, pa ti se sad priviđaju i vještice. Ti moraš hitno kod psihijatra.“
„Neću kod psihijatra, neću! Znam ja šta vi hoćete, da ja odem kod onog psihijatra iza rešetaka i da me više nikad ne puste“, povika vrač.
Hobotnica i Šef se ponovo zgledaše.
Začuše pjevušenje sa vrata i pojavi se Visoki Gost.
„I was born in USA“, derao se gost na sav glas.
„Šta kaže ovaj“, pribra se vrač.
„Nemam pojma“, odgovoriše Hobotnica i Šef u glas.
„Ko vam je dozvolio da me kopirate, ja sam taj koji ne zna nijedan strani jezik“, pogleda ih sa prezirom, pa nastavi.
„Znate li bar nešto reći na stranjskom, recimo Dobar dan, do viđenja, kako ste.“
„Pa naravno“, oglasiše se obojica.
„E vidite, ja ne znam ni to, što znači da sam jedinstven“, licem mu pređe trijumfalni osmijeh. Potom se okrenu ka Visokom Gostu, pored kojeg je stajao prevodilac.
„Recite mu da ja neću dozvoliti da vještice lete oko mog tornja, niko nema pravo da leti oko mog monumenta, pogotovo ne iznad, niko, čak ni ptice. Ja sam taj koji se najviše popeo, zahvaljujući ovom mom zdanju, mom djelu, mom Akropolju... A sad odoh u lov na vještice.“
Gost ga jednom rukom zadrža.
„Vi na Istoku uvijek kasnite za Zapadom bar pedeset godina. Vidite, mi smo to radili još pedestih godina prošlog vijeka, predvođeni našim dragim Mekartijem“, obrati se Gost vraču na domorodačkom jeziku.
„Mek kojim“, znatiželjno će vrač.
„Mi podržati vas u borbi, mi vama pokazati. Zadovoljstvo je moje......“ prekinu ga Visoki Gost, izvadi magnum iza pojasa i izađe na hodnik. Vrač pođe za njim, a iza njih su pod teškim teretom vračeve stolice koju su nosili između sebe, teturali Hobotnica i Šef.
Hermina G., je obletila dva kruga oko tornja. Kada bi bila nervozna, vožnja u cesni bi joj godila. Kako joj nedostaju Harun i Rončilo. Nekad su letili zajedno. Taman se spremila na treći krug, kad se sa krova prolomi pucanj. Vještim manevrom izbjegla je metak.
„So, ja vrlo uzbuđen“, dahtao je Visoki Gost.
„Ljudi, to je cesna, gdje vi tu vidite metlu“, vikao je Šef.
„So, ja znati, metla je u zadnjih pedeset godina evoluirala“, nasmijano će Gost.
„Šta je vama, je l' vi to snimate Partizansku eskadrilu“, prolomi se glas Inspektora, dok je iza njega virio pomoćnik.
Uskoro je krov tornja bio prepun ministara, njihovih zamjenika, sekretarica, a uskoro su se pojavili i prve televizijske kamere. Na krovu se, a da niko ne zna kako, pojavilo i nekoliko go-go igračica koje su u kupaćim kostimima, dok su im implatanti iskakali iz grudnjaka, zanosno mrdale bokovima i osmjehivale se u TV kameru.
„So, mi tako voli spektakl“, vikao je Gost, spremajući se da ispuca još jedan metak iz svog magnuma.
Brzinom munje, Hermina im proleti iznad glava. Učini joj se da nešto svjetluca na vračevoj stolici. Proleti još jednom i iza jedne od metalnih opruga na drvenoj potplati ugleda kapu sa koje je isijavala petokraka.
Vidi, vidi, pomisli i nestade.
Hobotnica je piljio za prilikom u cesni.
„Sjeti se, sjeti se“, mumlao je. Predmet Veća sisa, sinu mu u sekundi. Ali, šta ona radi u zračnom prostoru oko tornja, upita se znatiželjno.
Začu komešanje, okrenu se i ugleda Inspektora kako razoružava Visokog gosta.
„Nisu vam ovo poroci Majamija“, vikao je je Inspektor, tražeći od pomoćnika lisice.
Ovaj je otvorenih usta piljio u silikonske ljepotice, da bi se u sljedećem momentu prenuo od šamarčine posred lica. Kamere su zazujale i svi su te večeri ispred malih ili pak velikih plazma ekrana mogli da vide kako inspektor šamara pomoćnika, koji mu je časak ranije dodavao lisice sa ružičastim krznašcem na rubovima i ključićima u obliku malih propupalih falusa.
Sutradan su svi ili gotovo svi mediji u blentitetu SRA objavili vijest da je zaslugom Visokog gosta odbijen napad Al-Kaide na toranj. O Hermini G., iz cesne i ošamarenom pomoćniku inspektora nije bilo ni riječi. Još manje o lisicama, koje su raspomamile stamena silikonska poprsja go-go igračica.
Comments
Post a Comment