Ne lomite mi bagrenje

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Piše: Radmila Karlaš

Nemoj da ideš mojom ulicom

Kod Požarevca je izvjesni Radoslav Perić mučki, sjekirom, ubio  četvoromjesečno štene koje je greškom ušlo u njegovo dvorište. Štene je imalo vlasnike koji su se nakon toga  obratili policiji, sudu, raznoraznim službama i niko im nije pomogao. Aleksandra Dimitrijević, mlada trudnica i vlasnica psa još ne može da vjeruje, kao i suprug Aleksandar koji je trčeći za štenetom vidio kako ga komšija Perić udara sjekirom do smrti. Perić je od ranije poznat mještanima, jer mu je uža specijalnost, kako javljaju društva za zaštitu životinja u regionu, kasapljenje pasa i mačaka, njihovo nabijanje na kolčeve na ogradi, spaljivanje i ostale strahote. Nikada za navedeno nije odgovarao. Kažu i da mu sin radi u požarevačkom sudu. I da nevolji nije kraj svjedoči mladi bračni par koji nakon svega danonoćno dobiva prijeteće telefonske pozive, jer se usudio da javno progovori o svemu što ih je snašlo! Šta da čovjek kaže na sve ovo.

 Podsjetio me ovaj slučaj na sopstveni, kada je 7. jula 2011. u noći neko metalnom šipkom pretukao mog psa Totu Vuka koji je istrčao iz dvorišta nakon šetnje i slomio mu vilicu na tri mjesta. Bilo, pa prošlo, a velike posljedice ostale i po Totino i po moje zdravlje.  Ovih dana moj hrabri Vuk ide na treću operaciju vilice nakon napada. I, ne lezi vraže, nedavno je moj komšija Josip, najbolji drugar Tote Vuka, verbalno napadnut u mojoj, odnosno našoj ulici, jer Josip i ja smo u Cikote ulici od 1970. od strane sudije Mire Došenović, pridošlice iz okoline Sanskog Mosta. Da ne bude zabune, neko je morao i «pridoći» odnekud. Ali, shodno dobrom odgoju taj neko bi morao prihvatiti civilizacijske i urbane premise sredine u koju dolazi. A ne prilagođavati tu istu sredinu svom primitivizmu. Kao što je slučaj sudije Došenović, koja je glede i unatoč nedavno primljena u Okružni sud u Banjaluci.  Narečena je naime  verbalno napala Josipa zbog toga što ovaj šeta mog psa trotoarom ispred njene kuće, konkretnije, što šeta psa trotoarom u našoj ulici. I priprijetila da se moj, sada već dvanaesto godišnji  pas neće glave nanosati.

Da slučaj bude interesantniji, atak je izvršen sa zdanja koje ne samo da je zauvijek nagrdilo idilični izgled Mire Cikote ulice sa simpatičnim kućicama od fasadne cigle usred drvoreda lipa, već je izgrađeno i nelegalno. Protuzakonito! Sudija Došenović živi u kući koja je sagrađena na nezakonit način. Kome god je do borbe sa vjetrenjačama, može doći na lice mjesta i uvjeriti se u to. Elem, da se vratimo na manifestaciju primitivizma i moći! Kada sam otišla da vidim šta je uzrok bjesnilu dotične sudije koju uzgred uopšte nisam poznavala, osim slanja u majčinu što je valjda bila dobrodošlica, bez da je pristala da sidje sa svog Skadra i popriča sa mnom kako sam je zamolila, sudija je sa svog građevinskog trona ponovo zaprijetila da će mi ubiti psa.

Tih dana Totu Vuka očekivala je druga operacija vilice kao posljedica onog napada. Meni je jedino moguće operisati mozak da zaboravim na užas koji me nikad nije napustio nakon brutalnog napada na njega. U bezočnom vrijeđanju i kabadahisanju Došenovićke u kojem sam se obrela kao Alisa u zemlji vukodlaka, pridružili su joj se i njeni mladi, odnosno dvije kćeke, čisto radi obilježavanja teritorija. Muža sam pozdravila nekoliko puta u prolazu, ali kada mi je jednom počeo pričati o «nama jadnim Srbima sa haške liste» moja kurtoazija je prestala. Ja možda jesam jadna S., ali iz sasvim drugih razloga. Odnosno, iz istih onih zbog kojih su svi Došenovići naše nekad Ponosne nakon ovog rata na konju. Kako god, na um mi nije padao nijedan jedini razlog zašto narečena prijeti Toti Vuku, kao što vjerujem da Aleksandra i Aleksandar s početka teksta nemaju pojma šta je spopalo ludog Perića da im sjekirom zatuče štene. Sudija se sama odala, kipeći da će ovaj put Toto zaista skončati, kad već nije prije. Ona će se za to pobrinuti. Ukratko, ubiće ga, podvrisnula je. Dokrajčiće ga otrovom koji će posuti po trotoaru, staklom, ovim, onim... I neće tu jedan Josip šetati psa njoj ispred nosa. Sad se već radilo o falsetu.  I neće on njoj zapišavati trotoar. Valjda misli na psa, rezonovah. 

Nakon 3,5 godine lampice su mi se upalile. Toto Vuk je 7. Jula 2011. izvaljene, krvave vilice dotrčao iz pravca njene kuće, konkretnije sa gradilišta koje je opasavalo nekadašnju kuću Artura i Tonke Mur, a koju su pridošlice iz Sanskog Mosta dok si udario dlanom o dlan regularno i zauvijek dobile bez obzira na svoju tada napuštenu imovinu. Ali, o tom potom. Nisam mogla vjerovati da je moguće da igdje živi neko ko je u stanju da napravi to mom psu. Dugo sam se pitala ko stoji iza tog stravičnog napada. Vjerujem da su se tako i Jevreji za vrijeme 2. svjetskog rata pitali ili moje komšije nesrbi za vrijeme ovog rata. Moja nepodobnost i suprotstavljanje akciji širokog maha koja se ticala «humanog preseljenja», zastrašivanja, maltretiranja i izbacivanja već je bila pod okom ratnog DB-a, na praćenju, zastrašivanju i slično. Bio je rat, pa se sve jednom trebalo zvati lani. Kad ono, i poslije rata, rat.

Moja nepodobnost i dalje lebdi oko mene. Samo ja ne vidim oči vučije. Prije napada na psa, dobivala sam prijeteće telefonske pozive, ali lampica se nije palila. I onda naprasno, piljeći na osmatračnicu gospođe sudije već bolnog vrata, shvatim da žena pridošlica prijeti da će mi ovaj put zaista ubiti psa! Samo zato što šeta!  I njuška.  Smeta joj teško povrijeđeni pas na povodcu koji šeta po trotoaru, tako da je izvjesno šta je slijedilo psu koji se usudio otrčati na njeno gradilište. Tako je to bilo prije više od 3 godine, vežem u glavi i blijedim sve više. Moj pas umije da zapiša svoju teritoriju, ali ne na ovaj način na koji smo svi u mojoj ulici i gradu zapišani. Primitivizmom, silom i bezakonjem. Već viđeno u ratu. Klasična tortura i urbicid! Kadija te tuži, kadija ti sudi! Mira Došenović, sudija Okružnog suda u Banjaluci zanjela se i kanila u mom gradu i u mojoj ulici sprovoditi silu i nastaviti et(n)ičko čišćenje nakon što je nagulila iz svog kad prva puška još nije ni opalila. E, neće moći! I ubijanje pasa ona bi nastavila takođe! Tek tako, bez razloga. Mržnje sudija Došenović u sebi ima napretek, a ništa unosnije nije bilo na našem tržištu od izbijanja rata naovamo. Garnirana nedavnom titulom sudije Okružnog suda Banjaluka Došenovićka je postala hodajući primjer i opomena da se s rogatim ne treba bosti. Kad već predsjednik Manjeg može bezočno da psuje i vrijeđa novinare i neistomišljenike, zašto ne bi mogla sudija Okružnog suda. Kadija te tuži, kadija ti sudi! E, nećeš!

Nebo se zatvorilo iznad Banjaluke, sve mi se smračilo! Skupa sa ulicom moga djetinjstva, Mire Cikote. Boris koji je pošao za mnom, kaže mi da sam bila siva u licu. I dalje iskrivljenog vrata da bih uopšte dobacila pogledom  do sudije Mire Došenović na njenom zdanju s kojeg je ne bi ni puškom otjerao, u erupciji koja me spopala, sipala sam kao kletvu, Samo probaj, usudi se, ako smiješ,  Neće moći komšije, sud je sud, a ćud je ćud, čast je čast, a vlast je vlast, pa stoga Ne lomite mi bagrenje!!! 

Kao što rekoh, nebo iznad Banjaluke se smračilo. A onda sam ih vidjela sve redom. Polako, nogu pred nogu, kuća po kuća, nizovi lica.  Blaža, stari Mur, Tonka, Lojzo, Nerka, Galib, Atko, Vesna, Josip, Dina, Muhamed, Ratko, Vida, Bajro, Zuhra, Amra, Emko, Lovro, Ivanka, Jurica, Suzana, Tone, Jelka, Jozo, Gara, Dada, Mirso, Redžo,Latifa, Goga, Draga, Šime, Ankica, Ismet, Marija, Dijana, Mario, Oliver, Ismar, Beba, Mato, Zrinko, Franjo, Jakov...  

Nek su mi gazili njivom, mojom se sladili šljivom,
uvek je lopova bilo jer ćuk je ćuk i vuk je vuk.
Nikada zlotvora dosta, suša mi uništi bostan
i led se prospe pred žetvu, al led je led a red je red!
I prekardašilo, imo sam bagremovu šumu
tamo dole prema drumu pa sam čekao.
Red je red!             

    
Polako komšije! Ne može samo da se uđe,
da se ruši tuđe, lepo sam im rekao.
Ne lomite mi bagrenje,
bez njih će me vetrovi oduvati.
Pustite ih, moraju mi čuvati
jednu tajnu zlatnu kao dukati:
ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio,
bosonogu i odbeglu od sna.

Znači tako, duvala sam i dalje, obraćajući se starim komšijama iz moga djetinjstva.  Ostali smo još jedino Josip i ja, moji roditelji, te još dvoje - troje pogurenih iz tog vakta.  Pa bi i nas da pometu! E, neće moći!

   

Ljudi smo, cenjeni sude, pa neka bude šta bude,
žao mi marama crnih, al plač je plač a mač je mač.
Ne pitaj šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo,
ne pitaj da li se kajem, jer jed je jed a red je red!

E, nećeš!   

 Verujem,cenjeni sude, da dobro poznaješ ljude,
vi barem imate posla jer ćud je ćud a sud je sud.
Verujem, cenjena glavo, da si i učio pravo,
da svakom sudiš pošteno jer čast je čast a vlast je vlast.
I sve po zakonu, za to sam prvi,
ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu!
Vlast je vlast!

Idem i pričam sa svojim sjenkama. Nebo boje noći, a dan je. Pretučen pas, prijetnje ubistvom, vrisak komšija dok ih grabe i izbacuju iz kuća. Debeljaci odlaze. Koraci ispred vrata, titra svjetlo dok Anušići krše ruke i plaču. Odlaze te noći i tako redom. Lovro, Ivanka... I vranama je dosadilo da grakću, pa su napustile našu ulicu. Ostalo nas je premalo! A sad ovo. Došao red na mene, Totu Vuka kao boljeg čovjeka od mnogih,  i na Josipa da posustanemo na bilo koji način.  Navala sile i primitivizma. E, nećeš!

Nelomitemibagrenje,
beznjihćemevetrovioduvati.
Pustiteih,morajumičuvati
jednutajnuzlatnukaodukati:
nelomitemibagrenje,podnjimasamjeljubio.
O,zarmoramdavamponovim?
Okanite se njih jer sve ću da vas polomim

Dok ja čantam i dalje, dođoh i do znaka s nazivom, ulica Mire Cikote. Nije slučajno da je baš ova, moja ulica, jedna od rijetkih u gradu koja i dalje nosi prijeratni naziv. Mala je, vjerovatno je zato izmakla promjenama. Ako se uzme u obzir npr., da postoji i Ravnogorska ulica, onda nije slučajno što ja ostadoh u ovoj.  Cikota je otprilike za svog kratkog života nišanila na fašizam. A šta je drugo urbicid, nacionalizam, provincijalizam (Filosofija palanke i neprevaziđeni Radomir Konstatinović), do fašizam.  

A sad ukratko... Tokom strašne kontraofanzive na prije toga oslobođeni Prijedor i Kozaru juna 1942. hiljade žena i djece nalaze utočište na planini, a mnogi od njih bivaju uhapšeni i deportovani u koncentracione logore Jasenovac i Stara Gradiška. Miru Cikotu, koja je  i njenu kćerku Ljiljanu hvataju takođe u jednom od zbjegova i umjesto u logor šalju prvo u ustaški zatvor u Prijedor pa onda u Crnu Kuću u Banju Luku. U međuvremenu Mira uspijeva izdejstvovati prebacivanje kćerke Ljilje roditeljima u Beograd gdje, a kasnije iz Crne Kuće, u klupku vune, roditeljima šalje i pismo čiji je original danas u sastavu kolekcije muzeja na Mrakovici. Nakon nekog vremena u zatvoru gdje je ispitivana i mučena prijeki ustaški sud u Banjoj Luci osuđuje Miru na smrt vješanjem. Ona biva vraćena u Prijedor i obješena “na tržnici ispred zgrade ustaške policije”  tvrdi Rade Bašić, i to 27. avgusta 1942.godine. Ali, krenimo redom. Prijedorska teritorija 1942. bila je jedna od prvih oslobođenih teritorija u ratom zahvaćenoj Evropi.Tako je na prijedorski aerodrom, ili tačnije pistu za slijetanje prebjegao i Franjo Kluz, prvi pilot NOB-e. To je i jedan od prvih slučajeva u II svj.ratu da pokret otpora posjeduje sopstvenu letjelicu. No ovaj bitan datum danas se ne bi ni obilježavao da nije bilo jedne žene. Ne bi Kluz sletio nigdje da nije bilo prije svega Mire Cikote. Ona je 1942. godine u rano proljeće postala lokalna sekretarka KPJ, i to nakon što je uhapšen dotadašnji sekretar Muharem Suljanović i prebačen u zloglasnu Crnu Kuću u Banjoj Luci. Nakon što je preuzela funkciju Mira Cikota nastavlja sa diverzantskim aktivnostima. Zahvaljujući braku s Božom koji je tih godina i dalje radio u lokalnom sudu te zahvaljujući nekolicini saradnika među ustaškim činovnicima (tzv. Kotarski) Mira dolazi do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Isti plan dotura partizanima na Kozari koji tek onda mogu bez problema planirati ofanzivu na grad i osloboditi ga 16.maja. Dan poslije oslobođena je i Ljubija čime neprijatelji napokon gube jednu od bitnih rezervi željeza. Upravo će ga to željezo i potreba za njim i natjerati da par mjeseci kasnije organizuje jaku kontarofanzivu.

Eto ti sad! Ako slučajnosti postoje, zaista su prevelike! Na koncu, ne preostaje mi drugo, nego živjeti i djelovati u skladu sa Cikotinim geslom.  Smrt fašizmu, kažem dok buljim u tablu s njenim imenom. Av, av, kaže na to moj Toto Vuk. Pas koji je mrzio fašizam, čuvar moje ulice i u ljetnom i u zimskom periodu!