„Ime!”
„Harun.”
„Prezime.”
„Protjer.”
„Jao sine, što si porastao. Ti si Džoanin...”
„ČIjI.”
„Od Džoan Ketrin Rouling.”
„A odakle je ona izbjegla.”
„Kako, tvoja umjetnička majka je i dalje Engleskinja.”
„Nemam pojma o čemu pričate. Moja majka je Fata.”
„Ko ti je majka?!”
„Fata bolan, jes’ ti to gluva.”
„Možda joj je to pseudonim.”
„Kome.”
„Pa našoj Džoani.”
„Ti ženo nisi normalna. Moja Fata je iz Foče.”
A gdje je ta FoČA...”
„Baš da ti kažem...”
„A baš sam mislila da si Džoanin...”
„Ama ženo, kakve ja veze imam...”
„Pa, zoveš se isto ili gotovo isto kao njeno čedo...”
„Molim?!!!”
„Doduše...”, čeznutljivo će, „ njeno umjetničko čedo, naš mali čarobnjak...”
„E, da si se ti izvukla iz Foče ’92., i ti bi bila čarobnjak.”
„Ne razumijem. jadni, mali čarobnjače. Tako su ti okrutno ubili roditelje...”
„Babu jesu, ali eno Fate, još mjesi pite kao da joj je dvadeset...”
„A tako sam te htjela upoznati...”
„Koga bona...”
„Pa malog čarobnjaka, koji je sad doduše veliki, veliki momak...”
„Ženo, žuri mi se. I pozdravi tu Džoanu.”
Harun se gotovo spotače kad udari u nekog.
„Rončilo brate, šta ti radiš ovdje”, zaurla na sav glas.
„Kako šta radim, ganjam pomoć”, promumla ovaj negdje iza Harunovog ramena.
„Pa i ti brate uteče...”
„A šta bi, tamo ljudi zavijaju k’o vukovi od gladi Harune moj...”
„Pa kol’ko se nismo vidjeli čovječe.”
„Dugo. Kad si ti zbris’o.”
„Sve ću da ti ispričam, ‘ajmo u kafanu.” Taman da pođu...
„Harune šaljivdžijo, znala sam da si to ti, naš čarobnjak, borac za pravdu, nemoj mi samo reći da ovaj pjegavi crvenokosi Rončilo nije oNAj Ron”, žena je stajala na vratima ureda i osmjehivala se konjskim osmijehom.
„Ama ženo, rekoh li ti da sam Fatin”, poče da objašnjava Harun, ali se naglo predomisli, uze olovku i potpisa joj se na dlan. ovu obliše suze ushićenja, istovremeno kad joj se ovlažiše i gaćice.
„A sad briši, čekamo prevoz, to jest metle...”, mahnu joj rukom.
„Hej vas dvojica, ovdje može samo jedan.” „A koji si sad pa ti”, povika Harun.
„Ja sam Mehmedalija iz sane.”
„A što ne možemo obojica.”
„Jer je ovo naš klub. oni neka idu u nji’ov.”
„’ebem ti ja mater.”
„Š’a si rek’o... „
„Ono što si čuo, pritko. A sad m’rš.”
„Je l’ ti to meni”, povika ovaj, te se zaleti prema njemu i potom se prostre koliko je dug i širok.
„Pa ti baš imaš reflekse”, zadivljeno će Harun Rončilu."
„Ma jok, samo sam krenuo da ispružim noge...”
„Die Zeitung, die Zeitung, die Achtung, die Achtung... Eine Fraulein aus vilajet....”
„Šta drobi ovaj Harune o vilajetu....”
„Ne znam jarane, sad ćemo da vidimo.”
Zagledaše se u dezenirani kupaći kostim na naslovnoj strani novina.
„Počelo je”, Harun će kao za sebe, pa se povjerljivo nagnu prema Ronu.
„Da vidim ožiljak.” ovaj otvori dlan i pokaza tanku liniju ožiljka. Harun učini
isto.
„Sjećas li se šta se zarekosmo kad pomješašmo krv? Bratstvom do groba.”
„Do groba”, zatrepta Ron sa suzama u očima, gledajući u dezenirani kupaći kostim, koji se, zakleo bi se, sa naslovnice širio sve više i više.
„Ime!”
„Harun.”
„Prezime.”
„Protjer.”
„Jao sine, što si porastao. Ti si Džoanin...”
„ČIjI.”
„Od Džoan Ketrin Rouling.”
„A odakle je ona izbjegla.”
„Kako, tvoja umjetnička majka je i dalje Engleskinja.”
„Nemam pojma o čemu pričate. Moja majka je Fata.”
„Ko ti je majka?!”
„Fata bolan, jes’ ti to gluva.”
„Možda joj je to pseudonim.”
„Kome.”
„Pa našoj Džoani.”
„Ti ženo nisi normalna. Moja Fata je iz Foče.”
A gdje je ta FoČA...”
„Baš da ti kažem...”
„A baš sam mislila da si Džoanin...”
„Ama ženo, kakve ja veze imam...”
„Pa, zoveš se isto ili gotovo isto kao njeno čedo...”
„Molim?!!!”
„Doduše...”, čeznutljivo će, „ njeno umjetničko čedo, naš mali čarobnjak...”
„E, da si se ti izvukla iz Foče ’92., i ti bi bila čarobnjak.”
„Ne razumijem. jadni, mali čarobnjače. Tako su ti okrutno ubili roditelje...”
„Babu jesu, ali eno Fate, još mjesi pite kao da joj je dvadeset...”
„A tako sam te htjela upoznati...”
„Koga bona...”
„Pa malog čarobnjaka, koji je sad doduše veliki, veliki momak...”
„Ženo, žuri mi se. I pozdravi tu Džoanu.”
Harun se gotovo spotače kad udari u nekog.
„Rončilo brate, šta ti radiš ovdje”, zaurla na sav glas.
„Kako šta radim, ganjam pomoć”, promumla ovaj negdje iza Harunovog ramena.
„Pa i ti brate uteče...”
„A šta bi, tamo ljudi zavijaju k’o vukovi od gladi Harune moj...”
„Pa kol’ko se nismo vidjeli čovječe.”
„Dugo. Kad si ti zbris’o.”
„Sve ću da ti ispričam, ‘ajmo u kafanu.” Taman da pođu...
„Harune šaljivdžijo, znala sam da si to ti, naš čarobnjak, borac za pravdu, nemoj mi samo reći da ovaj pjegavi crvenokosi Rončilo nije oNAj Ron”, žena je stajala na vratima ureda i osmjehivala se konjskim osmijehom.
„Ama ženo, rekoh li ti da sam Fatin”, poče da objašnjava Harun, ali se naglo predomisli, uze olovku i potpisa joj se na dlan. ovu obliše suze ushićenja, istovremeno kad joj se ovlažiše i gaćice.
„A sad briši, čekamo prevoz, to jest metle...”, mahnu joj rukom.
„Hej vas dvojica, ovdje može samo jedan.” „A koji si sad pa ti”, povika Harun.
„Ja sam Mehmedalija iz sane.”
„A što ne možemo obojica.”
„Jer je ovo naš klub. oni neka idu u nji’ov.”
„’ebem ti ja mater.”
„Š’a si rek’o... „
„Ono što si čuo, pritko. A sad m’rš.”
„Je l’ ti to meni”, povika ovaj, te se zaleti prema njemu i potom se prostre koliko je dug i širok.
„Pa ti baš imaš reflekse”, zadivljeno će Harun Rončilu."
„Ma jok, samo sam krenuo da ispružim noge...”
„Die Zeitung, die Zeitung, die Achtung, die Achtung... Eine Fraulein aus vilajet....”
„Šta drobi ovaj Harune o vilajetu....”
„Ne znam jarane, sad ćemo da vidimo.”
Zagledaše se u dezenirani kupaći kostim na naslovnoj strani novina.
„Počelo je”, Harun će kao za sebe, pa se povjerljivo nagnu prema Ronu.
„Da vidim ožiljak.” ovaj otvori dlan i pokaza tanku liniju ožiljka. Harun učini
isto.
„Sjećas li se šta se zarekosmo kad pomješašmo krv? Bratstvom do groba.”
„Do groba”, zatrepta Ron sa suzama u očima, gledajući u dezenirani kupaći kostim, koji se, zakleo bi se, sa naslovnice širio sve više i više.
Comments
Post a Comment