VLAKOM PREMA JUGU, podnaslov IZBJEGLICA NA VRBASU

 Radmila Karlaš

Jest, kažem sama sebi jednog jutra u kupatilu, dok posmatram reakciju u ogledalu. Po ko zna koji put, pada mi na pamet da mi sebe zapravo nikada ne vidimo, izuzev u ogledalu. Ove ili one vrste.  

Dakle, kažem to jutro, u pravu si, nisam joj se javljala izvjesno vrijeme. A zašto, kad svaki dan mislim na nju.  A kada se neko nekom ne javlja neko vrijeme, a taj ili ta "nekom" je teško bolestan(a), objašnjenja su samo dva. Ili vam nije stalo ili vas je pretjerano briga. Toliko da svaku misao o bolesti sa ishodom kakvu podrazumijevaju neizlječive bolesti  naprosto preinačite u izlječive. Takav je bio slučaj sa mnom i mojom Nadom Štefanac iz Zagreba.  Naime, nije ona iz Zagreba, živjela je u mom gradu do potopa, dok je nisu kao i mnoge druge "nepodobne" protjerali.  Da više ne načinjem tu temu krvi i tla, četvrt vijeka trubiti o tome, a i dalje živjeti u posvemašnjem fašizmu, doduše sad više korporativnog tipa, suviše je i za moju malenkost. U Nadinom slučaju nisam vjerovala u bilo kakav fatalan ishod. A nevjerica će se pokazati kao moje prirodno stanje i kad budu u pitanju  Arsen Dedić,  te 21-ogodišnji Nikola Č. Tačnije, moj mozak nije se snalazio sa informacijom smrtnosti u vezi ta tri  draga bića i odaslao je impulse koji me nisu činili svjesnom opasnosti po njih. Anesteziran mozak. Da mi je da takav ostane.

Ove godine Avgust je bio kao Avgust kad hoće. Meni paše svako vrijeme, bez ekstremnih situacija poput prošlogodišnje poplave, ali ovo ljeto je bilo kao da sam ga naručila u kafani. Može li jedno ljeto ovaj put. Tuš! Sav u vrućini i u Vrbasu. Prelijep. Toliko da sam se poslije mnogo vremena kupala sa neviđenim ćeifom.  Nije poslije mnogo vremena, jer sam se u Vrbasu kupala samo jednom kad je Zvjezdanin Žika pravio ostrvo ispod Kastela, poput onog Alinog.  Bilo je takođe vrelo ljeto, ali sam ipak vrištala kao Kristina iz Maratonaca, dok me Đeđa pratila lupajući o vodu, "Kupačice moja!" Gazila jesam, kvasila se jesam, ali kupanje jok. Uvijek sam govorila da je leden i tačka. I dalje sam ona ista persona koja je nadasve zimogrožljiva, ali mi se valjda mozak užario od svega. Borisa sam zamolila da ne pali TV, pogotovo informativu, ali do mene je ipak došao info o Malom od Velikog i paradi pijanstva i kiča. Najveća poratna svadba. Pošto je nas kao običan puk već odavno od Orkestra za svadbe i sahrane zapalo ovo potonje, možemo samo svirati k. pardona me. 

Veliki Poglavica La Mažnjava što u prevodu znači žemo sve, zaista može sve, jer ste vi to tražili. 

I tačka! To što je oženio sina manje više, ali ono ostalo, opet ste vi to tražili ili dopustili. Dođe na isto. Veliki Poglavica sazdan je od vas dragovoljci, vaš je produžetak, esencija. Baš kao što i Staljin nije bio fenomen s Marsa, da ne spominjem ostale, manje ili više brkate. A opozicija. Stekla sam vrlo utemeljen dojam da su ljubomorni. Jer, cijenjeni puku,  svi oni jesu, ali niko toliko. Poslije ove bratije ni trava neće rasti. 

A mir kao u mejtefu. Dok se u Manjem bune da sve pršti, u Većem do mog, tajac. Bez obzira što ne gledam TV,  informacije dolaze kao influenca. Samo što skole jedan virus, drugi mutira. Tako opet sve znam, nažalost. Izbjeglička kriza. Sjetih se Milaninih priča o Siriji. Živjela je tamo u nekoliko navrata. Sviđao joj se, između ostalog, odnos prema protoku vremena. Ležerniji, opušteniji. 

I nadasve, usporeniji. To me oborilo s nogu, imati usporeniji odnos prema protoku vremena. 

Može da teče kako hoće, ali je bitno kako vi na to gledate. Tad sam se zaljubila u Siriju na neviđeno.  

O tamošnjim kulturno istorijskim spomenicima, kojih je oho ho, Milana je napravila nekoliko dobrih dokumentarnih serijala. Lijepo je, pričala mi je birvaktile,  da ti pamet stane. Osim izbjeglica iz Sirije,  uobičajeni planetarni izvještaji. Masakri, nesreće, poplave, zemljotresi, ratovi. Planeto, povrati! Elem, da se vratimo Avgustu kad hoće. Vreli mozak u hladnu vodu, savršenstvo! Užitak je bio kao kad maestro u kafani potrefi žicu na instrumentu, pa na uvce. Iz perspektive Vrbasa sve je drugačije. 

Jebe se rijeci što je svekrvi za uhom ruža na sabahu. A i meni.  Poneki ribar na obali, kozar s kozama što brste preko puta, a voda kao mlijeko. Poravnavanje je došlo isuviše brzo, onako balkanski. 

Na Balkanu Jin i Jang funkcionišu baš bezbeli.  Prvo je otišao Arsen, pa Nikola Č., a za njima Nada.  

Ne vjerujem. Ja nikad ne vjerujem u loše vijesti, u dobre da, prema lošim sam prosto po prirodi nepovjerljiva. I zaista nisam vjerovala. Koji dan ranije, slušajući o Arsenovoj bolesti, rezonovala sam, Arsen je  Arsen, prema tome besmrtan.  S druge strane, ako su Arsen i Nada i bili bolesni,  Nikola Č., je prštao od života.  Poznavala sam ga samo jedan dan.  Imao je  21 godinu i u mom životu se pomolio poput leptira. Jednodnevni leptir. Naravno da nisam vjerovala, bilo bi to potpuno nastrano. Kad ne vjerujete, to vam saopšti tijelo. Potpuno je zaleđeno, nema tuge, užasa, plača, samo led. Moje tijelo me izuzetno poznaje i uvijek mi da vremena da se pripremim za bol naročite vrste.

Iz nekog razloga, o Arsenovoj smrtnosti počela sam razmišljati početkom ljeta. Ta misao koja me spopala na prepad, bila je tako nedolična njegovoj energiji i mjestu koje je zauzimao u mom životu da sam je otjerala. "Sigurno ste lijepi", kaže Arsen u telefonsku slušalicu otresito, a opet nježno. Gabi oprosti, tvoj suprug je poeta i pjesnik svih žena. Kako odoliti. Priča mi o svojoj kćerki mojih godina i kako je postao deda. Dida moj, dida moj. "Mislite da je meni bilo lako svih ovih godina." Naravno da ne. Moja Niskana je imala udjela. Ljudi koji me vole za mene uvijek strahuju više na daljinu, biće da imaju bolji pogled. Tako je i ona njega dobro "informisala." I tu ništa ne mogu. "I, kako da vam pomognem kad dođete u Zagreb. Šta ja mogu da učinim oko promocije vaše knjige." Vrlo je decidan i zahvalna sam mu. Tačno onakav kako sam ga oduvijek osjećala. I oštar je, reže po potrebi. 

Nema uljepšavanja. Cijenim to, zvuči mi poznato. Prihvatio me kao Djevojku iz njihovog kraja. 

Naime, Niskana i Nada Štefanac idu tih dana s njim na "pregovore." Godina je 2011. i ljeto je. 

One po svaku cijenu žele da moju prvu  knjigu "Četverolisna djetelina" predstavimo u Zagrebu. Karika u tom zamišljenom lancu realizacije je i on. Kako, to još niko ne zna. On pristaje, tek tako, Veliki čovjek pristaje. Kafa, razgovor, one njemu predaju moju knjigu, on njima svoju za mene.  Naumila sam da na promociji recituje ili otpjeva jednu od meni najdražih, Odlazak. Pa da se svi otisnemo brzim preko Bosne. Pa, kud puklo, da puklo. Potonji problemi u Bosanskom kulturnom centru u Zagrebu raspršiće naše planove. Ta institucija namjenjena za prigode slične pomenutoj ne funkcioniše, jer u BiH nije konstituisana vlast kako treba, pa tako se ni uposlenici tamo ne rotiraju kako bi u najmanju ruku bilo normalno. Nada i Niskana su uporne, zovu, obilaze. I ništa.  Uvijek isti odgovor, nema rukovodstva u Centru, problemi.  Ako je, kao što kažu, u socijalizmu preovladavalo mediokritetstvo, u ovom sad tranzicijskom i šugavom kriminalnom političkom ustrojstvo preovladava kretenstvo. Sudbinu nam pečate neki XY debilkani.  Do promocije u Zagrebu nikada nije došlo, a svi smo postali krhkiji, sjebaniji. Nema rezervnih života i prilika. Šteta, velika šteta.

Kada me Avgust umjesto da se bavi sobom ljetnim, tresnuo viješću o Arsenovoj smrti,  bila sam pometena u potpunosti. I nepovjerljiva prema stanju stvari kakvo slijedi.  "Nikad nisam dao na sebe", kaže Arsen. "I ti ostani takva." Nije da sam zapamtila ovaj naš razgovor, ne izlazi mi iz glave. Moje "penzionisano" srce najavilo je da mu je svega dosta i potpuno izgubilo ritam. Arsena sam voljela i trebala,  naročito u proteklih usranih 25 godina. Bajatim od pomisli na utjehu sjećanja na mrtve, trebam žive ljude.  Očigledno je da imam s kim biti mrtva, problem je šta ću sa sobom živućom. 

I ovo malo mrdajućih ponašaju se kao mrtvaci. Ostalo je samo da se počnu kočiti. Uostalom, šta tu ima da bude čudno. Na tragu serbskog izuma u laboratoriji s natpisom diplomirani Srbin ili akademik Srbin, da se slavi jedna izgubljena kosovska bitka uporno i nekrofilski,  Poglavica Šenuli Lakat traži, ne, on insistira da se vaskoliko slavlje narečenog nastavi. I naš poglavica je po zanimanju Srbin, pa tako ima da slavimo sve pokradene investicije, Telekome i ine, zalud poginule i da se na koncu potpišemo. 

Da verifikujemo svoju propast koja je, gle čuda, više do vidna. Referendum svjetino, stavi potpis na činjenicu da, gdje je svita u protelih četvrt vijeka prošla, tu trava još nije izrasla. Potpiši se na trajnost zanimanja Srbin, ne pomisli nikad da je to možda nacionalnost, jbš nacionalnost, zanimanje donosi korist. Stavi potpis na trajnost kosovskog polja gdje lete samo lešinari iznad leševa. Na činjenicu da i dalje gazi gamad. Zadrigla, osiona, fašistoidna, kriminalna do muda. Ali, nije to bilo kakva gamad, neka nikogovićka, to je gamad sa zanimanjem u vidu nacionalnosti. I ne zaboravi mirovati dragi puku, a na sljedećim izborima, jopet, gluvo glamočko. Aferim! I onda ti jebena gospođa Smrt koja očigledno ima ukusa uruši uporište. Uzme ti troje ljudi koji su te, svako na svoj način, držali na okupu. I to za jedan mjesec, šta jedan mjesec, za nekoliko dana. Ko stoji iza mene, pjeva Arsen. Niko, kažem ja. Boris me pita šta sam rekla. Brzo uviđa da je to moj uobičajeni poremećaj ponašanja u vidu mrmoljenja same sa sobom. Zaozbiljno me pita bih li kod nekog dr. U zadnje vrijeme nije siguran jesam li za bolnicu ili za ludnicu. Prekidam mu dileme sugerišući da sam prije  za ovo drugo, tamo bar ne moram da navedem nacionalnost kao zanimanje, a da me ne izopšte zbog toga. Tako je, odoh u ludaru. Tamo da putujem, tamo da tugujem. 

 Da više ne znam sebe sama

 Ni dima bola u maglama

Ideš ti na Vrbas, kaže Boris naredbodavno. Moja terapija. I odemo sutradan da preživim. Plivamo uzvodno i podaleko do naše Stijene, gdje se borimo sa strujom. Prekrasno je i teško održati se nogama na stijeni uronjenoj u vodu. Ljepota košta, mislim i opstajem, a onda se puštam u vodu.  

Kad eliminišemo ludnicu od koje nema ništa za sada, treba stajati u redu, naredno jutro je počelo zahtjevno. Trebalo je ovo, ono i na koncu,  da promijenim filter za gorivo. I idem ja, idem, svakodnevne sitnice, blagodetne da potisnem misli o Arsenu, sopstvenoj ludnici, krhkosti i zemnom kraju. Nikola Č.  je automehaničar, ima 21 godinu kako ću saznati poslije i laća se posla. Tada, on je samo dječko XY kojeg mimo njegovog nagomilanog posla molim za uslugu. Hoće. Vidim ga prvi put u životu. A onda, komplikacije. 

Iz nekog razloga dva nova filtera se ne uklapaju, rad na oldtimerskom Citroenu AX-u  odužio se. Boris i ja kružimo oko njega i automobila, žao nam je što se toliko pati. Naizgled je jednostavno, ali nešto neće, do neke gumice je, jogunasta je. Nakon izvjesnog vremena, ipak je gotovo. Hoću da platim, Nikola neće ni da čuje, odmahuje rukom i iz ozbiljnog izraza lica preobražava se u sušti osmijeh. A ja stojim kao magare i polupatetično mislim da mi taj osmijeh znači kao sopstveni udah, blistav i vrckav od mladosti i života. Nikola nastavlja sa svojim uobičajenim poslom, potpuno nesvjestan doze nitroglicerina koji je dao mom srcu. Niti kako njegov ljudski gest  regeneriše, neda mi da krepam i to je to otprilike. Bez suvišne filozofije, u Nikolinom osmijehu pronalazim i Arsena. Bez obzira  kakve crne noći bile,    suština svega je ovaj osmijeh. Da nije bilo tamne noći, osmijeh ne bi ovoliko blistao, sve se dopunjava, uvezuje, nastavlja i opet, sve je krug. I ima smisla. S mislima punih najvećih bombonjera i čokolada koje ćemo mu koliko ujutro odnijeti Boris i ja, osjećam da moja sopstvena ludnica odstupa. Ima nade za ovu Planetu otprilike.

A Avgust opet kao Avgust kad hoće.  I neizostavni Vrbas. Svaki put kad se prepustim i zaplivam, imam osjećaj da sam ponovo rođena. Smrt je napokon na pristojnoj udaljenosti. Te iste noći, Nikolu je izdao sopstveni automobil. Kod Prijedorske petlje njegov automobil probio je bankinu. Ujutro mi Boris javlja loše vijesti. Naprosto ne vjerujem. Ponovo. Raspitujem se kakvo je stanje.  Zovem sve koje poznajem, a i koje ne. Šta ste mu, pitaju iz Šok sobe banjalučke hirurgije. Ništa, kažem, samo neko kome je pomogao. Moj prijatelj ljekar, Rade Dujaković šalje mi potpun izvještaj. Istina ne obećava, fraktura lobanje, nagnječenje mozga, prsla vratna kičma, izvađena slezena.  Svi smo se ipak nadali.  Smrt kao smrt, prefrigano i opasno poput grabljive ptičurine opet likuje. 

Toliko mi ta vještica s nazubljenom kosom u rukama ide na živce da to već postaje nesnosno. Umjesto da se probudi iz kome, Nikola ostaje zauvijek u njoj. Aparati više nisu ni od kakve pomoći. Dijete rođeno ratne 1993. Na mjesnom groblju, iz ženinog grla  dopire ropac. "Nemojte, nemojte", šušti iz grla napuklinom. Ima li išta strašnije. Nikoline godine, vapaj, sve me podsjeća na sahranu mog brata od tetke, Dragana Dade marta 1992.  U potonjim godinama sopstvene reanimacije, zamišljala sam ga kako se od dvadesetogodišnjaka preobražava u nekog odraslijeg. Šta bi radio, gdje bi bio. Ipak je negdje za mene ostao u toj dobi, živ da življi ne može biti, nalik mi mnogo, posebno u osmijehu. Smijali smo se svim zubima u glavi. Dado je otišao kako dolikuje, zbog ustoličenja zanimanja koje glasi Srbin. To što je on život vidio u  drugačijim bojama, što je bio vrhunski poliglota, načitan, lucidan  i đak generacije u banjalučkoj Gimnaziji, njemu je bilo breme kad se sve svelo na crno-bijelo. Ravnoteže radi, dodato je malo i crvene boje krvi. 

U ime onih koji su ratovali do posljednjeng tuđeg sina.  Nikola je bio produžetak njegovog osmijeha, za mene je taj mladi momak, vršnjak mog brata, bio sam život. I Dadin i moj. Reanimacija bi možda i uspjela.  Do tog momenta. Ne pouzdajem se više u sopstvene noge. Nisam posmatrač, bol Nikoline majke probija sve blokade u meni, oslobađa ono što nikad nije nestalo i imam osjećaj da se gušim zajedno s njom. Tog dana i noći moje srce iz penzionisanog stanja prelazi na gerijatriju.  Noć je tako mračna i tegobna da ja ne mogu ni da ležim, već koračam, koračam kao lav u kavezu. I što je najgore, osjećam da ima još. Još jedno. Kako znam, znam, čujem jasno, kao da mi ista ona grabljiva spodoba šapuće. I ja u onom svom istom aritmičnom i tegobnom srcu slutim da je to istina. Te noći, u Zagrebu,  umrla je moja Nada Štefanac. Što se mene tiče, Avgust može da ide u finu materinu.

Nada je bila i to svakako i dalje jest trajanje na istoj frekvenciji na daljinu. Kao kada uključite radio i lagani jazz časkom preleti Atlantik ili Sjeverno more da bi se uselio u vaše uši. Tu frekvenciju ništa nije remetilo. Ni naša povremena "ćutanja" izazvana poslovima i obavezama svakojake vrste kojima nas je život teretio.  A koja su poslije poprimala intonaciju važnih, mahom loših vijesti. Mama mi je bolesna, kaže Nada...Umrla je...Moj Miro nas je zauvijek napustio...i tako redom. To su bile tužne vijesti uključujući i onu da boluje. "Mislila sam da sam sve suze isplakala za svojim Mirom, a sad sam se zabavila sama sa sobom. Odstranili su mi želudac, imam tumor. Idem na zračenje." Nada maltene telegrafski prenosi vijesti o svom stanju, kao da razgovaramo o tome kakvo će vrijeme biti narednog dana. Jedna od njenih posljednjih fotografija objavljena je na Cajinom blogu uzBLuz. Povrh njenog lica nalazi se moja posljednja knjiga Pogrešan peron. Vidi se samo Nadina ruka koja ju pridržava i veseli šeširić na glavi. Naziv knjige čini se zlokoban.

S Nadom je stvar stajala tako da nas dvije nikada nismo izlizale naš razgovor, bez da smo željele da ga redukujemo. Uvijek je po obe bio od naročite vrste i značaja.  Planirala je da jednom i negdje, kada bude odmaka od svakodnevnih banalnosti i trčanja za kruhom nasušnim, sjedimo dokono u penjoarima i kućnim papučama na nekoj terasi, pijuckamo pićence, pušimo cigarete i Razgovaramo. Podrazumijevale smo da ima vremena. Onda je umro njen Miro. Dovoljno sam je poznavala i znala šta ju je sve snašlo, kao i da njen organizam ne može da svari sve to. Loša vremena zahtijevala su jak želudac, ona ga nije imala. Bila je jaka, a krhka. Snagu je pokazala u plivanju po opasnim i teškim strujama izbjeglištva, nakon izgona iz Banjaluke. Mogla je ona to. Podizati djecu, biti pravi stub kuće. Kada se Miro iznenada razbolio, njegovala ga je u kući do posljednjeg daha. Jer je bila jaka. Takva je bila u odnosu na druge. Slabošću nikog nije zarazila, krhkost je ostavila za sebe i za svoje tijelo. Tako je i meni, maltene se izvinjavajući, saopštila vijest da boluje. Jeste, imale smo telepatskih momenata, kao sve srodne duše na Planeti,  ali ona je i nakon odlaska ostavila jedan za mene. I to je suština mog pisanja. Nada mi je kroz procjep vremena ostavila nadu. Naime, te noći sam obamrlo, rezignirano i nadasve ojađeno, sažaljevajući samu sebe u stilu šta ću ja bez nje, htjela da joj uputim jedan od zadnjih omaža na Coovom blogu koji je često koristila. Bila sam spremna da postanem izbjeglica na Vrbasu zauvijek. Kada sam ugledala njeno pismo, upućeno mi na pomenutom blogu još davne 2011. nisam se pitala kako je to moguće. Naime, na Coovom blogu u proteklih deceniju i kusur ima milion postova Banjalučana širom svijeta. Moguće je i tačka. Bila sam joj toliko zahvalna za ovu katapultiranu dozu hrabrosti kakvu mi niko živ odavno nije dao, da je to neopisivo. Očigledno je i dalje živa da življa ne može biti. I još nešto, nekih prošlih godina, ispunjavajući  test zabavne sadržine "S kojeg drveta si pao", Nada i ja smo ustanovile da smo Jabuka, odnosno Smokva.

Saturday, April 30, 2011

Smokvice moja

Zbunjuje me ova telepatija... Odem na mail i prije nego sto kliknuh na Milanovu adresu, ugledah Tvoju posiljku. Hajde rekoh si, prvo cu to procitati pa onda pisati za blog. Sve je tocno izuzev jedne stvari, a o cemu je rijec, prisapnucu Ti, nije za javnost.

A sad zaozbiljno.

Moj dragi ima obicaj reci: 'Dozvoljavam svakome reci da je volio Banju Luku kao i ja.' Iza toga bi slijedila druga recenica, izrecena prilicno teatralno: 'Ali nikome ne dozvoljavam reci da je Banju Luku volio vise od mene.' Poznavajuci ga, nisam dovodila u sumnju to sto govori. I sebe sam svrstavala u klub obozavatelja i prijatelja zelenog grada i zelene rijeke, neskromno smatrajuci da svojim nacinom zivota, radom i odgojem djece doprinosim da grad bude gradskiji. Ratno vrijeme je pokazalo da sam bila u zabludi. Trebalo je puno, puno vise.

Sta znaci voljeti svoj grad pokazujes Ti svojim radom. Ostati u tom glibu i vijoriti zastavom ponosa i cista obraza zaista je hrabro i divljenja vrijedno. Lako je nama iz daljine dijeliti savjete i davati podrsku, Tvoja ledja znaju kako je tesko breme koje nosis. Iskreno se nadam da ce Ti Banja Luka jednog dana biti zahvalna, ne zbog Tebe, nego zbog nje same. Eto Smokvice moja, i ne zaboravi da arhaicno drvo smokve svojim korijenom probija i najtvrdje zidove od kamena i betona u potrazi za onim sto mu je potrebno za zivot. A da budem pomalo u dosluhu sa drugi dijelom svog teksta, podsjecam Te da nam je njen list bila prva garderoba.

Nadam se da cemo Ti i ja jednoga dana uzivati u slasnim plodovima smokve koju je posadio moj tata.

Voli Te Jabuka

Nada Š. D.

Boris proviruje i kaže, Može li jedna za tebe i tvoje društvo. Još malo gledam Nadinu fotografiju gdje u ruci drži knjigu Pogrešan peron koja joj zaklanja lice. Naravno, odgovorim zamišljeno. 

Strasno audofilski prčka oko svojih uređaja. Uvijek moram ocjenjivati savršenstvo zvuka, naprosto je lud za tim stvarima. I napokon sam mu zahvalna zbog toga. Jer, Arsen umaršira direktno u sobu. Uvijek ima pravih vozova, kaže moj dragi mudro.  I ukrcasmo se bogami.  A sutra neka bude šta hoće, kad se vratim s puta. Ako se uopšte i vratim. Moraćeš da se vratiš, kaže Boris. Zbog Hane Bošnjak. Almi i Ostoji rodila se unuka! To je već valjan razlog. Ali da bih se vratila, moram prvo da odem. Maestro, muzika!

Spremam sreću za te i budućnost drugu,
Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu,
Pobjeći iz svega u začaranom cugu,

Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne,
Kao davno nekad, brzim preko Bosne,
Samo vjetar s mora ljubit će ti lice
Kad krenemo jednom s ove raskrsnice.

U tom kraju više nećeš sresti tugu,
Stići cemo sunce, vlakom prema jugu,
Ostaviti dane i godine posne,
Kao davno nekad, brzim preko Bosne.