Nutarnji peron egzistencije

Enver Kazaz

Izlaganje na promociji knjige u CKO Tešanj 30.4.2015. godine

            Pogrešan peron je bez sumnje najbolja knjiga Radmile Karlaš. Ona podsjeća na onaj prozni model što su ga klasici ekspresionizma uspostavli na našem kulturnom prostoru, ali istodobno i tjera da je dovedete u veze sa savremenim proznim susjedstvom. Osim Brkinih proznih knjiga Monografija grada i Crna sveska, te zbirke priča S onu stranu života Dubravka Brigića, ali i nekoliko Jergovićevih proznih ostvarenja, odnosno danas nepravedno već zaboravljenih, proza Vlade Mrkića, ova knjiga nema šireg proznog susjedstva. Zapravo, njeno susjedstvo su neke proze Irfana Horozovića, ili Vitomira Lukića. To navodi na zaključak da je ovakva psihološka proza danas veoma rijetka, jer je preovlađujući prozni model novorealistički, gotovo do kraja mimetski, ponajprije opsjednut velikim temama, ratom na primjer. Ovo je vrlo intuitivna proza koja ponire u podsvjesno, oniričko, instinktivno, u ono neizgovorivo u čovjeku, ali neprestano pokreće i pitanja o drugom - bilo da je on susjed kojeg se svakodnevno susreće, bilo slučajni prolaznik, ili, pak, dolazi kao predmet naratorkinog ili nečijeg drugog promatranja i psihološke, te psihološke i egzistencijalne analize.

Takva proza najzahtjevnija je za je pisanje. Ona je za trenutak iskaz toka svijesti, pa na momenat psihološka analiza, pa je, na trećoj strani, egzistencijalistički snimak životnih situacija, ili realistički prikaz tzv. krajnjih stanja egzistencije. Danas kad se naši životi odvijaju gotovo po automatizmu, kad smo zauzeti teškim egzistencijalnim problemima, ili nas život naprosto melje, zaboravljamo analizirati vlastite doživljaje, emocije, odnose, jednom riječju: ukupnost naših egzistencija, što vodi mehanizaciji i reizaciji savremenog čovjeka koji je postao igrčka mračnih mogućnosti moći - političke, merkanitislitičke, ideološke, religijske čak. Radmila Karlaš piše upravo o takvoj egzistencijalnoj situaciji. To su krajnje egzistencijalne situacije gdje se iskušava zlo, bilo ono povijesno, ratno, bilo da je posrijedi zlo koje je smješteno u čovjeku, ili zlo koje nastaje u međuljudskoj relaciji. Tako se dobija priča kao studija karaktera, studija međuljudskih relacija, ili, na drugoj strani, proza kao etičko preispitivanje čovjekovog postojanja u vremenu, ili, kao u Makovima, priči o Bekiru Misirliću i prodaji slike, dolazi do izražaja svijest da se zlu može umaći tako da se preradi u umjetničku kreaciju, a junaci priče okruženi svirepim ljudima, ili malograđanima, stječu egzistzencijalni smisao i dostojanstvo upravo zahvaljujući umjetnosti.

Nerijetko se priča u ovoj knjizi zasniva i na snimci društvenog konteksta obilježenog ratnim užasom, kao npr. ona pod naslovom Efendija, s kojim se junak nosi, ne dozvoljavajući trijumf zla. Istodobno, priča zna preispitivati i metafizički obzor egzistencije, npr. ona sa naslovom Čuj dženet, iz perspektive suočenja sa smrću i pitanja o onostranoj dimenziji egzistencije. Ili se priča sa metafizičkog spušta u ideološko polje i ironočno odnosi prema projketu kapilarne kontrole čovjekovog uma putem medija, kao što je slučaj sa prozom Čovjek koji (ni)je bio. U njoj junak priče, unutar groteskne atmosfere isljeđivanja pred policijskim inspektorom, "ubija" čovjeka u televizijskom ekranu, dokazujući inspektoru da zaista jeste "ubio" čovjeka kao ideološki medijski konstrukt bacajući televizijski aparat kroz prozor.

Otud je pogrešan peron višestruko kodirana prozna metafora. S jedne strane, to je čovjekov osjećaj da je uvijek, bez obzira na to kako se odnosio prema vlastitoj egzistenciji, na peronu na kojem čeka pogrešan voz i da mu je cilj putovanja pogrešan. Na taj način Radmila Karlaš razvija egzistencijalističku proznu metaforu stanja apsurda, egzistencijalne zaleđenosti i nemogućnosti da se na bilo koji način osmisli egzistencija. Druga semnatička linija ove metafore društveno je uvjetovana. Ona se realizira u intersubjektivnim odnosima, kao npr. u priči Miris u kojoj usvojena djevojčica razotkriva međuljudske odnose, pamteći preko mirisa ljudskog tijela svoje pravu majku. Tako se pogrešan peron otkriva kao metafora identiteta u priči koja je prava mala psihološka studija. Nužno je napomenuti da su ovako psihološki nabijenu prozu na našem jeziku pisali npr. Petar Kočić, Svetozar Ćorović ili Isak Samokovlija.

Treća semantička dimenzija naslovne metafore knjige pokriva susret s drugim i kamijevski shvaćen egzistencijalni nesporazum. Čovjek se neprestano zatiče na pogrešnom peronu čekajući da se susretne s pravi ljudima u kojima će se prepoznati, a zapravo mu najčešće dolaze pogrešni ljudi, identitarni stranci, kao u priči Tortura. To je priča o starici, partizanki, koja umire i koja je samilosna prema svima drugima, a žena koja ju pazi je fašistoidna kerberka koja ne dozvoljava realizaciju njene samilosti. Tako starica putuje u smrt sa pogrešnog perona, bez šanse da ostvari svoj etički i emotivni potencijal.

Pogrešan peron je prozna slika našeg vremena, sa svim njegovim traumama, ali i slika ratnog užasa preseljnog unutra, u čovjekovu psihu i um, u odjeke u duši koja treperi nad proživljenim iskustvom.

Kad se sve sabere, Radmila Karlaš je potpuno neobična prozna pojava. I intelektualna pojava također, što je posebno važno naglasiti. Unutar ovdašnjeg književnog života ona dolazi nekako s ruba, pa potom s romanom Četvorolisna djetelina postaje vrlo primamljiva čitalačkoj publici, jedna od najčitanijih naših spisateljica, pa iznenada nestane iz žarišta književnog života, a sad dolazi ova knjiga, jedna od najvažnijih recentnih proznih knjiga. A kad propratite angažman Radmile Karlaš, vidite da je ona neprestano bila svoja. U najtežim trenucima u ratnoj i poratnoj Banjaluci ona je bila svoja, kao što je to i danas. Kad kažem svoja, onda mislim na etičnost, angažiranost, jasan intelektualni stav, odgovornost. Takvih spisateljica i spisatelja imate vrlo malo.

Upravo u potrazi za intimnim, unutarnjim, oniričkim, podsvjesnim, intuitivnim, Radmila Karlaš je u našu savremenu književnost unijela karverovski toplu i melanholičnu priču. Na kraju, osjećaj da se nalazimo na pogrešnom peronu je, u konačnici, u ovoj knjizi riješen onim makovim Bekira Misirlića. Pogrešan peron pomaže da se čitalac orijentiše i vratiti sebi, svojoj nutrini, kako bi rekao Humo, da nađe nutranji peron na kojem će čekati sebi drage ljude, ili sebe samoga kao mogućnost drugačijeg vlastitog identiteta.

---