Putovanje u rikverc

Piše: Radmila Karlaš

Klima se promjenila u Bosni. I šire, ali Bosna je stegnut okvir koji čovjeku neda tako lako da se poredi ičim širim od Vilajeta, tamnog. Takav je Tamni, kao da kaže, e evo ti ga šipak što hoćeš. Tako sam i sama sticajem okolnosti krenula,unazad, tačnije u rikverc. I to Alfa romeom iz 1983. Prema Mostaru, preko Tijesnog, Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Makljena i tako redom. Ili tako unazad. Dakle, proljeće i ljeto postali su kišovita jesen. Jedino je to išlo naprijed. Sve ostalo unazad. Sječem bosanske krivine, ali oprezno, jer kočnice, amortizeri, kuglični ležajevi i još ponešto što još nije ni dio zbrajanja ne funkcionišu ni blizu onako kako bi trebalo. Ova Alfa je bez sumnje u ranim 80-im bila lijepo vozilo u jugoslovenskoj stvarnosti, na veselim cestama. Vremešna Alfa pamti lijepe dane i slabo razaznaje, u čemu smo uostaom jako slične, puteve kojima se krećemo. Od Banjaluke kanjonom do Jajca preko Donjeg Vakufa ka Bugojnu, a onda via Makljen...

Tu moram da stanem, jer Alfa se čini retardiranom kao i ja zbog pogleda na porušeni antifašistički spomenik u obliku stisnute pesnice koji je obilježio čuvenu Bitku za ranjenike. I dalje, preko Rame, Prozora, Jablanice i doline Neretve do Mostara. Brekće Alfa i čudom se čudi ušminkanim automobilima koji kao nespretne ovce ili konji natjerani na cestu u galopu, ne znaju kud bi. A još više kockastim glavama, mahom bezvratim u njima, koje nas pretiču. Ni ja nisam bolja. Put kojim sam bezbroj puta prošla idući do Mostara, pa preko Bune i Blagaja neizostavno, ka Slađenovićima na dubrovačkoj rivijeri, gdje smo prije rata boravili od maja pa do kasne jeseni, sada me rastužuje. Kockasti u autima, kockasti na zaostalim predizbornim plakatima.

Alfa i ja zaostajemo, ne možemo biti prodorne na putu koji više ne razaznajemo, već odavno smo svaka na svoj način izbačene iz pogona. Lakše nam je obema da se krećemo u rikverc ka prošlom životu što zapravo cijelo vrijeme i radimo. Već je bolje, i dimnjaci na kućama se smješe dok prolazimo, a bogati voćnjaci su svinuli grane pod otežalim plodovima. Krivine mame, zazivaju iznenađenjima, a sunce je onako kreposno i zanosno kad položi zraku pred naše gume. Usklađene smo na cestama, automobili se ne ljute jedni na druge, nema nesuvislog nadmetanja u kičastim felugama i trapavosti za volanom. Vozači se vesele, jer putuju, era je godišnjih odmora ili kako god, era je zadovoljstava. Na poslu, u privredi, veselo je, peku se janjići i klempe, niko ne oblizuje gladna usta, ničiji novčanik nije flis papir, već nabrekao od težine. I, nema predizbornih plakata sa kockastim na njima i lažima pod njima. i krvavim tragovima. Tog nema.

Jajce i Donji Vakuf su vesele bosanske kasabe gdje čovjek ne osjeća kao da gazi po vilajetskom talogu od mržnje, poput one zloguke iz Andrićeve pripovjetke Pismo iz 1920. Mašu mi Čarli, Bisera, Dražen, Zoran, Željo i naravno S. Vrbas je podivljao od našeg gitarisanja i pjevanja, Zoran udara o žice, Djevojko u sutonu tihom, pored rijeke što koračaššš... S. me hvata za stolicu na ringišpilu i letim visoko, pogled je iznad brda, neomeđen. Alfa razaznaje te godine i klizi po cesti. Priroda, hotel Kalin i kafa. Puna pluća vazduha. Hotel sada zaobilazimo, kao i neke stranačke skupove u Vakufu koje prate horde izgladnjelih pasa. Moje raje više nema, izbjegla ili izginula u bosanskim vrletima. Osjećam se dobro u ovom rikvercu, jer tu srećem i veselog Gojka u Jablanici kako trlja ruke, dok se janjići vrte ukrug ispred kafane. Založi, pa nastavi tamo dalje i dolje, ka Neretvi, zelenoj kao smaragd. Alfa je bila nova i lijepa i brza, a ja sam širom otvorenih očiju posmatrala svijet koji volim. Sad bih najradije da zatvorim oči, ali se bojim da se ne strmeknem na prvoj krivini.

Sve to kontam, Bosna se stisla među svojim brdima, čemerna i zloguka. Vučemo se moja Alfica i ja kao Titovi ranjenici 1943. Prizor smo čudan. Zamrznut kadar pušten naglo u svakodnevnicu s kojom se sudara. Skrećemo ka Neretvi, Donja Jablanica. Prodaju pastrmke. Zobilazimo Kinga, cuku koji se otrgao i opasan je. Gleda nas nepovjerljivim očima, ljudi ga takvim načinili. Kažu, pripadao je nekad nekim tajkunima kod kojih je svako malo bilo pucanja kao na svadbi. Samo što to nisu bile svadbe. Umjesto kod stisnutih prodavaca čudnog porijekla ili podrijetla, kako kažete, takvu ćete ribu i dobiti, skrećem glanc novom Alfom do teta Envere na pite. Malo niže, u Prozor. Rane su 80-e i ja ne vozim, već letim. Enverine pite su kao za lijeka, a ona ih pravi s toliko ljubavi da mi mljackamo sve do Banjaluke, kada Envere, a ni pite više nema ni na vidiku.

Prozor noćas mora pasti, Prozor me noćas neće spasti, mantram dok vozim u mraku čas tamo, čas vamo, takmičeći se s vremenom, sama sa sobom i sa Alfom. I vraćam se nazad istim putem, pa razmišljam kako da uđem u Banjaluku, kojem vremenu da se priklonim. Kako ugledah pano sa bezvratim pajacom bundevastog lica sa ogromnim Laktovima koje je isturio naprijed kako bi se još jače i bezobirnije laktao po tebi, po meni, po vama i nama, katapultirah se nazad i uđoh u rikverc u Banjaluku. Rane su 80-e i ja žurim, žurim kao mahnita. Da izđipam još malo s rajom, ali prvo da zagrlim sebe onakvu kakva sam tad bila i sve drage ljude iz svog grada po alejama, parkićima, parkovima, diskotekama. Moram biti jako brza, jer imam malo vremena. Usrana 90-a samo što nije.
Ali, nemam ni toliko.

 - Veče. Isprave. Šta ste pili.-

Trepćem zbunjeno.- Je l ja drugovi milicajci.-

Dignute obrve i povijen brk.- Kakvi drugovi, kakva milicija. Mi smo policijska gospoda.-

 Pas mater. Znači, nisam u 80-im. - Dobro, šta sam uradila.-

Gledaju me značajno. - Gospojo ili gospojice, kako ti je draže. Osim što vam automobil samo farba drži na okupu, zabranjeno je voziti u rikverc. -

Ne mogu da vjerujem. Znači, ništa od 80-ih. A baš sam naumila da se lijepo ispričam sa starim dobrim liparima iz svog glanc novog automobila.

- A zašto, molim lijepo. Šta se vas tiče kako se ja vozim.-

 Onaj brkica istupi naprijed, pa udari nogom ljutito o asfalt.

 - Ma slušajte vi gospojo ili gospojice, mi bi vas najradije pustili da idete u rikverc sve do majčine, znate. Ali, ako svi odete kao što vidim da planirate, ko će nama onda kazne plaćati. -

To reče, pa izvadi plajvajz, a onaj bezvrati s panoa pruži Lakat sve do mog novčanika, pa zagrabi prstima kao da su penezi njegovi.