tekst: Amir Brka, preuzeto sa bloga Miljenka Jergovića
Ako bi se stavovi junakinje uzimali kao stajališta Radmile Karlaš (a, uz ostalo, upravo je takav pristup predstavljao problem zbog kojeg je njezin izvrsni roman Četvorolisna djetelina uglavnom pogrešno čitan) – priča Ubica ili kako preživjeti vlastitu smrtmogla bi zavesti na pomisao da nam autorica ovom knjigom poručuje kako je zlo dominantan princip, i to ne samo u čovjekovu svijetu nego i da je ono temeljna determinanta Univerzuma. Međutim, Pogrešan peron u svojoj cjelini iskazuje primarnu preokupiranost autorice fenomenom psihološkoga kao takvog, koje se iz priče u priču kroz različite situacije posmatra i literarno opservira, i iz toga izrasta ovaj homogeni pripovjedni orbus, ma kako se površnome oku, koje se zadržava na predmetnome, stvarnosnom tematskom sloju, činio inkoherentnim. Zlo, dakle, ipak nije opsesivni fokus ove knjige, nego je to unutarnji svijet jednog lika, nesumnjivojednog te istog lika, ma kako da se izmjenjuju i variraju naracijske perspektive i motrišne tačke.
Već u prvoj, posve kratkoj priči Lice data je eksplikacija osnovnog osjećanja svih proza u ovoj knjizi: čovjekova alijeniranost usljed iskustva zla (“lice nasuprot njoj skamenjeno, otuđeno od čovjeka samog i osuđeno na onu vrstu beživotne pokore koju čovjek sam sebi odredi nakon što okusi zlo”). Tu je i naznaka ratnog ambijenta u kojem se zlo ostvrljuje: voz je pun ljudi u uniformama… Druga priča (Međuprostor) unekoliko konkretizira ovo osjećanje nesreće prouzročene ratnim iskorjenjivanjem izsvoga prostora, usljed čega nastaje i gubitak ljudske supstance i potpuno čovjekovo životno ispražnjenje od smisla i vitalizma. U obje proze posmatrač je istodobno i narator, tj. naratorka – koja se empatijski saživljava sa nesrećom svojih likova, jer je biće istoga senzibiliteta, onog koji je dat u rečenici iz Lica: “Svijet se rascijepio na dijelove i postavio granice”, a preko njih se ne može. Identično se osjećanje jasno iskazuje na više mjesta u ovoj knjizi, na primjer u prozi Paučina: “Disao je napola, mrzio napola, život se sveo na apsurd polovice.”
Pomjeranje od vanjskoga ka unutarnjem ovdje vrlo značajno oscilira, u tom smislu da je poticaj iz onoga što se konvencionalno smatra stvarnosnim negdje manje negdje više prisutan, a negdje se u toj skali potpuno gubi kao eksplikacija motivacije za zbivanja u prostoru psihe, te se unutarnja stvarnost osamostaljuje i kao živō, pulsirajuće tkivo staje nasuprot vanjskoj kao tobože dominirajućoj stvarnosti, a da s tim vanjskim ipak nije izgubila vezu – što je uvjet da bi unutarnje uopće bilo izrecivo, da se ne bi raspršilo u “ludilu”. A to unutarnje zbivanje za Radmilu Karlaš najznačajniji je sloj literarnoga osluškivanja i iskušavanja mogućnosti njegova proznog uobličenja: to je osnovni i primarni poticaj za ispisivanje ovih priča. Ne, dakle, registracija samoga zla i svjedočenje o njemu, ma gdje mu se nalazio nukleus, ili rodno mjesto iz kojeg preplavljuje i svijet stvarnosnoga kao vanjskog i svijet psihološkog kao zbilje – koja je ovdje, nesumnjivo, vrijednosno višega reda. Da je ovo ovako, potvrđuju, uostalom, proze kojima motivacijski impuls ne dolazi ni iz kakvoga zla, čovjekovog ili metafizičkog (Ništa, Naprslo ogledalo, Dželat, Priča o jednom psu koji je umro umjesto mene…), ali one su, svejedno, u potpunosti okrenute unutarnjoj dimenziji čovjekova bića, paralelnoj, a jednako neveseloj, tamnoj kao i u onima što nastaju tematiziranjem psiholoških reakcija na vanjsko zlo.
To je svijet naseljen demonima, utvarama, sjenama, slutnjama – ali Radmila Karlaš uspijeva literarno oblikovati te prostore racionalno nedohvatljivog, jer su joj, očito je, prisno bliski, jer žive u njoj, kao što i ona živi s njima. Stoga svaka od ovih proza, kao i knjiga u cjelini, ostavljaju vrlo snažan dojam potpune vjerodostojnosti, a ne bljutavi okus kakav izazivaju koketerije literarnih hohštaplera što fingiraju slična, ali njima nedostupna književna poniranja.
Sve ovo navikli smo poimati kao inspiraciju i postupak koji po vokaciji mnogo više pripada pjesniku nego proznome spisatelju. I upravo se u tome ogleda pripovjedna magija u kojoj se činjenice stvarnosti, čak i one bosanskom čitatelju povijesno posve prepoznatljive, književno “proučavaju” u njihovoj transpoziciji, njihovome odrazu u oniričnome, magnovenom, umnogome i nespoznatljivom, pri čemu se jasno potvrđuje da spisateljicu iznad svega zanima čovjekova psiha, njene dubine i lomovi koji nastaju kao refleksije i reakcije na vanjska zbivanja. Kao npr. u priči Efendija – u kojoj se zlo ispostavlja vanjskim poticajem, pa je ono u ovakvom postupku umjetnički vrlo uspjelo izloženo prokazivanju i etičkoj osudi. Ili, na primjer, u prozi Kulise u kojoj je slom epohe dat kroz prizmu gubitka identiteta i srušenosti individue. Ukupno uzevši, u ovoj knjizi Radmile Karlaš otkriva se neslućeni okean unutarnjih prostranstava – nasuprot trivijalnosti mrvica vanjskoga svijeta, a etička se osuda zla ostvaruje kroz psihološka prelamanja u likovima koji stradavaju.
Ovdje je, dakle, posrijedi posebna potreba, pa i strast za poniranjem u psihološko, također i u nesvjesno, a za proznu književnu artikulaciju ovakvih prostora neophodan je i poseban spisateljski dar. Takvi svjetovi postuliraju, naime, pripovjednu sintaksu drukčiju od uobičajene, a Radmila Karlaš u tome je dosljedno samjerena i umješna. Kada se učini da je ponegdje ovaj hod stigao na sami rub mogućnosti narativne racionalizacije i opasnosti koju tekst “neće izdržati” nego da će fatalno skliznuti u neartikuliranost i košmarnu, nerazgovijetnu zagrcnutost, to se ipak ne događa, jer je autoričin sluh nedvojben, a njezin dar i vještina ubličenja razvijeni su često i do virtuoznosti – koja kulminira upravo u takvim, tako “opasnim” situacijama. Primjer za delikatnost o kojoj je riječ evidentni su u brojnim pričama, recimo u Mirisima, ili u prozi naslovljenoj Pogled – ne i jedinoj antologijskoj u knjizi Pogrešan peron.
Comments
Post a Comment