Huso se oporavljao dugo. Njegovi najbliži prijatelji, upoznati sa događajem sa ljetovanja, reagovali su odmah.
„Nismo te jarane naučili gledati tak’og. Ako te toliko opsjedaju te sise, njih ne možemo dovući ‘vamo, to ti je jasno, ali kostim možemo.”
„Fetva!” sinu drugom.
„Eto načina, pozvaćemo svakog muškarca u zemlji sa ove strane...”, pri tom utiša glas.
„samo da ova tvoja ala ne čuje...”, približi usta Husinom uhu.
„jesu li stvarno različite...”
U uglu prostorije, žena je kršila prste. Nije namjeravala da ga tako jako odalami po glavi, ali šta sad da radi. Nijednom je nije pipnuo od kada su se vratili. Ne ide više ni u džamiju. Ne klanja. samo bulji u jednu tačku. Šta će reći komšije, hodža je već poprijeko gleda k’o da je ona kriva. A sad i ta fetva. Da joj kona Ajša nije ispričala šta je vidjela na televiziji nekunoć, ne bi vjerovala. Au, što lažu oni tamo. Njen Huso, Al-Kaida i napad. Evo ga sve vrijeme ovdje, ne mrda, a oni tamo napravili aferu.
„Huso!”
Čuvši glas, teško je otvarao oči. jaran mu je stajao ispod prozora u bašči i mahao mu rukom.
„sve bilo sređeno, komunalci naša raja, sirotinja ista, odmah ‘oće za deset marona, sve smo one vreće za smeće pobacali, ali ne lezi vraže, njenoj kući ne možeš ni blizu. sve vrvi od murjaka. Zajebali smo sa fetvom. Trebali smo prvo ukrasti kostim, pa onda...”
Huso je samo odmahnuo rukom, zatvorio prozor i strovalio se na pod koliko je dug i širok.
Husina koma potrajala je punih dvadeset dana. Dvadeset prve noći, svi su se bili okupili oko njegove postelje, a hodža mu je proučio jasin2. Kada je Huso odjednom progovorio, hodži se učinilo da mu se svaka izgovorena riječ zabija u mozak kao uporno dlijeto, vrteći i vrteći.
„Dajte mi Manifest da se pokajem”, vapio je žalosnim glasom.
„Napali ga džini3, neko mu je bacio sihire4”, tiho je mrmljala žena, lomeći prste u očajanju.
„Hoću Tita i sedam sekretara SKOJ-a”, ječao je ovaj i dalje.
„Tako vam izgleda džehennem5”, prošištao je hodža, obraćajući se okupljenim. onda je amidžinica
zatreptala, na brzinu strgnula crvenu narukvicu sa ruke nekom od okupljene djece i navukla je Husi na palac.
„Sam šejtan je umiješao prste. A tako je obećavao...”, mrmljala je sebi u bradu.
porodica je stajala u nizu, a Husi su se suze slijevale niz obraze.
„Drugovi, nemojte me ostaviti, drug stari je srušio most, a Neretva tako huči...”
Najstariji članovi porodice stiskali su krajeve svojih košulja, prebačenih preko hlača, te lagano spuštali pogled kako im se ne bi vidjele suze u očima.
„Ne daj se druže, uz tebe smo...”, oglasio se Husin dido vičući u pravcu unuka, na šta su ostali osokoljeni povikali:
„Smrt fašizmu drugovi.”
„Sloboda narodu”, prodahtao je Huso, podižući pesnicu do čela, nakon čega se ponovo onesvijestio.
Hodžu su iznijeli kad i njega. Nicaze vlasti, obavještene o ovom slučaju, hitno su sazvale sastanak na najvišem nivou. Huso je prebačen u karantin, a porodici je do daljnjeg zabranjeno da ga posjećuje. Još su samo zidovi upijali njegove bolne krike:
„Prozor noćast mora pasti! U proboj drugovi, u proboj... Bolje grob, nego rob...”
Ljekar koji je nakratko pušten u karantin sa svim mjerama opreza, zaključio je kako je riječ o izuzetno opasnoj zarazi.
„Gdje je bolesnik boravio u posljednje vrijeme.”
Žena sa djetetom u krilu, koja je sa nastrpljenjem očekivala vijesti od doktora pognula je glavu. Niko još nije znao za nesretnu epizodu sa Kur’anom. Bila je to njena najveća tajna.
Do jutros, kad joj daidžinica Zilha reče kako su ono nji’ovi odnekud iskopali nekog svjedoka, pa se kočoperi na Tv-u k’o paun. Ta sisolika rospija, još uvijek je bjesnila u sebi, kud mi Allah ne dade pameti da nju opaučim po glavi.
„Bili smo na odmoru. Na Crvenom moru, tamo su naši, ista vjera.”
„Jeste li primjetili nešto čudno u ponašanju vašeg muža na putu... je li mu se nešto osobito desilo”, pitao je ljekar.
Odjednom, ophrvana naletom griže savjesti, umalo da progovori o epizodi sa Kuran’om, ali se u zadnji tren ugrize za jezik. Neće priznati, taman joj nokte čupali. Ko će još povjerovati onima tamo i njihovoj propagandnoj mašineriji.
„Bila je tamo jedna žena”, reče mirno.
„Žena. je li bila zaražena. Mislim, kako se ponašala.”
Načas joj se u glavi sve pobrka, te ugleda pred sobom onu sisu kako se ljuljuška na vodi, sa čeznutljivim pogledom svog supruga na njoj...
„Čujete li... odakle je ta žena”, upita je ljekar obzirno.
„Od nji’ovih”, reče ova u jednom dahu, te pokaza rukom.
„To objašnjava. odatle nam samo zlo dolazi. Dakle, što se desilo.”
„U jednom momentu su plivali jedno do drugog, a znajući svog muža, sigurno je u sebi ponavljao sure6 i ajete7. Od Kur’ana se nije odvajao ni u vodi”, izgovori žena u dahu i čvrtso steže usne.
„Dovoljno, dovoljno ste mi ispričali. Garantujem vam da je ta žena bila plivajuća zaraza na zadatku.”
Ljekar otvori torbu, te naredi porodici da se spremi za pregled.
Nije smio da rizikuje.
Najstariji iz Husine porodice bili su prvi na redu. stetoskop ispade iz njegovih ruku, kad im začu otkucaje srca, koji su ritmično ponavljali:
„Bo.. lje... rob, ne... go grob. Ze... len go... ro, ši... ri svo... je gra... ne, pa pri... hva... ti mla...de par...ti...zane...”
Poklopi uši rukama, a potom navuče gazu preko usta. Nakon nekog vremena nemoćno zatvori torbu. U ovom slučaju, najbolji lijek je smrt, a s obzirom na njihove godine, nadajmo se da će Allah biti milostiv, pomisli u sebi.
Klimnu glavom ostalima, te im reče da ne napuštaju kuću.
Hodža je gledao kroz prozor. Blijedilo mu nikako nije silazilo sa lica.
Ljekar tiho uđe, a za njim obavještajci stigli iz Glavnog grada.
„Es-selamu ‘alejkum”, rekoše uglas.
„Ve’s-selam”8, odgovori hodža. Nesvjesno pogladi svoj turban. predugo je čekao na ovaj dan, pas mater, svi mu dolaze na noge, a sad taj ludi Huso sa tom zarazom sve stavlja na kocku.
Glavni inspektor, koji, nije mu promaklo, izreče samo „Dobar dan”, pročisti grlo, nakon što ljekar u pola glasa saopšti šta je čuo o kontaktu Huse sa tom ženom, inovjerkom.
„Akcija Veća sisa”, promrsi inspektor.
Hodža se zagrcnu.
Inspektor ga, kako mu se učini, pogleda malo nadmeno, pa nastavi:
„Imamo naše kanale, a po svoj prilici, za sve je kriv Kur’an.”
Hodža problijedi i upilji oči u inspektora kao janje pred klanje.
„Neka ti je Allah u pomoći, šta pričaš.”
„Husina žena vam očigledno nije ispričala sve.
Da je usljed napada ljubomore tresnula muža Kur’anom po glavi.
Došlo jedo neke čudnovate reakcije između Kur’ana i Huse,to vam govorim. posljedice su vidne”,
reče inspektor, pa se zapilji u hodžin turban.
„Eto, a mogla je da ga stavi pod glavu ili da
se zakloni od sunca njime....” započe ljekar, ali vidjevči hodžin ubilački pogled zaćuta. povrativši dah,
hodža povika:
„Ama, slušajte vi, ne može Kur’an insana napraviti budalom, ako to ovaj već nije bio. A taman mu krenulo... sura po sura, fatiha po fatiha.... gotovo da je i zaboravio da mu je babo bio najbolji”, tu stade, kao da ima feferonu u ustima: „Titov metalac, a dido, opet se umalo zagrcnu... „u partizaniji...”
Uto neko zalupa na prozor. Hodža proviri.
sve ih zapljusnu visoka nota koja uleti kroz prozor neposred-
no prije Ibrine razbarušene glave.
„Umro Husin dido noćas, pao sa duda. A šejtan ga sam tjer’o da se penje u devedeset i drugoj. I znate koje su mu bile zadnje riječi. Da hoće Melezijadu na dženazi. pomenuli mu hodžu, ali on je samo frknuo da je religija opijum za narod, prije nego što ispusti dušu, neka mu je Allah u pomoći...”
„Ja sam za obdukciju. Gdje je tijelo.” sad su sve oči bile uprte u ljekara. Hitno se dogovoriše kako
da izvedu akciju tajno.
Hodža klima glavom, ali svejedno ne smije da pogleda u inspektora, čini mu se zlokoban taj njegov pogled ispod gustih obrva.
Nad Nicaze je osvanulo oblačno jutro. Hodža očajno misli da je to dan dženaze onog ugursuza, Husinog dide, bez da ga je iko pozvao da koju prouči. Niko ne progovara, dok ljekar vadi snop zabilješki iz torbe. popravlja naočare.
„Stepen zaraze u momentu smrti izuzetno visok.” pogleda ih, kao da se pravda.
„Znate, komunistički virusi su jednostavniji, oni mutacijom mijenjaju oblik, naziv, prilagođavaju se brzo novom, novom, kako se ono kaže na ovom mom novom maternjem jeziku, a da”, pri tom se lupi šakom po čelu, „mislio sam na ozračje, zgodno, bez novogovora ne bih mogao da živim, kako sam uopće prije govorio...”
„Ne benavi, budalo. Izlaži dalje”, dreknu hodža.
„Dakle, virusi.
Za razliku od komunističkih, ovi partizanski su tvrdokorniji, rekao bih zapravo da su neuništivi. A što je čovjek stariji, to je gore. Izlječenja su rijetka, a zaraza se može manifestovati i nakon nekoliko decenija. Eto, kod jadnog Huse na primjer. jedini lijek u tom slučaju je smrt, nema čovjeka, nema virusa.” svi sjede i tupo gledaju u doktora. jedino je inspektor živahan, dok bilježi nešto u notes ispred sebe.
Comments
Post a Comment