Godina koji prolazi ostaće zapamćena i po 100-ogodišnjici od rođenja, po mnogima najdražeg pisca iz našeg Zlatnog Doba, Branka Ćopića. Kažu da je bio toliko omiljen da su neke davne poratne godine u onom tamo vijeku, automobil kojim su ga dovezli u Zagreb, đaci nosili na rukama skupa s njim. U posljednjih dvadesetak godina, ako se čovjek na svoju nesreću zamisli, ne može a da ne pomisli da Branka Bosna nije zaslužila. Eto, pominjalo se rušenje njegovih spomenika i skidanje obilježja s njegovim imenom, te urušena rodna kuća u Hašanima koja plaši vrane. Zbogom lijepi i strašni živote, napisao je Branko u oproštajnoj poruci Marta mjeseca 1984. neposredno prije samoubistva.
Dobar dan lijepi i strašni živote, mantram već 20 godina.
Branku je u međuvremenu od junoša ovog rata pridodata nacionalnost kao predznak za posebne svrhe. Kad upotrijebih ovu rogobatnu riječ junoša, sjetih se od kuda mi se mota po glavi. Decembra 1996. na beogradskom Novom groblju sahranjen je vizantolog Ivan Đurić. Opraštajući se, Mile Isakov tada progovori o junošama sa zarđalim kašikama naspram koljenovića i gospodstvenog Đurića. Ivanova gospodština nije bila samo u porijeklu, već i u jasnoj moralnoj, intelektualnoj i ljudskoj higijeni. Ivana su kao takvog junoše sahranile, jer je u Parizu nakon teške bolesti umro omražen, popljuvan, anatemisan i šta sve ne, djeleći tu sudbinu izdajnika skupa sa svojim ujakom, arhitektom i vrsnim intelektualcem, Bogdanom Bogdanovićem, koji je svoje zadnje korake izbrojao u Beču. Grickajući nešto ranije u Parizu skupa s Ivanom, Lordanom Zafranovićem i Vidosavom Stevanović te opore dane, ostadoh i sama obilježena za cijeli život. Bez obzira na oporost egzilskog života, osjećala sam se dobro u tom kontaminiranom društvu visokih frekvencija od kojih je nacionalistima i ljudskom ološu uvijek pristajala muka. Tada, na Novom u Beogradu, gledajući u malu urnu s pepelom i slušajući o junošama, takođe izrekoh ovu gore navedenu o lijepom i strašnom životu.
Da se vratim dragom Branku Ćopiću, koji takav kakav je bio, nije mogao da počiva tek tako, štucajući tek na pomen nas pasioniranih čitalaca njegovih Magarećih ili Orlova što rano lete u Bašti sljezove boje. Da ne nabrajam ostale naslove. Kako je čitanje svega, osim pamfleta i poručenih emotivno nabijenih izvitoperenih pseudoistorijskih sapunica ili pak biografija Malog u Velikog uz falset (z)vjerskog pojanja postalo out, tako se i kvalitetni pisac Branko od strane junoša počeo pominjati uglavnom zato što je bio Srbin. I onda je sve zavisilo s koje strane se na tu činjenicu gleda. Pa smo imali uklanjanje njegovih bista i gore pomenuto ukidanje naziva škola s njegovim imenom. Pa smo nastavili gledati kako se Branko književnik pokušava smanjiti da bi stao u okvir Branka Srbina. Daleko od toga da Branko nije bio Srbin, jeste bio je. Ali ne u onom djelu gdje se nacionalnost podvlači pod nedostatak talenta i stvaralačke kreativnosti. On je toga imao na pretek. Pa tako, pročitah na nekom forumu kako je Branko bio četnik cijelog života i kako se, tvrdi forumaš i ubio zbog nerealizacije projekta Velike Srbije. A ubio se 1984! Narečeni "poznavalac" smatra Branka toliko dalekovidnim da se ubio unaprijed. Tako su se nacionalisti iz cijele BiH udružili u posvemašnjem poduhvatu da Branka ubiju i po drugi put.Tu je već poletilo perje, jer nije ni Branko od juče.
Elem, što se tiče onog perja, u svakom obračunu između Branka, velikog karizmatičnog književnika iz Bosne s jedne i insinuiranog Branka Srbina s druge strane, ovaj potonji nema šanse. Samo primitivci i vulgarni nacionalisti vjeruju u drugačiji ishod. Oni za koje su fabrikovane laži, upakovane među stranice dnevno-političke dopadljivosti postale Biblija. I dalje ostaje šta ostaje, a to je da je Branko Ćopić bio jedan od najkarizmatičnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, oštrog jezika i britke pameti. Uz to, bio je doživotno „inficiran“ bosanskim pejzažima, Unom, Bihaćkim krajolikom, uopšte uzevši, cijelom Bosanskom Krajinom. Tu zabune nesumnjivo nema, izuzev one koja je nastala na početku Brankovog života i o kojoj će sam pisac ostaviti pisani trag.
Kad sam se rodio, u kući niko nije bio sretniji od moje babe. Jedva je ičekala da malo ojačam i da me odnese popu. Prema onim običajima, trebalo je da me pop krsti i upiše mi ime u knjigu rođenih. Kad je pop obavio svoj posao, baba, noseći me u kolijevci, navrati u birtiju. Spusti kolijevku u jedno ćoše i, sretna što je dobila unuka, rakijom stade častiti seljake što su se tu zadesili. Poslije svake zdravice i onoga: „Neka ti unuk bude živ i zdrav“, baba bi strušila rakiju, pa kad se već podobro nacvrcala, krenu kući. Zaboravljen, ja ostah u ćošku dremuckajući mirno.
Djed, nestrpljivo iščekujući unuka, presrete babu na kućnom pragu, pa kad je ugleda bez kolijevke, ljutito dreknu:
„Gdje mi je unuk?!“
„Unuk...? Unuk...! Aha, eno ga, ostade u birtiji...“
„Šta će zaboga dijete u birtiji?“
„Šta će?! Ostade da s ljudima pije!” procijedi s mukom baba.
Djed shvati šta se zbilo, izgrdi babu i natjera je da se vrati po mene. Ušavši u krčmu, baba, već pomalo otriježnjena i djedovom grdnjom i šetnjom, hitro priđe kolijevci, pa stade zabezeknuta kad vidje da je prazna. Pogleda okolo i spazi kako neka snaša sjedi za obližnjim stolom i doji dijete.
„Daj mi unuka, ako boga znaš!“ zavapi plačno baba.
„Kako ti pade na um da je ovo baš tvoj unuk?“
„Ama moj, ta čiji bi bio?“
Da se ne bi razvila svađa, umješa se i birtijaš.
„Tvoj unuk se dernjao, rastjerao bi mi sve goste, da ga ne podoji ova snaša. Umjesto da se svađaš, zahvali joj što ti nahrani maloga.’
Baba se smiri, uze me i stade zagledati sa svih strana sumnjičavo vrteći glavom i pitajući se je li to stvarno njen unuk ili ga je snaša zamijenila jer je ljepši od nejnog sina. Eto, tako sam, već na samom pragu života, stvorio neprilike i zabunu u porodici, a to je razlog što i danas posumnjam da sam ja zapravo neko drugi, a da je pravog Branka, ljepšeg, odnijela snaša iz krčme. (Branko Ćopić, Zabuna na početku života.“)
Da su zabunu i nakon ovog događaja pokušali unjeti mnogi, jesu! „Napisao knjigu o Kosovu, pa bilo zabranjeno i čovjek se ubio!“ ‘objasnio' je Ćopićevo samoubistvo te davne 1984. neki beogradski taksista, novinaru, književniku i publicisti Enesu Čengiću na surčinskom aerodromu, opravdajući onu, da čovjek što ne zna, svakako izmisli. I tako, od tog dana protegla se poneka decenija. Od Kosova pa do Bosne priča ista. U pomen na smrt Branka Ćopića, u nekom ovdašnjem dnevnom listu, recimo da se zove Lipa srpska, Ćopić je naveden kao srpski pisac, ako je neko od revnosnih čitalaca uopšte još i sumnjao. Diplomirao u Beogradu, bio član SANU, da razuvjeri i najnevjernije Tome. Ali, riječ je o SANU prije nego što je preinačena u radionicu dr Frankenštajna. Uzgred, taj Frankenštajn i dalje žari i pali s druge strane Rijeke, bez obzira što je jedan njegov dio ili organ blago u Gospodu preminuo.
Za svaki slučaj, navešćemo da je ove stihove napisao Branko Ćopić: “Ej dječačke uspomene glupe, zbogom mala iz Bosanske Krupe...“ Tako ostaje da je Bosanska Krajina bila Ćopićev izvor inspiracije u kojoj je pronašao najviše motiva za pisanje. Rodni Hašani se nalaze u državi Bosni i Hercegovini, bez obzira na pokušaje dr Dabića da ih što ovim, što onim putem prebaci u vaskoliku serbsku. Unatoč već poznatim i vrlo pragmatičnim razlozima pasa rata koji, kao što je poznato nemaju ništa s demagogijom o unitarnosti i tako to, Čopićevo rodno mjesto je u inat ostalo u Bosni i Hercegovini.
Branko doduše nije baš tako ugledan Srbin u Srba kao recimo Petar Kočić. Kočić se kao onakav kakav je bio, zbog toga već dugo pretura u grobu kao na ražnju, jer su njegovim imenom kićene mnoge nacionalističke kobajagi kulturne papazjanije u proteklih 20 godina. Njegove čuvene riječi da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu na koncu umre gladan i prezren kao pas, promovišu Srbende koje upravo doprinose da se ove riječi sprovode u praksi. Dobar književnik jednako je gladan, prezren i u najboljem slučaju mrtav književnik, Tri puta ura. Kočić će nesumnjivo nastaviti da se obrće u grobu, Dučić u Trebinju pogotovo, jer je posigurno bio malo veći Srbin, mada mu to nije bilo zanimanje, dok je Ćopić malo zabludjeo, jer je bio revolucionar i partizan. To se doduše uglavnom prećutkuje, ali Čopića partizanski trag prati kao kakva kuga.
Da je bio na strani četnika, iliti koljača fašista, progledalo bi mu se kroz prste. Da je recimo vitlao nožem umjesto olovkom, bila bi puna šaka brade. A Branko kao Branko, ne samo da nije bio kakav četnički vojvoda, već se dodatno još morao roditi baš u Hašanima, u dijelu zemlje koji nema prefiks srpski i čije ime vrač blentiteta uvijek podrigne. Da bi spriječio gorušicu, vrač se revnosno uvijek potrudi da dovabi pisce s druge strane Rijeke, kako bi razdragano i ustima punim slasti mogao reći ime njihove domovine, takođe podrignuvši na kraju, ali ovaj put od sreće i gušta. Medicinski naučnici su zaključili da je podrigivanje u vrača usko vezano sa nekretninama koje isti slaže s druge strane Rijeke kao pasijans i koje mu pomažu da preboli ružne uspomene kada je iz carstva šuma i livada bačen na beogradski asfalt. Udarac je bio tako silan, da se još tada zarekao da će taj grad kad tad da baci na koljena. Za sada mu je uspjelo da sa svojim jatacima jedan drugi grad nadomak svog sela baci na koljena u ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu, valjda se i njemu svetivši samo zato što je grad. Ali, nećemo sad o tome. Možda neko jede dok ovo čita..
Elem, treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosansko-hercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.
A što bi rekli naši narodi i narodnosti u određenim zgodama i nezgodama jedinstveno:
„Jebe lud zbunjenog. Ne jebe, već siluje. Jebe ga u kulturni prostor. Zapravo siluje. A ko siluje, taj ima malu ćundaru...“
Čopić svakako nije sumnjao kako u svoju literarnu, tako ni u intelektualnu vrijednost.
Da je bio internacionalac, prećutkuje se, kao i to da je sa Bosnom i Hercegovinom bio neraskidivo vezan. Onom ondašnjom. Ćopić je, na sreću, ostavio dovoljno pisanih tragova.
Jedan od njih govori o tome kako je istog dana kad je upoznao pjesnika Jovana Dučića, upoznao i književnika Ziju Dizdarevića u redakciji beogradske "Politike" uoči svjetskog rata. (Priča koju je zapisao publicista Enes Čengić dalje kaže kako je naime bio ubjeđen da je Zija žensko, te je nakon što je pročitao njegovu prvu priču U bosanskoj kasabi zamišljao prelijepu bledunjavu ženu krupnih očiju. Unaprijed se radovao susretu "sa ovom pjesnikinjom idilične bosanske kasabe izgubljene među brdima", da bi se šokirao kada mu je Zija predstavljen. Mršavko koji se, prema njegovom opisu kezio kao varen zec. ) S druge strane, veli Ćopić, „Dućič je u to vrijeme plivao u velikosrpskim vodama. Nastojao je, zajedno sa Dragišom Vasićem da i mene uvuče u Srpski kulturni krug, na šta nisam pristao. Prilikom razgovora sa Dučićem i Vasićem, kojem je prisustvovao i jedan poznati stari beogradski advokat, pripitaše me i za Ziju Dizdarevića. Odmah se raspričah o Ziji i počeh ga hvaliti kao mladog i talentovanog pripovjedača. Kako se on osjeća, pitao me Dučić. Odgovorih mu:
‘Pa eto, osjeća se, bogami, dobro: zdrav, krepak i živahan mladić.'
'A ne to, momče, nego nacionalno, kako se nacionalno osjeća?’ nastavlja Dučić.
‘Ma kako da vam kažem... Osjeća se onako, više internacionalno...'
'Nemojte šarati, mladi gospodine’ upada u razgovor advokat. 'Komunista! Tako recite!'
'Ne znam, bogami.' slagah.
To je Branko Ćopić! Upravo zbog nepristajanja na barijere, kalupe, laži i ideološko politikanstvo, Ćopić je početkom 50-ih godina prošlog vijeka pisao satirične priče, kritikujući anomalije i ličnosti iz tadašnjeg političkog života. Zbog najpoznatije, Jeretičke priče, bio je izložen agitpropovskoj hajci. Veliku pomoć mu tada pruža Miroslav Krleža, koji je o Ćopiću razgovarao i s Titom. Krleža Ćopića vraća na javnu scenu, tako što mu omogućava da piše za književni časopis „Forum.“
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom.
„Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! i njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće.
Zbogom lijepi i strašni živote!“
Mart mjesec, 1984 godine!
Ćopić je u par navrata svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti. Kako je govorio, toliko ga je spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a nekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe.
„Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je onog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme...“ pisao je Branko.
Ja takođe posumnjam da sam neko drugi, a da je neko tu izvornu R.K. poslao u peršun da prostite još prije 20 godina, kada je sve strašno počelo, a još ne završava. A ona se otuda ne vraća. Vjerujem da joj je tamo ljepše i da ima bolje društvo. Počevši od Branka Ćopića.
Comments
Post a Comment