Nedavno je jedna, meni draga bratija od pera, boravila
u Banjaluci. Shodno onoj Sličan se sličnom raduje, obradovah se i nagrnuh.
Naime, birvaktile sam im se toliko radovala, da su mi suze išle na oči od
smijeha svaki put kad bih bacila pogled na njihove pisarije. Toliko sam se
smijala, pa obnevidjela doživjeh da me
jednom iz cisterni gradske
"Čistoće-nečistoće" zaliju svojim šmrkovima, dok sam nevino
sjedila ipod mosta na Vrućici kraj Vrbasa i čitala njihove kreacije. Trebalo je
već tad da to bude znak! Ja se smijem, dok se niz mene cijedi ona silna, šmrkom
nanesena prljavština.
Momci su bili The BEST! Momci s bine. Bilo ih je više
nekad. Tu su sad njih dvojica.
Momci s Jadrana.
Sad ih gledam, kao u škripu (impresija potpisnice ovog teksta) pride
Treći, izvan škripa, koji je u nešto drugačijoj poziciji, jer on je, kako bi se
to već reklo, neka vrsta njihovog hroničara. Škrip se podmazuje, ni manje ni
više do ljudskim mesom. I, da nisam već poludila, tad bi. Od dodatnog prizora. Ona, koja nije
Banjalučanka i koja je poznata kao Žena koja puno priča i ništa ne kaže, sa
popriličnim stažom u gotovo privatizovanoj fondaciji stranog imena i On, koji
takođe nije Banjalučanin, pozamašno grlato bezbojno piskaralo, kojeg ću u ovom slučaju zvati Bucko Bruka. I
šta koga boli uvo ko je Banjalučanin, a ko nije. Prvenstveno mene. Ne zato što
sam ja neka vajna Banjalučanka, a jesam da se ne lažemo, već zato što sam
živjela u ovom gradu, TADA. Retorički vješana, suštinski proganjana, praćena,
maltretirana i na koncu ekonomski slomljena.
Kaže jedan od one dvojice iz grupe
The BEST sa bine "...Mi smo pisali o zločinima tokom Bljeska, Oluje, pa su
se čak i bliski rođaci okomljavali na nas zbog toga..." Slobodna
reinterpretacija potpisnice ovog teksta glede iste suštine. Eto, potpisujem i
ja, samo sa drugačijim naci - predznakom. Šta ima veze kojeg je predznaka naci
faca. I, vrlo često dotrči iz (bes)krvnih
relacija.
I sad ćeš ti
meni unjkavo stvorenjce sa bine pričati o tome ko je u MOM gradu zaslužio da mu
grupa The BEST gostuje u škripu, a ko ne.
Da ironija bude veća, unjkavo stvorenjce sa bine učinilo je sve u svojoj
moći da ovakvih kao ja ili takvih kao što su dječki s bine, u mom gradu nema.
Naravno, mene još ima, ali to niko ne vidi. Glede tog užasa, jedan pas je
demonstrativno napustio gledališČe. Prije toga, ćuko je počeo neutješno da tuli
iz prvog reda. "Analitičari" na
bini se nisu zbunjivali, pa sam lagano počela da tulim i ja. Onda sam se
sjetila da sam nevidljiva i nečujna, pa sam začepila gubicu. Kvalitetni ljudi
novinari nemaju posla, kaže Bucmasta Bruka sa bine. U
gradu nema kritične mase, unjkavo se proteže falset Žene.
Zaboravljajući da sam nevidljiva i nečujna, kažem, Znam, jer ja ne postojim, a da bi
postojala nekritična masa poput tvoje, kažem ja Njoj i Njemu, onda nas ima
da nema. Naravno, nikog ne zbunjujem
niti prekidam svojim nesuvislim lamentacijama, jer me zapravo nema. Već godinama
se neka piskarala u Banjaluci pitaju ko bi mogao da im objektivno izanalizira
situaciju u Manjem do mog., pa kad im
neko rijedak kao poštenje u Tornju manjeg spomene moje ime, oni sliježu
ramenima. Kako da išta pitaju nekog koga nema. Dakle, kako me nema, ako izuzmem
pomenutog ćuku koji me detektovao, ali on se kao svjedok ne računa, gledam iz
gledališČa one kojih i te kako ima. Jer njih utoliko više ima, ukoliko mene
nema. Prosto. Ovi drugi za koje još ne znam koliko ih ima, odnosno nema, momci
The BEST, vidim došli su trbuhom za kruhom. Vide oni da na poljima naše ex
domovine ima više goniča robova, do pamuka. I muka mi je, kako odavno nije
bila. Opet gledam ove što ih ima. Sjećam
se kad sam kod pomenutog Bucka Bruke odmah nakon rata odvela ekipu švajcarskih
novinara da mu dadnu pare za neki list na propalom fakultetu. Smatrala sam da
je to sevap.
Njima su dali pare, a meni značku sa runolistom. Još je
čuvam kao sjećanje kako sam od početka činila sve u svojoj moći da jednog dana
nestanem. Bucko Bruka učinio je sve nasuprot. Uvijek ga je bilo dovoljno svuda,
i tamo i ovdje, obično niko ne bi razumio šta priča, što je bilo savršeno. Kako
je kao svaka neznalica pričao vrlo glasno, ljudi su uglavnom začepljivali uši.
A on je pomno radio na sebi. I oko sebe. Skupocjen automobil, stan, omiljeno
lice sa TV ekrana. Prije mog konačnog nestajanja srela sam se sa vlasnicom
Fondacije komplikovanog imena i unjkavog glasa. Neka plemena od ranije pričala
su da se u toj Fondaciji ponekad može malo založiti, ono kao neko svratište da
čovjek prezalogaji da kosti ne ostavi u bespuću i da dobije koju kap vode. To
mi je bila posljednja ili gotovo posljednja nada, jer su oko mene bila
nepregledna pustopolja.
Tako se ja odvukoh u svratište, gdje mi Gospodarica
istog reče kratko i britko, A ne, ti ne. Zabezeknuto upitah, Zašto baš ja ne.
Dobih odgovor, Jer ti ne, vidiš li budalo da tebe više nema. Ja koja ne vidim
treba sad da vidim da me nema. A kako ja da vidim ako ne vidim i ako me pri tom
nema. Upitah razjapljenih gladnih usta da mi razrješi tu enigmu nad enigmama,
na šta mi Gospodarica gladnih unjkavim glasom krenu nadugo i naširoko govoriti
svojim čuvenim stilom da puno priča, a ništa ne kaže, a kad joj i to dojadi, zalupi
mi vrata pred nosom. I posljednji susret
bi s Buckom Brukicom koji se igrao svojim igračkama. Ni on me nije razaznao.
Pokazah mu značkicu Runolista, ali ništa. Veli, vidi samo rever od moje jakne,
a Runolist mu ne znači ništa.
On je više za dupli hamburger. Runolist je za
koze, reče. Kada si suviše vidljiv, onda nema druge do da vremenom postaneš
nevidljiv. Vidiš, razlika između profi piskarala i vas, koji sve vidite i još o
tome pišete ili pričate, a ne treba, je krucijalna. Vremena tranzicije
podrazumjevaju nas. Mi smo dobili savršen okvir. Vi ste mi opet kao nešto
suviše veliki, pa niste htjeli da se ugurate u okvire malih novina. Ne onih
Malih novina, ne. Osim toga, nećeš ti
meni pisati protiv našeg Vrača, ne, to ne. Htjela sam da odgovorim, ali sam
vidjela da on napreže sluh, traži me očima, uzima lornjon, ali me ne vidi.
Uperih pogled ka bini i odjednom shvatih da ni dvojca
iz grupe The BESTgotovo da nema. Nazirem im još oči, ruke i nema više ništa.
Doduše, to da ovi nestaju primijetila sam i znatno ranije. Naročito kad bih
neke poznanike s druge strane Rijeke pitala za njih. A oni meni, Ko ti je to,
takvih ovdje nema. Kako nema, nedam se ja, pa to su momci The BEST. Jebo te,
najbolji su sad oni koji idu u korak s vremenom, a ne ti koji nisu shvatali
zakonitost društva. Pardon, korporacija. A to je, ne predajem se ja.
Tranzicija, od fukare do bogataša. Ili prati ili shvati, kažu umno. A pljačka
potkovana ideologijom nacionalizma iliti fašizma, blenem. Opet ona, ko te pita
za pljačku, sve se mijenja, osim kamenja. Uštrpni i ti. A osjećaj za moral,
pravdu. Možeš pisati bajke dušo, bolje ti je. A i njima. Opet postavih pitanje,
ali mi rekoše da me uopšte ne čuju.
Ah,
zato je tu znači Hroničar, sinu mi. Dječko
koji pokazuje veliku knjigu. Sad može da kaže bilo kome, Ama čekajte, nisu oni
nevidljivi, gledajte ljudi, evo ih u u knjizi. Ono dvoje
"analitičara" što pridržavaju škrip, jednako sjede, još uočljiviji. Kakva
je ovo zajebancija pomislih. I kakvo licemjerje. Na bini sjede ljudi koji su,
između ostalih, učinili sve da ja postanem nevidljiva. I sad mi oni tu trune o
moralu, profesionalizmu i o svemu drugom o čemu pojma nemaju. Imaju brate
poligon, nastao na rupi protjeranih, izginulih. I na rupi PRAVIH Banjalučana.
Takve rupe su idealne za mediokritetstvo.
Nisu u stanju da postave jedno suvislo pitanje dječkima
iz grupe The BEST. Da ne govorim o analizi, o onom što se najjednostavnije zove
jedna normalna sociološka analiza zašto je takvo što gdje su Blistavi dječki
ostavili trag nestalo, ugasilo se i zašto je nemoguće ustoličiti iole normalan
kreativan novinarski obrazac u našim banana državama. Ajde, ne brondaj, kaže moj partner, imenjak
jednog od momaka The BEST. Ja ne brondam, obrecnem se. Već govorim. Znam, ali
te ionako niko ne čuje, a bogami i ne vidi. U tu Fondaciju si možda i mogla da
si malo niža, šira, gluplja... Nisam išla na konkurs za Miss debila, već da
preživim. Moj partner me gleda iskosa. To ti je tako kad ne praviš kompromise.
Mi smo donji u ovom gradu, shvati. Neće moći, dreknem.
Imam suviše i u glavi, i na glavi, dunem pramen kose, i neću da se pravim da
sam idiot. A i živim kao što vidiš. Onda stanem. Ko kaže da ja živim. Pa, ja.
Dobro, i ko još. Pa, imam svoj blog. I koliko ga ljudi čita. Dovoljno,
avangarda i nije za tupane. Ti to zoveš avangardom, dva i po čovjeka. Hvata me
za ruku, Ej, ko još opšti sa nevidljivima. Ti budalo, dreknuh sad najjače što
mogu i zaletih se prema njegovom imenjaku iz okrnjene grupe The BEST, koja
gostuje u našem gradu. Već ga i vidim i ne vidim. Kod mene je, očito, stanje
puno gore, jer on mene izgleda uopšte ne vidi. Gleda bijelo u mom pravcu. A
sigurna sam da me nekad razaznavao. Bar preko telefona.
Stišćem svoje posljednje dvije knjige i tutnem mu ih u
ruke. Neće moći, gospodo, ima i mene. Ako nigdje, bar u mojim knjigama!
Potapšem njihovog Hroničara lagano po leđima izlazeći, ta taj čovjek bar
razumije. Nema veze što me ni on nije vidio, navikavam se. Samo se u očima psa
na izlazu razazna prepoznavanje kad me ugleda. Potraja to tek jedan tren, a
potom se i on okrenu svojoj koski. Što je sigurno, sigurno je.
Comments
Post a Comment