Makovi

Bekiru Misirliću    

             piše Radmila Karlaš

Pogrešna riječ ostavila je mučan dojam, kao da su se slike izvile i više vrijedile tako izdvojeno od njihovog tvorca koji se dodatno skupio u svom malom tijelu.

Na momenat se ništa nije čulo. Čak su zamrli i otkucaji srca. Oprečno drugačije od malopređašnjih momenata kada su razgovarali i smiješili se. Dok nije izgovoreno. Nana nije mogla da preduprijedi riječ koja se tako naglo izvila iz usta krupnog čovjeka i prijeteći počela da prelazi razdaljinu do sićušne prilike. Koja nije bila u potpunosti spremna, mada je izvježbanost reagovanja na slične situacije donekle ublažila iznenađenje. Ali, ne i ono što je uslijedilo. Mislila je da će se mala porculanska figurica na koju ju je podsjećao razbiti u paramparčad. Nije se razbila. Desilo se nešto još gore. Zatvorila se u sebe i makovi na zidovima prestali su isijavati.

Činilo se kao da su svi zastali pred moćnim vratima iz bajke, iza kojih su se za tren vidjela silna čudesa, da bi im se potom ona zalupila pred samim nosom. Reza je navučena i više ništa nije moglo da se učini. Nit je prekinuta. Dotok do čarobnog vrela, koje je još živo ključalo u slikarevoj glavi, prekinula je riječ. Ostalo je samo da se robuje pustoši koja je nastupila. Kako se to desilo. 

Sjedili su sučelice. Intonacija je dobovala po stolu na kojem su se presijavale skorene četkice za platno. Slikareve modre oči su iskrile, dok je govor nespretno  kasnio za mišlju. Poslije se često pitala zašto i ostali nisu pažljivije zagledali njegove oči. Da li ih je zasjenila moć tamno crvenih makova  boje  krvi, koji su se resili sa zidova.

Htio je da kupi sliku, gost kojeg su doveli. Najprije je isporučio pozdrave iz svog grada. Čovjek nije ni naslutio da je ličilo na milostinju, da se siromaštvo i ponos slikara nisu mogli tako rastakati. Materijalno se svud okolo već odavno obrušavalo pokazajući po ko zna koji put kako je ta besmisao trajna kategorija. Slikar je bio sa druge strane,  prožimajući svijet smislom koji će se, jednako ironično, zasnivati na beskrajnoj patnji kroz stravične porode. Ta povezanost se činila gotovo kao apsurd, ali je bila jedina moguća i toliko vjekova živuća simbioza.

„Kupio bih jednu vašu sliku, stalo mi je da vam pomognem. Čuo sam da živite teško...“ glas koji se obrušava kao lavina.

Tajac. Slikar se više ne osmjehuje, intonacija nasuprot zabrundala je kao lomljava i narušila vibraciju ljepote, ostavivši samo krhotine. Nije bila u pitanju samo smislenost pitanja, već uhu gotovo nedostupna nota koja slikaru nije promakla. Oralni izraz je kasnio, ali je misao hvatala, još dublje, kao da joj je  sama nemogućnost tečnog izgovora ustupila dodatni prostor da se ionako bujna, razlije. Gost nije prepoznao. Osjetio je samo nelagodu zbog navlačenja reze, ali se i dalje pitao zašto.

Nana je već ljuta na uljeze, mada zna da je nepravedna što očekuje suviše od njih. Suviše beskraja. Njen pogled, krhka figurica. Makovi isijavaju. Povukao se na prag niti gdje su se susreli. Nije mu morala reći koliko joj je žao zbog grubosti i netaktičnosti riječi. Znao je. Samo, nije više htio da učestvuje. Vremena je bilo malo, nije ga htio trošiti na taj način. Više nije posmatrala krhku slikarevu figuricu. Nije bilo potrebe. Ugnježden negdje duboko u njoj, baš kao i njegove slike, nisu podrazumijevali da gleda izvanjsko. Zbunjeno, krupna prilika se pridigla. Gest dobročinstva  je lapio kao smrad koji kad-tad ustukne pred svježinom.

Kada je poslije razmišljala o svemu tome, Nana je bila sigurna da je krupna prilika nasuprot slikara krenula sa dobrom namjerom. Njoj je bilo jasno da ju tu namjeru njen tvorac stavio u savršen pretinac dobročinstava i da mu ništa nije mogla zamjeriti u vezi toga. Mogla je samo prebaciti sebi prisustvo nekoga ko nikada nije osjetio tajanstvenu ruku i ko baš zbog toga može i pomisliti da se bar i djelić nedokučivosti, koju je slikar uspio osoviti u zapažanje prosječnog pojedinca na svojim platnima može tek tako kupiti.

Godinama ranije, bio bi to prihvatljiv potez , stoljećima isti, gonjen porivom i željom da se ljepota posjeduje i sažme u dio životnog prostora. Time bi se nadoknađivala odustnost ljepote koja bi poput presušjelog izvora lapila u čovjeku.

Godinama ranije. Tada, u toj prostoriji s policama od sirovog drveta prepunim knjiga, poslaganim od poda do plafona i bojama koje se suše na kistovima nije bio momenat. Slikar je oduvijek znao, a ona je posmatrajući ga uvidjela da  su se vječnost i ljepota  kao nikad prije toga udružile i to malo tijelo učinile gotovo eteričnim. Bolilo ju je, jer je znala da je samo pitanje vremena, ali ju je sjećanje na onu veličanstvenu nit prenulo i vratilo joj spoznaju da se smrt oslanja na život. Glave poluokrenute ka velikom prozoru, Nana i tad jednako kao i sad stoji. Kao što je i toliko puta stajala tokom suludog vremena stravičnog rata. Makovi su iza nje. Ne mora da ih gleda, osjeća ih. Baš kao i slikara, to malo klupko mesa i kostiju u kojem um i srce grozničavo bubnjaju. U tragu dio njenog proživljenog života i sjećanje na bol nestanka uobličenog u jednoj urni, poklopljenoj crnim mermerom. I kad je sve naizgled prošlo, sučelice su, kao polomljene figure nekog prastarog lutkarskog pozorišta. Gledajući tu urnu, a ne vidjeći je, osjećala je njegove ruke koje je grabe. Pune nesavladive strasti kojoj se opirala i na kraju oduprijela. Njena misao propraćena usputnom rječju bila je prenuta glasom koji je ispuštala krhka figura. Nagovještaj  skorog beskraja dala mu je izoštrenost čula da je sa lakoćom razumjeva, prije no što bi ona čiji je jezik sa lakoćom valjao riječi preko usana izgovorila. 

„Nisi ti htjela da budeš tek dragulj na toj ruci, puki ukras. Ali, budi sigurna da je on dio tebe, tvoje iskonskosti ponio sa sobom negdje u svemir...“ Misli su im se sudarile i prožele u neizgovorenom. Znala je da će tako uvijek biti, ma gdje bile kosti. Popunili su dio kosmičke matrice. Vrijeme makova. Gdje god bi tada uprla pogled raskoš boja.

„Nikada nisam razmišljao o tome da li se makovi nekom sviđaju ili ne. Slikao sam ih nekad, a vratio sam im se zbog potrebe za tim fenomenom svjetla i boja. Imam želju da tu količinu energije za bojom i svjetlošću ispoljim i realizujem.“

Zlo je napolju i oni ga osjećaju. Vrišteće glave iz crnih tempera krče sebi put.

„Ako nema ničeg što bi hranilo duh, strada čovjek, baš kao i tijelo ako ga se  ne hrani“, glas popunjava prostoriju.

Uporno je tražio vrijednost života na zemlji. Kroz život mrava ili puža, u rastu mladice iz majušne saksije u uglu sobe. U zvuku muzike, koja je vibrirala skladom i odvraćala od disharmonije okolo. Kada je onaj vanjski počeo da se rastače pravio je svoj svijet. Okolna stvarnost je bremenila strahotom koja se dala osjetiti, bez da je čovjek i vidi okom. Svijet je uranjao u tminu i morala se domišljati svjetlost.  Jezik tada nije zaplitao. Slikar iskri iz fotelje u blizini njenog pogleda.

„Mnome vlada glad i žeđ za svjetlošću i prostorom.“

Makovi joj se osmjehuju iz njegovih očiju, sa stola nadomak, zidova, polica, potom plamte. Raduju je.  

„Umjetnost je duhovna vrijednost realizovana materijalnim. To je vrlo zanovjetno, pretvoriti materiju u jedan korjenitet. Nije tako jednostavno, jer materija je ništavna bez ljudskog doprinosa. Ruka kod umjetnika bilježi sve, od vremena, njegovog otkucaja, pa do prostora i svjetlosti.“

Svemir je proždirao ljude tminom. Savlađujući sopstvenu tamu iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu, iz dana u dan, iz godine u godinu slikar je svojim sjajem razgrtao tamu. Osjetila je to kada je prvi put prošetala njegovim slikama koje su je ispunjavale. Jednostavno se desilo. Platna i boje na njima  detektovale su njenu sopstvenu svjetlost. Pojačavala je. Inače bi to bila obična platna sa nešto više purpura. Ovako su naprosto isijavala kroz nju.      

      

Poslije su riječi počele češće da zapliću. Kada bi je neko tad pitao kako su mogli da se sporazumijevaju kada je on govorio sporo i teško, izostavljajući ponekad i cijele riječi, iznenadila bi se. Ne zato što joj je taj nemušti jezik bio savršeno jasan, već što njima riječi gotovo da i nisu bile potrebne. Kao da se od njegovog do njenog čula poimanja pružila nit koja je odvajkada bila tu. I upravo kroz tu nit ona se uplela u kao krv crvene makove istovremeno dodirujući blaženstvo beskraja gdje ju je čekao njen neproživljeni san. Više nije bilo urne, ni pepela. Slikar ju je oslobodio tog balasta. Pružio joj je nit. Osjećati niti značilo je i poimati smrt smislenijom, jer se na nju naslanjao život u svoj svojoj punoći. Slikar i ona postali su saučesnici u pritajenoj igri postanja i bezvremena.

„Ne želim ispustiti svoju svjetlost, svaki umjetnik bilo slikom ili rječju treba da je isijava. Jer baš mi treba da se usmjeravamo upravo na tu svjetlost i da putem svojih misli i ideja dajemo čovjeku i njegovoj duši oslonac u svim vremenima, u ovom svijetu, da spusti ruku ili da se osloni kako bi mogao letjeti dalje...“ svaku riječ polako izgovara iskreći plavilom svojih očiju. 

Nana se trgnula. Ponovo je to ta soba, ali drugačija. Jer je glas gosta odijelio sliku od umjetnika kao kad neoprezan ljekar presječe glavnu aortu. Nije mogla to da podnese. Baš tad kad se slikarevo tijelo umorilo, pa se količina užasa probila iz tame i sjurila u njegov mozak. Oživjevši crteže sa kricima koji izobličuju lice. Crne glave koje niču iz tempera i vrište. Vibracije su bile stravične. Začepila je uši.

Gledala ih je poslije, te vrišteće glave na zidovima umjetničke galerije. Post mortem. Crteži su podsjećali. Krici su bili izmješani sa svjetlošću koja se probijala sa obližnjih makova.

„Ako nadu približimo ne misleći na vrijeme, jer svi smo mi 'od tad do tad', ta svijest nam daje razlog za radost“, sinule su mu riječi u njenom mozgu. Sjeća se da mu je ruka tad zastala u gesti, a osmijeh se razlio licem.

Krici su i dalje odzvanjali sa lica prepunih užasa na crtežima po zidovima, ali je obilje makova počelo da plavi prostor galerije ne ispravljajući užasom iskrivljenu mimiku, ona je i dalje bila tu. Ali sa makovima i svjetlošću koja je iz njih izbijala, krici su se mogli podnijeti, moglo se živjeti sa njima.

(April 2002.)