Piše: Radmila Karlaš
Mjesto radnje: najposjećenija ordinacija u gradu, dr Debilkan!
"Molim vas doktore, prepišite
mi one tablete za patnju jedanput dnevno." Doktor je upućen. "Nisam li vam rekao da
uz tablete gledate i TV. Djeluje moćnije od bilo kakve terapije za
patnju." Pacijent je uporan. "Kad malo bolje razmislim, da pređemo na
dva puta dnevno ili na svakih osam sati. Jeste, našao sam posao na crno dabome i
neprijavljen sam jašta i bez osiguranja, ali posao je posao. Ali doktore, fali onaj
stari dobri osjećaj beznađa, računi stižu, a ti nemaš bobe u džepu. Fali
doktore, hoću da presvisnem."
"Pa sad dragi moj, ako budete dovoljno strpljivi, uz ovu novu staru
vlast, lako se može desiti da vi prirodnim putem opet dođete u vama tako drago
i poznato stanje." "A ne doktore moj, ja to ne mogu čekati, nego
dajte vi meni recept... Nastaviću kada mlada dama, ne, ne, samo
izvolite..."
"Ne vara me više doktore, ne pije, čak je prestao i pušiti. Pa,
dobro je, da, ON je dobro doktore, ali JA nisam. Nešto mi fali oko srca da me
stegne. Bar jednu dozu doktore mili, pred spavanje. Teže mi je, jer smo i stan
kupili, onaj na 40 g sa hipotekom i žirantima, pa nema više one slatke strepnje
kada gazda dođe i kaže kako povećava kiriju, a mi se stisnemo jedno uz drugo, a
srce hoće da iskoči iz grudi. Onda se onaj moj napije, prošvalera, pa kad dođe
kući tras mene u glavu. Ja kakve sam samo zvijezde vidjela, koja raskoš. Toga
više nema, nema doktore i ja sam kao pustahija čemerna. Kao da sam ostala bez
svoga ja. Jeste, juče smo glasali, pa ako bog da, patnji nikad kraja. "
"Dobro de, smirite se, ali samo jedna pred spavanje, odnosno nespavanje,
jer poslije doze sigurno nećete moći oka da sklopite. Đenja i vama gospođo i
nesretno vam bilo!" Okrenu se prema starom pacijentu.
"Vidite doktore, mi smo sretni kad patimo. Ne prekidajte me tako vam
boga, nismo nesretni, već sretni što smo nesretni kao što rekoh. Znate, onaj
glavonja iz tornja, baš ONAJ, e pa nekako nam je drag, kao neki član familije,
ne doktore ne one Casa nostra, mi to gledamo familijarno, kad je tvoj, drag ti
je kako god. Kažu, krade, riče kao vo, košta nas puno, ali pitam ja vas, šta
bismo mi bez njega. Šta, lijepo vas pitam. Bilo bi nam bolje, a mi to nećemo,
jer je to, šta doktore, šta, pa neprirodno stanje, a mi smo, šta doktore, pa mi
smo poznati po tome što ne želimo bolje, mi se tu ne snalazimo dragi doktore. Nismo
sami doktore uz NJEGA, ušeta nam posredstvom svog TV-a u svako doba dana i noći
i stalno nas podsjeća kako je patnja neizreciva. Ja sam juče glasao za patnju,
jesam i ponosan sam što ne odstupam sa svog puta, i uz vašu dodatnu terapiju,
niko bolji od mene." Uhvati recepte između kažiprsta i palca i prhnu
napolje kao ptica. Doktor Debilkan protrlja duboku boru između obrva, kad se
vrata sa treskom otvoriše. "Jadan li sam, crna mi se sudbina piše, aj
meni."
Doktor namignu anfasu na bilbordu kroz otvoren prozor i dodirnu
lakat, kao da ga onaj tamo što se već skoro deceniju laktaša može vidjeti.
"Kojom mukom, gospodine."
"Aj meni, dobio sam na LOTU. I šta kad
riješim sve egzistencijalne probleme, šta onda, gdje je tu draga patnja, moj
doktore. Aj, crni mi je petak svanuo."
Doktor ga prijezirno pogleda.
"Nije petak, već ponedjeljak, dan poslije..."
"Doktore, samo
nekoliko doza, čisto da patim kako da ih potrošim, te vražje pare. Kako je lijepo
bilo biti bijedan ove dvije zadnje decenije. Iz godine u godinu. Jeste, glasao
sam svaki put da nam bude gore. I bilo je. A vidite šta me sad snađe, to me sam
đavo iskušava. Ali tu ste vi doktore da mi ne date da se smirim, samo u vas
gledam. Zapravo, u vas obojicu." Mahnu rukom kroz prozor prema bilbordu. Uto
sestra uđe u ordinaciju sva raščupana.
"Doktore Debilkan, imamo
pacijentkinju koja razbija sve pred sobom. na sav glas se svađa sa Šveđanima,
kaže glave će joj doći."
"Kako, molim. Sa Šveđanima, mmm... valjda će
joj ON, opet pogled prema bilbordu, glave doći. Uvedite je, molim vas."
Koščata figura uleti kao vjetar i pogleda sa visine u doktora. Loto Man se u
međuvremenu izgubi čvrsto stišćući recept za dozu patnje u ruci. Doktor pogleda
u zaboravljeni listić LOTA na stolu. Brzo ga svrnu u džep naviknutim potezima.
"Znate li vi ko je Jan Troell?" Doktor otvori usta. "Najbolji
režiser na svijetu, za mene. I ona Liv Ulman, glumi u tom njegovom filmu,
Emigranti. Ja divne li patnje, tako realistično prikazane. Te siromaštvo, te
težački život, te naprasne smrti zbog bijede, to je godinama bila moja bajalica
uveče doktore, godinama. Pustim taj film i uživam u onoj bijedi, teškom životu,
pa onda ne zaspem, već se prevrćem u krevetu. Film, a kao naš čemerni život.
Ali svakoj lijepoj nesreći dođe kraj, pa tako i mojoj. Banu mi nekadašnja kona
iz Švedske jedno veče. Ja kad pusti jezičinu. Te socijalno, te skrb, te
blagostanje, te ovo, te ono. Nedam se ja tako lako doktore, nego joj kažem da
začepi i da sa mnom gleda film, tu jedinu istinu. Ona odgleda par minuta, pa se
grohotom nasmija. To ti je draga moja, kaže, bilo nekad, prije mnogo decenija, a Šveđani su
sad vrh vrhova. Kako, pitam ja, a sve mi se pogled muti od nekog užasa. Lijepo,
nastavi ona i pođe da priča kako im je super tamo u Motali, Geteborgu, Malmeu.
Meni opet ne bi dobro i htjedoh da nastavim da gledam onaj film na CD-u gdje se
ljudi pošteno pate, kad ga ona u hipu izbaci iz uređaja i polomi kao da ga
nikad nije bilo. Od tad je sa mnom zavladao neki mir, a ja to ne mogu više
izdržati, to je potpuno bolesno stanje. Samo jednu dozu doktore, malecnu. Šta
ću ja ostaviti unucima, ako neću patnju? Ta zbog njih sam i glasala za onog,
opet ruka prema prozoru i bilbordu, a sreća u svemu, komšinica već otišla, šta
bi bilo da je pred njim izlanula da ljudi negdje žive tako nehumano dobro. "
Doktor joj obzirno tutnu recept u ruke i zamoli sestru da uvede posljednjeg
pacijenta. Priupita je ko je. "Ma neki penzioner", reče ova,
"kaže, boli ga džep." Prvi put tog dana doktor Debilkan pomisli da
ovdje ne treba recept. Pogleda u karton. Giht, dijabetes, kamen u bubregu,
artero skleroza, čir na želudcu i dvanaestopalačnom crijevu, reuma, tumor
prostate u poodmakloj fazi...
"Nemam s čim doktore da se liječim, od
penzije mogu samo da kupim štrik i da se objesim." Doktor ga zabrinuto
pogleda. "Jeste li glasali?"
"Ma za koga, za ove bjelosvjetske
protuve i lopove", i ovaj odmah pokaza prema bilbordu kroz prozor.
"Nikad!"
E, da je ovakvih više, moj posao bi propao, zamisli se
doktor. Na sreću, broj im je zanemarljiv i što je najbitnije izumiru.
Jedne od narednih večeri, doktor Debilkan je na svečanom prijemu povodom
inauguracije stajao ni lakat daleko do NJEGA. Tom prigodom dobio je Orden
časti, svetog Save i loze Nemanjića zbog naročite skrbi za vaskoliki narod u
Manjem. Njegova specijalna disertacija "Neophodnost patnje za opstanak
Serba u Manjem" resila je biblioteku svake ozbiljnije ustanove, počevši od
vrtića. ON ga je tapšao po leđima, ne skidajući s lica pogled upućenog čovjeka
koji je sve to preturio preko glave, sa tendencijom nastavka. Probijajući se nešto
poslije kroz masu koja je u rukama držala transparente, obojica su kroz suze
ponavljala slogan "Patnja zauvijek!"
Okupljena svjetina je jednoglasno ili gotovo jednoglasno iz sveg srca i duše
prihvatila ovaj zov i kroz svaki ili gotovo svaki kutak Manjeg se do duboko u
noć prolamalo: "Zuvijek!"
Comments
Post a Comment