DVA DJEČAKA

Piše: Radmila Karlaš

        Bila jednom dva dječaka. Rasli su uporedo, mada svaki u svojoj porodici. Bilo je to vrijeme kada su djeca bila sretna. Roditelji su išli u fabrike, malo ko na njive i svijet je bio dobar. Svakog Prvog u mjesecu tate i mame su primale plate, dječije doplatke, regrese i još mnogo toga što dva dječaka nisu mogla da razumiju, ali su itekako osjećala. Oba dječaka su se igrala, svaki u svom dvorištu. Obe tate su podigle krasne beskamatne kredite da urede kuću, kupe namještaj i naprave solidne garaže. Mame su ponosno pokazivale drugaricama nove fasade. Ali, nisu bile sretne. Tate nisu obraćale pažnju, ali dječaci jesu. Vukli su mame za suknje, gledajući ih odozdo. Ali, mame još nisu pronašle okvir za svoje nezadovoljstvo, a do tad, neka djeca rastu. I njih dvojica su rasla. 

        Grad je tad bio šarolik i veseo. I zahtjevan. Nisi mogao nekom tek tako da odalamiš ćušku, podapneš stupicu i da se nakon toga ceriš, a da te drugi tapšu. To tad nije prolazilo ili kako bi se to sad reklo, nije bilo inn. Morao si da vrijediš, da braniš slabije, radiš za džeparac i da nikad nikog ne gledaš s visoka. Nije da ovi dječaci nisu vrijedili, ali su nekako bili rubni. Poslije se neko dosjetio da za takve kao što su oni skuje kovanicu, "Nit' smrdi, nit' miriše." Ali, to je bilo poslije. Kao što rekosmo, mame su bile sve nezadovoljnije, a tate sve veselije. Mame nisu  stajale sučelice tatama, ustrajavajući na sebi i svojim pravima, već su hulile na svijet. Bog tih godina nije bio u modi. Zamjensko mjesto zauzeli su vozači autobusa, smetljari, službenice na šalterima, dimjačari, komšije, radne kolege i kolegice. Tate nisu obraćale pažnju, ali kao što rekosmo, dječaci jesu. Mame su bile ljute. Obe su istovremneo čule da tate tamo s nekima. 

- A lijepo sam mu govorila da napravimo visoku ogradu oko kuće. Ne možeš nikom vjerovati, - rekla je jedna mama drugarici, uporedo kad se i druga mama požalila svojoj. - Nikada im nisu vjerovale, dosjetile su se. Već nakon prvog izlaska, čule su za neke zamjenske mahaluše. Računale su da će to proći, kao sezonski grip. Naročito kad se udaju. Ali, nije prošlo. Tačnije, tad je tek počelo.

- Pusti, bitno je da ti donosi novčanik. Ono u gaćama nije sapun da se potroši, - rekle su svakoj ponaosob  neke stare žene, kakvih uvijek ima za te prilike, očito iskusne. A ti njihovi sapuni nisu se zaista mogli potrošiti, ma koliko ih oni koristiili. Mame su bile namrštene i bijesne. Samo kad saznaju  koje su, kose će im počupati. Tate su se pravile nevješte, prevrtale očima i čekale prvu priliku da šmugnu u kafanu. Dječaci su usvojili  obrazac. Mamin. Bili su njihovi mali muškarci. 

        Te godine kada su pošli u osmoljetku, napokon su se sreli. Dva brata rođena ne bi više ličila do njih dvojica. Sreći nije bilo kraja, kao ni njihovoj podozrivosti. Svijet je bio opasno mjesto sa lošim komšijama, dimnjačarima, trgovcima, smetljarima i tako redom. Kako podozrivost tad nije bila pretjerano u modi, ostajali su usamljeni. Ali, imali su jedan drugog. 

Rasli su nezaustavljivo,  ali opet nekako s ruba. Nešto je falilo. Mamama je odavno falilo štošta. Dobile su uzdužne bore, a tanke usne su postale potpuno beskrvne. Tate su uglavnom odvraćale pogled. A onda se desilo. Mame su prve primjetile da im svijet sve više postaje po volji.  Tate su još veselo podcikivale, idući uveče sa društvom iz kafane. Nisu obraćali pažnju na poglede, gurkanja i zatvaranje kapija. Ali, mame jesu. Nepovjerenje se poput epidemije proširilo Gradom i one više nisu bile izolovane u svojim malim svjetovima. Naprotiv, okolni svijet  je postao blisko mjesto. Dječaci su istovremeno primjetili da se sve bolje osjećaju u okruženju. Sad su se svuda osjećali kao kod kuće. I učinili su najnormalniju stvar na svijetu. Prvi su bacili kamen. Svaki iz svog ugla, meta je bila ista. Usred sride su pogodili petokraku na kapi narodnog heroja, po kojem se zvala njihova osmoljetka.  Mame su im tapšale i stajale u redu za večernje novine. Još jedna zavjera, čitale su slavodobitno. Kako se neko tome može čuditi, stezale su svoje tanke usne.  Nije li to ono što one govore cijeli život. Nikom ne možeš vjerovati. Hvala bogu da su doživjele, pa neka im sad neko kaže da nisu u pravu. Prvi put je i nevjera njihovih muževa poslužila svrsi. U tako nevjernom svijetu gdje ti je prvi komšija radio o glavi  i unazad i unaprijed, a pogotovo sad, jedan sapun manje više. Svi su prevareni, nisu samo one crne ovce. Sav vihor mržnje, bijesa, čak i očaj usljed pogleda na usahle grudi i mlitavu stražnjicu dobio je viši smisao, utopivši se u institucionalni okvir. Mame su napokon sijale od mržnje.  Njihovi dječaci, takođe.

"Smeće, podlaci, idioti, guje u njedrima, lešinari, orlušine," kliktale su na sav glas. Bilo je opijajuće izreći to na sav glas na ulici sa uzdignutom pesnicom. Muževi su ih samo bijelo posmatrali, ali kada su počele da sklanjaju neke slike sa zidova, bilo im je dosta. - Tog špijuna, masona, hrvatoulizicu, vatikansku mulu, srbomrzitelja, tamničara naroda i izroda nećeš držati na zidu - uzviknula je jedna. Tata je otišao u kafanu i napio se. Druga mama je sliku jednostavno pocjepala i naložila. - Čuj, tražiš da ti zaista vratim sliku onog  četničko velikosrpskog, imperatorski nastrojenog, po nas Hrvate ubistvenog projektanta hegemonije proklete Jugoslavije. Pri tom kurvara, koji je svojim primjerom jeba sve žene. - Tu je morala da stane, jer se upljuvala. I ovaj tata je zbrisao u kafanu.

Istovremeno, jedan od dječaka ganuto je gledao fotografiju maminog tate, iznesenu napokon na svjetlo dana, kako je rekla. Pokazao ju je drugu. Uzbuđenje je prevazišlo ono kada su listali izlizane strane časopisa sa fotosima golih žena.  Drugi dječak je takođe imao sličnu fotografiju iz maminog arhiva. Uniforma je bila nešto drugačija, ali su razlike bile zanemarljive. To veče, sretni što su sličniji do što su ikad i sanjali, crnim su sprejem prefarbali petokraku na još jednom spomeniku. A onda je zapucalo. Mame su rekle, Na ovo smo čekale. U boj! Tate su se napravile da nisu čule ovo podcikivanje, pa su se uputili ka prvoj kafani. Za razliku od njih, dječaci su imali izoštren sluh. Odmah su se digli na oružje. Pravi pravcati šok je uslijedio kada ih je neki usukani razdvojio. 

- Kud ste vi krenuli, a, - izdreljio se. 

- Kako kud, još pitaš? Po topolama i ravnim gorama, a za boj spremni smo mi.  

- Ti tamo, a ti vamo! - Usukani je bio neumoljiv. 

- Aaa, ne može, mi smo u ovom zajedno. - Da dokažu, dječaci su isprepleli prste.

- Zajedno? - Usukani se latio stomaka da mu održi ravnotežu, jer se počeo smijati kao Ivan Grozni po predanjima, uoči egzekucija koja je osobito ljubio.

- Jedan razlog mi bar recite - zagrmio je.

- Josip Broz, ološ skroz. - Ponosno su podigli glave i nabili kape na oči, tačnije, jedan šubaru sa kosturkom,  a drugi kapicu sa slovom U. 

- Divi ljepotana. - Usukani se sad potpuno tresao od smijeha.

Dječaci su nijemo zijali očima, ne pokazujući namjeru da razdvoje svoje ručice.

- Nema šanse, - rekao je Usukani kad se napokon prestao smijati i očima dao znak rmpalijama. Razdvajanje prstića išlo je teže do što je mislio. - Ti ideš ovamo, a ti tamo! 

Razdvojeni dječaci su ciknuli kao ljute guje. - Nećemo, ne činite nam to! Razdvajali su nas 50 godina, dosta je!

Usukani se nagnuo prema prvom dječaku, kojem se šubara opasno zaljuljala na glavi. - Slušaj mali! Ako ćete obojica namah ginuti, ko će nama biti partner, a? 

- Partner?! - Dječak nije ništa razumio. - Ali, mi smo partneri. Oba mrzimo ljude, pse, mačke i partizane! 

- Vidim da ne kapiraš. Zajedno ćete izgurati i ovo, ali sa dvije strane cijevi. 

- Kakvih cijevi?

- Nije valjda kanalizacionih? Mada, kad bolje razmislim... Dugih, kratkih, ima ih tovar. Malo ćete pripucati...

- Ali, mi smo trenirali zajedno. Imamo isti potez na obaraču, a i stisak drške noža. Isti nam je DNA. 

- Odlično. Kakvi ste u obijanju brava, trgovini, pregovorima oko crnog tržišta, zemljišnom knjiženju?

Dječak skreće pogled.

- E moj brajko. Lako je mrziti, to može svaka šuša. Ovdje se radi o poslićima. Od nečeg treba živjeti. A shodno trendovima, nema više svakom jednako, već ako ja uzmem više, ti ćeš nužno dobiti manje ili ništa. Jasno?!

Prvi dječak klima glavom, mada mu još ništa nije jasno. I drugi  sa svoje strane čini isto, mada i on ne shvata. Ali im srca kucaju u ritmu. Istovremeno razmišljaju da su svi u školi skakali na njih kada bi udarili nekog dječaka, oteli mu kiflu, bombone ili pare. Čak bi se i učiteljica umješala, po njihovu štetu. Sve njihove osobine došle su na tapet i za svaku  su morali da podnesu poniženja. Krađe, pljuvanja, udarci s leđa, cinkarenja, ulizivanje nastavnicima samo su neka od djela koja su preuzeli na svoja krhka pleća i zbog kojih su bili kažnjeni ukorima, stajanjem u ćošku, nepreglednim prepisivanjem školskih zadaća i slično. Bili su svjesni da su, kao i svi veliki ljudi, poranili. Okolnosti njihovim djelima tek treba da dadnu krila. Svjesni da će se njihove vizije ostvariti kad tad, istrpili su strašni teret tih godina. A sad se traži da praksu, zbog koje su nekad bezmalo proganjani, primjene.  Kad su na mamina insistiranja (uvijek su sumnjali da su se mame prethodno dogovorile o ovom zemljišnom ataku na susjednu njivu) priskrbili još koji kvadrat komšijskih placeva, išli su na sud. Tate su bile bjesne na mame mjesecima, zvali su ih pohlepnim ženturačama. Jadne mame! Za razliku od tata, njihovi dječaci su odmah shvatili da je taj truli narodni sud bio najveća prevara. Sanjali su o sudovima za siromašne i o pravdi izuzimanja od suda za bogate. Trepnuli su okicama istovremeno.

 - A sad marš u šumu! - Usukani grabi prvog dječaka, dok ovaj nemoćno mlatara nogama u zraku. - On ide tamo, a ti vamo, jesi l' ti gluv, a?

- Neću da ubijem svog druga, to je isto kao da ubijam sebe! - Dječak sad rida u naručju nekog brkajlije u staroj uniformi ONO i DSZ. 

- O moj bože, jesu li svi u našoj jedinici ovako tupasti? - Usukani je na rubu živaca. Maše nekom iza Brkinih leđa. Pop nevoljno odlazi. - Nismo došli, već smo pošli. Poslije ćeš nas blagosloviti, oče. Poslije, kad donesemo plijen. Svetom vodicom, nego šta?

- Gdje je moj drug - vapi dječak.

- Za tili čas ćemo ga deportovati na drugu stranu. Skupa sa roditeljima.  

Dječak, obnevidjeo od suza posrće po prašnjavoj cesti. 

 - Ovaj nije ni za šta. - Usukani niječe glavom. -   Ako se pokaže dobar u skidanju štokova vrata, utičnica i WC šolja, neka ga. Ali, vidim ja da ću od njega imati više štete do koristi.

Drugi dječak se naglo okreće, potom se otima iz Brkinih ruku. Trči do druga. Grle se dugo, čak predugo. - Ko to kaže, ko to laže, - jeca prvi dječak. - Za dom moram biti spreman ja - jeca i drugi. Potom dugo nešto šapuću. Kunu se da će razmjenjivati nježna pisma bez obzira na borbene linije. Stremiće ka zajedničkom cilju, bez obzira na trenutnu razdvojenost. 

Za to vrijeme, u gradu se odvija prava drama. Jedna mama kaže drugoj, koja je već spakovana. - Kako do sada nisam vidjela kakva si beštija?

- Ja?! Beštija si ti. Nije ni čudo da te onaj tvoj varao dan i noć. Saponia Osijek je radila punom parom. Tog sapuna je uvijek bilo na pretek. 

- Mene varao?! A šta je tvoj radio, rugobo? Ne bi te ni magarac u prolazu očešao.

- Ma nemoj - vrisnu druga mama. - Cijeli život si bila ljubomorna na mene. 

- Ja?! Na tebe?! Bijedo, moja kuća je bolja do tvoja, moje dvorište je ljepše nego što ćeš ti ikad imati, a cvijeće ukusnije raspoređeno. 

- Je li? Širila si se kao epidemija i to na uštrb ovakvih kao što sam ja. Zaklanjala si ljudima sunce, otimala. Lagala. 

- Ma nemoj! Kao da ja nisam vidjela da bi ti samo da sadiš vrbe. Kao da ja ne znam,  mene na vrbe!

- Lažljivice jedna! Vrbu ne mogu da vidim od kada je onaj moj onu pekarovicu prignječio uz nju. Tebi sam prvoj rekla. Vidjeli ih ribari kako zavijaju kao vukovi. Goli golcijati. A pravila se fina. Vamo, čim muž na posao, ona u gaz pod vrbu.

Prva mama se zamisli. Potom duboko udahnu i priđe prijateljici. - Nije preko Save na kraj svijeta.

- Nije valjda. A ti pazi da se ne udaviš u Drini, - reče šmrcajući.

Tate stoje sa strane, potom se zagrliše, čvrsto rukovaše, a onda naprečac odlučiše i odoše da popiju još po jednu. Za puta. 

                                         

       U ratnom vihoru koji je pao na sela i gradove, prvi dječak je dugo plakao na fronti. Onda je odlučno otrao suze. Posla je bilo preko glave. U početku je bio malo hatljav, jer je očekivao da će se neka učiteljica ili nastavnica svaki čas pomoliti iza borbene linije i grubo ga ukoriti. Onda je uočio da su vjetrovi rata oduvali sve stare i represivne taloge. Njegove osobine mu više nisu donosile bol, već napredak. I to na svim poljima. Kad bi se sjetio stradanja zbog dječijih podvala kojima je obilovao, postao je spreman na sve, samo da uguši i zadnji trag te diktature. U to ime grabi, krade, otima, laže, podmeće nogu, sretan što je sad u božjoj milosti, shvaćen i poštovan. Brzo je napredovao, a najveći dan u njegovom životu je bio kada se u oči nacerio onom Usukanom. Ta budala je ostala kod WC šolja i ponekog TV-a. A pred njim se otvorila blistava budućnost. Svijet je bio njegov. Koordinisao je prevoz i prodaju jednog od najvažnijih konvoja oružja koji se uputio ka protivničkoj strani ( sa nježnošću je pomislio na svog druga) i pao u oči ljudima koji su djelili njegov senzibilitet. Poslije je slijedio konvoj nafte, potom slatkih djevojčica za zabavu, onda cigareta, pa opet oružja ili nafte, sve se vrtilo poput ringišpila, šareno i veselo. Njegova mama ga je milovala po glavi, umorna od stavljanja stvari u podrum, dnevni boravak, šupu, te u vikendicu koja im se iznenada ukazala. Mama ge je jednog dana, kada je već uveliko koordinisao iz svoje kuće, uhvatila za ruku i povela do prozora. 

- Dugo sam se pitala šta je s njima, - rekla je mama, stežući mu ruku. Dah mu je stao u grlu. Posmatrali su neku ubogu porodicu koja je upravo useljavala. Došli su izdaleka i bili su još prašnjavi od puta. - Sve smo se dogovorili, kuća za kuću, stvari za stvari - rekla je nepoznata žena. - Ali, izigrali su nas. Svoje su stvari pokupili i ostavili nam praznu kuću. I nisu nam rekli da im je kuća tako rubna. - Mama mu je očima dala znak da ćuti. Poslije je i ona otrla suze radosnice. 

- Sad znam da su se snašli - rekla je. - Odmah su uočili kako se bori protiv svega onog što je bilo. Novim geslom, Svima nejednako! Sad znam da su dobro. Ni ja im ne bih ostavila svoje stvari - rekla je gledajući u ljude s druge strane ograde. Mama se prvi put nakon dugo vremena zacerekala. - Možeš li ti zamisliti kakvi su se ovo bjednici doselili u naš komšiluk, kad su drugom ostavili svoje stvari u  sopstvenoj kući. Za takve sine nema nade. Nepovjerenje je carica napretka! - Otac je suzio oči. - Prevarili su te ljude - rekao je mrko. - I ti su ljudi protjerani poput naših komšija. Nije lijepo ovako ih prevariti. - Mama se namrštila. Otac je podigao ruku. - Smjesta da si im napravila kafu!  

- Kako da ne - siknula je mama. - Praviću kafu samo sa sebi sličnima! - Odmarširala je u drugu sobu, a otac je dugo nešto petljao oko šporeta. Ja sam se molio da ne naleti na šporet koji je mama dobila za uslugu. Jedne večeri kada je tata bio u kafani, mama je pomagala nekim čikama da natovare stvari iz drugove kuće. -  Sine, stigao je glas. - Mama je izgledala kao da joj se sam Bog obratio. - Moramo hitno da im pošaljemo stvari. Smjestili su se, sve su tamo zatekli. Čak i deterdžent za veš. - Onda je ukapirala njegov pogled i stegla ga za mišicu. - Ne brini, živ je. Poput tebe je bio na fronti dok nije prešišao sve nadređene. Uspio je i svog komandanta da stavi gdje mu je mjesto. Taj mu se stalno petljao u konvoje sa naftom. Našli su mu samo uho nakon pada granate. Kako kome, pa tom komandantu. Baš si tupast. - Mama je oblizala suhe, tanke usne palacajući jezikom. - Sad, što tog dana nije bilo granatiranja, njegovu akciju čini još genijalnijom. Ti se toga ne bi ni sjetio? - Mama ga je pogledala, a onda se lupila rukom po čelu. - Dobro, onom tvom je nakon granatiranja bez granatiranja ostao trup. Dozvolićeš da se uho ipak razlikuje od trupa. Uho je uho, zvuči tako impresionistički.  

Dječak je sad gledao napolje i niko nije bio sretniji od njega. Pogled na onu žalosnu porodicu bio mu je vjetar u leđa. Njegov drug, baš kao i on, ostvaruje svoje snove.  

     A onda se rat nažalost završio. Prvi dječak je odlučio da pokaže svima da nikada nije zaboravio šikaniranja iz djetinjstva. Plan je jednostavan. Sve će ih dovesti do praga izumiranja, najstarijom od svih metoda kojima je čovjek pribjegavao, glađu. Sreću mu je mutila sura činjenica da oni koji su ga patili ili nisu bili među živima ili su bili kod šarafa na globusu. Nije ih se mogao nagladovati kada je sa svog ruba napokon dospio u žižu. Nakon rata je imao sedam kuća, 18 stanova, 52 vikendice, 34 automobila marke Merzedes, Audi, Bugati, BMW, tri broda, četiri preduzeća, pet računa u vodećim svjetskim bankama i vođstvo u najvažnijoj političkoj stranci. Niko nije ni sanjao da taj naizgled ozbiljni čovjek sa zaokruženim stomačićem, ponekad noću tumara svojom nekadašnjom rubnom ulicom, čeznući da zgrabi samo jedan kamen i kao nekad gađa petokrake na spomenicima. Više nije bilo spomenika, izmješteni su ili uništeni i on tu nije mogao ništa. Tada bi uzeo kamen i bacio ga u dotrajali koš na jedinom preostalom dječijem igralištu u gradu. I gorko zaplakao. Zato što se nije sjetio da se i to igralište makne u cilju betonizacije.  

                                           

   Za to vrijeme, njegova mama je napokon uspjela da oca skrene na pravi put, tačnije na lokalno groblje. Napravila mu je pravi monument na grobu i vodila prijateljice tamo u obilazak. Svijet joj nikada ranije nije bio draži. Imala je vozača za pijacu, za doktora, banju, more, a često je išla sa sinom na službena putovanja. Ponekad je čeznula za svojom davnašnjom prijateljicom, ali kako to nije bilo inn reći javno, držala je to za sebe. Sve dok jednom na ulici nije uočila elegantnu ženu koju joj je učinio poznatom samo ljumajući hod na nesrazmjerno visokim potpeticama. A uz nju je išao elegantan mlađi čovjek. Njen dječak, koji je na mamino ime upravo otvorio još jedan račun, mislio je da sanja. Zurio je u svog druga i u nijansu metalik sive boje na najnovijem Merzedesu, identičnom njegovom. To je bio tek početak. Broj preduzeća se podudarao, čak i broj inostranih računa, samo sa nešto drugačijim lokacijama banaka. Njegov drug je upravo na još nerođeno unuče (starije dijete mu je imalo 7 godina) otvorio devizni račun, kao i na pokojnog djeda. Istog onog darkera čiji su sliku onako pohotno gledali. Uzgred, po djedu je nazvana i jedna ulicu u selu gdje ima vikendicu. Koja se nalazi uljuljkana u nekoliko stotina ari plodnog zemljišta sa bazenima, stajama i cvjetnjacima. 

- Od mog prethodnog rubnog života, samo je ta vikendica na rubu grada - rekao mu je drug uz francuski konjak.Onda je podigao glavu. - Gdje su one - pitao je za mame. 

- Ah, vjerovatno su otišle da vide očev grob. Mama je htjela nešto nalik spomeniku Karađorđeviću. 

Drug ga je uzeo za ruku i dugo je milovao. - Moja mama je tati napravila mauzolej. Kardinal je lično došao na njegov ispraćaj. Tata je tražio da mu se mama zakune da će ga pokopati bez popova. 

- I - njegov drug je bio nestrpljiv, utoliko više što je kod njega bio isti slučaj.

-   Obećala mu je.  

- Kao i moja - rekao je sa smješkom.

- Kada sam je pitao zašto nije održala obećanje, rekla mi je da ga je najmanje stotinjak puta molila da joj obeća. I da joj je obećao.  

- A šta to? - pitao je njegov drug, smješeći se od uha do uha. 

 - Da je više neće varati.  

- Aha. Isto kao moja. Dovela mu je cijelu bogosloviju na sahranu. 

Nakon nekog vremena pogledao je u druga sa dodatnom nježnošću. - Uspjeli smo! 

- Jesmo - potvrdio je drug i ponovo posegnuo za njegovom rukom. 

- i šta ćemo sad?  

- Mislio sam da ovdje otvorim jednu firmu. A da ti otvoriš jednu tamo kod mene.  

- I ja sam o tome razmišljao, mada je to sića.

- Tu sam te čekao. Tatarata ... Slušaj nastavak, i da kao brat s bratom napokon podjelimo, u ime našeg zajedništva.

Prvi dječak se umalo zagrcnuo od miline. Izvadio je kartu od koje se nije odvajao ni u krevetu i razastro je po stolu. - Moji će uskoro na ulice. Da zapečatimo ograde. Da nam živi živi nepovjerenje. 

Drugi je prešao kažiprstom preko karte. - Čeznem za sopstvenim ogradama. Mada neće biti tako stamene kao tvoje, od nerđajućeg čelika. Razmišljao sam o bodljikavoj žici. Moj ju je djed naročito volio. - Malo se zamislio. - Znaš, do sada sam bio malo mudriji od tebe. Prilično sam lako vladao i bez ograda. Možda bi moji zamorci negdje i pobjegli, ali nisu mogli od gladi. Uvaljao sam ih u tor, kao u ovčije brabonjke. 

Prvi dječak ga dugo gleda. - Mnogo sam naučio od svoje mame, znaš.  Zapravo, njoj mogu da zahvalim za sve. Zbog te priče o sapunu - malo se zacrvenio, ali je nastavio - sve je došlo na svoje mjesto. Onda su svi trošili poput tate, sapuna je bilo na sve strane. To je bilo strašno. I...- tu je stao. Drugi dječak je ohrabrujuće nakrivio glavu prema njemu. 

- Da...

- Ja ga gotovo nikad ne trošim. Ponekad, kad mi dosadi isplažen jezik moje žene uzmem onu voćku što nikad ne pada...

- Misliš šljivu, sjajna stvar - prekinuo ga je drug.

- E, baš tu. Mislio sam je i sam posaditi, ali kažu ne uspjeva ovdje. Samo one za rakiju.

- Ako ti zafali, samo javi. Ja imam zalihe, nekoliko šlepera, i neću dozvoliti da moj drug stoji u apoteci u redu da kupi jednu šljivu. Nego, ovo hoću da ti kažem. I ja sam zahvalan svojoj mami. Ali, prvo ti.

- Moram ti priznati da mi ograde nikad ne bi pale na pamet da me ona još kao dijete nije naučila. Sjećaš li se one visoke ograde oko naše kuće? Ne znam šta bi se sa mnom desilo da mi mama nije pokazala koliko je svijet mrgudast i vrijedan svakog nepovjerenja. Shodno svojoj prirodi, krao bih, podvaljivao, lagao, podmetao stupicu, ali bi mi se za ogradom fućkalo. 

- Razumijem te. Isti slučaj je i kod mene. Mama je ostavila neizbrisiv trag na mojoj duši, neka je Bog poživi, bila mi je i otac i majka, a ponekad i djed - tu je ustao i preksrtio se. I njegov drug se prekrstio, za svaki slučaj. - Znaš li da često naredim živu stražu oko mog automobila? Pričao sam ti o toj ladanjskoj kućici, onoj rubnoj. Dobro, nije baš kućica, oko 3050 kvadrata. Omeo sam dronove kad su je pokušali snimiti. Ogradio sam svoje vlasništvo i s neba. - Dječak je ponovo prešao prstom preko karte na stolu. - Kad zabodem prvi kočić za bodljikavu žicu, ti ćeš presjeći crvenu vrpcu. 

Njegovom drugu su suze ganuća navrle na oči. Uspio je samo da klimne glavom.

                                           

    Mame su posmatrale lišće topole kako šumi ponad spomenika koji je bio okružen visokom ogradom i nadzornim kamerama. 

- Nikom ne možeš vjerovati - rekla je jedna mama drugoj. Jedno vrijeme je ćutala. 

Druga je s razumjevanjem klimnula glavom. - Ja sam zaposlila čuvara. Sjedi danonoćno pored mauzoleja u svojoj kućici. Ograda se otvara na daljinsko upravljanje i niko nepozvan ne može kročiti ni svijeću da mu upali. 

- Naredila sam da uklone okolne grobove nekih ženskinja. Sad na desetine metara oko njega nema nikoga. I svaki put pregledam snimke nadzornih kamera. Onim njegovim kalašturama sam strogo zabranila pristup. 

Druga mama vrti prsten sa ogromnim dragim kamenom na prstu. Poklon od njenog sineka. Na svoju mamu je mislio i na fronti. - Pametno.  Nego, reci mi zašto si toliko sprcala da se Sin Sing dan, mislim Dan velikih ograda slavi baš 9.Januara? Mogla si lijepo da odabereš neki proljetni ili ljetni datum. Ako već nećeš onaj 25.Novembra. 

- Kako zašto? Zar ti ne znaš šta je bilo tog dana?

- Ah, misliš na onog jadnog Stjepana...

- Stefana...

- Da, tog...

- Ne mislim!

Druga mama je razrogačila oči. - Kako to misliš da ne misliš?

- 9. Januara 1970. je, dok sam ja sa dječakom bila u posjeti majci, preko niske žive ograde u moje dvorište preskočila ona (tu se nagnula i nešto joj šapnula). Nakon što sam ih zatekla in flagrante, zvala sam miliciju.

Druga mama je napokon ukapirala. Klimala je glavom, koreći se što je zaboravila. 

- Oni su mi se smijali. Cijela milicijska četa skupa sa komandirom. Govorili su, Niska vam ograda drugarice. - Morala je da zastane i duboko udahne. - Ogradila sam kuću, ali on je svoj sapun trošio na plažama, u tvorničkim halama, na putevima, jeftinim motelima. Zarekla sam se sebi  da ću ga kad tad ograditi. Kao što vidiš - ustala je i stavila ruku iznad očiju da se zaštiti od sunca, - uspjela sam. Ni ptica mu ne može preletjeti, ako ja ne dam dozvolu.  

Druga mama je ponovo klimnula glavom.  

 - I tako, kada me moj sin pitao, Mama, koji bi dan bio najpogodniji da ga veličam u ime svega što sam obladao, upalila mi se lampica u glavi. Pazi sad, on taj izraz obladati koristi za sve što je tokom, a naročito poslije rata skrenuo u naše kuće, podrume, banke, razumiješ, pride obladavanje kadrom od kada se podvirio pod sebe, odnosno postao šef stranke, što je nesumnjivo rezultiralo obladavanjem teritorije. Odmah sam znala da je džaba sve, ako ne ogradiš. Za čas ti neka fukara preskoči ogradu i šta onda? Tako sam se sjetila tog 9. Januara. Tog crnog januara u mom životu. Tad sam udarila temelje ovoj avliji, okruženoj najvećom ogradom na svijetu, poslije one za, odnosno protiv Džingis Kana, dozvoliću. Tog crnog januara sam se zarekla da će mi policija jednog dana ljubiti ruke. Meni velikomučenici. I nije taj Stefan velikomučenik, već ja, draga moja. Ja!

- Sjajno.

- Što se tiče 25. Novembra koji si pomenula kao mogućnost, taj dan sam ga sahranila.

Druga mama izgleda kao da će pasti u nesvjest. - Tako ti svega, i ja svog.

Jedno vrijeme ćute s olakšanjem, jedna stojeći i zureći u daljinu, a druga oslonjena na naslon klupe, žmireći. A onda druga mama povuče prvu mamu za ruku.  

- Kako reče, 9. Januar? - Lice  joj se nabra usljed velike usredsređenosti. - Naprosto ne znam koji dan ja, odnosno moj sin da odabere, za našu, nadam se uskoro ograđenu avliju. Imam ih na pretek. Počevši od one vrbe gdje je onu džaftaru osjemenio, što pada 10. Aprila 1941., pardon 1971! - Podigla je oči prema prvoj mami i osmjehnula se. - Kak' su to zgodni datumi, s više strana. - Ponovo se zamislila. - Ali ne. Možda je ipak zgodniji dan kad je onu nafrakanu načepio u našem fići, a to bi na Prikazanje Gospodinovo 2. februara naredne godine. Ili kad sam ga uhvatila u kancelariji kako džilita na koljenima neku kreštavu sekretaricu. A to se zbi na Lurdsku Gospu, samo ne znam bi li to prvo ukazanje 11. februara ili pak drugo 14.og ili treće... U svakom slučaju, na Veliku Gospu je obradio cijeli kamp onih radodajki Čehinjica i biće da je tad ipak oborio rekord. Onda, neka bude 15. Avgust! Šta ti kažeš? 

Prva mama skreće pogled sa spomenika. Moraće poslije pregledati snimke nadzorne kamere. - Možda - kaže zamišljeno. - Mada bi još mogla da razmisliš  o Cvjetnicama. Tad je radio sve tri smjene. Ankica, Njegica, Olgica, o moj Bože, bio je gori od pastuva. 

Druga mama zamišljeno klima glavom. - Mada je i na dan svetog Alojzija u oktobru tamanio poput pjetla. Bila je to neka fabrička ekskurzija u Mariji Bistrici. Mislim, na budući dan blaženog Alojzija. 

Ili...

Prva mama je više ne sluša. Upravo je primjetila da se blizu ograde muva neka ženturača. Bi li ono ona pekarica ili je pak Seka što ju je drmno... Odjednom joj dah staje u grlu. Nemoguće, pa to je ona januarska, što je preskočila njenu malu ogradu. - E, nećeš! - viče i trči nizbrdo, dok druga mama tek ovlaš podiže glavu. - Ili da to ipak bude 15. Avgust...