Plovi patka preko Save

                               Piše: Radmila Karlaš

- Mali, piši!

- Samo recite, Šefe!
- Nisam ti ja šef, kao onaj na željezničkoj stanici ili neki šef noćne smjene. Do kad ti mene misliš degradirati?
- Nisam ni ja mali, a ni Mali!
- Nemoj da brabonjaš. Svi ste vi tu neki mali od tetke, strine stričevića, djeverove čukunbabe, da ne nabrajam dalje.

Obojica se prenuše kad se otvoriše vrata i propuh raznese papire sa stola.

- Šta ti tražiš ovdje Lujko?
Žena stade, ali naglo proguta, pa napravi još korak, dva. - Mislio si Lutko?
Šef se zapilji u nju otvorenih usta. - Lutka, Asterix i Obelix. Lujko, kako to upadaš?
- A kako ti upadaš?

Mali vidje da je Šef pocrvenio do korjena netom ofarbane kose. Znao je za te upade. Svi su govorkali o tome kako bi se jadničak ponekad zanio na nekom od putovanja, jer se navodno bojao spavati  sam u hotelskim sobama. Da su bar bile u pitanju samo hotelske sobe! Ako se tamo i bojao, u autu se dosađivao, pa je prisegnuo! Mada je bliže istini, ako je vjerovati onom u šta se kunu oni što prate njegov razvoj, da je još kao dječak maštao da i on nešto obrne iza pregradnog stakla. Dok vozač natiče kapu na zatiljak. Kao u Once Upon a Time in America! I, uradio je to, nakon što je postigao da bude jedan od glavnih Maljčika u lijepoj Casa Nostri koju neki neznalci doduše zovu i drugačije, mahom pogrešno. Iz zvučnika je tada, kune se vozač, grmila omiljena mu pjesmica, Budi se Istok i Zapad. Šef je naime volio da spaja svoje višestruke interese, kombinujući materijalno i nešto manje materijalno, poput boja u Eurocrem two colored namazu. U intimnom krugu prijatelja, koji ne  podrazumjeva isključivo prisustvo žene, pijetla i ponekog nerasta govorio je da tako raspaljuje plamene boje,  grijući se na vatri te ljubavi, idući na parade na Istok, a u banke na Zapad. Mada se neki kunu da na Istoku bolje plaćaju naročite usluge.

- Piši! Zabole me ona stvar za to što vi pričate! Jasno? Gonite se svi u... - Mali klima glavom i već sam dopisuje nastavak ili kraj rečenice, tačnije naredbe, kad se oglasi Lujka. Nju je teško ućutkati, pomisli, ali ne reče ništa.

- Ja sam ušla da kažem kako naši investicioni fondovi pjene poput valova plavog mora kada duva maestral i pjevaju kao one zelene jasike povijene vjetrom u suton dok se na nebu nazire Mjesec žut, tačnije srp koji postat će Mjesec....

- Zaveži tu gubicu! Nisam ti ja sila sedma da mi držiš te besmislene govorancije! Kako si ti uopšte završila osmoljetku, aaa?!!!!? Beno! Dajem konja za kraljevstvo, ako te iko razumije.

- Kraljevstvo za konja - dobaci Mali i htjede još nešto pridodati, ali ga Lujka preduhitri, migajući značajno Šefu.

- Ali je u tebe sila sedma... - Popravi talasastu frizuricu i zateže suknju na glokn preko kukova.
U Šefa sila sedma, pa to se zna, pomisli Mali, a onda se zapilji u Lujku koja je jezikom oblizivala ispucale usnice. A na tu silu ona misli!

Šef ode do mini bara i izvuče flašu rakije. Potegnu. Ja sebe ne volim, mati mila, pomisli istovremeno kad se zagrcnu usred gutljaja.

- Zašto piješ tu rakiju, kao ne daj bože kakva seljačina, kad imaš najbolje konjake, burbone i vina na raspolaganju? - Kad vidje kako izdrelji oči na nju, Lujka zaćuta. Ali nakratko.
Lijepo mi je rekao moj hećim, kad sam bio kod njega u ćorci. Ti sebe ne voliš. Voli se čovječe! Život je jedan! Šef zastenja od ovih misli i stisnu usne. Kad sam se prestao voljeti? Kada sam prvi, drugi ili taj prokleti sedmi put ono već sa njom? Ili je to bilo mnogo ranije, a ona je ugazila u moju rezignaciju kao u govno. Jer, ko bi OVO mogao...

Lujka zatrepta u njegovom pravcu. - Zato ti mene znači izbjegavaš. Jer se samo ćuna ćuni raduje.
Mali je pomislio da nije dobro čuo, pa sad on upita umjesto zabezeknutog Šefa: - Kako, molim...?
- Šta kako, pa još i molim? Svi već znaju kako je on mahnuo onoj Ćunićki s one strane Rijeke gdje gajtan trava ne raste. Presrela sam ja njegove poruke. A dozvolićeš, gospodični se samo s ćunom može mahati...

Mali odahnu. Ono s ćunama ga je prepalo više od potpisivanja unosnog ugovora pod šifrovanim nazivom Nostra Casa La Mažnjava, kada su svi sjedili pod svijećama u noćni sat kao na posljednjoj večeri. U toj napetoj tišini moglo se čuti samo struganje vrha hemijske olovke po papiru. Ako se izuzme Šefovo škrgutanje zubima, koje je bilo odraz njegove infantilne traume kada mu je drug u igri ukrao kliker, zbog čega je u svima oko sebe vidio lopove. Tišinu je doduše remetilo i Lujkino sporadično prduckanje zbog gasova od kojih je patila. Kao da je znala o čemu razmišlja, Lujka je ponovo prducnula.

- Kao da ja ne znam šta ona smjera. Mjerka ga preko satelita, od kad ju je maestral doduvao sa priobalnog djela koji je samo onaj bljutavi stari partizan mogao izuzeti od jadne Italije, donoseći nam pošasti poput takvih. I od kad to NAŠE novine pišu o toj petokrakoj lešini? Danas čitam natpis da je Zapad drhtao od njega i od bivše nam. Taj Weekiliks bi se mogao baviti pametnijim poslovima, do njuhati po sumnjivim arhivama i krivotvoriti našu istoriju.

Ako ja nju išta razumijem, bog me ubio. Jadni novinari, pomisli Mali samilosno, držeći maramicu preko nosa. Bože, što smrdi! Mora da je jela gravče na tavče. A ona njima ovako svaki dan. Kako Šef to dozvoljava? Ako mu je do sada i zavidio zbog koje milijarde više, sad ga je žalio. Od srca.

- Lujko, van! - Ja sebe ne da ne volim, već mrzim. Na šta sam spao? Nema mi druge do put pod noge, pa ponovo kod hećima, najdražeg mi sužnja na svijetu. Pa da ove muke razjasnimo jednom zauvijek. Ako me iko može razumjeti, on je taj. I sam je imao sličnih problema u izvjesnom periodu svog života. Podiže glavu i zagleda se kroz prozor. Misli mu odoše u drugom pravcu. Da mu je iko rekao kada je kao mali bosonogi dječak za rijetkih dolazaka u grad prolazio pored ove vile, zijajući u njene raskošne prozore, da će tu srati do mile volje, jer kupatilo je zaista bilo velelepno, zakleo bi se da je taj neko lud.

- Neću van! Imam i ja prava ovdje, znaš! - Priprijeti mu prstom. - Misliš li da ja ne znam šta  ti smjeraš? Ti njoj penal, ona tebi penal, a onda slobodni udarci i eto gola u mreži.
- Kakvog gola? - I sam se zaprepasti od plačne boje svog glasa.

Lujka preču pitanje, zaokupljena svojim mislima. - Te tobožnje svađe! I kakav te sad referendum ponovo spopao, kad nam je i prošli propao? Priznaju ga samo u Lamincima. I načisto ne mogu da te razumijem. Koga je briga hoće li krme ili jagnje na ražanj. Oko čega si ti samo u stanju da poblesaviš! Ali, znam ja šta je u pitanju. Ti njoj prijetiš da ona ne mješa tebi, da bi ti njoj na kraju promješao.

- Valjda da se ne mješa - umješa se sad Mali.
Lujka se okrenu prema njemu s gađenjem na licu. - Ti ćuti! Najslađe se ljubi poslije frka i svađa. - Potom uperi prst u Šefa. - Vidila sam ja tebe poslije tobožnjih verbalnih okršaja tamo na Vrelu Bosne i na onoj Buni, da ne pričam dalje. Ali, to su bili muškarci...
Mali se u naletu novog straha pribi dupetom uz zid, ali vidje da i Šef problijedi.

- I nije bilo opasno. Ipak je sve ostajalo u krugu familije.
- Kakve familije? - Ja nisam lud, ja nisam lud i nisam incestuozan. Ja nisam lud... Šef je mantrao u sebi, osjećajući kako se pojačano znoji, a u glavi mu pulsira.
Malom zasuziše oči kad primjeti kako mu curi slina niz bradu. Tako je i njegovom pokojnom stricu Milutinu, a onda prc. Niti je mogao govoriti, niti mrdati. Samo je jadan treptao sedam godina do smrti.

- Naše La Famiglie, kako koje? Ti, Ero i Baki! I naravno, Ja! Mi se svađamo, durimo, ljubimo, grickamo, mazukamo i sve ostaje unutar porodice.

Kako naiđoše, tako Malom suze i presahnuše, te osjeti kako mu se smijulji brk. Sjetio se kako je Lujka, koja je iz njegovog kraja, satima pješačila do škole. Jednom je ispričala da je srela medvjeda u šumi. - I, šta si mu učinila? - pitala ju je učiteljica strogo. Takva je i dan-danas. Kad god su je vodili u planine na skupove La Famiglie, iz šetnje je uvijek dovlačila kapitalca na leđima. Jednom je iz šume izvukla i Šefa. Rekla je da su išli brati gljive, otirući mu travu s kosice.

- Ali, tebi to sad nije dovoljno, već bi na drugu stranu... U drugu La Famigliu... Kunem se da ću te ubiti usudiš li se!

Šef zamaha punašnom glavicom i poče tiho da mrmolji. Plovi patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, ne volim te više... Plovi patka preko Save... Trže ga sopstveno podrigivanje zbog gorušice. Ove će mu godine krmokolj doći glave, pomisli, pa podviknu: - Mali, rezerviši mi let za Lalingrad!

- Ali, cipelice još nisu gotove za njihovu gospodu. Treba da se uradi još potplata...
Hećimu ću ponijeti malo čvaraka i švargle, domaće je domaće. Nešto mi je posivio među onim zidinama. Šef uzdahnu.

- Jer, najzgodnije je da vi to uručite...

- Mali!!! - Ostaću bar nekoliko dana, do Božića najmanje. A do Dana Casa Nostre najviše! Baki je obećao ponovo zatalasati. Prvi put tog dana na licu mu se nazre osmjeh. Voli ga više do brata rođenog! Njegov bi mu glavu razbio zbog frtalja međe, a ovaj, nježan, obziran, uvijek spreman uskočiti kad treba. I to sa nepogriješivim instinktom. Koliko mu je puta glavu sačuvao tim talasanjem. Snuždi se ponovo. Džaba sve ako hećim ne pomogne. Podiže glavu naglo. Taj me sužanj mora pažljivo saslušati, slušao je on i luđe. Prepisati mi pravu terapiju, ali na njegovu planinu ne idem. Njemu su jednom zapjevali da siđe sa planine i vidi gdje je završio. Ponovo se zamisli. Dužan mi je za sve što sam učinio za njega. A on je stalno tvrdio da ja to činim za sebe! Dripac nezahvalni! Opet se duboko zamisli. Ako hoće da bude pošten, a biće, pri tom malo stegnu pesnicu, njihovo prijateljstvo je počelo kada mu je taj sužanj prvi put rekao, Voli sebe kao zjenicu oka svog!  Svi raniji nesporazumi iščilili su kao snijeg u maju. I mislio je da voli sebe, toliko kuća, vila, automobila, novaca, svega što mu duša ište. A sve je bila prevara, ravna onoj koju je sužanj sprovodio godinama, predstavljajući se kao neko drugi. Sužanj mu je tad još rekao. Sinko, sebe ne možeš prevariti nikad. Ispliva iz tebe ono pravo ti kad se najmanje nadaš. Gledam te kako se treseš kao pijanac u delirium tremensu, a ja sam se takvih nagledao, kad god ti zazvoni telefon. Mogu misliti kako ti je tek kad ti neko pozvoni na vrata. Nije vrijedno, to ti želim reći. I sa manje se može više. Jednom će te oduvati vjetar kao smeće sa ceste, a niko se neće ni osvrnuti. Tako je bilo i sa mnom. Iz nekog razloga koji je duboko u meni, prizvao sam ovakav kraj. Jer, i ja nisam volio sebe. Šta je to u nama ljudima što nam neda da se volimo, često pitam svog druga firera kad sklopim oči. I on je, jadničak, samo htio da ga neko voli, a da to nisu ona njegova Brown Girl in the Ring, zanese mene, izvini, mislim, mala Brauninka i pas, koji se uzgred sam objesio, mada kažu da se okliznuo niz ledinu u provaliju, s lancem oko vrata. Valjda mu je bilo lakše da visi, nego da ga voli. Zato sinko, čuvaj se svoje sopstvene prirode. Čuvaj je se više nego svih tužilaštava... dobro, neću više, smiri se, smiri, evo tabletica... Hećim je tad klimao glavom kao zen budista i on se stresao pri samom sjećanju. I bio je u pravu matori prevarant! Koliko je samo rizika preuzeo na svoja pleća, a da sebe pri tom nikad nije zavolio! Krucijalni i živi dokaz za to je upravo ova Lujka što sad stoji pred njim!

- Inače sam došla još i ovo da ti kažem! Casa Nostra je danas razmatrala plan potrošnje i program dejstvovanja za 2017. Biće krvi! - Zadovoljno se obliznu, od čega i Šefu i Malom pridođe muka u želudcu.

- I, neće biti putovanja kao do sad! Što je bilo, bilo je. Glasala sam za štucovanje avionskim prevozom. Pri tom sam na umu imala samo tebe.

Mali se zagleda u Šefa, koji ga podsjeti na njegovu omiljenu kravu Perovu kad su joj odvodili tele. Kolutala je sirota očima i kolutala, ali joj ništa nije pomagalo. Sad je gledao kako Perova, hoće reći Šef, trza glavom.

- Doduše, ne samo tebe da budem iskrena, već nas oboje! - ponovi Lujka u zanosu. - Neću da te djelim ni na nebu, ni na zemlji. Samo što je na zemlji to malo lakše. Sjećaš li se onomad,  samo ti, ja i limuzina. I vozač Stanoje, ali njega ne računam. I na ovom putovanju će biti tako. Bez zaustavljanja s one strane Rijeke, molim!

Šef klonu preko stolice. - O kakvom putovanju ti pričaš? - Sad već šapće.
- Idem s tobom u Lalinland...
- Lalingrad... - Šefu se usta osušiše.
- Zovi ga kako hoćeš. Sve sam isplanirala. Polazimo 27. decembra da bi tamo bili za Novu godinu. I napokon bili istinski zajedno. Obići ćemo i hećima, ako ti je baš toliko do toga. - Namignu mu značajno. - Ne zna se šta nosi dan, a šta noć. Začas te strefi srce, moždani, pojede rakac...
- Neće mene ništa pojesti bar do 2018. dok ponovo ne pokažem čija mati crnu vunu prede!
- Takvog te volim, momčino! Nema ti ravna! I djelom i glasom i stasom! Svi su nekako usukani, pederasti, vidio si uostalom onog tamo na Paradi kaki je mali, možeš ga u zubima nositi...
- I neće meni ona s druge strane Rijeke govoriti kako ja ne smijem ovo, ne smijem ono...
Lujka problijedi i prevrnu očima. - Opet ti o Ćunićki.
Šef se nekako osokoli, a malo mu se i boje vrati u pepeljaste obraze.

- Mali, piši!
- Nisam ja mali, a ni Mali - ponovo se naduri ovaj.
- Piši Mali, piši diko! Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave... U tom pismu piše, ne volim te više... - Ko đoja je ne volim, zastenja Šef od ljepote. Potom se zagleda u uramljenu sliku hećima na zidu. Žao mi je zbog krvavice i čvaraka, ali sad imam prečeg posla, promrmlja.  Ako ona i ja treba da se svadimo, da bi mogli da se mirimo, ponjeću joj i Najlepše želje, upakovane u celofan s mašnicom. Mahnu rukom Malom da piše brže: - Kaži joj da ću lično doći da slatkišu uručim slatkiš...
I tad mu se sve zamrači pred očima. Prvo što vidje kad dođe sebi bi Lujkino lice nagnuto nad njega do nepodnošljive blizine. Spazi joj dlačice u nosu i bubuljicu u desnom uglu usana. U ruci joj ostaci velike kristalne vaze. Gurnu je u stranu svom preostalom snagom i teškom mukom se osovi na noge, podupirući se o zid. Podiže pogled, a sa zida mu se smješi hećim i namiguje, vrag da ga nosi, namiguje mu kao kakva luda, a iza iscerenih zuba vire mu ostaci krvavice i čvaraka. Kao iz daljine začu glas Malog. - Treba li još šta da dopišem, Šefe...?