Piše: Radmila Karlaš
Bio jednom jedan mladić. I bio je jako inteligentan, tačnije, lucidan. Primili su ga na Princeton, prestižni univerzitet u Americi. Zadivljivao je znanjem. I izgledom. Bio je najbolji u trkama. I u ostalim sportovima. Da bude tu gdje je, pomogao mu je prijemni na kojem je briljirao. I život je tekao kao rijeka, prilično mirna, izuzev što je mladić svakodnevno svojom erudicijom zapanjivao profesore, a kolege i kolegice studente i studetkinje svojim preostalim svestranostima u koje svakako treba uključiti izvrstan smisao za humor i posvemašnji stil. Ipak su se tu bila sjatila djeca iz bogataških kuća koja su tačno znala ocjeniti vrijeme od podizanja viljuške do prinošenja ustima, kao i to povlači li se kašika po tanjiru sa supom ka osobi ili obratno. Ali, blistavi erudita i genije je sve bontonske cake rješavao u letu. Bio je neko ko bi se istaknuo kao pionir u istraživanju nepoznatih destinacija, pronalazač novih hemijskih elemenata ili svih zamislivih otkrića! Ukratko, bio je nesvakidašnji brilijantni um i ništa mu se nije moglo spočitati. Izuzev što je to bio!
Jer, bio je i jedan novinar. I mladiću pravi antipod. Nije bio inteligentan, niti lucidan, a ponajmanje zabavan. Ali je po prirodi stvari bio zavidan. Osjećao je posvemašnju nelagodu u prizorima slavom ovjenčanog mladića kojeg hvale profesori, o kojeg se kite djevojke kao niske bisera, a dječki iz najpoznatijih američkih porodica ga zovu na žurke kao da je u najmanju ruku multiplicirani Robert de Niro iz najboljih dana. Novinar je bio istraživač onog tipa da bi razbio Mikelanđelovog Davida da dokaže da se na kamen od kojeg je klesan nekad davno pokakila ptičica. Nekim pukem slučajem naslutio je da mladić možda i nije taj kojim se predstavlja. Ali, samo po imenu. Detalj da se mladić ne zove kako se predstavlja bio je najuzbudljiviji događaj u životu ovog novinara. Sva njegova muka, zavist, višak kilograma, bubuljice po licu, mlohavi penis, nezainteresovane djevojke, počelo je da gori u jednoj osvetničkoj vatri koja je plamtila kao sve putenosti koje nije iživio.
Mladić jeste izmislio svoje biografske detalje. Prinston je ipak bio snobovski univerzitet. Tako više nije bio neki siromašak iz bijednog predgrađa nekog još siromašnijeg gradića, već dijete umjetnika vagabunda koji skitaju po Evropi. Na Princetonu su bili osjetljivi na neobične biografske prikaze, mada su umjetnici na rang listi vrijednosti bili na dnu, jer su bili siromašci. Ako se uzme u obzir podugačka lista očeva prinstonskih studenata, naftnih magnata ili članova upravnih odbora velikih korporacija, neki slikar je samo podrazumjevao sažaljenje. Ali nije ta priča odredila njegov put, već goli rezultati. Mogao je isto tako da izumi antibiotik ili otkrije radijum. Jer, prema statistikama, s takvim rezultatima prijemnog poput njegovog, na Prinston se upiše jedan student naspram milion.
Narečeni novinar osim što je pripadao onoj do zla boga dosadnoj osrednjosti, bio je i zadrigao poput krmčeta sa zbrčkanim crtama lica na kojima niko ne bi htio predugo zadržati pogled. Mladić mu je postao opsesija. A sad je nešto iskopao, lažni biografski detalj! Njegovoj sreći nije bilo kraja. A onda neopisivo ushićenje, mladiću je ovo recidiv. Na isti način je završio i srednju školu. Sa lažnom biografijom, ali identičnim briljiranjem u svemu. Kada su ga otkrili, zahvaljujući još jednom piskaralu, mladić je odležao godinu dana u zatvoru. Bilo je to vrijeme kada ga je Princeton primio. I tad je odigrao maestralno. Njegova sirota majka boluje u Švajcarskoj i on želi biti uz nju. Na univerzitetu mu drage volje produžavaju rok za upis za godinu dana. Kada je izašao iz zatvora, postao je student.
Novinar je napokon imao pet minuta slave. Urušio je mladića koji je već bio na drugoj godini studija, i dalje brilijantan. Došla je policija i odvela ga. Nastala je frtutma. Profesori su se podjelili. Prijatelji su se podjelili. Studenti su se podjelili. Najkarizmatičniji student sa Princetona koji je u slavi prešišao kraljevsku kćer ili sina rock muzičara proizveo je dileme. Lucidni i maštoviti profesori, studenti, prijatelji bili su na njegovoj strani. Njihovi antipodi pričali su patetične priče o slomljenim srcima, gubitku povjerenja i sličnim tricama. Ovi prvi su mladiću nudili svu moguću pomoć. U svakom slučaju, on mora dalje. Genije kakav je on rađa se jednom u sto godina. Mladić je osuđen na petnaest godina zatvora. Prilikom intervjua koji je dao prilikom izlaska na slobodu, rekao je da je želio biti univerzitetski profesor.
Za razliku od narečenog slučaja u Americi gdje je jedan genijalni čovjek otišao u zatvor zbog bijednog piskarala, ovdje je situacija obrnuta. U Bosni baš zahvaljujući piskaralima, oni koji treba da idu u zatvor, šetaju na slobodi. Tamo novinari od genija prave kriminalce, a ovdje od lopova genije. Tako se jedan lopina našao na crnoj listi one tamo zemlje preko, zamrznuta mu je imovina, računi, mada i svraka na grani zna da taj pazi na pare više nego na oko u glavi, što znači da su zamrzli šipak. Ali ipak. Sve mu više slabi moć koju su mu biće ti što mu je sad oduzimaju i dali. I šta sad? Dok dati stvarno ne ode u finu materinu, mediji će za kraj guditi svoju simfoniju. Odu radosti umjesto Posmrtnog marša. U toj odi ili ojkači, imovina ovdašnjeg najbezdušnijeg predatora jednako je gladni narod. Kao da je pučanstvo, ima li išta nemogućnije, bilo na kazanu tobož zamrznutog. Da se malo sredstava datog slije u džepove siromašaka ili malo siromaštva da naudi punim džepovima. Nema šanse! Misli lukavo predator na vrhu lanca, krupni zvjerov, zamjesiću ja vama, da vam se stomak nikad neće oporaviti od gladi! A piskarala u glas: Genije, samo je jedan takav. Sve čini za vas, nezahvalni mali ljudi. Samo se usudite da pomislite kako nije najveći, najjači i kako svakodnevno niste svoj na svome. Kvrckaju na svojim najnovijim LT, keze se na ekranima sa dijagnozom: Mi imamo šifru, a kakvi ste tek vi, kad vam mi sa šifrom ispiramo mozak. Kako se zove šifra kojom su mediji zvjerovovo enormno bogaćenje po glavi stanovnika proglasili nacionalnim interesom. A tek ona koja priča o tome da se narečena crna lista odnosi na najnovije frižidere marke Kurosava u prosječnom domu izgladnjelog stanovnika.
Tamo genijalca pretvorili u žohara za zatvorskih hodnika, ovdje žoharu ogrnuli ruho. A vire čupave ručice i nožice, iole normalan svat vidi da je po srijedi običan žohar. Ali, kako od mediokriteta from Crni vrh, Poskakovci und so weiter u obleki "Ubi bože" oteti mikrofon i televizijski kadar. Samo letvom. A kažu da je revolucija prevaziđen način borbe protiv klasnog neprijatelja.
Kada bi prestali da se kljukaju halucinogenim medikamentima sa TV aparata, obnevidjeli i zatupljeni gledaoci možda bi mogli bar jednom u životu da uoče žohara u vlastitom domu. A tek kad bi shvatili da ga mogu zgaziti nogom, a ne strijepiti od njegove neprilične prisutnosti, bio bi to pomak dostojan onih Gagarinovih i Armstrongovih mjesečevih koraka. Prije cjepanice ili Di Di Ti spreja, mogli bi da se uvjere da žohar nije sprovodio sporazume o nezagađenju teritorije, pa je odlučio da hoda po kutijama za hljeb, povrću i ostalim namirnicama koje je zaposjeo. A gdje on prođe, Ostajte gladni! Ako ih i ova supervizija ne bi uvjerila da se ne radi ni o kakvom geniju, već o ružnom, poganom i štetočinskom žoharu, onda je živa istina da su zapravo oni na crnoj listi i da su njihovi mozgovi već odavno zamrznuti. Do nekog novog milenijuma!
Comments
Post a Comment