Igrale se palije

Visoki poglavica se okrenuo prema prozoru. Gledao je grad ispod, iznad, sa strane, šverao pogledom, sve dok mu brda okolo baš kao bumerang pogled ponovo nisu usmjeravala u prostoriju. Grad je naime imao jednu tajnu. Trebalo ga je znati posmatrati. To su vilajetska plemena dobro znala i obično bi se potajno gurkali kad bi se on i njegovi prethodnici hvatali za glavu, žaleći se na brda okolo koja su im, kako su govorili stvarala sjenke i refleksije, tako da je malo ko uspijevao da bilo šta jasno vidi. plemena su znala da je to samo varka, ali ni za boga miloga ne bi odali neku od svojih izvornih, domaćih tajni.  

Iza njegovih leđa, čovjek se nakašljao. visoki poglavica je odmahnuo rukom prevodiocu i ovaj se uputio u drugu prostoriju.   

„Koliko je sve to ozbiljno”, upitao je potom posjetioca koji je sjeo preko puta njega.   

„Reklo bi se, veoma. Ali, imamo i mi svoje metode. palimo knjige, biblioteke se pretresaju, u nekim mjestima su zabranjene boje...”  

„Boje...”, zablenu se vp, kako je volio da ga skraćeno zovu, u sagovornika.   

„Da, pogotovo crvena. To je znate boja...”  

„Dalaj Lame.”  

„Ne, nema Dalaj Lama sa ovim ništa, on nosi narandžastu boju zar ne,  mada, čovjek više ne može biti siguran ni u šta... Crvena je boja komunista, koju su zdužno prihvatili partizani. skupa sa tom glupom ideologijom, pravdom za obespravljene, gladne i slično. svaki bogovetni Manifest bio je štampan u toj nesnosnoj boji, što i vi naravno, budući da dolazite s tih terena znate...” vp je svrnuo pogled na svoju kravatu. Čovjeku preko puta nije   

promakla crvena nijansa ispod njegovog vrata. smješkao se.  

„Naravno, to se ne odnosi na vas.”   

„pitao sam vas o razmjeri zaraze, a ne o bojama...”   

„vidite dragi naš vp, zaraza je, između ostalog, prouzrokovana i bojama. one znate oživljavaju emocije, čine čovjeka živahnijim, otvorenijim za...različito. Što je, moraćete priznati jako, jako opasno. Te emocije treba zatrijeti...”  

„Ama, emociju ČEGA?”  vp je sad već bio nervozan. MUp, Mali Uspavani Poglavica,   

njegov prethodnik, nije bio nestrpljiv poput njega i na  to su ga često podsjećali. Mnogima se dopadala MUp-ijeva narav, ali su mu pojedini zamjerali da se nedovoljno smješka u javnosti, zapravo, možda bi se i smješkao da su ga znali razbuditi, ko zna. Zato je Četvrti poglavica bio stalno razbuđen i nadasve nasmijan kao kakva filmska zvijezda. Toliko da je u holivudskom maniru kupio vilu. jednu, za koju je javnost saznala, na jednom od najljepših dijelova vilajeta. poglavica, nazvan MGM – Super Star je objašnjavao da se novci jednostavno moraju negdje potrošiti, a dobivao ih je toliko da je to zaista postajao problem. plemena su se pitala zašto je on uopšte bio tu. Ali, to nikada nisu saznali, ne samo kada je on bio u pitanju, već kako oni pređašnji, tako i oni potonji. Bilo kako bilo, slava je potamnila nešto brže, nego što je MGM – Super Star očekivao, ali su ga ljudi više trpili do njegovog prethodnika, Poglavicu Mrguda. Isti nikako nije dozvoljavao skraćivanje svoje titule, jer mu je neko odmah došapnuo šta tamošnja plemena podrazumjevaju pod tom skraćenicom. Ništa nije pomagalo što su mu saradnici pokušavali objasniti da ta skraćenica ništa ne znači bez zavijajućeg samoglasnika ispred, Poglavica Mrgud je ostajao pri svome. Nije računao na bandoglavost vilajteskih plemena, kada je u pitanju kršenje zabrana.  pM bi bio potpuno zaboravljen, da mu  usred mandata nije pisala stanovita Mileva, koja je tvrdila da je pljunuti njen brat kojeg je izgubila još u vihoru onog rata.  Uzalud su pokazivane krštenice, porijeklo, Mileva je uporno ostajala pri svom. Kada je pM napokon napustio plemena, ona je samo odmahnula glavom i rekla:   

„Kako brat seji došao, tako i otišao.”   

Poglavice II se gotovo niko nije ni sjećao, nije kupovao vile, nije bio romantičan, niti namrgođen, a o manirima filmskog glumca da se ne govori. Čak nije ni spavao na javnom mjestu. jedino je redovno primao platu. Zato su svi pamtili njegovog prethodnika, poglavicu prvog, čiji su boravak u vilajetu pominjali kroz ljubav. Ne prema pravdi, jednakosti, miru u svijetu, već prema jednoj ženi. Uzalud su ovo demantovali i poglavica I i žena, plemena su ostajala pri svome da se jedino ljubav i siromaštvo ne mogu sakriti. Niko u potpunosti nije bio siguran da li ta poslovica glasi baš tako, ali je za ovu priliku savršeno odgovarala. stanovnici vilajeta bili su siromašni, a poglavica zaljubljen. Tako je Vitki Viking, kako su ga odmah počeli oslovljavati, dobio oreol Romea. svi su podizali dva prsta kada bi prolazio, formirajući v  u zraku i kliktali „za ljubav”.  Kada je vv odlazio, vraćajući se na svoj sjever, za njim je ostalo samo jedna urušena Tv antena. Toliko je bila krhka, da su je uskoro prvi vjetrovi u potpunosti skršili. Tako se slika zajedništva iznad vilajetskog neba rasplinjavala i rasplinjavala, dok u potpunosti nije iščezla. s druge strane, niko ne zna da li je vv i dalje bio zaljubljen, ali su plemena vilajeta nesumnjivo i dalje ostala siromašna.   

visoki poglavica se trže, jer ga je neko drmusao za rame.  

„slušate li vi uopšte šta ja vama govorim.”  

„A da, govorili ste o...o...”  

„Bojama koje treba zabraniti, jer prouzrokuju emocije koje opet treba zatrijeti. Na primjer, onu emociju zajedništva ili bratstva i jedinstva. Razigranost čovjeka ispunjava lijepim osjećanjima i onda on sve voli, to treba spriječiti...”  

„Ali, zašto...”  

„Između ostalog i da biste vi sjedili tu gdje sjedite i primali platu, koja je...”   

Čovjek se maši za novine sa napisom na kojem se kočoperio iznos i protrese ih pred očima vp.  

„pa, to je već  kvalitetan i dobar razlog. Šta mi možemo da učinimo.”  

„Ništa. Kao ni do sada.”    

„Šta još rekoste, kako se manifestuje ta zaraza.”  

„ponavljam, ljudi se grle, ljube, vole.”  

„Nisam ja ovdje da bi se ljudi grlili, ljubili. I to još pred mojim očima. pa to je čisti socijalni blud...”  

„odlično, shvatate sve bolje i bolje. Doduše, vi možete ponekad, kao onomad jedan od vaših prethodnika poglavica, ono o konstitutivnosti naroda. Uuuu, što je to bilo dobro. Znate, te odluke su dragocjene. Izazivaju strah i mobilišu plemena. svako ponaosob.”  

„Kakve sad veze ima strah.”  

„I te kako ima. Ustanovili smo da strah smanjuje zarazu.” posjetilac se naglo okrenu prema vratima. Učinilo mu se da je   

načas  vidio prevodiočevu glavu.  

„Koliko vam je osoblje sigurno.”  

„U platu je uključena stavka da ne misle svojom glavom. prema tome, prilično.”  

„pojačajte im plate, a pravosuđu još više. To su okosnice iskorjenjivanja zaraze.”  

vp je potvrdno klimao glavom, okrećući se na stolici.  

Ruka preko puta zaustavi rotiranje.   

„I što više trvenja po školama, poduprite sve koji insistiraju na tri jezika. I recite onima preko...” čovjek tresnu rukom preko karte, okačene na zid...„Neka još malo otežu sa tim hapšenjem, jače ćemo suzbiti zarazu ako ih budu tobož vijali...”  

„Čini mi se da ta vaša zaraza ima bezbroj simptoma. I kako je uopšte izbila, pored svih mjera sigurnosti.”  

„Ne znate vi kakav je ovo vilajet. ovdje je i nemoguće moguće.   

I pored svih mjera bezbjednosti.” vp je lagano lupkao rukom po stolu. U jednom momentu, prsti mu dotakeše nešto. Upro je pogled i ugledavši knjigu, nasmiješio se potcrtanim redovima na strani koju je nasumice otvorio „Čuvajte mi”, tu se malo napregao, jer je neko oljuštio slova, ali daljni tekst je bio čitak, te on u nastavku pročita....” kao zjenicu oka”.. Kako ljupko zvuči, ko li je to izrekao. Kada  mu se ravno u  oči zabio hladni, plavi pogled, umalo nije vrisnuo.  Taj čovjek! Taj čovjek koji će ga stalno podsjećati. on zna kako je to užasno. Na svojoj koži je osjetio kako je bolno roditi se  u pelenama tvrdog poveza. Zna to bolje od čovjeka koji ga i dalje netremice gleda sa korica te knjige, i nakon smrti nadmoćnog jer je umislio da je bolji zato što je na tržište plasirao pelene mekšeg poveza.   

Ali, pelene su pelene i u njima se svejedno usereš.   

Zgrabio je knjigu, otvorio prozor i zafrljacio je na ulicu. Načas mu se učinilo da je vidio glavu svog prevodioca, ali ju je u sljede-  

ćem momentu poklopila knjiga, te je odustao od nagađanja.   

očekivao je, ali nije se osjetio bolje nakon bacanja knjige kroz   

prozor. osjeća on tu nadmoć mekih pelena i kod ovih plemena. Kako su ga samo nervirali sa mahanjem onog svog izumrlog pasoša. Te mogli su tamo, te mogli su onamo. A kad mu kažu kako ih je carinik vazda upozoravao da čuvaju to čudo od isprave, jer je bilo od neprocjenjive vrijednosti, kao da mu zdrav zub čupaju. Znao je on pročitati njihovu zluradost, sjeća ih se kako kao paunovi krstare ulicama njegovog grada, gizdavi i puni sebe. Nemilice troše i prebučno se smiju. slute oni koliko mu je to falilo, ta kretnja u onim tvrdim pelenama, umotanim da te slome, da ti na pamet ne padne da igdje možeš. Zamišljeno se zagleda kroz prozor. sjetio se kada su počeli da se otvaraju putevi njegovog dolaska   

u vilajet.  

prizorom jednog polja, za koje su mu tada rekli da je čuve-  

no po nekoj velikoj bitci. Čovjek koji je vikao sa tog polja i ljudi, okupljeni oko njega, pretvarali su se da je veliki poraz koji se tu odigrao zapravo pobjeda. potonji vožd svih poraza zvanih pobjede, iznikao na ovom mitu, u praksi je nastavio da sprovodi pomenute zablude, dok su mase euforično blejale kao ovce.  

Budući vp tada nikako nije mogao da shvati kako vožd drekavac sa onog nesretnog polja nije bio tek puki proizvod trenutka, već smišljena i dugo ostvarivana kreacija. onda se negdje dočepao knjige pod nazivom Manje i veće le-  

gende from Balkan i počeo halapljivo da je iščitava.  

Prva legenda kazivala je kako su mnogi dobrovoljno, a biće najviše izvraćeni komunisti, mahom poratni mas kadar Voždu drekavcu zdušno davali i dušu i tijelo,  dok su krucijalni doprinos stvaranju tog   

čeda, u konspiraciji nazvanog Rozmarina beba, udjenuli akademici. Soj ljudi, priznat isključivo od sebe samih radio je i prekovremeno kako beba Rozko, od milja,  ne bi bila gladna. Malo je ko tada računao na toliku bebinu proždrljivost. Rozko je odmah procijenio da je važno zadovoljiti svoje apetite, tako da se na njegovoj listi hranilaca našao priličan broj ljudi. Znao je zavesti, ljubazno bi se smješkao, a ako nije bilo po njegovom, lupao bi šakom oko sebe i vrištao. Nerijetko bi sve porazbijao.   

vremenom, čedo Rozko je počelo da tuče djecu iz komši-  

luka, pa se malo ko htio igrati sa njim.  Mada obilato hranjen, nikada nije narastao, što ga je bacalo u očaj, koji se, shodno dr spoku, pretvarao u bijes. ono što Rozko nije dobio na visini, nadoknadio je na težini. Ako bi nekom stao na nogu, taj bi šepao cijeli život.   

U svom majušnom mozgu, nije mogao pojmiti da je njega iko ikada stvarao, te je  zaslugu za svoju nazočnost kao takvog pripisivao isključivo sebi. Akademike, koje je prozvao baby siter-baby sikter takođe je počeo neumorno da čepa.   

Kako su već svi oko njega bili ćopavi, tim stručnjaka iz bijelog svijeta zainteresovao se za ovaj slučaj, te su počeli da obilaze Rozka, pišu elaborate, studije, te pokušavaju uspostaviti dijagnozu. Vraćali bi se neobavljenog posla, zaintrigirani, ali i umorni od ovog slučaja. Nadasve, bili su sretni što su i sami uspjeli da izbjegnu teškom Rozkovom đonu. Tek da umire savjest zbog sopstvene nemoći poveli bi nekog od šepavih sa sobom. Istog bi potom u novoj sredini puštali da šeta, ako bi se tako uopšte moglo nazvati đipasto poskakivanje ubogog, a potom ga ostavljali negdje u zapećku da ih ne podsjeća na njihov profesionalni neuspjeh. Budućim pokoljenjima ostavili su u amanet svoje nedovršeno djelo pod nazivom Uzroci i posljedice Rozkovog čepanja.  

Tada se pojavio novi tim stručnjaka, podrazumjevajući da su njihovi prethodnici premalo kvalifikovani, te da se nisu dovoljno unijeli u cijeli slučaj. Tako su i dalje dolazili, čak iz najudaljenijih krajeva   

čudesne planete, čitao je bez daha.  

U međuvremenu, Rozko se i dalje smijao i mlatarao ručicama, a potom u hipu prelazio u fazu neizrecive histerije, čepajući i lomeći sve oko sebe. Ipak, nije se bunio kada bi ga stručnjaci poveli u raznorazne međunarodne luna parkove. Naime, mnogo je volio luna-parkove. Ali, sve je jednako i dalje zbunjivao. U varijantama sa drugom djecom, ma gdje se ona nalazila bio je nepodnošljiv. Nerijetko bi se svi vrišteći razbježali, a luna-parkom bi na ogromnom tenku suvereno krstario samo Rozko. Brže bolje bi ga vraćali kući, a osim čepanja i asocijalnog ponašanja, u svoje analitičke studije još  su dodavali i čupanje za kosu, pljuvanje, šamaranje, laganje... (o kako je Rozko volio da laže, a da ne trepne, napisao je jedan mr., prim., dr), udaranje s leđa etc... etc...   

Budući VP je tada nestrpljivo preskočio nekoliko strana i došao do dijela kada je Rozko napokon našao druga koji je zbog toga bio sretan, jer je malo ko pokazivao bilo kakve afinitete prema njemu. Naime, ovaj drug  je odmalena nosio naočale, malo je žmirkao, bio prilično usukan, a najviše preko usta. Nimalo lijep prizor, ali Rozko ga je zavolio, jer je on bio jedini koji ga je razumio i slijedio u njegovoj agresivnosti, vizijama, čepanju, pljuvanju i slično.  U početku ga je doduše mlatio, ali ovaj je na njegovo iznenađenje pokazao da zna uzvratiti. Brzo su se dogovorili da se više ne tuku međusobno,  čepanje su izbacili iz načina komuniciranja, a o razbijanju igračaka više nije bilo ni govora, pogotovo jer su već ostali bez istih.   

Najuporniji od najupornijih stručnjaka zainteresovali su se za fenomen Rozkvog druga, smatrali su da u tom odnosu možda leži ključ odgonetanja agresije u djece, te su počeli da ih promatraju u paketu. Gomila ljudi, zapisničara, guvernanti i slično pratila ih je danonoćno po svjetskim luna parkovima, na njihovim nošama, u razigranim šetnjama, ali rezultata nije bilo.  

A onda jednog dana, kaže legenda, dok su ih timovi stručnjaka pomno motrili, Rozko i drug sjedili su pod drvetom Black Geor pored kojeg je pasao jedan vo.  odlučili su da, sa dva glasa za, nijedan protiv, svoje rušilačke afekte i destrukcije, koje su ih ispunjavale gotovo bestidnim uzbuđenjem kakvim ih nikad nisu resila njihova nedozrela spolovila, iskale mirnim putem prema nekom trećem. Rozko je posebno insistirao na mirnom putu i tako su njih dvojica uz milkšejk odlučili da se ustreme prema susjednoj kući. U njoj su živjeli melezi...   

Kada su skočili sa trave, čisteći brižno jedan drugom stražnjice od polomljenih travki, iza njih je ostao jedan išaran list papira iz bloka A5. Stručnjaci su se sjatili da pogledaju crtež na kojem je dominirala kuća sa urušenim dimnjakom, zazidanim prozorima, počupanim cvijećem iz saksija,  te zabetoniranim vratima. Okolno drveće bilo je slikovito  iščupano iz zemlje, a jato vrana tako vješto nacrtano da nisu mogli zatomiti uzvik oduševljenja. Mnogi su uzeli povećala da razaznaju male nacrtane ljudske figurice ispred kuće, preko kojih je netom prešao ogroman tenk. Premda je crtež nastajao usljed napora oba djeteta, jasno su uočavali Rozkovo iznimno umjeće u zadnjim potezima kistom. Na crtežu su se vidjeli i veliki tamni oblaci  iz kojih su sjevale munje. Ubrzano su u svoje notebooks bilježili kako se na osnovu oštrine linija može jasno razaznati da je prilikom crtanja došlo do polnog uzbuđenje kod oba djeteta.  

Eksperti iz cijelog svijeta smatrali su da će naredna dječija igrarija biti od  neprocjenjivog  iskustva  za njihov daljnji rad. I dok su pratili pogledom odlučne kretnje njihovih stražnjica usmjerene ka dražesnoj kućici meleza, koja, zapisali su brzo, nema nikakve sličnosti sa crtežom koji su do maločas razgledali,  zauzeli su  udobnije pozicije u svojim ležaljkama. prinjeli su bliže grickalice i konzerve sa hladnim sokovima. Kad su malo dremnuli, crtež im je iskliznuo iz ruku, a vo koji je pasao travu u blizini, počeo je da ga žvaće. Kako je imao gorak okus, ispljunuo ga je.    

Hmmm, vp se počešao po glavi, protegnuo noge i sjetio se nastavka ove legende koju je čitao ispod noćne lampe u svom udobnom krevetu.   

Mnogo godina kasnije kada njihove bilježnice budu već u potpunosti ispunjene naučnim elaboratima, eksperti iz svjetskih timova  uočiće da je prilikom rezultata analize zadnje akcije mirnim putem  ove dvojice sada već propupalih poburtetlija učestvovalo najviše mrtvozornika. pubertetlije su i dalje revnosno obilazile svjetske luna-parkove, a u jednom od njih su hraneći patkice u jezeru svečano stavili svoje kitnjaste potpise na još jedan crtež. osim njih, na crtež se potpisao i dječko kojeg su Rozko i drug prihvatili, jer su početkom svoje akcije mirnim putem prema susjednoj kućici, vrlo brzo ukapirali da ovaj nije melez kako se u početku lažno predstavljao. Doduše, nisu  nikad smatrali da im je dječko ravan po njihovoj kreativnosti na miran način, niti da mu je potpis i približan njihovom kitnjastom zavijanju naliv-perom po papiru, što su stručnjaci okarakterisali kao  njihovu urođenu egocentričnost. posmatrajući patkice kako mirno plivaju po glatkoj površini jezera, sva trojica su se na koncu ipak usaglasili da je njihov posljednji crtež naprosto genijalan, jer se na glatkom papiru ni mikroskopom nije mogao naslutiti trag  meleza.   

Namještajući se udobnije u krevetu, budući vp se tada bacio na iščitavanje druge legende, koja mu se od prvog retka činila interesantnijom.  

I tako, druga  legenda besjedila je o tome da su nekada davno dva homo barbarusa sjedila u pećini  i jeli netom rasporenog mamuta. Nakon obilnog ručka tokom kojeg su sirovo meso kidali zubima, barbarusi su umašćene ruke obrisali kožom životinje, sa koje se još cijedila krv. Potom, u nastupu lucidnosti, ničim izazvani, zgrabili su oštre komade kamenja i njime počeli da šaraju po koži. Kada je na koži počeo da ostaje trag, šaranje je sve više i više počelo da im se dopada. Presretni, počeli su da skaču, udarajući se s vremena na vrijeme toljagama po glavi.   

od tih udaraca, jednom se koža glave povukla unazad, izo-  

bličujući mu čelo, pa su ga  od milja prozvali Franki, a drugom su se iskrivila usta, usljed čega postade Krivousti. Budući da su njihove žene već odavno zahtijevale nove komade kože za svoja stegna, nezadovoljno su ih mjerkale, gunđajući.  

„Čisto upropaštavanje materijala za naše kikljice”, rezonovale su.   

Homo barbarusi su ih dovukli za kose pred iscrtanu kožu i objasnili im kako je to preteča umjetnosti.  

„Zašto ne crtate po zidovima pećine, već upropaštavate materijale za naše haljine”, povikaše uglas.  

primajući to kao pametnu ideju, dadoše se na posao. Nedugo potom, jedan zid pećine bio je u poptunosti išaran, a vrhunac veselja bio je kada je Franki  nacrtao oblak kako zakriljuje sunce.  

Krivousti je, ponjet prijateljevim genijem, razigrano nacrtao i cvijet, na šta ga je jedna od žena u znak zahvalnosti udarila toljagom među oči.  

„To mom mužu nikad ne bi palo na pamet”, prozborila je ganuto, gledajući cvijet na zidu pećine, istovremeno gladeći identičan u svojoj kosi.  

„vrijeme je za tvoju terapiju”, kazala joj je druga žena, vidjevši da joj od uzbuđenja podrhtavaju usnice, te da bi mogla dobiti jedan od svojih čuvenih napada. Kada ju je udarila toljagom među oči, žena sa cvijetom sapetim u kosi se još jedno vrijeme trzala, da bi se malo potom začulo njeno ravnomjerno hrkanje.   

Homo barbarusi su do tada već išarali cijeli zid pećine.  

„ja crtam bolje”, kazao je Franki, na šta ga je Krivousti prijezirno pogledao. Riječ po riječ, pođoše da vrište jedan na drugog, a zatim da se udaraju toljagama.  

„ja sam najbolji, najpametniji i najveći”, dahtao je Franki dok je klečao na grudima Krivoustog.  

„Divljak jedan. ja, ja sam obrazovan čovjek, od malena sam posvećen znanosti, majka je još u svojoj utrobi primijetila da mi crtanje ide  od ruke. Šarao sam ručicom po njenom trbuhu.”  

„Ko neće kako ja kažem, neću da se družim sa njim. Izbaciću ga iz svoje pećine, ali mirnim putem. jer, ja sam za mir.”  

„Tvoje pećine.” Krivousti se toliko zakocenu da mu se usta okrenuše oko glave, te ih jedva vrati na mjesto. Proškrguta zubima: „Ovo je naša pećina, ali ti se oduvijek ponašaš kao da je isključivo tvoja. Eto ti je, ja odlazim, nikada mi se nije pretjerano ni sviđala.  Zaudara, krov prokišnjava, a ako neko i na čas nešto prigovori,  ti ga odmah opaučiš toljagom po glavi. A ja već tisuću godina sanjam o svojoj pećini, mimo tebe divljaka. A moja mamica je oduvijek govorila da sam od malena učinkovito poimao historijske tokove, ukratko, da sam ja genije.” Rekavši to, zgrabi svoju ženu za kosu, te sa toljagom u ruci izađe. Franki je od huje počeo da baca kamenice na susjednu pećinu, u koju se Krivousti smjestio, ali mu i to dosadi. Pogotovo što mu je ovaj uzvraćao, a i svako malo bi ih omeo neko od homo sapiensa sa dalekih pašnjaka, koji su naumili da ih izmire. I tako je prolazilo vrijeme. Njegova žena je patila za čovjekom koji je tako lijepo umio da crta cvijeće po zidovima pećine. Stalno je nagovarala Frankija da ne bude sitničav. Legenda dalje kaže da je jednog dana   

Franki šetao velikim pašnjacim kada je naletio na Krivoustog. Suze su mu se naresile na vjeđama dok ga ja grlio. Krivousti je takođe bio tronut. U čast susreta i novih perspektiva zaskočiše jednog mamuta i časkom ga oderaše. Jedući slasno, upriješe pogled negdje preko Rijeka. Kao da jedan drugom čitaju misli, svečano se pogledaše i gotovo istovremeno uzeše oštro kamenje u ruke. Po netom razastrtoj koži, pođoše da crtaju.   

Čista umjetnost, dahtali su od uzbuđenja. Nisu ni primjetili kako ih je natkrila sjenka. Žena sa friško uzbranim cvjetom ovaj put zakačenim u kosicu ponad oka, prezrivo je pogledala svoga muža i procijedila: „You, stupid man. od umjetnosti se ne živi.” Uzela je komad kamena i na koži jasno naznačila dva dijela.   

„Šta je to, kvariš nam naše pejzaže”, zablenuli su se homo barbarusi u crtež.  

„Ako ste vi nacrtali prvi pejzaž, ovo je prva mapa”, odbrusi žena.  

„Mapa, šta biti mapa.”  

Žena uze dva kamena, protrlja ih jedan o drugi i plamen obasja crtež.  

„Dosta je bilo zavitlavanja, vreme je da homo barbarusi potvrde razlog svog postojanja. Rat mirnim putem. puno mamuta, pećina i pašnjaka nas čeka s onu stranu Reke”, prodahtala je.  

„Mudro, mudro zboriš. ja želim da imam puno kože za svoje haljinke, a i naša dječica, naši anđelci žele svoje igračke. A sve znate košta. Da se ovaj moj pita, ne bi imali ništa”, oglasi se i druga žena, koja je upravo pristigla.     

„Nije ni ovaj moj puno bolji. on bi vasceli život mogao da živi u jednoj pećini. samo konta kako je on glavni u njoj. He, lako ti je biti glavni u onoj bedi. A ta pećina više ne liči ni na šta. sve je dotrajalo u njoj. pa to je čista propast.  A ja sam ti sestro slatka za širenje, za nove vidike.  jer, ja sam majka, a moja jadna dečica se guraju sa nama u ovom bednom prostoru. Neću to dozvoliti, svako od mojih juniorčića mora imati svoje pećine, svoje mamute, svoje reke, svoja mesta gde će da pričaju šta hoće i gde će moći da plešu...”   

„Kako smo mi majke brižne, dok ovi očevi, ma otac kolac...”, reče druga. vidiš”, zasjaše oči ženi sa cvijetom u kosi”,  „ sada je vreme,   

proleće, mesec je april,, mada ja najviše volim juli, ali nema više   

čekanja. Zvezde sijaju na nebu, mirišu travke, a mi smo za napadanje teritorije s onu stranu Reke.”  

„Ček, ček”, prekinu ih Franki. „vi žene samo mislite na haljine, pećine, bogatstvo... Nije to tako lako. Moramo se pripremiti da mirnim putem uzmemo one tamo staze i bogaze.”  

„slažem se”, oglasi se Krivousti. „sa historijske točke gledanja, mi smo u pravu. jer, historija se zasniva na sili. Kada krećemo.”  

„Ti si budala, kako ja da krećem, kada je ovo kreacija mirnim putem. ja ostajem ovde, a tamo će ići par barbarusa koje ja odaberem. A nekoliko ih već čeka tamo. Tako će i mamuti biti siti, a i barbarusi na broju. A i on, Lafo Multi je već spreman za nas.”  

„U pravu si, i moja nazočnost tamo bila bi kontraproduktivna. Ali, imam i ja svoje mamute za jahanje što tamo, što ovdje... A da je on, naš Lafo, naše čedo, naš proizvod spreman, i ja sam čuo.”  

Franki se počeša po čekinjastim dlakama koje su mu izvirivale iz nosa.  

„Dobro je što se deklarisao još ranije... Takvi su nam barbarusi sada neophodni, što više deklaracija, to više rata mirnim putem.” potom se zagledaše u crtež.  

 „Ti mene hoćeš da zezneš, kako tebi ide ovoliki dio onih staza i bogaza”, ljutito će Krivousti.  

„jer sam se ja prvi setio svega”, ravnim glasom će Franki.  

„E, ne može tako. Da znaš da ću da se udružim sa onim Lafo Multijem tamo i da ti pomrsim račune...”  

„Ma idi, molim te. Udružuj se s kim hoćeš. sa tobom i onim iz bajbukane čovek mora da bude oprezan. još ćete da me osramotite. ja sam prvenstveno pošten čovek. Gde piše da sam ja bio u bajbukani. Nigde dabome!  Zato onog svog Češka držim na distanci...”  

„Čekaj, kakvog sad Češka...”  

„onog što se krene daviti kad dođe do slova R. Dakle, taj može malo da pogura stvar, čisto da budem manje sumnjiv.  Ali, ja određujem pravila mirnim putem. jasno?!”  

„Naravno da nije, ta ja sam komandovao, ta ja znam kako to ide. Nisu me baš razumil’, ali sam sam sebe osobno hvalil’ i promovisal’.  Ta, ja jedini mogu osmislit rat protiv rata.”   

„Ma ti si obična budala, a kad ja nekog proglasim budalom, taj je donji...”   

Isukaše toljage i pođoše da udaraju jedan drugog po glavi. Svaki posegnu za kožom sa mapom, nastade nadjačavanje i koža se na koncu pocjepa. Udaranje toljagama postade još bjesomučnije. Malo kasnije, dvije žene su sjedile do svojih onesvještenih muževa i sastavljale parčiće kože isprskane krvlju.  

„Glupi muškarci. Nas dve ćemo to da sredimo.”  

„Kako reče da se zove ono tamo iza brda i Rijeka”, upita žena, koja je jednom rukom milovala muževa kriva usta.  

„vilajet”, odgovori druga, brižno popravljajući cvjetić u kosi.  

„I tko tamo živi”, znatiželjno će ova.  

„Najviše ima meleza.”  

„Čuj melezi, kakva je to sorta.”  

„To niko ne zna, nekakva nerazmrsiva. Kažu da su nastali nekim ukrštanjem. Glupi, ali tvrdokorni.”  

„Utoliko bolje, slute li oni što im se sprema.”  

„Kažem ti da su glupi. Čisto sumnjam. Dok se ovi naši probude, rat mirnim putem će započeti. A dok se oni tamo melezi dozovu pameti, mir će ih već dobro klepiti po glavi, tako mi imena.”    

Legenda kaže da su neki od meleza pobjegli u daleke krajeve, dok su oni koji su ostali istrebljeni. Homo barbarusi su zadovoljno trljali ruke, a njihove žene su dobile skupe kože za svoja stegna, mnoštvo mamuta i na hiljade pećina. Majke su ponosno gledale kako su njihova dječica zbrinuta kao nijedna do tada.   

Međutim, homo barbarusi nisu bili sretni. Tako je Franki, crpeći svoj bijes, nastavio bjesomučno da ubija mamute i da svaki put iznova crta mape na njihovim kožama. sve dok jednog dana u njegovu pećinu nije banuo šumar sa predstavnicima Društva za zaštitu životinja. odveli su ga i zatvorili u jednu podzemnu   

špilju gdje je on, budući da se nije mogao više komotno kretati, a samim tim ni vjetriti, podlegao od sopstvenog smrada. Žena sa cvjetićem u kosi, njegova uzdanica i vodilja, pokazala se izdr-  

žljivijom. Kako je nju vonj oduvijek privlačio, što ju je na koncu i dovelo u njegovu ložnicu, odlučila je  da je širenje istog  njena misija. sa sjetom se prisjećala, što je uredno zapisivala na komadu kamena za buduđa pokoljenja, kako je stalno upoređivala svoje i muževe izlučevine i sa zadovoljstvom konstatovala da su njene uvijek jače danfale. Budućnost će joj dati za pravo. Iako je Društvo za zaštitu okoliša insistiralo na njenoj dekontaminaciji u povoljnim uvjetima, uspjela je otići preko sedam mora i sedam gora vukući svoju mladunčad kao majmune za sobom. Njen smrad se i dalje osjeća sa obe strane Rijeke.  

S druge strane, Krivousti je blijedio sve više. Ništa ga nije moglo oraspoložiti. Žena je s brigom promatrala kako njegove, njoj tako drage iskrivljene usnice stalno nešto žvaću, mada u njima nije bilo ničeg. Na njene oči, muž je sažvakao sam sebe u rekordnom vremenu. Kada se jednog jutra probudila, podigla je mamutovu kožu koja ga je tako dugo pokrivala prilikom spavanja. Ispod nje više nije bilo ničeg do njegovog  zubala, i dalje spremnog za ugriz. Sa suzama u očima, žena je zubalo, među barbarusima od milja prozvano Ralje, zavještala budućim generacijama. o vilajetskim melezima se pripovjedalo u prošlom vremenu. Iz legendi, prešli su u tragediju. sa njihovih opustjelih pašnjaka nestale su sve boje, a što se tiče pjesme, čak je i zov ptica zamukao.  

vp je protegnuo noge. sjetio se i televizijskih sapunica from Balkan, koje su takođe postale hit, ništa manje do Knjiga legendi. Elem, u tim serijama,  svima je zapao za uho ton urlajućeg čovjeka drekavca sa polja izgubljene bitke, koji je obilovao notom nagovještaja da prelazak preko ceste (poslije su taj proces nazvali tranzicijom) neće proći bez lomljave. pametni su kupovali karte u jednom pravcu, idealisti su se   

nadali da propuštena prilika može da se ponovi i kao čudom, liberali uskrsnu i socijalizam osovi na noge, demokratizovan, tako da su,  kao utopisti postali kolateralna šteta, dok su treći, brkati i orni, zacrnili ekran kao orlovi nebo.  Kada se na obzorju pojavio još jedan čovjek, u generalskoj bijeloj uniformi, sa metalnim okvirima na naočalama ponad iskrivljenih usta, koji je zajedno sa drekavcem dalekozor uperio preko rijeka, serija je ukinuta. Na Tv ekranima vidjela se samo crna boja koja je ravnomjerno titrala.  

vp je znao da se tada definitivno ukazao put koji će, kako njega, tako i mnoge druge  dovesti u vilajet, na ovo sjajno tržište gdje se ne plaća porez, parlamenti se množe kao pečurke poslije kiše, opstaju dvije vlade, kantoni se multipliciraju svaki sekund sa svom aparaturom koja sisa pare, granice su porozne, trgovina bijelim robljem, narkoticima i slično buja, a osoblje većine od nekoliko hiljada međunarodnih organizacija  između pranja novca šeta i jede ćevapčiće.  još se posvađaju čiji su bolji.  

onaj na komad ili na tablu.   

Ali, ćevapi nisu bili razlog što se vp osjećao loše, mada ih je sinoć kasno pojeo. Uz ogromnu količinu luka. Taj pasoš mu se vrtio po glavi, crven kao vatra. Tema njegovih snova, njegovih želja. Drugovi su htjeli najljepšu curu na školi, a on je želio taj pasoš. Mrzio je svoju pedantnost i strah usađen još kada je Čekić počeo da ih oblikuje, a pri tom mrvi. Htio je da se smije raskalašno kao i ti domoroci, koji su samo mahali tim pasošima i prolazili. Gdje god su htjeli. vidio je to u svojoj zemlji kada su ove napasti pristizale, kao da dolaze u neki rezervat. I sada, oni ga stalno podsjećju na to. Ljudi, koji bez obzira što godinama imaju pLAvI, a ne crveni pasoš, kao daltonisti, jednako pričaju samo o crvenom.  

Godinama poslije, u razorenom vilajetu, preživjeli su žvakali priču koja ga je nervirala, a oni su se naslađivali što ga nerviraju. I gledali su ga sa visoka, kao da on nije taj koji je visoki i kao da su ti domoroci u punom jeku njihovih, kako su ih oni zvali   

„zlatnih godina”, kredita, regresa, putovanja na more i dalje,  besplatnog zdravstva, školstva...   

sa svim tim se on mučio u svojim noćnim morama, a bogami   

sad i na javi. Nije bio lak njegov hljeb, a još ga prozivaju po novinama koliko zarađuje.   

A sad ta zaraza. svima je dobro poznata ona koja je harala ovom zemljom decenijama. Ali ta, partizanska, mogao bi se zakleti da je ovdje davno izumrla.  

Duboko je uzdahnuo i ponovo se sjetio se svoje muke. Eto, i ta nana juče, pristigla iz okoline visokog,  došla je da ga pita imaju li oni sad faraona ili je i dalje na djelu poglavica. pri tom ga je gledala sa takvim nipodaštavanjem da mu je dolazilo da presvisne od nekog unutrašnjeg jeda. I ona mu je odmah krenula pričati o tom crvenom pasošu i kako je u ono vrijeme išla sinu u posjetu u Njemačku,  pa u Trst po farmerke za unučad, pa tamo, pa vamo.  

A kad ga je pogledala ispod oka i onako ovlaš priupitala:  

„A vi ono niste mogli tako slobodno”, sjetio se svojih učestalih snova kada je crveni pasoš okačen na konopcu lebdio po vazduhu kao balon, a on trčao za njim. I taman kada bi pomislio da će ga uhvatiti, neko bi ga probudio. obično otac ili majka, smrknutog lica, kao da je upravo tad pod prozorom to proljeće ‘68.  

„To je iracionalno, potpuno”, često su ga podsjećali prijatelji, po ko zna koji put mu pominjući kako je to proljeće davno prošlo, a oni su mic po mic skliznuli u neko drugo vrijeme, lagano, gotovo bez prepirki, prelazeći tranzit bezbjedno u skupim automobilima i sa pristojnim platama.  

„vilajet može zdušno samo da ti zavidi. presaberi se”, bili su kategorični. Tek onda bi padao u očajanje.  

 „ovim plemenima ne možete ubiti sjećanje, ono je to koje poražava, zato će do zadnjeg daha biti objesni.”   

„To je odlika malih naroda”, bili su uporni prijatelji i poznavaoci prilika.  

„Mali ili veliki, oni su imali taj crveni pasoš.”  

„opet on o pasošu. jedino ti preostaje da posjetiš psihijatra”, odustajali su. jedini psihijatar o kojem je mislio bio je onaj blesavi pjesnik,   

degenerik, koji je dolijao, zajebavajući se po krčmama sa perčinom i lažnim imenom. stresao se.   

samo u rijetkim momentima, nije mislio na crveni pasoš. A   

onda bane neko, poput ove nane i njegove more se vrate.  

„I dalje je poglavica ovdje...” počeo je, a onda se umalo ugrizao za jezik.  

U početku je bio ponosan na poznavanje jezika plemena, ali sada u ništa više nije bio tako siguran.  

„poglavica je tu samo da ponekad pomogne vašim  vračevima da popuše lulu mira.”    

„E moj sine, od kada su otjerali vračeve iz plemena Bratstvo i jedinstvo dolaze sve gori i gori. sad će tebi nana da ispriča. Ali, daj da te nana zagrli i poljubi u čelo. Nije tebi lako, zna nana šta su slabi živci. Kad neko zamahuje čekićem oko tvoje glave često, htio ne htio, treseš se i kad list proleti pored tebe.”  

„Nemojte nano.”   

vp je pokušao da uzmakne, ali ona ga je već dohvatila čvorno-  

vatim rukama i svoje suhe usne priljubila uz njegovo čelo. Imao je osjećaj da ga je to sama smrt poljubila. Ali, kada ju je pogledao, ustanovio je da nešto življe pred sobom nikada nije vidio.  

„vidiš dijete, bilo je to 1943., ja mlada i lijepa sa drugovima partizanima..” vp je problijedio. Zaraza, o moj bože, kako da se zaštiti. sad mu je bio jasan onaj zagrljaj i poljubac u čelo. A kad ju je bolje pogledao, njene oči su se presijavale u svim mogućim bojama.   

Boje. A onda ju je, na svoj užas čuo kako pjeva.  

„partizan sam, tim se dičim, to ne može biti svak, umrijeti za slobodu, može samo div, junak...”  

„Nano, to je prošlo. Takve pjesme neće više ni djeca da pjevaju. Znate, mi smo se potrudili, zapravo ne mi, već vaša tri vrača, mi smo tek malo pripomogli, sad su aktuelne rodoljubive, mislim, one pjesme koje slave plemena ponaosob.” odmah se upitao da li je ovo ponaosob uspio dovoljno pravil-  

no da izgovori.   

„sine moj, vidim ja da ti ništa ne razumiješ. Nisu to plemena, već pleme. U vilajetu imaš samo jedno pleme i ono se zove vilajetsko. A ti vračevi, uh, ne dali im partizani sreću nikada, mi bojkotujemo da ih gledamo i na televizoru. Mala djeca nam se uznemire, pa po cijelu noć moramo da im igramo kozaračko da se smire...” vp je pomislio da će ga udariti kap.   

„Kakvo crno kozaračko.”  

„Nije dijete crno, već veselo, šareno, pa se ispreplete, pa tjeraj vamo, tjeraj tamo, ne znaš gdje je čija noga, gdje ruka, sve je to   

zajedno...”  

„Nano, nije više zajedno. Ne može više zajedno.”  

„oš ti da me učiš. Ti! Nagledala se nana svega u životu i zna nana kad će i kako će...”  

„Nano, od kada ti tako osjećaš to zajedništvo.”  

„još kad sam u ćaći bila.”  

„Mislio sam, je li prestajalo, znaš, posljednje godine bile su teške.”  

„Šta tu ima da prestaje. Borba protiv fašizma je dug, dug put. vidi nana da će i pod stare dane morati pušku u ruku.”  

„Ama, kakvu pušku, sve uradismo da vas razoružamo...”  

„vi! Niste vi partizane ni naoružavali. Mi smo vazda od neprijatelja morali otimati. I sad ćemo, pa u boj...”  

„Ma, kuda nano u boj...”  

„pa po šumama i gorama, sine.”  

„Ali, nano, pa ratovaste tolike godine”, sad će već tiho vp, ne bi li riječi što skliskije prodrle do njenog uha.  

„Moje dijete, nije to bio naš rat.”  

„Čiji je onda.”  

„onog sa čelom k’o kod Drakule i onog krivoustog. A bilo je i ovdje domaćih izdajnika,  multi praktičara, koji postadoše multi milijarderi, praktik sve radi, jaja da im zamutim... E dijete dijete, vidjela je nana i za onog vakta kad fašisti napadaju. vilajet je na   

svojim plećima najviše ofanziva iznio. Ali, ovi se privukoše, htjedoše da prevare.”  

„Nano, vi ste u vilajetu birali vračeve, tri vrača ste izabrali.”  

„Nana je samo u petokraku gledala.  A moj sinko, šta će stada, već pastirima. Kad vuci krenu zavijati, ovce poblesave od straha, pa pođu i u provaliju. Tako i ove vilajetske.  još kad ih poprašiš novinama po guzici...” Malo žmirnu.  

„jesu li to kod vas nekakve pametnije ovce, a?” vp pokuša još jednom.  

„pa i petokraku vam razdvojiše. Ni na sutjesku ne možete zajedno, da se sjetite.”  

„vidim ja da ti mene ništa ne razumiješ. ja tebi o partizanima, a ti meni o komunistima. Znaš li ti sinko koliko se to dvoje razlikuje...”  

vp je pogleda, te odmahnu glavom. ova zaraza je nesnosna.   

Šta da  radi.   

Nana ustade, priđe mu i ponovo ga zgrabi onim rukama, kao račvastim suhim granama hrasta, poljubi ga u čelo i uz riječi: „smrt fažizmu, sinko”, otvori vrata i izađe.  

vp se zagleda kroz prozor. Mora nešto učiniti, inače će eksplodirati.   

Maši se telefona.  

„oče, može li malo košarke pred ručak. sad će mene prebaciti. Ma šta je to, tričavih nekoliko stotina kilometara. Avionom, naravno.”  

Glas s druge strane veseo.  

Kasnije tog dana, oznojeni i istrkani za loptom, sjede uz pršut i vino.   

Mantija se zagleda u vp-ja, šarajući patikom po tepihu.  

„Da voliš pršut, vino, domaći sir i rakiju, to znam. Ali, tebe nešto drugo muči, vidim ja.”  

„I tebe će, čim ti kažem o čemu se radi.”  

„slušam.”  

„pojavila se stravična zaraza....”  

Kad završi, vp se zavali u udobnoj fotelji i ispi čašu vina naiskap.  

„De polako. Mi ovdje još ništa od tog što ti ispriča, nismo primijetili. jer, u ovaj kraj se teško probija i dobro i zlo. pogledaj samo ovaj kamenjar okolo. A ta  zaraza se ovdje ni u onim vremenima nikad nije raširila. Nema ovdje šuma i gora...”  

„Mislim da je neophodno da obavijestite toranj u zapadnom dijelu. Trenutno, ta osmatračnica je najjefikasnija da se sa nje uoči i najmanja promjena. Zaraza se manifestuje na razne načine...”  

„pa dobro, ti si ipak veliki poglavica i ako smatraš, savjetovaću da se, predostrožnosti radi, postavi jedan čovjek da danonoćno posmatra.”  

„jedan. Da li si ti pri sebi. svi u tornju, od čistačice na dnu, pa do onih na vrhu, treba da budu uključeni. Čuješ li me, svi.”  

„pa, kako će onda da obavljaju svoje svakodnevne poslove, znaš, vlastito bogaćenje,  računi na Kipru, privatne investicije i slično, ako će cijelo vrijeme buljiti i kontati kako da unište zarazu...”  

„E pa, borba protiv te zaraze i jeste njihov posao, a ti bi to trebalo dobro da znaš.” vrata se otvoriše i mladi đakon uđe noseći još vina.  

Nakon sat vremena, rumen u licu, vp pogleda u pravcu Mantije.  

„Hoćete li vi zabranjivati pjesmu, boje... Neke župe su to uradile, čujem da biskup...”  

„Ma jok”, Mantija će veselo, „našem čovjeku šta zabraniš, on po tome u inat tjera.” počeša se po glavi.  

„Znaš poglavico, nema drugih uzora u medijima, do nas. A naš čovjek  voli vidjeti uzor, pa mi se sve čini da će mu mantija ući u tu njegovu glavurdu, jer nas ima, baš nas ima. Krstimo sve redom, čak i one od osamdeset ljeta, pojamo svuda, pa ni kokošinjac bez nas ne može da se sklepa, a tek sahrane, četeresnice...”  

„Nije to dovoljno, morate pomoći braći u zapadnom dijelu. valjda vi znate da vam je tamo uvijek sve uzmicalo. Drugačiji su oni. Eno im onog spomenika na Kozari...”  

„Da, ali tamo je i krst.” vp se prezrivo osmjehnu.  

„vjeruješ li ti u to. juče mi je nana iz okoline visokog umalo zaigrala kozaračko...”  

„vidim da ne razumiješ. one u zapadnom dijelu ništa ne može uzdrmati. Imaju toranj, sve im je pod nogama, a virusi su tako mali, mali i ne vide se sa te visine. I kako da dopru do njih. pa oni su osigurani. Iz tornja u blindirane automobile. Ako im neko i zaigra kozaračko, oni samo dadnu gas.”  

vidjevši izraz lica vp-ja, Mantija se nasmija.  

„Ma ne, neće oni da pregaze zaražene. Uostalom, te je život već pregazio. odmagliće. spremni su na sve. Kućica na egzotičnim otocima, računčić u inostranim bankama. Ne bih brinuo da sam na tvom mjestu, jer...” prekinu ga zvono. Krenu da se preksrti, a onda pogleda prema   

stolu. Mobilni.  

Izraz lica mu se promjeni kad prinese aparat uhu.  

„Kako mislite požar...” vp se zainteresovano zagleda u sagovornika.  

„Na kojem, šestom spratu. Kako... Šta je bacio... Dobro. Ajde, dobro je.” vp ne trepće, dok Mantija prekida vezu.  

„Mali problem u tornju. Naporno im je ići u restoran na vrhu, pa je gospodin ministar naručio u kabinet flambirani stek. Niko nije mogao da pretpostavi, jer  kada je konobar ugurao kolica, ovaj je počeo bjesomučno da vrišti i viče požar, požar, pa je pri trku oborio nesretnog konobara, ovaj pao preko kolica, flambirani stek na papire, zahvatilo zavjese, malo gorilo, ali vatrogasci su brzo intervenisali. Šteta nije velika. Mahagonij je izgorio, polupano malo venecijanskog stakla, jedna od onih raritetnih slika izgorila do pola, ponešto od elektronske opreme, ma koja stotina hiljada eura, ništa to nije. Časkom će oni to namiriti, za dobru vlast uvijek ima načina...”  

„oprosti, hoćeš li ti to reći da se gospodin ministar prestravio od flambiranog odreska. Nije li to čudno, pa zar nije nikad ranije vidio takvo što. Čini mi se da su bar domorodci, pardon, vaši ljudi mogli da putuju. stalno mi se priča o tom legendarnom pasošu...” zabezeknuto će vp.  

„pa vidiš, ti što su mogli da putuju nekad, otputovali su konačno u jednom pravcu. Neki u inostranstvo, a neki na groblje. ovi treći, pa oni otputuju do obližnjeg kontejnera ili gledaju putovanja na Tv-u, ukoliko ga naravno imaju...   

sad, ministri su nova sorta, tek uče, oni su znate produkt vre-  

mena. Ne znaju oni šta je stek, i to još flambirani,  ma jok.  Ali su pokazali veliku snalažljivost u  prvobitnoj fazi akumulacije kapitala. Tu plivaju kao riba u vodi. Ti to možda ne razumiješ, u tvojoj zemlji je taj proces tranzicije bio drugačiji. Mi vidiš imamo tu akumulaciju i akumuliramo... akumuliramo, k’o turbine u jajcu I i jajcu II... Nema tu puno pameti. Najbitnije je da se dođe do tornja, sve ostalo je lako. vjeruj da će se i ove epizodice sa flambiranim stekovima ubrzo zaboraviti. jer, to su ljudi koji brzo uče...” vp je izašao otvorenih usta. poslije je bilo raznih priča, ali on zna istinu. sjedio je u kan-  

celariji podmićen obema šakama o čelo kada je zazvonio telefon. potom mu je dugo zvonilo u glavi, dok je zjevao kao peš slušajući glas s druge strane žice. Usta su mu i dalje bila otvorena, dok je polako shvatao. Nakon što je saslušao i veza se prekinula, pridigao se i primaknuo prozoru. okolna brda kao da su mu namigivala. pomisli u sebi da u vilajetu svaki prosječan čovjek bar jednom poludi. I odjednom se rastuži. Znao je da njegov boravak u ovoj čudnoj zemlji nije mogao potrajati vječno, to je bila tek karika njegove ozbiljne karijere tamo gdje brda ne namiguju, ali je svejedno i dalje bio tužan. I, počelo je baš da ga zanima šta će biti sa zarazom. pa taman ga ona nana iz visokog svaki dan ljubila u čelo i igrala mu kozaračko pred nosom.   

Upita se da li da kaže nešto nasljedniku, da ga upozori, ali se predomisli. Taj kapitalista.    

Neka se bori sam kako zna i umije, pomisli i brže bolje pogleda oko sebe kao da bi neko mogao da mu čuje misli.  Nije znao da li da se smije ili da plače.