Konačni odlazak Muslimana i Hrvata iz Banjaluke
U poslednjih godinu dana samo preko Biroa je otišlo 12.000 Muslimana i Hrvata. Oni se uglavnom ne žele zadržavati na teritoriji bivše Jugoslavije, već hoće ići u inostranstvo. Sa muslimanskom i hrvatskom stranom se čujemo radio-vezom, ili telefonom. U principu, nikad nismo imali nekih problema. Ispoštujemo dogovoreno, prebacimo ljude, sjednemo, popijemo piće. I gotovo. Tako kaže šef Biroa za iseljavanje u Banjaluci, Radovan Glogovac.
U Banjaluci nema sabirnih centara za preostale Muslimane i Hrvate, oni ne nose ni žutu, ni bijelu traku oko rukava, ali su im životi ugroženi. Neindetifikovani uniformisani ljudi ih silom izbacuju iz stanova, njima se noću kasno telefonira i prijeti, naoružani ljudi im kucaju na vrata. I dok većina srpskih izbjeglica, čiji se broj nevjerovatno uvećao, mučki podnosi svoju nesreću, još uvjek pod vedrim nebom, neki od novopridošlih ne mogu zatomiti bijes što se, navodno, štite "balije i ustaše", a oni su sve svoje ostavili. Po kratkom postupku oni izbace ljude iz kuća, često im ne dozvoljavajući da uzmu ni najnužnije stvari. Opljačkaju, pa svoj put nastavljaju za Srbiju.
Šamari i "bokser"
Biro za raseljavanje lica u naselju Mejdan poslednja je banjalučka adresa na koju ovih dana kucaju Muslimani i Hrvati. Ovaj Biro nekoliko poslednjih godina organizovano iseljava one koji to "žele". Ljudi stalno dolaze da pitaju kada se kreće. Pravac odlaska je Bočac, pa u Hrvatsku, dok Muslimani idu ka Travniku.
- Bila su dva policajca. Jedan iz Mrkonjić Grada, drugi iz Ključa. Pokazao sam im papire, od onih da mi je sin, premda Musliman, u vojsci Republike Srpske, do onih da sam nosilac stanarskog prava. Oni su sve to pocjepali. Izbacili su me iz stana i, evo, uspio sam iznijeti jedino ono što je na meni. A više bih volio da umrem u svojoj rodnoj Banjaluci, nego bilo šta na svijetu - govori nam osamdesetosmogodišnji Banjalučanin, Jusup Jusupović, u Birou za raseljavanje lica, preseljenje i razmjenu materijalnih dobara u Banjaluci.
Došao je da se prijavi, jer odlazi. Na pitanje kuda ide - sliježe ramenima. Ima jednog sina u Njemačkoj, ali će, najvjerovatnije, kod nekih rođaka u Travnik. - Moji Banjalučani, Srbi, nikada me nisu dirali. Ovo je djelo ovih novopridošlih - veli Jusupović. - Ide se preko Bočca. Muslimani za prevoz plaćaju 160 maraka, plus 20 maraka za svaku putnu torbu, a Hrvati 60, a cijena po torbi je ista.
Branislava Z. je Srpkinja, muž Hrvat, imaju dvoje djece, sina od 12 i ćerku od 18 godina.
- Ne znamo ni kud ćemo, ni šta ćemo. Zašto nisu izmislili državu za mješane brakove? Neka vlada ko hoće. Zasto nas ne ostave na miru - pita. Kaže, jedva su skuckali pare za put. Ipak, ne žele ostati u Hrvatskoj. Ona je, doduše, čula da u Zagrebu postoje tri prihvatna centra za mješane brakove, te da se oni šalju u strane zemlje. Ali, ne krije da se boji pustih i opljačkanih gradova po Kninskoj krajini. - Tamo nećemo ni mrtvi - kaže Branislava na kraju.
Adila i Džemal V. su prije par dana izbačeni iz kuće. Prije toga su pretučeni. Nju su šamarali, a muža udarali "bokserom". Bilo ih je trojica, svi naoružani i unifromisani. Adila samo kaže da nisu Banjalučani, i u strahu ne želi bilo šta o njima da doda.
- Znamo da Hrvati nas Muslimane rado ne primaju u Hrvatsku, a mi ne želimo ni u Bosnu. Oboje smo Banjalučani i naučili smo da živimo u višenacionalnom okruženju. Muž mi je ovdje jedno vrijeme bio na radnoj obavezi, kopao je rovove na položajima, ratižtu - kaže Adila. - Čak smo u kuću primali srpske izbjeglice iz Mrkonjić Grada. I tim ljudima je bilo žao kada su videli šta se dešava, ali nam nisu mogli pomoći. Nismo nista iznijeli iz kuće, a trenutno se nalazimo kod prijatelja Srba.
U Biro za raseljavanje došle su Ankica i Vida Iličić iz Sanskog Mosta. Hrvatice su, muževi su im Srbi, na srpskom ratištu, a one nisu željele ostati pod muslimanskom vlašću u Sanskom Mostu. Ni u Banjaluci, znaju, nemaju perspektivu.
- Imamo rodbinu u Hrvatskoj, pokusacemo da dodjemo do njih, pa dalje u inostranstvo. A najradije bi smo se vratile u Sanski Most. Ne očekujemo ništa dobro ni u Hrvatskoj, znamo da biti Hrvat iz Bosne nije isto kao i biti onaj tamošnji. Čuli smo da nas oni naseljavaju u opljačkane srpske kuće po Glamoču i Grahovu. E, više bih voljela da umrem - kaže Ankica.
Popijemo piće - i gotovo.
"Lica koja vise ne žele da budu na teritoriji Repubike Srpske moraju imati odobrenje Ministarstva odbrane, treba se odjaviti u MUP-u, a u koliko imaju društveni stan, predaju ga na raspolaganje srpskim vlastima. Pri tom još prilažu pismeni zahtjev sa molbom za odlazak", kaže Radovan Glogovac, šef ovog Biroa.
Glogovac naglašava da se zbog velikog broja izbjglica iz Krajine u gradu dešavaju ružne stvari, a one se ne mogu u potpunosti kontrolisati. Naglašava da je najveći dio policije na ratistu, a samo njen manji dio stiti grad od huligana.
- Imamo slučajeve izbačenih Muslimana i Hrvata koji su vraćeni u svoje kuće. Ali, ti ljudi nakon ružnih iskustava uglavnom žele otići, strah ih je da i dalje ostanu ovdje. Inače, ovaj Biro je započeo sa radom maja 1992. godine, tokom 1994. godine njegov rad se ugasio na sedam-osam mjeseci. Od formiranja najveći broj nesrpskog življa se javio sa željom da ode nakon pada Kninske krajine. Ovih dana ćemo preći na besplatan prijevoz tih ljudi na njihova odredišta.
Procedura oko odlaska traje dva dana. Onda sve zavisi od muslimanske i hrvatske strane - kada će dati zeleno svjetlo za prelazak na njihovu teritoriju. Koliko je tačno Muslimana i Hrvata otišlo iz Banjaluke, Glogovac ne može da kaže, jer su oni išli i preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, UNHCR-a, te preko mnogih privatnih agencija, koje su često za velike pare organizovale njihov odlazak.
- U poslednjih godinu dana preko Biroa je otišlo 12.000 Muslimana i Hrvata. Oni se uglavnom ne žele zadržavati na teritoriji bivše Jugoslavije, vec hoće ici u inostranstvo - kaže Glogovac. - Sa muslimanskom i hrvatskom stranom se čujemo radio-vezom, ili telefonom. U principu, nikad nismo imali nekih problema. Ispostujemo dogovoreno, prebacimo ljude, sjednemo, popijemo pice. I gotovo.
Sta se zatim zbiva sa tim unesrecenim i strahom iznurenim ljudima?
Glogovac napominje da mu je UNHCR potvrdio da su oni Muslimani koji su u poslednje vrijeme preko rijeke Save presli u hrvatsko mjesto Davor, mobilisani i upučeni na bihaćko i travničko ratište. On tvrdi da hrvatska strana prije pada Kninske krajine, kao i dobrog dijela srpske teritorije, nije bila zainteresovana za Hrvate iz Banjaluke, pa ih jedno vrijeme nije ni primala. Sa druge strane, muslimanska strana je rado primala muslimanski živalj, ali nije bila raspoložena pustiti Srbe sa svoje teritorije. I sam je, veli, iz Zenice izašao ilegalno, te dvanaest dana hodao pješice preko polja i baruština.
Što dalje odavde
Etničko čišcenje Banjaluke od Muslimana i Hrvata traje kontinuirano od početka rata, sa manjim ili većim zamasima, a sada je privedeno kraju. Početkom rata u Slavoniji, septembra 1991, kada su i počele mobilizacije u gradu, otišli su u velikom broju pripadnici sve tri nacije kojima nije bilo do pucanja.
Kasnije, kad je rat krenuo u Bosni, od Muslimana je zahtjevano da "potpisu lojalnost". Umjesto u dojučerašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, zarad opstanka (da sačuvaju život porodici, starim roditeljima, ili imovinu) neki su pristali da budu vojnici Republike Srpske. Najteže je bilo onima čija su djeca otišla sa ovih prostora. Ali i onima koji nisu željeli da idu u rat, ali ni da napuste Banjaluku. Njih nije štitio nikakav papir. Oni koji nisu pristali, nisu dobili vojni pećat u knjižicu, članovi porodice su izgubili posao, a samim tim i stan, ili kuću. Moglo se samo "dobrovoljno" otići.
I oni Muslimani i Hrvati koji su ratovali u srpskoj vojsci, na kraju su, takodje, odlazili, zbog "rata bez kraja, apsurdnog i besmislenog do kraja" (kako su govorili), kao i zbog polugladnih porodica, i nemogućnosti da i dalje gaje iluziju da će se stvari ipak dovesti u red. Bili su željni da se preko Hrvatske dokopaju neke strane zemlje i najzad smire, ali bi na drugoj strani bili obučeni u drugu uniformu.
Padom zapadne Slavonije, Kninske krajine i dobrog dijela Bosanske krajine situacija se za preostale banjalućke Muslimane i Hrvate dramatično pogoršala. Na hiljade gnjevnih izbeglica slilo se u grad. Tada je mr Predrag Radić, gradonačelnik Banjaluke upozorio novopridošle izbjeglice da ne smiju dirati domicilno nesrpsko stanovnistvo, pogotovo one koji imaju nekog na ratištu. Koliko je upozorenje bilo validno, vidi se i po rezignaciji ovih poslednjih koji odlaze. Jos su svježa sjećanja na period kada su hrvatske ili muslimanske kuće noću bile rešetane mecima, ili je na njih bacan eksploziv. U ovom trenutku grad je bez struje, pa to pogoršava situaciju. Ljudi šapatom tvrde da više ne znaju ko je odakle, i strahuju od sijaset različitih policajaca. Takođe, mnogi siležijski raspoloženi ljudi, naoružani, neobuzdani i nervozni, obogatili su se na tuđoj imovini. Dokazi su komisioni puni tudjih stvari.
Muslimani i Hrvati iz Banjaluke su ozlojeđeni, jer ih niko nije uzeo u zaštitu. U Banjaluci se i danas pamti da se dugogodisnji banjalucli biskup Adolf Pihler nije libio da se za vrijeme NDH tokom drugog svijetkog rata žestoko usprotivi progonu banjalučkih Srba. On je apelovao i kod samog Ante Pavelića. A još se spominje peticija dvadesetak uglednih banjalučkih Muslimana i Hrvata iz tog vremena, protiv progona Srba. U toku ovih teških godina za nesrpski živalj jedino je nejaka Liberalna stranka na celu sa predsednikom, dr filozofije Miodragom Živanovicem, osuđivala progone i upozoravala na sve posljedice "krvi i tla".
A Sabahudin Karić svaku noć čeka kada će mu neko zalupati na vrata. Primio je i srpske izbjeglice u kuću, ali uzalud. Dolazili su neki, uniformisani, u par navrata. Spremio se za odlazak, ali se boji šta ga čeka na onoj drugoj strani. Jer je dvije godine bio u srpskoj vojsci.
- Meni je najviše žao moje djece. Noćima ne spavamo. Imam još uvjek dva najbolja prijatelja, Hrvata i Srbina. Kada bi se političari slagali kao nas trojica, bilo bi sjajno - priča nam Sabahudin Karic. - Imam papire za Ameriku i samo želim sigurnost kada predjem na hrvatsku stranu. Na području bivše Jugoslavije je svuda isto i biće tako dok su nacionalne stranke na vlasti. Želim porodicu odvesti što dalje odavde. Umorio sam se, evo već petu godinu od ovog ludila, i kada rat stane, živjećemo svi u bijedi i nemaštini. A rodnu Banjaluku ću zadržati u sječanju kakva je bila prije rata. Sjećanje je jedino što mnogima od nas preostaje.
Comments
Post a Comment