Nit’ je snijeg, nit’ su labudovi - ČETVRTI DIO

Inspektor iz ladice uze fascikl, pronađe predmet Veća sisa i ispusti dubok uzdah.

Nagnuvši se preko njegovog ramena, pomoćnik zaškilji prema amaterskoj fotografiji na kojoj se vidjela Hermina u dezeniranom kupaćem kostimu.

„Kakve su to sise, u čemu je njihova čar. petica, šestica.”

„Ma jok.”

„Četvorka onda.”

„Ma nisu. obične, solidna trojka. skladne, normalne rekao bih.”

„I šta je tu lijepo molim te, to su tebi sise?!”

„Ovo su obične sise od krvi i mesa i baš zbog toga su lijepe. Upravo onakve kakve smo zagledali nekada. Kad si ti prije vidio da neko od trideset kilograma ima sise broj osam ili da ocvala dama u šezdesetim ne nosi grudnjak, jer joj sise bodu oči. Ma kakve sise, to su sada gumene lopturine... To je čisto otuđenje druga od drugarice, ne pipaš ti sisu, već tu silikonsku govnariju. A lijepo je kazano da kapitalizam otuđuje čovjeka od čovjeka. A znaš li ti odakle je stigla ta pomama od silikona, iz  imperijalističkih zemalja...”

„Ajde de, šta imam da budem blizak, ja kad vidim Cecu ili stoju, ‘oće šlic da mi pukne.”

„Koji si ti idiot.” Inspektor se zamisli.

„A taj mladić, Huso, što su mu se prirodne sise svidjele, mora on imati u genima nešto anti-imperijalističko. Brzo mi iskopaj sve o njemu, sve, razumiješ li me. Neću da mi promakne nijedan detalj.” sa slikom Cece i stoje u glavi, policijska šapka se uputi niz stepenice. odjednom stade. Šta je rekao inspektor, pomenuo je imperijalističke zemlje, otuđenje, da da, baš tako. A oni se k’o volovi upinju da ih baš taj imperijalizam stisne u naručje. Moraće posjetiti Šefa. 

A  šta će mu reći, ponovo se ukopa. Za početak će predložiti  da pomno motre ko je za silikonske sise, a ko ne. A tad će se znati kom obojci, kom opanci. 

Zastade pred vratima kao oparen. Uporedo s njim, kretao se i jedan mrgodan tip, tzv., Hobotnica. Za takve nikad ne znaš kojim krakom će po tebi. Šta radi ova Hobotnica ovdje, upita se u sebi, a onda skliznu za gostom kroz otvorena vrata. 

*** 

Bolničar se nagnu prema Husi i tiho ga upita:

„Reci mi druže, kakve su bile te sise.”

Huso se uhvati rukama za glavu, lice mu se iskrivi u grimasu bola, a onda  sav oznojen prodahta:

„Znam da su bile tako lijepe, podsjećale su na slobodu, ljubav, bratstvo i jedinstvo, onako oblasto usmjerene jedna na drugu. Činilo se čak da je jedna veća, jer je sjenka od sunca padala preko vode. Ali nije, bila je to optička varka...”

„A znaš li da su neke budale cijeli slučaj nazvale Veća sisa... 

Čega se još sjećaš”, tiho priupita.

„Mnogo boja, plavog neba, mora, tih lijepih nijansi proleterske crvene boje kupaćeg kostima,  u koji su te sise bile ušuškane. sjećam se da sam nešto pričao, ali više ne znam šta. potom sam začuo tresak i osjetio strahovit bol.  onda je nastao mrak.”

„Kažu da ti se tad sve promijenilo u glavi...”

„Druže, prvo treba promijeniti uzroke koji nas porobljavaju, onda se mijenja i svijest pojedinca. proleteri svih zemalja, ujedinite se.”

Bolničar ga primi za ruku, te stavi prst na usta.

„Evo ih, dolaze. Tiše.”

Harun se zagleda u Rona i povuče ga za rukav. Izađoše napolje i skoro trčeći uskočiše u s-Bahn. 

„Dido mi se protiv uvih ubleha borio, pas mater, a ja sad ‘vako.”

„I moj je kosti ostavio na sutjesci, švapski ga metak pogodio. otac ga nije ni zapamtio, ni u školu nije krenuo.”

Harun raširi novine i zagleda se ponovo u kupaći kostim na naslovnoj strani. 

„Neka sam proklet, Rone, gledaj, postoji samo jedna žena koja nosi ovakav kostim.

I dalje lijepa i prkosna, kao naš vilajet.” ovaj  primače novine očima i viknu:

„Harune, brate moj, Harune, jarane moj, pa to je, to je...” „Hermina G”, uzviknu Harun i zavitla novine kroz zrak, na opšte zgražavanje putnika. 

*** 

Vlatko je pratio Franca i vješto skliznuo u mrak, dok je ovaj otvarao ulazna vrata. potom se priljubio uz prozor.

„Ćaća, ćaća”, ču ga kako doziva unutra. Utiša dah. starac se pomače na postelji.

„Što je, što se dereš.”

„Gdje ti je ona uniforma, ćaća.”

„Koja.”

„Pa kako koja. ona iz onog rata.”

„Imao sam dvije, budalo.”

„Ona novija, što si u njoj samo godinu bazao i decenijama primao njihovu penziju”, utiša glas.

„A ta. vidiš sine, rekoh li ja da se nikad ne zna kad može zatrebati”, potom naglo problijedi i pridiže se na krevetu. 

„Što će ti ta uniforma. Govori!” vlatko ih posmatra kako razgovaraju. starac uzbuđeno maše  rukama.

Franc mu objašnjava.

„Nemoguće. osobno sam gledao kako ginu, a nakon rata kako ih potiskuju, što penzionisanjem, što spletkama, što ovim, što onim... I nemoj da me zajebavaš, znaš li koja je ovo godina. 

Nema zaraze.”

„Ima ćaća, ima. velečasni nikad ne laže, osim kad mora, naravno. A i priča se po cijelom selu.”

„Nema, kažem da nema i ćuti!” starac se zakašlja, te zakoluta očima. Nakon što mu pritrča, Franc poče da ga udara po leđima, ali je ovaj i dalje kašljao, da bi potom počeo da šišti kao parna lokomotiva.

Potom izbeči oči i sruči se na jastuke. Franc se naže nad njim  i zaklopi mu oči.

U sekundi kao da se smanji, pa tromim korakom pođe prema ormaru. Na dnu, ispod naslaga starih deka izvuče jednu kesu. Iz nje se malo pomalo pomoli uniforma i vlatko kroz prozor ugleda titovku sa petokrakom, crvenom kao krv. Nedugo potom, iz druge kese, koja je stajala u drugom dijelu ormara, Franc izvuče uniformu crnu kao noć. Kad na kapi ugleda slovo U, vlatko se strese kao da su ga polili hladnom vodom. Luks zareža i pođe da kidiše na prozor. „Miran”, progovori tiho, češkajući vučjaka iza ušiju.

Iza prozora, Franc se okrenu prema ocu, žustro pođe da ga svlači, te da mu navlači  ustašku uniformu. 

„Idem po župnika”, promrlja naglas i krenu prema vratima. 

Vlatko stegnu pesnice, sačeka da se ovaj udalji, te lagano uđe  u kuću, zatvorivši vrata za sobom. 

Hobotnica uđe i pruži ruku.

„Šta si ti trebao”, mahnu Šef glavom prema pomoćniku inspektora.

„Ja doš’o da kažem da je važno znati ko je za silikonske sise, a ko ne...”

„Šta, ma je li ti to mene zajebavaš...”

„Ne gos’n Šefe, ne, samo sam ćio..”

„M’rš van, m’rš kad kažem...” okrenu se prema pridošlici, nakon što se vrata zatvoriše.

„Eto, s kakvim ja ološem imam posla.”

„Pustite kraju. Nego, situacija je ozbiljnija nego što izgleda. 

Čuli ste za zarazu...”

„Ma, propaganda. svinja tamo, svinja vamo, grip k’o grip.”

„Kamo sreće da je grip. U pitanju je jedna strašna zaraza, gora i od kuge.”

„Ne znam o čemu govorite...”

„Pa, ne mogu da vjerujem, već je uzela maha...”

„Čekajte, mislio sam da vas prvenstveno ineteresuje predmet Veća sisa. Mi zaista nećemo tako lako prelaziti preko Al-Kaidinih i vehabijskih prijetnji, kao i demonstracija sile prema našoj sugrađanki...”

„Partizani...”

„Molim!?”

„Partizanska zaraza.”

„Moj bože.”

„Bojim se da nam tu bog najmanje može pomoći.”

„Ali, kako, gdje.”

„Čudi me da ništa ne znate, lično sam i vp-ja, kako onog broj šest, tako i ovog novog, broj sedam obavjestio o zarazi...” Šef se maši telefona.

„Kako nije tu. Šta radi u kupaoni. pjeva? Hitno mu zabranite da pjeva i neka mi se javi na telefon. Kako...” veza se prekinu. Rezignirano pogleda u gosta.

„Našem vraču niko ne može zabraniti da pjeva. sačekaćemo da se ispjeva, doći će on. Kako rekoste, vi ste već preduzeli mjere. samo momenat.” opet zove nekog preko telefona.

„Kako mislite da sveti sinod misli da to nije alarmantno. A, upozoreni ste dakle i niste se udostojili da nam... A, tako vi mislite... pa, za vašu informaciju, i tornjevi gore. sjetite se paklenog tornja, da.  Razgovaraćemo. Ne, neću se vjenčati u crkvi, do đavola, stoti put vam kažem NE ...” vrata se naglo otvoriše i raspjevani vrač poluosušene kose uđe.

„Što volim da pjevam kad se kupam.”

„Zar ne možeš to da obaviš kod kuće.”

„Ne mogu, neću i čik, neka samo neko proba da mi zabrani...” „Znaš li da se u blentitetu MRA pojavila zaraza...” „I u HRA, hraknem li im ga...” živnu gost.

Vrač ih gleda, a potom ponovo poče da pjeva.

Uglas, prekidaju ga, a Šef ustaje i staje mu sučelice.

„Partizanija...”

„I zbog toga me tjeraš da prestanem da pjevam, pa ti nisi normalan. Misliš da sam ja tolika budala. Da je ovo džabe, ovi neprobojni zidovi, ovaj mermer, ovaj mramor... tek tako. E pa nije, ovo je tvrđava, niko nam ne može ništa, niko, mi smo se izdvojili od mase, od tog primitivnog, sirotinjskog puka, mogu samo da ih gledam odozgo ili kroz prozor automobila. I da ih psujem, o kako volim da psujem...”, napravi laganu piruetu, pa se uputi ka prozoru.

„I pogledajte samo ove medije, nadohvat ruke. Kada bi se samo protegnuo, mogao bih da zgrabim urednika za gušu. Ali neću, jer je on dobar dječkić, pa nam je uvijek na usluzi”, isprsi se. Zadovoljno se nasmija, zavali u stolicu, a potom ponovo poče da pjeva.

Vrata se naglo otvoriše i on skoči na noge. preostala dva vrača  se sjuriše unutra.

„Idiote, ti pjevaš, a u istim smo govnima. Kad kremeno propadati, odosmo svi u majčinu.”

„A baš sam danas spremio govor protiv tebe”, gorljivo će vrač, pokazajući prema jednom od pridošlih. „I protiv tebe. je li vas neko vidio da dolazite.”

„Šta je tebi. pa nismo se jednom sastali na planinama, rijekama, ah miline, kad se sjetim”, progovori jedan od dvojice.

„Prekinuli ste me u pjevanju da bih vam rekao kolike ste budale. E, sa zadovoljstvom. Najviše volim da vrijeđam ljude, jer mi niko ništa ne može. Niko. jedno je kada nas sastavljaju da bi se mi k’o fol nešto dogovarali, a drugo kada mi banete ovako.  vi već znate koliko ste mi dragi, mi smo spojene posude, ovaj, spojeni vračevi, ali kog đavola sad tražite u mom tornju.”

„Brzo, idemo negdje odavde, nije sigurno.”

„Nisam blesav, upravo sam oprao kosicu, dovoljno je da me malo vjetrića napiri, pa da me zaboli glava, znate kakve glavobolje imam...”

„Stavićemo ti kapu na glavu.”

„Ama kakvu kapu.”

„Lijepu.”

Uto se vrata ponovo širom otvoriše i pomoli se zadihana čistačica perka, koja tresnu nešto na sto. vrač se ni ne pomjeri, već mahinalno uze tresnuto sa stola i  povika:

„Kakvu kapu”, pitao sam. preostala dva vrača problijediše kao krpe, okrenuše se na peti i potrčaše napolje. vrač sRA se podiže i u tom časi mu se iz grla ote falset, a jedno staklo na tornju se od vibracija sasu u paramparčad.

Župnik zadihano dreknu:

„Neće ti ćaća nigdje pobjeći, uspori, uspori kad ti kažem.” Idu nogu pred nogu.

„Volio bih da sam ga ispovidio, najveći mu je teret bila ta godina u partizanima, mislio je da će ga se bog zbog toga odreći. Nije znao da bog voli zabludjele ovčice...”

Franc žustro otvori vrata i župnik dahćući uđe. Umalo ne posrnu preko neke pocijepane uniforme, koja je ležala na podu. A kada mu u vidokrug uđe tijelo poluoslonjeno na jastuke, zapilji se u titovku na pokojnikovoj glavi, a odande ga ravno u srce, kao puščano tane pogodi petokraka, crvena kao krv. Župnik se uhvati za grudi i pade tačno preko pokojnika, udarivši čelom u onu istu petokraku.

Sutradan su svi ili gotovo svi mediji iz nepostojećeg blentiteta HRA donijeli udarne napise o prvim žrtvama zaraze.  Bilo je riječi o jednoj iscijepanoj ustaškoj uniformi, za koju je u obrazloženju stajalo, kao da ju je tisuću pasa žvakalo. o Francovom ćaći i župniku nije bilo ni riječi.