Dok govori, bijeli mu se okovratnik pomjera zajedno sa Adamovom jabučicom.
„Štovani, pastvo, pozornost. sada ćemo se zakleti na Bibliju.”
„Na Bibliju”, pomjeri se mladi svećenik, dok stariji sa uzdahom skloni ruku sa njegove stražnjice. „Faljen Isus....” Glas nadjača.
„Religija je opijum za narod.”
„o moj bože.” velečasni se uhvati za ivicu oltara. povika.
„sotona nas stavlja na kušnju. pojačajte molitvu.”
„jedna crkva na jednog vjernika, zašto?” prolomi se bariton.
Glas je bubnjao, a velečasni poklopi uši rukama.
„Tko je to rekao?” zavapi.
„Tko je zapalio žito?” odjeknu još glasnije.
„Kuš crvena bando.... Djevo Marijo...milosti puna...”
„Zar i sam Isus nije govorio da se Bogu može moliti i pod maslinom...”, začu se ponovo bariton.
„Zatvaramo crkvu. svi napolje, marš napolje kad kažem!”
Biskup se gleda u ogledalu. podvaljak obješen, oči krvave.
„Ali, to je šaka ludih staraca i nešto malo sljedbenika. U svakom slučaju, odumiru im ćelije”, reče velečasni.
„Ne spominji mi ćelije! sve je i počelo od tih ćelija, partijskih!”
Biskup izgleda kao da će ga udariti kap. Dao je da se upale oznake za opasnost u svim crkvama i samostanima. Zapinje o halju, penjući se uz stepenik. Krunica mu, kao pridavljeno pile viri iz stisnute šake.
„Braćo, braćo i sestre...”, zastade onkraj balustrade i zagleda se u pauka, kako bezazleno plete mrežu.
„pauk”, k’o za sebe će.
„...partizanije opet kruži vilajetom.”
„Tko je to rekao?” Muk. Biskup zagrmi.
„Tisuću Zdravomarija i isto toliko očenaša. svaki sat naravno.” Krv mu na tren dođe u glavu i on je jasno vidio samo tu boju. Kao iz najgorih noćnih mora. Crvenu, pa još krakatu. A sa nje se u očne duplje zabijaju srp i čekić. otvori oči širom i obrisa čelo orošeno znojem. Nečastivi poprima razne oblike, pomisli.
Halje zašuštaše, dok se primicahu ostali crkveni velikodostojnici.
„...I tako se zaraza širi našim nepostojećim blentitetom HRA. pojačajte pokoru i molitve u vašim župama, a crkve, božije kuće, neka budu otvorene danonoćno. Nemojte čekati da zaraza uzme maha, već kod prvih simptoma zbrinite ljude.”
Začu se lupa na vratima. vikar iz obližnjeg samostana uleti kao da su mu sami vragovi za petama i sruči se na prvu klupu.
prije nego što se onesvjesti samo izusti:
„Zaraza, božiji ljudi.” svi se zgledaše u strahu.
Stanoviti jozo iz zaseoka M., ima sve simptome zaraze, ka-
zaće nešto kasnije vikar, sav mokar od svete vodice kojom su ga škropili svi redom, izuzev jednog od mlađih redovnika, koji je u nastupu religioznog zanosa posegnuo za vazom sa cvijećem sumnjive kakvoće i sasuo mu sadržaj nedolično ustajale vode za vrat. ono što blagoslovljena vodica nije mogla, ustajala ili blago rečeno smrdljiva voda postigla je za tren.
„Grči se i viče na sav glas, od kada su ga vezanog donijeli u crkvu. viče”, tu vikar stade i brzo se prekrsti, „da je religija opijum za narod.” sad se svi prekrstiše, a jedan redovnik se nesmotreno počeša po međunožju. svi ga brzo probiše pogledom, te on brže bolje podiže ruku i pođe da se krsti.
„I što još govori...”
„Bogohuli stalno. Kako bi Krist učinkovito išao sa partizanima i štovao zemlju braće bez obzira na vjeru...”
„Uh, gore nego što se moglo i zamisliti. Ima li još zaraženih u njegovoj kući”, upitaše sa zebnjom, koja im je stiskala srce gore no kad kasni Caritas.
„Nadali smo se da nema, ali onda smo našli Manifest u tvrdom povezu, vilajet u NoB-u, masu DvD-ova sa onim bitkama na sutjesci, Neretvi, i još Titova slika u maršalskoj uniformi sa ćukom Luksom podno nogu, u prirodnoj veličini, maltene preko cijelog zida... A u kući se igra dvoje djece.”
„o milostivi, sačuvaj nas...” osupnuto proškrguta biskup i šapnu velečasnom do sebe:
„Za ovo si mi ti osobno odgovoran.”
Ovaj ga pogleda i pomisli da je došao sudnji dan. Toliko se molio da revolucija pojede svoju djecu, pratio tragove, postio, a evo sad, usud mu vraća. Ne usud, posmisli jetko, već ovaj biskup, kojem je ljubio halje, milostivo mu se dodvoravao kao sluga pokorni... Milost, proškrguta u sebi i zagleda se put oltara sa kojeg je crveno obrubljeni plašt oko raspeća bolio oči neslućenom žestinom.
Biskup se sada obrati i ostalima:
„Motrite, braćo po vjeri, motrite i neka vam oči budu širom otvorene i kada su zatvorene...”
Nijemo se zgledaše, a neko na pola glasa prošaputa:
„Što će biti sa jozom i sličnima?” Biskup duboko udahnu. Zamisli se.
„Neka jozo za sada ostane u staji kraj župnog ureda. Zaključan. Mi imamo Caritas i druge nazočne mehanizme. Udaraćemo ih po trbusima, dok i zadnji znak zaraze postoji. I ne zaboravite, pratite što ljudi pjevaju. U pjesmi je zlo. I u smijehu. Mi štujemo patnju Njegovu, ali tu nema mjesta nikakvom razuzdanom kikotanju. smijaće se na drugom svijetu...”
„Ali, moj susjed vito jučer se smijao kao lud”, opet se javi neko. „Eto vidite, to je prvi znak. Možda bi i jadni jozo bio spašen, da je netko na vrijeme zamijetio kako se nedolično smije”, povika biskup, dok mu je pljuvačka frcala kroz zube. ode do oltara, te šapnu nešto na uho netom pristiglom redovniku,
Ovaj im se načas izgubi iz vida, te se ubrzo vrati sa notesom i olovkom.
„Piši!” biskup uzdahnu, te pođe da diktira.
„Izričito se zabranjuje svaka vrsta smijeha, te pjesme osobitog značaja...”
Neki glas ga naglo prekinu.
„A koje su to. smijemo li pjevušiti o potocima, pticama, znate, o prirodi, šumama...”
Biskup se zamisli, a onda naglo problijedi. Misao mu propara mozak kao sječivo noža, dok je onaj malopređašnji glas brujao:
„... i gorama.”
Blijede usne mu se zgršiše. Zagrcnu se. pritrčaše. Kroz masu nagnutih glava, ne vidje više ništa, dok mu u vidno polje ne uđe ruka sa čašom punom crvenog sadržaja.
„Neka te okrijepi krv našeg spasitelja, krv crvena kao...” začu glas tik do uha i sve što ispusti bi prodoran krik, dok je mahao rukom, koja odgurnu čašu koja se prevrnu, a crvena boja se razli svud po njemu. I dalje vrišteći ču kako onaj isti glas jednolično ponavlja: „...crvena kao krv naših proletera.” A onda se sve oko njega izgubi.
Comments
Post a Comment