Damien Hirst i Gospodar muha

                                   

Piše: Radmila Karlaš

     Nakon tri minute, moj drug Lulo je odmah prozreo suštinu stvari. On ima visokopozicioniranu inteligenciju. Moja je traljava, mutna, intuitivna i nadasve beskorisna. Uglavnom, prilikom posjete galerijama, on ide da vidi umjetnikov (ili umjetničin) rad, a ja umjetnika. Izgleda isto, ali nije.  Jer ja koristim intuiciju, a on um. Smatram da umjetnik može lažno da se predstavlja ili slično, pa samo želim da znam kome sam došla u goste ili tačnije, u kuću. Bez obzira što umjetnik uglavnom, pa ni ovom zgodom, kao nije  prisutan.

Lulo i ja smo se na kraju sreli, jer je nemoguće izbjeći takav susret. Znamo se od malih nogu, a može biti i dalje od toga. U ovom slučaju, to će se pokazati presudnim.

Prilikom ulaska u galeriju na datu izložbu o kojoj slijedi slovo, srce mi je potonulo. I bez gledanja djela. E jbga Demi. Damien je u formalinu. A onda stvarno gledam s oba oka, ovca je u formalinu, ajkula je u formalinu, ribice su u formalinu, Demi tegli polutku nekog govečeta nakon što ga je svojski raskupusao satarom. Demi gleda smrti u oči, govečetoj naravno, zarezuje tkivo, mišiće, žilice, kosti. Demi se katapultira u neki Zavod za anatomiju, sličan malopređašnjoj klanici  i malo se igra sa glavom nekog debeljka. Stavlja je pod mišku, pa špacirung. Kada je Demi vidio da je osim govečeta i ta glava mrtva, on kaže, E, nećeš.  Onda trpa u formalin. Ali da bi nešto opstalo u formalinu, uslov je da prethodno bude mrtvo. Demi se tako igra, a onda rez. Gospođa Mama (tata se samo nazire kroz priču da je razveden, od mame naravno) kaže da je sina učila da bude svoj. Dobro, rekla je nešto slično, reinterpretacija je moja. Onda ide gro plan ribica u formalinu, sve su jednoobrazne i teku poput rijeke. Nijedna zloća da zapliva uzvodno. A šta bi joj i vrijedilo kad bi je Demi ionako strpao u formalin. Sad mi se želudac popeo u grlo. Demi svoju opsjednutost smrću i dalje povraća, gore do naš Maho kad se napijao za nekadašni Dan izviđača, 22. april na Šibovima. Samo što je Maho povraćao u šiblje, a Demi po svima nama. Ne smeta mi, stvar izbora. Zato umjetnost između ostalog i služi, da se čovjek olakša.

Demi kaže da se ljudi u Engleskoj prema smrti odnose prilično loše i diskriminatorski, ne žele je se ni sjetiti, pa je doživio otkrovenje u Meksiku gdje se prema nerečenoj Gospođi gaji drugarski odnos. Ej drugar, večeras pijemo i jedemo sa tetkom Eufimijom, upokojenom 1971. Sastanak na centralnom groblju. Otprilike. A tamo fešta. Sve pršti od života. Dječica se igraju razdragano, muški svako malo potegnu iz grlića boce, a putene ženice zagledaju ispod oka šta se već  zagledati može u odbljesku svijeća. A one najživotnije časkom nestanu iza nekog spomenika, gdje im stražu drže upokojene teče ili deke. Životnije neg' u spavaćim sobama. Tu je Smrt prilično nesigurna, čak izlišna, ugrožena joj je egzistencija.  Čak joj i mala djeca plaze jezik iza spomenika. Poslije ta Gospoja liže rane kao ćuko i konta, Pa nije cijeli svijet Mexico, na moju sreću. Namiriću se ja ljudima, samo polako.

Inače, Damien puši kao Turčin (ili kao ja) a bome i Bowie skupa s njim, uoči postavke izložbe u NY.  Potraga za Lazarusom počinje.

Primjećujem da se Lulo negdje izgubio. Ne prije do što je kao što već rekoh dao kratku dijagnozu, jer nije od onih koji trune do u beskonačnost. Ne treba mu više od tri rečenice da kaže. Smatra da je sve više od toga izmotavanje i smaranje. Bio bi idealan kritičar da hoće. Neka ga izazove ko smije. Pošto ja nisam on, mogu da se izmotavam do mile volje, pa to i činim. Sama sa sobom, što mi je zgodna navika, jer je on zbrisao. Kravica s teletom u formalinu. Tačnije, prepilana kravica s isto tako prepilanim potomstvom. Da se razumijemo, sve ovo gledam kao projekciju na ekranu. Demijev lik i dosadašnje djelo. Nije baš bilo zgodno tegliti sve te polutke, o brilijantnoj lobanji da ne govorim, u Bosnu. Znamo se.

Znači, nakon što sam se silno namučila da iščitam sve supstitucije za Old religion, odgledala sam film sa kompletnim formalinskim opusom, sve skupa sa glavama, kasapljenjima, krvlju, venama, žilama, kostima, očima, ušima i tako redom. Crni Demi, viknuh. Izađi iz tog formalina, odnosno iz opsesivno kompulsivne opsjednutosti smrću. Ni ne izrekoh do kraja, kad se naglo smrači, kao pred sudnji dan, i odnekud sunu oganj. Osjetih se kao Mojsije na Sinajskoj gori, uboga i isprepadana.
- Ko je ovdje u formalinu, - grunu prema meni. - A šta su najprezentovaniji prizori iz svijeta do slavlja smrti. Ratovi, savremene kuge, egzekucije i otale pošasti. Vješanje Sadama Huseina i nabijanje palice u dupe Moameru al Gadafiju su baš životni. Mrtva izbjeglička djeca što plutaju po moru može bit' da frcaju veseljem.  Kad bi se i ja i Maho udružili u povraćanju, sve skupa sa cijelom ekipom sa Trešnjika što se za 1. Maj znala pošteno oblokati, povraćanje ne bi bilo ni polit' narečenom.

Počešah se malo po nosu na ove njegove riječi.

- Da ne pričam o lovcima i njihovim trofejima po zidovima nakon zabave po šumama. A tek Mendo Brundo kojeg rafalno pokosište u po grada.  I pri tom prikazašte cijeli prizor još javnije na TV-u da ga svi vide kako pluta u onoj krvavoj lokvi. Uključujući i djecu, koju tako zaštitiste od te opasnosti.
Opa, pomislih. Dobar glas se daleko čuje. Po tom pitanju smo postali šampioni. Ne mogu da vjerujem svojim očima, ali Demi pri tom otra jednu suzu.

- Takav bi mi Mendo Brundo došao kao kec na desetku u mom formalinu, reče, duboko potresen.
Ja samo otvorih usta, a onda ih ponovo zatvorih.

- A oni su ga učinili smrtnim, ogulivši mu samo ono krzno. U najboljem slučaju, mogli su ga preparirati, ali ja tvrdim, formalin je formalin. Moj umjetnički genij je priznat i poduprt, ma šta svi vi pričali.

- E sad, zucnuh, ali se Demi ni ne osvrnu.

- Velite da ja na prilično morbidan način pokušavam demistifikovati smrt, pa neka vam bude. Ali ja to činim kako bih je prevladao, dok je ovi nastoje krunisati i zacementirati. Odgovoran sam za mučninu na izložbama, a oni za mučninu u svakodnevnom životu.

- Dobro je, Demi - napokon uspjeh da kažem, - ti svoju psihodeličnu opsjednutost smrću lijepo prezentuješ, odnosno povraćaš. - Tu stadoh, jer me ona svjetlost poganja po galeriji.

- Ja opsjednut smrću, čime s' ti to opsjednuta ovdje, da nisi životom.  Znaš li ti koliko sam se ja izlomio po gudurama hvatajući onu ovcu da je stavim u formalin, da ne pričam o ajkuli. Lovili smo je sve s ratnom strategijom i logistikom. A vi ovdje, sami uđoste u formalin. Ja takvog pastira umjetnika kao što je vaš odavno ne vidjeh. I ti meni pričaš o opsjednutošću smrću. Ja sam amater za vas. I ne pominji mi rat, matere ti, davno bilo, pa prošlo.

- Ti se nama smiješ Damiene, - protisnuh. - I kažeš da smo mi ovdje gori od svake tvoje noćne more.  Smiješ se, pa da. I onda se čudiš što su te vrli pravoslavci optužili da dolaziš usred posta i usred pravoslavne RS (što je posljedica gladi, a ne pameti) da širiš satanizam, kao što ti  i ime govori. Smiješ se đavoljem sjemenu i što te zalijepiše svojom sopstvenom mržnjom "u srcu" i "usred." Ne samo da si došao da se morbidno naslađuješ Manjim u formalinu, pod naslovom Mrtav, a k'o živ, boljom postavkom do što si je ti ikad napravio, već si u po uskrsnuća tih ljudi odlučio da ih navedeš na smrtni grijeh širenja mržnje, ksenofobije i osude.  A k'o đoja si pustio njih da ti sude i da te blate, da bi ih potom zalijepio kao muhu na staklu. Znači Demi, došao si da nam kažeš da od uskrsnuća nema ništa i da formalina imaš na izvol'te. E pa hvala ti na tome k'o bratu najrođenijem. I hvala ti što si nas prepoznao kao uzorke. Šta kažeš, to ti je posao. I tvoje su muhe bolje od naših ovdje, kažeš. E pa nisu, da znaš. - Jadan Demi, pomislih. On je tako naivan. Ni ne dovrših misao kako treba, kad začuh.

- Bojim se da sam prije njega bio Ja. - Na te riječi, oboje zaćutasmo, mada nerado. Lijepo nam je išla rasprava. Samo raširismo oči, kada se pred nama stvori Gospodar muha. Sjetih se da su se mnogi pitali kako je on dozvolio ovu izložbu. Naime, prilično je sujetan. Kao da mi čita misli, Gospodar muha se prodera, što na Demija ne ostavi neki utisak.

- Ti si ovdje isključivo zato da bih ja na djelu dokazao da je moja izložba bolja. -  Na ove riječi ovaj ni ne trepnu, nego ga pogleda u stilu Phila Collinsa. Ali, sad on ne ostavi nikakav utisak na Gospodara muha.  - Kad pomislim da si svoju čuvenu lobanju tražio po grobljima i našao si tek onu iz XVII vijeka, dođe mi te žao. Jer ja, - tu se snažno lupi po prsima, ja nisam našao samo jednu, već milion i neku. I to svježu. Imamo i dječijih taze, repertoar nam je ajd zdravo. Stani bolan, ne tebi ajd zdravo, to se tako kaže. - Gospodar muha ga potapša po ramenu. - A tvojih 40 miliona funti za ono brilijantno platinasto pokrivalo za glavušu onog kostura je mala maca za ono šta sam ja potrošio na svoju kreaciju. A moja kreacija se prostire na više hiljada kilometara na kvadrat, ajd da čujem tebe, koliko prostora ti je zauzimala najveća izložba.

Gospodar muha se slatko nasmija. - Ćutiš. Vidiš Demi, ti si bebica za mene. I ne samo po tom pitanju. Desetak miliona funti koje si dobio na razlici tokom prodaje te tvoje lobanje, dobro Demi, ne ljuti se, ne tvoje, jbga kad su obe tvoje, kako koju da zovem... -

Demi ga pogleda jednako suženim Philovskim pogledom i zapali cigar. Gospodar muha raširi oči, ali ne reče ništa na ovu nikotinsku invaziju. - Dobro, ono što si dobio za tog kosturka je kao omanja napojnica za konobara koju ja doduše nikad ne dajem, jer sve imam džabe. Kontaš li ti koliko ja onda plivam.

Demi otpuhnu dim sa prezirom u očima. - Ja sam htio da se svojom dijamantskom lobanjom nasmijem smrti u lice.

- Demi sine, ja bih onda umro od smijeha nad svojom kreacijom. Ali, za razlku od tebe, ja se svojim lobanjama, - i tu na svoj užas primjetih da pokaza i na moju, - smijem životu u lice.
Demi zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Gospodar muha nakrivi svoju glavicu. - Znači li ti nešto ime John Lekay.

Demi izdrža pogled. - Neka dokaže.

- Mudar si bratko, nema šta. Dok John dokaže da si mu munuo ideju za dijamantsku lobanju i za ono siroto jagnje razapeto na krstu, tvoja će praunučad tarlahati ostarjelim mudima u Meksičkom zaljevu. Mada ne znam šta ste navalili da ga razapinjete, ja uvijek tvrdim da je jagnje bolje na ražnju. Uvjerićeš se i sam poslije izložbe. Sinko, bogat si i poznat. A pare su moć, najjača religija koju je čovjek ikad mogao da smisli. Nisam imao prođu dok su oni prije meni brabonjali da je religija opijum za narod, pa svima jednako. Ali, kucnuo je moj čas. Šta kažeš za neku stranku, evo na primjer moju, Stranku muha.

-  Demi prekrsti ruke na prsima.

- A i onaj Lorry Press, malo je zanovjetan. To što on tvrdi da je leptirima prvi čupao krila, radi utiska stakla ili onog vitraža... E, sad. Ko od nas nije čupao ta lepršava krilca, probadao čiodama leptirske glavice, razapinjao ih po onim terarijima. Kao sad ispada da ste to radili samo Lorry i ti, odnosno ti i Lorry, - pri tom mu Gospodar muha namignu. - To su nas ovdje učili u školi, dobili bi peticu kad bi ih dobro razapeli. Mada je razlika između razapetog leptira i razapetog jagnjeta drastična. Kao što rekoh, jagnje bih uvijek razapeo, ali za ražanj. - Gospodar muha se odjednom poče smijati kao mahnit. - Joj, dobar si mi skroz. A tek Joseph Conell što si mu munuo May Way, Medcin, taj zaista može da te povuče. Ta ti je pametna, munuti instalaciju iz 1943. Ni ja se toga ne bih sjetio.
Sklon umjetničkom geniju, Demi je i protiv svoje volje počeo da zamišlja Gospodara muha u formalinu. Bio bi to kapitalac.

- E moj bratko, kada bi ti samo znao šta sam ja sve pokrao, a moja izložba još traje. I to na tolikom prostoru.

'Beš ajkulu, i tako se raspala nakon 13 godina, pa je morao da vata drugu. Demi je bio zamišljen i gotovo je prečuo šta je Gospodar muha rekao. Onda je ovaj sve ponovio. Od riječi do riječi. I tu se Demijeve vizije raspršiše.

- A znaš šta je najgenijalnije. Tebe svi pljuju zbog okrutnosti, morbidnosti i malo krađe, a mene zbog tog istog slave. Ali, obrnutim redom i obrnutom veličinom. Kod mene nema ništa na malo, a pogotovo krađe. Ja kad jedem jabuku, ima da bude kao lubenica, razumiješ ti mene. - Gospodar muha se zapilji kroz staklo u nekoliko olistalih  kestenova ispred galerije. Ja dobre građe, pomisli, a onda se trže. - Mada Demi bratko, razmisli ti malo.  Pitaću te uskoro, je l' bolje jagnje na ražnju ili na krstu.  Znaš  sinko, ovdje bi te lako mogli u ludaru zbog toga. Sve drugo možeš, ali mi ti ne volimo te perverzije. Treba lijepo da pođeš s nama na izlet, pa da vidiš. Kakav si za 1. Maj. Ajde bolan, pusti sad Kraljicu. Možeš komotno reći da se nisi rodio ako ne vidiš kako mi malo jagnješce odvajamo od majke, pa ga koljemo, a ono pišti kao dijete, onda ga oderemo, pa na ražanj, uh krenu mi voda na usta. Joj, Demi dušo, mora da ipak ima u tebi nešto, što kažu dilkansko, kad ti takvu ljepotu tako morbidno razapinješ. Da je bar možeš pojesti nakon razapinjanja, ne bih ti ništa rekao.

Demi dugo ćuti namršten. Ćuti i Gospodar muha, prebirući u glavi po svojoj izložbi. Zadovoljan je da se sve puši. Ako mu ikad pokušaju spočitati to njegovo životno remek djelo, vidjeće oni na šta je on sve spreman. Taman je htio pitati Demija izgladnjuje li on svoje eksponate kao on, prije nego što ih turi u formalin, kad ovaj progovori.

- Gospodaru, rekoste li ono jagnje na ražnju, - upita ga. Gospodar muha ga potapša po ćelavoj glavi, a onda napravi okret od kojeg mi se zavrti u glavi. - Za mnom, Englezu mladi, pa da vidiš kako Musa dere jarca. - Demi ga upitno pogleda, ali Gospodar muha već proletje ka drugom krilu galerije gdje se upravo održavala izložba o letu čovjeka na Mjesec. - Wernere von Braune, i ti za mnom. Kuća časti.
Ugledah sirotog nacistu kako se rado odaziva. Nešto je beskrvan i slabašan. Gospodar muha ga prigrli. - Da ne bi tvojih raketa Fau 1 i Fau 2, na mojoj bi kifli umjesto na Apollu 11 odletili na Mjesec. A taj piljak sa njega bi mogli samo da sanjaju.

Vidjeh kako Demi neodlučno gleda u Wernera, paleći novu cigaretu. - Jeste li sigurni...
Zapravo, njemu se mrtvi ljudi na ovaj način uopšte nisu dopadali.

- U šta siguran, - oglasi se Gospodar muha falsetom. Nije volio da neko ne bude siguran u ono što on smatra svršenim. - Ovaj gospodin je nadmašio čak i mene, mada sam mu na tragu. - Pri tom veselo udari nesretnika po leđima, na šta se ovaj umalo ne obruši na patos.

- Samo me gledaj, Demi, progovori iznenađujuće odlučno von Braun. -  Kada tvoja izložba dobaci do Svemira, onda se javi. - Naglo se okrenu prema Gospodaru muha i uperi prst u njega. - A i tvoja.
Gospodar muha klimnu glavom prema Demiju, očima mu govoreći, Vidiš na šta sam mislio kada sam ga pozvao.  A naglas reče. - Wernere, treba mi mala usluga. - Nacista klimnu glavom. Naučio je da od njega neko uvijek traži uslugu. A on je po prirodi poslušan.

- One tvoje rakete, - Gospodar muha svrnu pogled na letilicu za svemir i odmahnu glavom, - ne te, one od ranije, Fau einz i Fau cvaja... -  Werner ga začuđeno pogleda, a Gospodar muha požuri da objasni, - ...ukoliko dođe do prijeke potrebe naravno. - Malo se nagnu prema njemu. - Uzeo bih stotinjak ispod ruke, zlu ne trebalo. - Von Braun u sebi pomisli da bi mu radije preporučio one za svemir, jer će mu prije trebati, ali iz diplomatskih razloga ne reče ništa.

Gospodar muha njegovu ćutnju shvati kao pristanak. - Veliko životno djelo se mora čuvati od nasrtljivaca. Ali, s tim raketama, neka priđe ko smije.

Von Braun opet u sebi pomisli kako je i njegov prvi gazda tako mislio, pa je prdnuo u ledinu. Ali, opet ne reče ništa, iz istih razloga kao maločas.

Za to vrijeme, Demi zapali novi cigar, ne primjećujući da mu se između prstiju na lijevoj ruci još uvijek puši prethodna cigareta. Jadan Demi, pomislih ponovo. Malo je reći da je amater. A toliko se trudio.

I tako oni otperjaše. Mene ni ne pogledaše u prolazu. Teška srca krenuh i ja, ali ni makac. S neizrecivim užasom shvatih da sam sljepljena. U tom trenu se Gospodar muha okrenu i veselo mi namignu. Kad sam već klonula duhom, jer je sve ostalo na meni već bilo klonulo, odnekud se stvori moj drug Lulo i izvuče me iz smrdljivog taloga. - Lijepo sam ti rekao, ne duže od tri minute. I ne više od tri rečenice. Sve preko toga vodi te direktno u...
- Formalin...

- Ne. Pogriješila si izložbu. Vodi te direktno u septičku jamu gdje caruju velike  muhe.
Nakon toga me na još uvijek klecavim koljenima izvede napolje. Duboko udahnuh. Ali, prvo što ugledah na dnevnom svjetlu bješe muha. A onda još jedna, pa još jedna...