Piše: Radmila Karlaš
Taj dan je počeo
u znaku Mile, kako ga već narodski zovu. Sanjala sam narečenog kako mi na nekom
skupu-koktelu gdje se slio silni narod u obličju novinara i ostalih moralno
nekonstutivnih kaže, prekinuvši me u roju psovki i pogrda koje mi na račun
istog izletiše na usta:
„E ti ne možeš ovdje jesti!“
A ja, mašući mu cigaretom
ispred nosa odgovaram k'o biva snu:
„Pa
ja zbog tebe odavno ne jedem, a i nekoliko stotina hiljada ljudi u ovom tvom
ludom entitetu.“
Zapravo nije tvoj, ali se ti ponašaš kao da smo svi tvoja župa
ili zaseok z.p. Laktaši, to mislim, ali nemam daha i da kažem, nešto me guši i
da se ne probudih ova storija mi možda imala drugačiji kraj. Ili početak, ovisi
s koje strane se (za)gleda. Taj dan se zaustavim ispred kioska da osmotrim
cijene duvana za one motane, smotane ili limene (zbog tabakere) cigarete kako
ih već moj komšo Jopa i ja krstimo od kada su paklice za nas boraniju postale
luksuzno „uništavanje zdravlja.“ I začuh kikot, jednu od one vrste zaraznog
smijeha od koje kao po pravilu redovno obolim, a da često još ne znam uzrok
kikotanju. Smijem se ja tako njihovom smijehu, jer dvojica su, kad ih kroz salve zakocenitisa začuh kako
govore:
„Matere, divi ovog čuvara!“
Pa ponovo hahaha i tad shvatih da se to oni smiju knjizi na izlogu ili
tačnije, njenom naslovu, Vrač, čuvar RS.
Suze smijuljice koje me umiše,u sekundi
ostadoše samo suze kad odoše ona dvojica, a ja shvatih da noćna postade dnevna
mora. Isto veče, priča mi jedan banjalučki taxista kako ga je zapalo da vozi
neku klijentelu na zabavu, slavu, žur, rođenje unuka, „uspješno laktašanje“, kako
se kome svidi kod Her Presidenta u
Mrčajevce. Nakon onog što je vidio, a moralo je biti strašno, procjenih po
njegovom bjedilu tokom rekonstrukcije događaja, s vrata je isto veče povikao
ženi da pakuje djecu i šalje ih što dalje od BL, RS, BiH, regije... Sve mu se činilo
da nijedna destinacija nije dovoljno daleko od te zlosretne Župe.
„Curo
draga, to što sam ja tamo vidio ledi krv
u žilama. Sve nešto trokutasto, bezvrato, odmah vidiš da je pola mozga prilikom
rođenja ukinuto na konto lopovskih vijuga. Ajme, k'o đavolje kolo. A tek
snajke, mati mila. Eto, vi ste učena žena, pa mogu s vama... Mene jednom
odvukli na neku pozorišnu predstavu, ja sam vise za kina, ali dobro, bio sam
pripit pa duro... A tamo sve idu neke prikaze k'o iz drugog svijeta, grešne, da
te bog sačuva, a ima i neki veliki crni mačor. Ne sjećam se kako se zvala ta
predstava, ali ima neke veze s majstorisanjem, sad ne znam kakve, više priliči
sotonisanju...“
„Majstor i Margarita“, dobacih.
„E ta, ma vidim ja da ste vi
učena i pametna žena!“ ciknu sretno, a potom se opet snuždi. „E vjerujte, što
ja vidjeh na tom imanju vam je ko đavolji pir. U ovom poslu sam se nagledao
svakakvih ljudi, čim neko kaže A mogu
mu izdeklamovati cijeli rodoslov. Eto vi, odmah se vidi da ste neka neobična
duša i proričem vam dugo i uspješno siromaštvo, ne znate se vi ni gurkati,
kamoli lakta...“
„Pustite vi mene, nego, ubjediste li vi svoju gospođu...“ prekidoh
ga.
I tako ga žena u
po pokreta preko ramena priupita šta je to bilo toliko strašno tokom vožnje do tih Mrčajevaca. - Ama ženo, sve, od
NJEGA, a potom gostiju, sve neki kruškasti i kruškaske, kockasti i kockaste, a
tek muziku da čuješ, cijela ikonografija je da ti se pamet okrene. I to smo ko
biva mi, taj famozni entitet u državi.“
- Prvo, djeca nisu paketi da ih pakujem i ostaju tu,
na rodnoj grudi.
- Rodne grudi ti
i nisu nekakve, samo da znaš!
- Šta sad hoćeš
da kažeš, pričam o rodnoj grudi, a ne o sisama! A drugo, mi smo država, tako
kaže moj Milence...
- Milence
kažeš...
- Opet ti,
nećemo o tome, to je bila samo mladalačka zanesenost. Imala sam tek 16
godina...
- (...)
- Šta's blen'o...
- Rekla si da si
imala 19 godina i ne pitam te za TOG Milenceta, već za onog za kojeg si glasala.
- Pa o njemu ti
i pričam. Joj, kakva su mu ramena, a tek zubi...
- Gdje si ti
vidjela zube beno, ajd kaži gdje su mu zubi, ni usta mu ne vidiš kad sikće k'o
poskok iz one zveke odakle te tak'u pametnu pokupih. Taj kao da je trbuhozborac
ili priča na škrge...
- Dobri smo mi
ikako kad ti tako o našima, eno ti onda onaj njihov Riđobradi...
- Ko je sad
taj...
- Onaj što mu je
ćaća pokro onolko od humanitarne pomoći, ali mu je istekla deklaracija, pa sad troši u Ahiretu, tačnije troše mu
djeca, njima ta deklaracija još traje. Zadovoljan...
- Ženo, oni
imaju svoje muke, mi svoje. Moja djeca će ići odavde i tačka.
- I treba da idu,
ali do Mercatora, ovom mlađem dotrajale
patike, spremi 150 maraka za nove.
- Hoćeš da te
odalamim sad il' poslije. Neka ti kupi tvoj Milence, ne onaj, OVAJ što mu
bilbord ljubiš sve skupa sa njegovim nevidljivim zubićima...
Dođe vrijeme da izađem
iz taxija, pa otvorih vrata. „Rekao sam joj curo draga da ću da joj kupim
zvono. Ona pita kakvo, a ja velim ono što stavljaju ovcama oko vrata. Pa kad
ode u provaliju da je čujem i da za njom kao što i priliči tokom sahrane bacim
grumen zemlje, tačnije, njene rodne grude. A djeca će otići negdje gdje im niko
neće stavljati zvončiće oko vrata.“
Sjetim se ja
često „mog“ taxiste, pa mu mahnem kad ga trefim negdje u prolazu. A oko mene
stalno zvone neka zvona, ne ona za uzbunu, na ta više niko ne obraća pažnju,
već ona ovčija. Meni se sve čini da ih svaki drugi prolaznik nosi oko vrata, pa
upinjem pogled ne bih li ugledala i jadničkovu ženu. Tako hodajući već odavno
kao Zombi i ja začuh blejanje, preblizu za moj ukus. Nešto na meni bleji.
Toliko sam se uspaničila da sam i sama odljepila, kad s olakšanjem shvatih da mi zvoni, odnosno
bleji telefon. E nećeš, rekoh naglas i promjenih zvono na cvrkut ptica. Ptičice
doduše znaju da seru kojekad iz vazduha, ali pri tom bar cvrkuću. Dok pastir
blejećeg stada em redovno lijepi svoju pastvu govnima svakojake vrste, em
obavezno odmjeri od šake do lakta što
mu dođe i kao odrednica za geografski pojam, em odvede ovce direktno u
provaliju. Uz gromko i odobravajuće blejanje.
U to mi
zacvrkuta telefon, zove me drugarica iz moje nekadašnje branše, veli sanjala da
her President opći s njom. Uh, rekoh,
jesi li ovca u snu. Kakva ovca, izdrelji se ona preko
telefona, ja sam ja. I znaš šta je najgore, sinoć sam morala do kasno
ostati na poslu zbog neke tupave vijesti vizavi njega. Ama dosta
je što me prca u snu, pa evo i na javi. Ispustih vazduh iz pluća. Pa sad,
kad je riječ o snovima, bolje biti gladan nego.. hm...hm... Zažvihdah u inat
blejanju.
Comments
Post a Comment