„Marice, jesi li upamtila. Crvena boja je zabranjena... i vino... za početak. ostalo nisam upamtio. A da, otiđi popodne kod onog vlatka, meni se sve čini da on doma nešto krije. A onda dođi da mi kažeš.”
Maši se boce sa stola i nasu sebi jednu ljutu. Maričina ruka se pruži brže no kobra i sasu mu petogodišnju prepečenicu posred hlača.
„Ali Mare”, procijedi čovjek.
„Kuš gade. vino vam ne valja, a rakija valja. pa taj naš župnik je...” brzo se prekrsti, „pa on je siš’o s pameti. Što vam nije zabranio rakiještinu, vraže jedan, rakija nam je kuću raskućila...”
„Marice, dušo, idi ti polako, dat će bog, pa ćemo mi opet imati svega...”
„Ne znam što će dati bog, ali vidim, kako si kren’o, ti ćeš ostati i bez to malo pameti dok se ja ne vratim.”
Nazu patike, dar od djece iz Australije za posljednje blagdane, te se uputi uzbrdo. Nakon izvjesnog vremena lagano popriječi put preko jedne livade, pa ravno u kuću. od žestine njenih koraka par kokošaka se kokodačući razbježa ravno pod pijetla, koji se kočoperio u blizini.
„Sad je prilika”, dahćući reče u pravcu prozora. vlatko suzi oči od prizora žene na vratima
iza čijih leđa je pijetao sumanuto čepio kokoške, te mu se dah pođe ubrzavati. A kad mu pogled pade na Maričine patike, ruka mu odmah krenu prema šlicu koji poče munjevito raskopčavati. sjeti se nedavnog prizora na obližnjoj slavkovoj livadi, gdje ju je povalio, kada su se ove patike vijorile kao barjaci dok je ona mlatarala nogama kroz zrak. Mislio je da će se više namučiti
oko prpošne Marice, vazda je kružila oko crkve, ali je ona stenjući pod njim zavijala kao vuk u planini, da bi već sutradan u crkvi klečala sa krunicom u ruci izgovarajući molitve.
„Bog sve prašta”, objašnjavala mu je.
Već ju je bio zaskočio kao pastuv, kad ga ona odgurnu.
„Ne sad.”
„Ali, rekla si...”
„Nisam mislila na tu priliku. slušaj, Domagoj je doma sa litrom rakije na stolu. Taj još malo neće znati ni kako se zove. Mada je maločas kazao kako mu se čini da kod tebe ima nešto sumnjivo. U početku sam mislila da priča o ovoj zarazi što se širi,
ali više nisam sigurna. Što ako zna za nas, pa se pročuje po župi. Dođe do župnika...”
„Mare, dušo, stalno pričaš da bog sve razumije.”
„Budalo, bog je jedno, a župnik drugo. Doduše, imao je više razumjevanja kad smo se ono dovatili nakon mog krizmanja u župnoj kući, ali sad kaže da je to činiti veliki grijeh.”
„Imajući u vidu da ima osamdeset godina, ne čudi me.” vlatko se pomjeri prema prozoru, a onda se oštro zagleda u ženu.
„Što si ti zapravo došla. Fućka se meni i za tvojim Domagojem i za župnikom, ti znaš da ja ne volim ovce...”
„Kakve sad ovce...”
„Koje vode crkveni pastiri.”
„Vlatko ljubavi, zato sam i došla. To sve što pričaš, samo reci...”
„Ama ženo, govorim ti stalno da Isus nema veze sa onim perverznjakom od župnika, niti sa onom gomilom po crkvi. Niti sa crkvom uopće. Ma nema veze ni sa tobom takvom. Isus je Mare bio dobar. Dobar, čuješ li. on je svakom želio dobro. on nije dijelio ljude po vjeri i naciji. I on ti Mare nije lagao, nije krao, pomagao je. Baš kao nekad drugovi partizani. I Isus je bio sam Mare, svi su ga napadali, farizeji, licemjeri. Baš kao i naše partizane, i Njemci i Talijani i ustaše i četnici, a poslije i komunisti. I jesi li ti čula Mare da se
on isiđavao po crkvama, nije. oni njihov hram, znaš kako je rastjerao one lopove i trgovce. Kako ti je nap’o one farizeje. on ti se pod maslinom
Bogu molio, a ...”
Brzo se prekrstivši, Marica ga uhvati za ruku.
„vlatko, ljubavi moja... i htjela sam to sve da kažeš...”
„A što ja radim sve vrijeme...”
„Ali ne ovdje, samo reci da si to sve čuo od mog Domagoja. Krv mi moj vlatko taj čovjek popi. sa njim nema providnog dana, samo ta njegova glupa rakija. A onda kad suviše zvocam, zna i da me pljusne preko zuba...”
„Što me i ne čudi kad pružiš jezik... A tebi je kao netko branio da se razvedeš od njega”, prekinu je. ona se umalo zagrcnu.
„Imali smo crkveno vjenčanje, a što bog spoji, samo smrt može rastaviti. Zato sam i došla, zbog te smrti. Ako ti kažeš da bogohuli, te da pominje tog Isusa- partizana...” , tu se opet na brzinu prekrsti...”biće izopćen. Znajući župnika, držaće ga zatvorenog na kruhu i vodi. A moj Domagoj to neće izdržati, prije će si život prekratiti.” vlatko skoči kao oparen u vreloj vodi. Zamahnu jednom, pa
opet, pa još jednom... Šamari su pljuštali po Maričinom licu, ostavljajući tragove prstiju.
„ovo ti je za Tihog, ovo za Zrikija, ovo za paju, a ovo za prleta...”
Marica je pokušavala da izmakne vlatkovoj teškoj ruci, ali nije uspijevala. A on je jednako ponavljao:
„Nismo mi izdajnici, a još manje smo otpisani, nismo ženo, ali znam ko će da bude. pravi izdajnici, smutljivci, potkazivači i hulje. Bolje rat, nego pakt...”
Noć se već uveliko spustila kada se vlatko privukao prozorima crkve. U stopu ga je pratio ćuko Luks.
Čuje ulomke razgovora, pominje se pjesma...
„Za ovakve stvari razapinju.”
Uhvati župnikov pogled ka raspelu na zidu. I odmah potom ču mu uzdah.
„Ali, nema više inkvizicije.”
„Bit će, ako bog da, bit će...” prošapta mladi redovnik iza njegovih leđa.
„on je razapet jednom zasvagda”, reče župnik, a potom se nasmiješi. „Ima li ljepše priče za pastvu od uskrsnuća. A nju nam je servirala upravo ona, Marija iz Magdale. Glupo žensko. A onda proširili njegovi apostoli. I tu dođe kraljevstvo naše. Mogu nam ga uzimati s vremena na vrijeme, ali ono nam se stalno vraća...” Redovnik se zagrcnu.
Župnik ga pogleda sažaljivo.
„Kad imaš zemaljsko kraljevstvo, odnosno vlast, imaš sve. A svi je žele.” pogleda prema raspelu.
„Ko ti garantira da je i on nije želio.”
Redovnik se stropošta na pod, a župnik se hitro okrenu ka čovjeku koji je stajao u uglu.
„Franc, imaš li još onu uniformu u kući, onu njihovu...” Čovjek se sablaznu. ovaj dreknu.
„Da, mislim na onu u kojoj ti je ćaća pred kraj rata prešao njima...”
„pokušali smo je se riješiti toliko puta, ali nije dao. sve je mislio da će mu dobro doći za onih dana kad su parade. A kako pođosmo igrati šah, zaboravismo na sve osim na crno-bijela polja...”
„Nađi je i izmiješaj se s njima. Neprijatelja treba razoriti iznutra.” vlatko stegnu pesnice i uputi se za čovjekom koji je upravo izlazio iz crkve. Franc će noćas dobiti svoje. Luks zareža.
Comments
Post a Comment